Sve zavisi kako se gleda na duhovnost. Ljudi koji su početnici na duhovnom putu gledaju da se što manje vezuju za princip nanošenja bola i/ili bilo šta što ima veze sa ubijanjem, a da vežbaju samokontrolu. Smatraju da je samokontrola put do spoznaje duhovnih visina samo zbog toga što će mati miran mozak. Džabe je imati miran mozak, ako u njemu nema ništa. Biti prazan ne znači i biti produhovljen.
U takvim duhovnim putevima zaboravlja se činjenica da je život borba. Ljudski organizam je stacioniran u materiji i misija je živeti i istražiti materiju. Koliko ćelija dnevno umre u ljudskom organizmu, a koliko novih se rađa? Treba prepoznati prvenstveno prirodu koja nas okružuje. Pojavljuje se kontradikcija u startu - čovek ne želi da povredi životinju i smatra da je iznad životinje tom analogijom (jer znamo da će životinja ubiti, primera za to imamo na pregršt), smatra životinju svojim prijateljem. A da li bi takav čovek ostavio svoju bebu pored lava ili tigra jedno nedelju dana?

Ako ne, onda kakvo je to prijateljstvo? Kakvo je to razumevanje? Čovek može da oseća afekciju prema životinji, ali životinja će prvo namiravati sopstvene nagone.
To je ono što čovek karakteriše životinjskom prirodom, animalizmom.
Kada i kod koga je animalizam uzeo maha? Kod britanaca, najviše, koji sebe nikada nisu povezivali sa bilo kakvim životinjama i često su se veoma okrutno ponašali prema životinjama. U mnogim civilizacijama se upravo priroda životinja izuzetno poštuje i ljudi su od pamtiveka sebe poistovećivali sa životinjama i njihovim principima.
Kod Srba to su bili vukovi. Šaolin se bazira na principima tigra, majmuna itd. Indijanci ukazuju veliko poštovanje životinjama i koriste ih do poslednje koštice. U mnogo čemu se tu javlja zoolatrija kao osnovni princip. Mnogi bogovi su imali životinjska obeležja. Zbog čega onda bežati od onog ''animalističkog'' i smatrati da su životinje niža vrsta? Zbog čega praviti tu podelu koja je popularizovana od strane industrijalnih debila V. Britanije?
Na primer u budizmu se životinje poistovećuju sa ljudima u punopravnom obliku. Princip je jednostavan i logičan - naneti bol drugom biću je ekvivalent nanošenja bola sebi u prošlom ili sledećem životu. koliko šamanističkih religija veruje u to da će konzumiranje srca životinje doneti snagu upravo te životinje čoveku?
Na primer kod slovenskog šamanizma, pa i totemizma, bogovi su i svaka biljka, a ne samo životinje. Ne obazire se čovek jedino na životinje u slovenskoj mitologiji, već i na biljke, useve, kišu, vetar... Sve ima svoj oblik duše i svoj put. Biti produhovljen ne mora nužno značiti sebe ograditi od sveta. To nije produhovljenost, to je izolacija i pomankanje duhovne snage da se izbori sa stvarima koje nisu okrenute ka duhovnom putu. nače je na naučnoj bazi dokazano da biljke osećaju bol.
Na primer, dotaknite list Mimosa Pudica biljke i uvidećete njenu reakciju na dodir.
Iako biljka ne sadrži moždani sistem, i dalje reaguje kao živo biće. Dakle, biljke JESU živa bića.
Ako razmisliš o tome, svako seme je embrion, a svaka biljka praktično invalid. I ti dođeš i pojedeš invalida i njegove bebe. Sramota.
Razmislimo još malo o biljkama - one jesu zapravi inteligentne jer mogu da zapamte, reaguju i osećaju vibracije. Biljke procesuiraju informacije spoljašnjeg sveta bez moždanih funkcija. Osim toga, ako pogledaš kako koren biljke napreduje, uvidećeš da izbegava svaku prepreku da dođe do cilja. Biljka oseća gde ima vode, oseća gde ima svetla i naginje na tu stranu. Biljke takođe koriste dopamin i serotonin.
Pogledajmo video :
Tu se dalje postavljaju definicije - do koje granice čovek ''nanosi zlo'' sebi i okolini. Da li možemo reći da je duhovnost ograničena na principe vitalizma? Da li možemo reći da čovek treba imati što manji udeo u životu ili da se treba ponašati kao biljka?
Kako god da se okrene, činjenica je da je čovek deo prirode i da se kao takav treba ponašati u skladu sa tom prirodom. Bežanje od prirode je odluka, a ne definitivni put ka spoznaji duhovnosti. Obično kažemo ''duhovna visina'' smatrajući i vodeći se upravo analogijom prirode (ono što je više je veće i moćnije), zaboravljajući činjenicu da duhovnost nije uslovljena materijalnim odredbama, i upravo zbog toga je moguće imati veoma širok, dubok ili visok pojam duhonosti bez obzira na to kakav se život vodi u materijalnom smislu.
Većina duhovnog posla je ''samokontrola'', što u svakom smislu uslovljava na udaljavanje od animalističke prirode i trenira suzdržanost. Upravo to, kako ja nazivan, suzdržano mudroserstvo je ono što ja smatram početkom za duhovni ''put''.
E, sad, ko voli da koristi preporučeni putić duhovni, to je već pitanje za osobu lično, no ja smatram da ''smanji meso da ti bude bolji duh'' nema nikakve veze sa duhovnošću već sa sopstvenom projekcijom čoveka koji smatra da se na taj način dolazi do samospoznaje, odnosno duhovnog puta.