Nema podele sfera, cak i Belorusija i Ukrajina ce u EU.
Oće ali u kur.cu. Blage veze ti nemaš isto kao i ovaj migel što se oduševljava Nemačkom. Jedino što je tačno napisao je to, da ima podela sfera ali Srbija nije u Nemačkoj sferi interesa.
Političko-ekonomska istorija savremenog sveta je istorija kriza, to je valjda priroda ljudskog života. Sada smo svedoci jedne od najdubljih međunarodnih kriza u poslednjih nešto više od devedeset godina. Ta kriza će doneti, i već je donela, istinski tektonske promene. Buduće generacije će živeti u potpuno drugačijem međunarodnom poretku, a izlaz iz savremene krize će definisati taj novi poredak. Kakav će taj poredak biti , veliko je pitanje, mada se neke konture, ispisane kroz traženje izlaska iz krize, već naziru. Zato su izuzetno važni nagoveštaji balkanskog zaustavljanja pred EU i stvaranja neke nove granice. Za zemlje bivše Jugoslavije i celog Balkana je, naravno, među najvažnijim pitanjima sudbina EU. EU je, međutim, u dubokoj, najvećoj do sada krizi i to je, sada je već jasno, propao političko-ekonomski projekat. Naravno, o izlasku iz te krize najviše brinu oni koji su u taj projekat najviše i uložili i od njega najviše i dobili, a to je Nemačka. Sasvim je prirodno da Nemačka, kao najbogatija i po broju stanovnika najveća zemlja Unije, najviše i brine i sasvim je očigledno da će od Unije ostati ili biti ono šta Berlin odluči.
Tu dolazimo do krize u evro-zoni i onoga šta se zapravo dešava oko toga. Ono što migela59 oduševljava a nema pojma o čemu se radi. Suštinski, problem EU nije ekonomski nego politički. Problem je u celom tom političkom evropskom projektu. Dok se ne razreši taj problem sve drugo je, uključujući i hitne pakete pomoći Grčkoj i ostalima, samo “rearanžiranje ležaljki na Titaniku” Reč je o jednom političkom konceptu koji je doživeo neuspeh, propast, a koji sadašnja politička elita Evrope nastoji da spasi a Grčka je samo poligon uvežbavanja te ambicije da se spasi evro kao simbol tog političkog projekta. Uporedo sa navodnim spasavanjem evra i EU iza zatvorenih vrata se intenzivno pregovara o budućnosti evropske integracije. Mnogo je opcija do sada razmatrano i još se razmatra, uglavnom pod nemačkim okriljem. Ovo zaoštravanje oko Grčke samo u funkciji tih razgovora i tačnije u funkciji jedne ideje a to je još dublja integracija i praktična federalizacija Evropske unije. Kriza se namerno zaoštrava kako bi se onda pod izgovorom spasenja te istorijske ideje nametnula zemljama evro zone, pre svega, jedna vlada, da EU postane jedna država Jer, nemoguće je imati jednu valutu a 17 vlada. Takva ideja je katastrofalna jer jer pokušaji federalizacije Evrope i njene centralizacije su, u stvari i osnovni uzroci savremene krize. Celi taj projekat Unije je, u stvari, jedna velika greška i na kraju uzaludan posao. Među opcijama je i podela evro zone na dva dela i uspostavljanje neke vrste finansijske umesto monetarne unije. Sve to govori o haosu i raspadu EU.
Takav raspad bilo koje integracije, pa i dosadašnje ideje o EU, znači da se međunarodni odnosi vraćaju na “tehnologiju” 19. veka, a što znači stvaranje“regionalnih zabrana” za najveće i najmoćnije, stvaranje nekih novih granica. Istovremeno, 19. vek znači da se savezništva i menjaju, pa tako i ti “zabrani” Pošto je realno da se raspad EU desi, to će svakako uslediti jer Nemačka pravi plan za potpuno drugačiju integraciju, što otkrivaju detalji o tome da će biti moguće da neka članica bude isključena iz te nove Unije i da bude izbačena iz sistema jedinstvene valute. To je uvod u stvaranje jedne daleko manje integracije u kojoj bi, pored Nemačke, bile i Francuska, Austrija, zemlje Beneluksa ali i Slovenija i Hrvatska. I to je to.
To bi značilo da Bugarska, Rumunija i Grčka ne bi više bile u (nemačkoj) Uniji, a ostale zemlje Balkana to, ionako, nisu ni bile. To za mnoge zvuči neverovatno, ali sve su češća upozorenja onih “koji znaju” da će Evropa morati da se suoči i sa “nezamislivim”. Ali šta će biti sa tim delom Balkana koji ostane izvan (nemačke) granice? To je već daleko komplikovanije pitanje. Razmišljanje odmah upućuje na Rusiju i njen “zabran”, ali i na Ameriku. I verovatno je tako, Amerika i Rusija će biti ključni konkurenti za ostatak Balkana. I jedna i druga sila imaju ograničavajuće faktore u toj konkurenciji, ali i prednosti. Amerika ima jaku političku infrastrukturu, većina političkih lidera su njeni ili kursisti ili neskriveni simpatizeri. Uz to, posle tajnog političko-obaveštajnog rata između Nemačke i Amerike na Kosovu, Amerika je u prednosti i utemeljila se u albanskom delu Balkana. Tu poziciju je teško promeniti. Jaka je i u i Makedoniji, a sve intenzivnije radi na Srbiji. Nedostaci Amerike su njena duboka unutrašnja kriza, politički haos u samom vrhu administracije koji nameće pitanje šta je uopšte današnja američka spoljna politika? U bivšoj Jugoslaviji se i dalje primenjuje šablon iz 90-ih godina iako se situacija temeljno promenila. Amerika trenutno nema dovoljno kapaciteta i verovatno će joj se desiti da joj sve prednosti koje ima na Balkanu ne znače mnogo. Da bi se to izbeglo, za Ameriku su ključni instrumenti NATO (mada je mala korist od toga, to je još jedna iluzija) i Turska. U tom svetlu bi, takođe, uprkos nezavisnim ambicijama te zemlje, trebalo gledati na njeno ponovno otkriće Balkana.
Nedostaci Rusije su slaba politička infrastruktura u regionu, a za njenu izgradnju su potrebne godine i godine, i dobrim delom nedovoljno efikasan spoljnopolitički aparat. Prednosti Rusije su ekonomske investicije i Nemačka. Rusija je jedan od najvećih investitora energetske i bazične privredne infrastrukture na Balkanu. Verovatno je da to mnogima u tim zemljama nije po volji, ali nemaju izbora u sadašnjoj krizi. Sa takvim ekonomskim prisustvom vremenom će doći i politički uticaj.
I na kraju ono najbitnije Šta bi sve to trebalo da znači za Srbiju? Lideri Srbije bi, pre svega, trebalo da shvate da se realnost temeljno promenila od vremena 2000. godine, kada je njihova nazovi opcija došla na vlast. Nije, naravno, sporna njihova takozvana evropska orijentacija jer Evropa je prirodni ambijent, ali je suštinsko pitanje šta je to Evropa danas. U svakom slučaju, to više nije samo EU. Srbija hitno mora da se suoči s novom realnošću i da najveći deo svojih diplomatsko-političkih kapaciteta investira u sagledavanje onoga šta se stvarno dešava. I šta bi u tim okolnostima trebalo i moglo da bude interes Srbije, a ne birokratije u Vašingtonu i Briselu, i evropske i natovske.