Svakog jutra je odlazio u crkvu, mondenskim skupovima je uvek pretpostavljao duge razgovore s ono malo prijatelja što ih je imao, bio uvek toliko neuredno i loše odeven da su ga ponekad smatrali prosjakom. Kad su ga prijatelji pitali zašto prihvata mliostinju, odgovorio je da je to zato što ne želi, odbijajući je, da kod bližnjeg izazove gubitak želje za milosrđem.
Osim toga. Gaudiju je bio potreban novac, mnogo novca, da bi napredovali radovi na crkvi Sagrada Familia, velikom zavetnom hramu koji se tokom četrdeset godina - od 1883. do 1926. godine, dakle do smrti - pretvorio u jedinu svrhu njegovog života.
Dao je sve što je imao, sveo se na to da do kraja života sasvim vedro živi kao isposnik, ali novca nikada nije bilo dovoljno, a sve zbog toga što uopšte nije poštovao predračune, što je radio po nikad završenom programu zasnovanom na intuiciji, izmenama i nepredviđenostima koje su neprestano podizale cenu gradnje a naručioce dovodile do očajanja. Ali, Gaudi se na to nije obazirao, ono što je on radio bilo je neprekidno istraživanje kojem on nije hteo - niti je mogao - da da određene rokove. A kad je, kao u slučaju katedrale Sagrada Familia postao praktično naručilac sebi samom, nije se ni malo stideo da se pretvori u neku vrstu stalnog sakupljača milostinje: ulog u igri je za njega bio prevelik. Nije mu smetalo kad bi ga ljudi gledali s prezrenjem.
Tako neuredan i loše odeven čovek mora da je ili prevarant ili fanatik, pa je u oba slučaja nepoželjan.
Nije se nikada ženio. Poslednje godine života je proveo sam. Jedno vreme su s njim živeli otac i jedna nećaka, a nakon njihove smrti o njemu su se brinule dve časne sestre iz obližnjeg karmelićanskog manastira. Kasnije su ga uvek pominjale kao ljubaznu i veoma pobožnu osobu. Svakog jutra, čim bi izašao iz kuće, zaustavio bi se pred tabernakulom da izgovori očenaš.
I svakog jutra, pre no što bi otišao na gradilište katedrale (koja je postala njegovo isposničko prebivalište) svraćao je u crkvu Sveti Filipo Neri. Tamo se uputio i 7. jula 1926. godine kad je na njega naleteo tramvaj. I umro je tri dana docnije i njegovi posmrtni ostaci su sahranjeni u kripti velike nedovršene katedrale.