Krajem XIX i početkom XX veka, list Srbobran je u mnogim slučajevima zauzimao i ekstremnije stavove od onih koje su zagovarali nacionalisti u Srbiji. Prvi urednik Srbobrana bio je Paja Jovanović, a nakon njegove smrti (1890.), nasledio ga je Sima Lukin Lazić.
Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj reči prvoga broja: »Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja«. »Srbobran« je obećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda »ma gde on živio«... (Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884.)
Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima »natjecati u slozi i ljubavi«, već u samom početku izlaženja »Srbobran« je krenuo drugim smerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički – razne »gusjenice« su napale »srpsko stablo«, »Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava...«).
Razloge za nezadovoljstvo pronalazilo je sve češće u okruženju, napose u Hrvatima kao većinskom narodu. Umesto bilo kakvih argumenata kojima bi se eventualno potkrepile iznesene teze, koristile su se paušalne i proizvoljne ocene često prožete vulgarnim uvredama i prizemnim govorom mržnje
S radikaliziranjem stavova srpskih stranaka i jačanjem njihove propagande, dolazi i do reakcija na suprotnoj strani, te hrvatski listovi i stranke (posebice Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića i frankovci) počinju uzvraćati, upuštajući se u oštre polemike, no, sve je još uvek bilo na podnošljivoj razini političke borbe i sukoba mišljenja.
U tako zagrijanoj i napetoj atmosferi, Srbin iz Hrvatske, advokat Nikola Stojanović 1902. godine u vodećem beogradskom književnom časopisu 'Srpskom književnom glasniku' objavljuje tekst pod naslovom Srbi i Hrvati, kojega odmah zatim preuzima i štampa zagrebački Srbobran. U ovom pamfletu, koji je nabijen mržnjom prema hrvatskom narodu, veličajući srpsku tradiciju, istoriju, junaštvo i uspehe u prošlosti, on u isto vreme Hrvate karakterizira kao oruđe srpskih neprijatelja – katoličke crkve, Mađara, habsburgovaca ....
Prethodno naglasivši kako »...Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost... (...) ali su na putu da postanu srpska narodnost.«, Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:
»Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam ... Proces pretapanja niko ne može zaustaviti...«*
--------------------------------------
Na kraju, kao da već nije bilo dovoljno to što je Hrvate omalovažio i osudio na nestajanje (proričući im da će uskoro postati „srpska narodnost“), Stojanović tekst završava zlogukim proročanstvom i pozivom na međusobno istrebljenje Srba i Hrvata. Parafrazirajući stih iz Njegoševog Gorskog vijenca u kojemu pesnik na kraju spjeva daje sumornu viziju budućih odnosa pravoslavnih Srba i Turaka (»Borbi našoj kraja biti neće, do istrage naše ali vaše...«), on kaže kako će se predstojeća borba Srba i Hrvata voditi:
» ... do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima...«
----------------------------------
*Vidi: Nikola Stojanović, Srbi i Hrvati, Srpski književni glasnik 4., 1902., str.1149-59.; preuzeto iz: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914.,Zagreb, 1992., str.33.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nakon ovih javno iznesenih uvreda, izljeva otrovne mržnje i poziva na međusobni obračun do istrebljenja, kap je prelila čašu, i došlo je do poznatih demonstracija hrvatske pravaške omladine (frankovaca) i građana Zagreba 1902. godine, kojom prilikom su oštećene i razbijene neke srpske radnje u Zagrebu.
Evo kako se taj list predstavio čitateljima u svojoj uvodnoj reči prvoga broja: »Tim imenom, zalažemo našu časnu riječ, da ćemo krvlju naših prađedova očuvano, a carskijem poveljama zajamčeno: srpsko ime, srpski jezik, srpsku crkvu i školu braniti i čuvati od neprijateljskih nasrtaja«. »Srbobran« je obećao pratiti sve činjenice važne za politički, društveni i kulturni razvitak srpskog naroda »ma gde on živio«... (Vidi: Srbobran 4(16) 10.1884.)
Iako je čitateljima obećao da će se s Hrvatima »natjecati u slozi i ljubavi«, već u samom početku izlaženja »Srbobran« je krenuo drugim smerom. Položaj srpskog naroda prikazuje izrazito pesimistički – razne »gusjenice« su napale »srpsko stablo«, »Nikoga ne zatekosmo da te gusjenice sa srpskog stabla trijebi, da ga od te napasti spasava...«).
Razloge za nezadovoljstvo pronalazilo je sve češće u okruženju, napose u Hrvatima kao većinskom narodu. Umesto bilo kakvih argumenata kojima bi se eventualno potkrepile iznesene teze, koristile su se paušalne i proizvoljne ocene često prožete vulgarnim uvredama i prizemnim govorom mržnje
S radikaliziranjem stavova srpskih stranaka i jačanjem njihove propagande, dolazi i do reakcija na suprotnoj strani, te hrvatski listovi i stranke (posebice Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčevića i frankovci) počinju uzvraćati, upuštajući se u oštre polemike, no, sve je još uvek bilo na podnošljivoj razini političke borbe i sukoba mišljenja.
U tako zagrijanoj i napetoj atmosferi, Srbin iz Hrvatske, advokat Nikola Stojanović 1902. godine u vodećem beogradskom književnom časopisu 'Srpskom književnom glasniku' objavljuje tekst pod naslovom Srbi i Hrvati, kojega odmah zatim preuzima i štampa zagrebački Srbobran. U ovom pamfletu, koji je nabijen mržnjom prema hrvatskom narodu, veličajući srpsku tradiciju, istoriju, junaštvo i uspehe u prošlosti, on u isto vreme Hrvate karakterizira kao oruđe srpskih neprijatelja – katoličke crkve, Mađara, habsburgovaca ....
Prethodno naglasivši kako »...Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost... (...) ali su na putu da postanu srpska narodnost.«, Stojanović progovara i o onomu što Hrvate očekuje u budućnosti:
»Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam ... Proces pretapanja niko ne može zaustaviti...«*
--------------------------------------
Na kraju, kao da već nije bilo dovoljno to što je Hrvate omalovažio i osudio na nestajanje (proričući im da će uskoro postati „srpska narodnost“), Stojanović tekst završava zlogukim proročanstvom i pozivom na međusobno istrebljenje Srba i Hrvata. Parafrazirajući stih iz Njegoševog Gorskog vijenca u kojemu pesnik na kraju spjeva daje sumornu viziju budućih odnosa pravoslavnih Srba i Turaka (»Borbi našoj kraja biti neće, do istrage naše ali vaše...«), on kaže kako će se predstojeća borba Srba i Hrvata voditi:
» ... do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnosti što žive svuda pomešani sa Srbima...«
----------------------------------
*Vidi: Nikola Stojanović, Srbi i Hrvati, Srpski književni glasnik 4., 1902., str.1149-59.; preuzeto iz: Charles Jelavich, Južnoslavenski nacionalizmi, Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914.,Zagreb, 1992., str.33.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nakon ovih javno iznesenih uvreda, izljeva otrovne mržnje i poziva na međusobni obračun do istrebljenja, kap je prelila čašu, i došlo je do poznatih demonstracija hrvatske pravaške omladine (frankovaca) i građana Zagreba 1902. godine, kojom prilikom su oštećene i razbijene neke srpske radnje u Zagrebu.
Poslednja izmena:
