Teorija seksualne dispozicije ni na koji način ne negira značaj socijalizacijskih i iskustvenih uticaja na razvoj femininih i maskulinih obrazaca ponašanja, ali pretpostavlja da po samom rođenju muška i ženska jedinka, posledično selektivnoj izloženosti hormonima, nosi određene predispozicije koje utiču na to kako će i u kojoj meri date socijalizacijske manipulacije biti efektivne, kao što, uostalom, utiču i na to kakav će efekat ostvariti hormoni u pubertetskom periodu.
Muški i ženski mozak
Još od Galove frenologije važi pretpostavka da mozak, njegov volumen, oblik i struktura imaju neke veze sa nizom psihičkih karakteristika. Iako ti rani pokušaji utvrđivanja neuralnih korelata psihičkih procesa, iz današnje perspektive deluju više no naivno, ne može im se odreći značajna uloga u iniciranju izučavanja odnosa mozga i ponašanja. Zahvaljujući razvoju nauke uopšte, a posebno tehnika izučavanja mozga, utvrđivanje relacija neuroana- tomskih osnova i različitih oblika ponašanja u evolutivnom, razvojnom ili patološkom kontekstu ima značajnu ulogu u nastojanju razumevanja raznovrsnih aspekata ljudskog ponašanja, uključujući i prirodu polnih razlika (Kimura,1999).
Posmrtne analize i MRI studije pokazuju da se muškarci i žene razlikuju po ukupnoj moždanoj masi korigovanoj za telesnu masu. Pored razlike u volumenu (prosečni muški mozak iznosi oko 1.241 cm2, a ženski oko 1.100 cm2), evidentirana je i razlika u proporciji sive moždane mase koja je nešto veća u žena. Različitost volumena, izgleda međutim, nije povezana sa lateralizacijom, pošto se pokazalo da oba pola imaju nešto razvijeniju desnu hemisferu (mada, neke studije sugerišu veću dominaciju desne hemisfere u slučaju muškog pola), kao i da ne postoje polne specifičnosti u domenu razvijenosti pojedinih režnjeva (iako, s obzirom na nedoslednost rezultata i ovo ostaje otvoreno pitanje).
Osnovna razlika, čini se, vezana je za racio sive i bele materije (f=1.35, m=1.26), pri čemu ona ne proizilazi iz veće količine sive mase kod žena, već iz veće količine bele mase kod muškaraca (Allen et all., 2003). Muški mozak ima oko 9% više sive mase, ali i oko 17% više bele mase. Bela masa (u MRI studijama) predstavlja, naravno, mijelinske ovojnice, ali i glijalne ćelije kao i krvne sudove. Shodno tome, povećana količina bele mase ne odražava nužno povećanu umreženost muškog mozga. Indirektno to sugerišu i izučavanja zone corpus callosuma koja su pokazala da je hemisferna veza za oko 10% veća u muškaraca, ali i da je procentualno veličina ove zone izgrađene skoro isključivo od bele aksonske mase veći deo ženske no muške bele mase.
Studije koje su se bavile nekim posebnim, obično supkortikalnim, strukturama sugerišu postojanje razlika na nivou amigdale (veća u muškaraca), hipokampusa (veći u žena), ali su rezultati nedovoljno konzistentni. Novija istraživanja koja moguće morfološke različitosti ovog tipa povezuju sa neurohumuralnim i razlikama u neurotransmiterskim funkcijama obećavaju relevantnije nalaze.
Iz ovog kratkog izvoda nekolicine osnovnih rezultata studija polnog dimorfizma u moždanim strukturama uočljivo je da iako određene razlike, pre svega u volumenu i strukturi mozga, postoje, njihove kognitivne i konativne efekte je teško moguće proceniti. Pre svega, neka istraživanja pokazuju da se razlike u volumenu značajno smanjuju ukoliko se uključe još neke relevantne varijable, npr. telesna visina (Peters et all.,1998). Pored toga razlike u moždanoj masi su globalne – nisu identifikovane, ili su sporadične, razlike u razvijenosti pojedinih kortikalnih zona. Nadalje, relevantan faktor je i uzrast ispitanika – gubitak moždane mase, bar u smislu tempa, različit je kod muškaraca i žena. I na kraju, ovakav seksualni dimorfizam ustanovljen je i u okviru drugih vrsta primata, što sugeriše da su razlike nastale pre no što je došlo do promena u strukturi mozga koja karakteriše humanu vrstu i pre razvoja humane kognicije.
Izučavanje eventualnih različitosti u funkcionisanju muškog i ženskog mozga je praktično tek u začetku, kako zbog klasičnog problema preciznog povezivanja neuralnog sa bihejvioralnim nivoom funkcionisanja, tako i zbog relativno malog broja konzistentnih nalaza. Slično je i sa naizgled evidentiranim razlikama u strukturalnim aspektima – svako malo nove studije dovode u pitanje konstatacije ranijih istraživanja. Na žalost, mora se priznati da su tome doprinele i neke široko publikovane studije koje su neprimereno "prilagođene" (ne uvek sa znanjem i dozvolom istraživača) za širu javnost, a koje su, neretko, kao i većina pionirskih imale određene metodološke propuste. No, veći je problem to što prevođenje anatomsko-neuralno-hemijskog u bihejvioralno-psihološko-socijalno, zaista nije lak zadatak. Sve to ostavlja pitanje značaja utvrđenih polnih razlika u stukturi i funkcionisanju mozga za neka buduća vremena – čak i ako se pouzdano utvrdi da određene razlike postoje, kakva je njihova stvarna reperkusija po polno deiferencirano ponašanje u najširem smislu te reči.
ISTRAŽIVANJA POLNIH RAZLIKA
Varijabla pola
Kriterijum razlikovanja muškog i ženskog je višedimenzionalni konstrukt. Biti muško ili žensko podrazumeva različite nivoe distinkcije, od kojih nijedna nije čisto diskretna, ali uzete zajedno (jer najčešće idu jedna sa drugom) čine osnovu prilično jasne raspodele. To znači da "muškost" ili "ženskost" hromozomskog nivoa uobičajeno prati i gonadna, hormonalna i anatomska, odgovarajuće pripisan pol i stil podizanja, konkordantna polna uloga i rodni identitet. Izuzeci u pravilu konkordantnosti, npr. nepodudarni hromosomski i anatomski pol ili nepodudarni anatomski i pripisani pol i, posledično, stil podizanja, zaista su izuzeci. Izvesno je da su neki od nivoa distinkcije muškog i ženskog prevashodno biološki, a drugi u većoj meri obremenjeni socijalizacijskim i iskustvenim uticajima, ali jasno razgraničenje uloge nasleđa i uloge sredine predstavlja u ovom trenutku, a možda i principijelno nerešiv problem.
Na osnovu kojeg pojedinačnog kriterijuma neku osobu svrstati u mušku ili žensku grupu – pitati je kako se deklariše, "zaviriti" u genotip, ispitati rodnu ulogu koju je usvojila ili nešto drugo. U svakodnevici oslanjamo se na ono što vidimo (anatomiju) i to je najčešće, zbog uobičajene konkordantnosti, dovoljno, ali šta je sa slučajevima nepodudarnosti pojedinih nivoa distinkcije?
U psihološkim istraživanjima, varijabla pola je obično operacionalizovana kao polni identitet – izjašnjavanje individue o tome da li se smatra pripadnikom muškog ili ženskog pola, a ponekad (ukoliko se radi o ispitanicima suviše mladim za samostalno izjašnjavanje) i kao pripisani pol. Prema tome, pojam polnih razlika odnosi na razlike utvrđene između onih koji se identifikuju kao muškarci, odnosno žene, ili su tako kategorisani od strane drugih ljudi.
Polne razlike – sa polom povezane razlike
Istraživanja polnih specifičnosti bave se, dakle, pitanjem koliki je deo interindividualne varijanse u određenom prostoru moguće pripisati, ovako definisanom, binarnom faktoru pola. Iz toga sledi da polne specifičnosti (ili sa polom povezane razlike) predstavljaju razlike u sposobnostima, osobinama ličnosti, oblicima ponašanja ili bilo čemu drugom, koje su pripisive polu.
Po čemu se to muškarci i žene razlikuju, zašto i kako je do toga došlo? Pitanje nije slučajno – dovoljno je osvrnuti se oko sebe i uočiti da je mnogo više učiteljica no učitelja, dok je u slučaju vodoinstalatera obrnuto; predsednice država ili vlada su raritet; većina pritvorenika u zatvorima diljem sveta je muškog pola; kupci antidepresiva su znatno češće žene no muškarci itd. Ogroman je broj konkretnih ponašanja, u najširem smislu te reči, za koja se vrlo lako može konstatovati da su polno specifična, a još veći broj onih za koja postoji tek opšte uverenje da su takva, pri čemu ne treba zaboraviti da uverenje ne dospeva iz vakuuma, već posredstvom (ma kako shematizovane) kognicije.
Istraživanje polnih razlika, naravno, ne podrazumeva prosto konstatovanje niza raznovrsnih ponašanja koja su u većoj meri zastupljena kod pripadnika jednog ili drugog pola, već pokušaj identifikacije bazičnih razlika među muškarcima i ženama, a koje bi, po pretpostavci, mogle da budu odgovorne za čitav dijapazon polno specifičnih ponašanja. U suštini, traganje za polnim identično je traganju za individualnim razlikama – koji to faktori stoje u osnovi različitih konkretnih ponašanja, a po kojima se određene individue, ili u ovom slučaju grupe, razlikuju.
U psihološkim istraživanjima, individualne razlike su uvek prve – tek ukoliko se utvrdi njihovo postojanje ima smisla pitati se u kolikoj meri je utvrđena varijabilnost povezana sa polnom (ili nekom drugom) pripadnošću, pošto je polna (rasna, klasna i bilo koja druga) pripadnost u kontekstu izučavanih konstrukata arbitrarna kategorija. Ova konstatacija odnosi se i na istraživanja koja su usmerena na utvrđivanje polnih razlika u određenim konstruktima, jer je svakom od njih, bilo na empirijskom ili teorijskom planu, prethodilo zapažanje da neke varijacije postoje.