Kada je Marlon Brando 1973 bojkotirao svečanu dodjelu Oscara, na kojoj je trebao primiti svoj drugi zlatni kipić za nezaboravnu ulogu Don Vita Corleonea u "Kumu", napravio je to kako bi upozorio na stereotipno prikazivanje američkih Indijanaca u hollywoodskim filmovima i na televiziji.
Na dodjelu je poslao glumicu indijanskog podrijetla, iz plemena Apachea, Sacheen Littlefeather, koja je pred zaprepaštenim hollywoodskim establišmentom održala govor o katastrofalnom položaju svojih sunarodnjaka u najmoćnijoj i najdemokratskijoj zemlji svijeta - Sjedinjenim Američkim Državama. Hollywood je, dakako, Branda kaznio - nakon "Kuma" veće je uloge ostvario je samo u Coppolinoj "Apokalipsi danas" i u Bertoluccijevu "Tangu u Parizu", a njegove zahtjeve ignorirao.
U više od 4000 filmova Indijanci su u većini prikazani kao krvožedni divljaci koji su ubijali nevine bijele doseljenike. Tako ih se prikazivalo u većini filmova koji su se bavili tematikom osvajanja današnjih Sjedinjenih Američkih Država u 18. i 19 stoljeću. Danas filmova o životu Indijanaca, barem onih koji dolaze iz Hollywooda, zapravo i nema, jer se ostvarila namjera doseljenika - Indijanci su za većinu Amerikanaca zaboravljena nacija, potisnuta u zabačena ruralna područja, gdje još žive ispod granice siromaštva.
Danas u SAD-u živi oko 2,5 milijuna Indijanaca, a procjenjuje se da ih je u vrijeme kada je Kristofor Kolumbo doplovio do američkog kontinenta na području koje zauzimaju današnje Sjedinjene Američke Države živjelo između 12 i 15 milijuna. Nakon stoljetnog nemilosrdnog iskorištavanja Indijanaca međutim Obamina je administracija, doduše nakon više od deset godina suđenja, počela poboljšavati odnos između starosjedilaca i doseljenika. Prema najnovijem sporazumu, savezna vlada SAD-a pristala je isplatiti više od milijardu dolara indijanskim plemenima - riječ je o 41 plemenu - u sklopu parnice o korištenju njihove zemlje i dobara. Tim su sporazumom, u visini 1,023 milijarde dolara, zaključene tužbe ponekad stare više od 100 godina te pregovori dugi 22 mjeseca između predstavnika plemena i savezne vlade.
"Njime se završava 'dugotrajna parnica podnositelja tužbe i SAD-a", rečeno je u priopćenju ministarstva pravosuđa, a Eric Holder, ministar pravosuđa, tome pridodaje da se "sporazumom na pravedan i častan način rješavaju povijesne nepravde nanesene američkim Indijancima koje su predugo bile izvor sukoba indijanskih plemena i SAD-a".
- - - - - - - - - -
Odšteta bi trebala biti isplaćena iz posebnog fonda namijenjena upravo podmirivanju financijskih sporazuma u parnicama u koje je umiješana savezna vlada. No je li milijarda dolara dovoljna za stoljeća patnji, uništavanja, bolesti, siromaštva, gubitka zemlje, domova, ubojstava, masakra i ratova? Sudeći prema reakcijama Indijanaca koje se mogu vidjeti na internetu - nije. Odluci o isplati milijarde dolara prethodila je ona iz studenoga prošle godine, po kojoj je Senat odobrio nagodbu prema kojoj bi Indijancima trebalo isplatiti 3,4 milijarde dolara po tužbi oko 500.000 Indijanaca koji su vladu u Washingtonu optužili zbog lošeg upravljanja fondom u koji su uplaćivane naknade za eksploataciju rude i ostalih dobara na plemenskim zemljištima. Tužbu je prije petnaestak godina pokrenula Elouise Cobell, pripadnica plemena Crnih Nogu iz države Montana.
Tim Giago (pravog imena Nanwica Kciji), pripadnik plemena Oglala Lakota (nama poznatiji kao Oglala Siouxi) iz Južne Dakote, predsjednik organizacije Unity South Dakota na stranici indianz.com piše kako je sporazum još jedna pljačka koju je izvela savezna vlada.
Kao jedan od prigovora navodi da sporazum ne uključuje procjenu koliko je novca od korištenja dobara (nafte, plina, drveta) na indijanskoj zemlji dosad izgubljeno i dodaje da zbog nesređenih zemljišnih knjiga ima slučajeva da je stotine ljudi upisano na manje od kilometra četvornog zemlje. Upozorava i da je tzv. Cobell-sporazumom dogovoreno da vlada s dvije milijarde dolara otkupi nekadašnju indijansku zemlju od sadašnjih (bijelih) vlasnika koji su je voljni prodati, a zatim je prepiše Indijanskim plemenima. Za takvu zbrku optužuje Ured za Indijanske poslove, koji desetljećima ne vodi evidenciju o vlasništvu nad zemljom koja se u trenutku kada je nađena nafta ili rude, pokazala neprocjenjivom.
Ironično ocjenjuje: "Vi, Indijanci, dobili ste 3,4 milijarde dolara od nas koji smo vam oteli zemlju, ali mislimo da biste nam trebali dati dvije milijarde kako bismo ispravili zbrku s vlasništvom koju smo sami napravili dok smo krali zemlju od vas".
Dodaje i da bi svaki od 500.000 Indijanaca koji su tužili državu trebao dobiti samo oko dvije tisuće dolara i ističe kako je federalna vlada odgovorna za krađu milijardi i milijardi dolara od Indijanaca te im sada nudi mrvice uz zahtjev da s dvije trećine indijanskog novca počisti vlastiti nered.
Treba reći da je tzv. Indian Trust Fund osnovan 1887., s ciljem da se posredovanjem njega distribuiraju sredstva dobivena od iskorištavanja indijanske zemlje. No kako je već rečeno, zbog (namjernog) lošeg upravljanja, Indijanci su izgubili milijarde i milijarde dolara (neke skromnije procjene govore da su Indijanci na konto korištenja njihove zemlje od 1800-tih naovamo izgubili više od 47 milijardi dolara), a federalna je vlada kao razlog za to navela da su vlasnički dokumenti indijanskih plemena "izgubljeni", navodno čak i uništivši sve papirnate tragove kada je prije 15 godina stvar dospjela na sud. Nije naodmet svemu tome dodati da američki proračun za ovu godinu iznosi 3700 milijardi dolara, od čega je samo vojsci namijenjeno 662 milijarde.
- - - - - - - - - -
Ako je tako kako stanje s "dobivenom" milijardom dolara odštete pojašnjava Tim Giago, onda se ni sadašnja washingtonska garnitura mnogo ne razlikuje od svojih mnogih prethodnika koji su Indijance samo varali i iskorištavali od gotovo prvog trenutka kada su bijelci stupili na američko tlo.
Baracku Obami međutim treba priznati da je prvi pružio ruku poglavicama indijanskih plemena, kojih je u SAD 564, obećavši im, nakon što ih je nazvao "prvim Amerikancima" na sastanku 2009. "da neće biti zaboravljeni". Što je upravo ono što su uglavnom činile washingtonske garniture, od kojih se posljednja u nizu, Busheva, nije uopće željela baviti indijanskim pitanjem. George Bush mlađi se toliko nije želio baviti Indijancima da se punih šest dana nije oglasio nakon što se u ožujku 2005. dogodio masakr u školi u rezervatu Red Lake u državi Minnesoti kada je učenik Jeff Weise, pripadnik plemena Ojibwe pobio devetero ljudi i zatim ubio sebe.
Samoubojstva, kućno nasilje, bolesti poput dijabetesa i raznih karcinoma, alkoholizam i zloporaba droga najgore su pošasti koje danas razaraju američke Indijance. Samoubojstva su najizraženija među mladima. U rezervatu Cheyenne River u Južnoj Dakoti, četvrtom po veličini indijanskom rezervatu u SAD-u, zabilježeno je u prosjeku između tri i sedam pokušaja samoubojstava na tjedan. Pokazalo se da čak 50 posto srednjoškolki iz škole Red Lake pokušalo samoubojstvo barem jednom, dok je u Pine Ridge rezervatu u Južnoj Dakoti, osmom po veličini u SAD-u, stopa tinejdžerskih samoubojstava nevjerojatnih 70 posto veća nego u ostatku zemlje, pa su zbog toga u zimi 2010. plemenski starješine proglasili uzbunu. U Pine Ridgeu, koji je medijski eksponiran kao najsiromašnije mjesto u SAD-u, žive Oglala Lakote (Siouxi) u većinom neljudskim uvjetima. Čak je 80 posto odraslih alkoholičara. Iako je alkohol zabranjen od ranih 1970-ih, raširene su domaće pecare, a obližnji grad Whiteclay, u susjednoj državi Nebraski, dobrano profitira od prodaje alkohola Lakotama iz rezervata - četiri prodavaonice prodaju više od 4,100.000 limenki piva i zarađuju oko tri milijuna dolara na godinu. Sam grad postoji samo zbog prodaje alkohola i iako su plemenski starješine nekoliko puta tražili od države Nebraske da ili zatvori prodavaonice alkoholom ili postroži uvjete prodaje, opetovano su odbijani.
U Pine Ridgeu uglavnom se živi u ruiniranim prikolicama (samo četiri posto kuća je pogodno za življenje, a većina ih je sagrađena između 1970. i 1979.), nema ni banke, ni kina, ni javnog prijevoza (jedva da postoje asfaltirane ceste), ni sladoleda, ni kazališta, ni vulkanizera, gotovo ni sportskog igrališta na više od 8984 četvornih kilometara na koliko se rezervat prostire. U Pine Ridgeu, koji je osnovan 1889., samo je 340 četvornih kilometara pogodno za poljoprivredu. Na tom području, procjenjuje se, živi nešto više od 28 tisuća Lakota, od kojih mnogi žive i po šesnaestero u četrdesetak četvornih metara. Oni koji dožive više od pedeset godina smatraju se sretnicima, jer je očekivan životni vijek muškaraca oko 45 godina, dok novorođenčad umire tri puta više od nacionalnog prosjeka SAD-a. Čak 65 posto stanovništva živi u potpunom siromaštvu, bez tekuće vode, telefona, struje ili plina, a nezaposlenost je dosegla 95 posto, dok čak 76 posto mladih napusti školu. Posla nema uopće, jer na tom velikom teritoriju nema gotovo ničega osim rijetkih bizona, brojnih pasa lutalica, razrušenih koliba u kojima zimi, kada se temperatura spušta i do minus 30, stariji masovno umiru od pothlađenosti. Prosječan je prihod između 2600 i 3500 dolara na godinu, što je manje od prihoda stanovnika zemalja tzv. Trećeg svijeta. Jedino što su im bijelci ostavili je tradicija i sjećanje na nekadašnje dane slave, na legendarne ratnike Siouxa: Ludog Konja ili Bika Koji Sjedi.
