Crvena ili južna Hrvatska u starijim povijesnim izvorima naziv je za područje od rijeke Cetine do Valone ili kasnije Drima.
Konstantin Porfirogenet
Kako je Konstantin Porfirogenet zabilježio u svom djelu „O upravljanju carstvom“, Hrvati su kod svog dolaska na jug 626. naselili tadašnju Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, dakle, uz Jadransko more sve zemlje od Istre do Valone u današnjoj Albaniji. Ti su krajevi na Duvanjskom saboru 753. bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (zapadnu) Hrvatsku od rijeke Raše u Istri do rijeke Cetine u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u današnjoj Albaniji.
Nakon Duvanjskog sabora
Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: Neretvu, Zahumlje, Travunju, Duklju i Ilirik. Od tada ove pokrajine činile su jednu državnu cjelinu, manje više između sebe povezanu, koja je priznavala vrhovništvo općega hrvatskoga vojvode, pa kralja u Bijeloj Hrvatskoj. Već prema sposobnosti pokrajinskih vladara i utjecaja vanjskih prilika, pojedine su se pokrajine jače isticale i samostalnije nastupale. Koncem 8. st. Neretva se razvila u jaku pomorsku silu, koja je tijekom 9. i 10. st. više puta samostalno vodila pomorske bitke s Venecijom i prisilila je na plaćanje danka za slobodnu plovidbu Jadranskim morem. U borbama s Bizantom g. 806.-817. Hrvati su izgubili Ilirik, pa je krajnja južna hrvatska granica bila utvrđena na rijeci Drimu u današnjoj Albaniji. U prvoj četvrti 10. st. posebno se razvilo Zahumlje. Njezin vojvoda Mihajlo Vuševukčić bio je najugledniji hrvatski velikaš uz kralja Tomislava. Početkom druge polovice 10. st. vodstvo Crvene Hrvatske preuzimlje Duklja, koja se prostirala uz more od Kotora do Drima. Tu se razvila hrvatska pokrajinska dinastija, koje se poglavar službeno nazivao ban ili vojvoda, a narod ga je nazivao "kralj", prema starom hrvatskom običaju. Vladimir, član te domaće dukljanske dinastije, vladao je Crvenom Hrvatskom početkom zadnje četvrti 10. stoljeća. Budući da je Stjepan Držislav, opći hrvatski kralj, stupio u prijateljstvo s Bizantskim carstvom, bugarski car Samuilo 990. ili sljedeće godine navalio je na Crvenu Hrvatsku i zarobio vojvodu Vladimira. Domalo ga je oženio svojom kćerkom Teodorom-Kosarom i predao mu Crvenu Hrvatsku na upravu pod bugarskim vrhovništvom.
Bizantska prevlast
1018. kada je Bazilije II. uništio bugarsko carstvo, Bizantinci su zavladali svim zemljama, koje su dotle držali Bugari, naime cijelom Bugarskom, Srbijom, Bosnom i Crvenom Hrvatskom do rijeke Cetine. Nakon smrti bizantskoga cara Romana III. Argira (11. travnja 1034.) Dobroslav, sin kneza Dragomira, strica dukljanskoga vladara sv. Vladimira, pobunio je protiv Bizantinaca Hrvate u Crvenoj Hrvatskoj i Srbe u Raškoj. Nakon prvoga neuspjeha, Dobroslav, kojega bizantski izvori zovu Stjepan Vojislav, u drugom ustanku 1040.-1042. protjerao je Bizantince i sâm zavladao zemljom.
Dobroslava je naslijedio njegov sin Mihala (oko 1046.-1081.) kojeg bizantski izvori zovu "vladar onih, koji se zovu Hrvati". On je kao i njegov otac Dobroslav, priznavao vrhovništvo hrvatskih kraljeva Stjepana I. i Petra Krešimira IV. Ali g. 1074. nije priznao izbor Slavca za hrvatskoga kralja, pa je Duklju odcijepio od Hrvatske i osamostalio. God. 1077. Mihala je dobio kraljevski naslov i krunu od bizantskoga cara Nikefora Botanijata. Tim je osnovao novo hrvatsko kraljevstvo u Crvenoj ili južnoj Hrvatskoj. Budući da je u državi bilo čimbenika, koji nisu odobravali cijepanje jedinstvenog hrvatskog kraljevstva, Mihala je dao napisati ljetopis Kraljevstvo Hrvata, u kojemu je ljetopisac dokazivao da je prvotno središte stare hrvatske države bilo u Duklji, prema tome Mihala je samo obnovio staro zakonito stanje.
Papinsko priznanje kraljevstva u Duklji
Da svoju državu učvrsti i crkveno osamostali, Mihala se obrati na papu Grgura VII., moleći ga da mu pošalje zastavu sv. Petra, a biskupu u Baru metropolitanski plašt. U pismu 9. siječnja 1078. papa Mihalu zove „kraljem Slavena", ali mu odgovara da će on „čast tvoga kraljevstva priznati" darom zastave i dopustom uporabe metropolitanskoga plašta, kada sasluša zainteresirane stranke i stvar kanonski ispita. Daljnji razvoj ovoga pitanja nije nam poznat, samo znamo da Grgur VII. nije udovoljio molbi kralja Mihale. Tek kralju Bodinu (1081.-1101.), sinu i drugom nasljedniku kralja Mihale, uspjelo je od protupape Klementa III. Viberta dobiti metropolitanski plašt za barskoga nadbiskupa i papinsko priznanje dukljanskoga kraljevstva.
Prvih godina svoje vladavine Bodin je oslobodio Rašku od Bizanta i tu postavio za velike župane svoja dva dvorjanika, Vukana i Marka, dukljanske Hrvate, starinom iz Ribnice kod današnje Podgorice. Ovo je bilo sudbonosno za budućnost hrvatske Duklje. Kada je, naime, iza Bodinove smrti Duklja oslabila uslijed borba u kraljevskoj obitelji, raški župani počeli su se miješati u Duklju, koju su smatrali svojom starom domovinom, dok nije Stefan Nemanja, praunuk Bodinova dvorjanika Marka, g. 1189. potpuno uklonio dukljansku kraljevsku obitelj i sam zavladao tim područjem.
Pod srpskom vlašću
Stanovništvo Crvene Hrvatske bilo je od starine katoličko, rimskoga obreda, služeći se djelomično latinskim jezikom, a djelomično glagoljicom. I Stefan Nemanja i njegova braća Stracimir i Miroslav, kada su postali vladarima u Crvenoj Hrvatskoj, priznavali su vrhovništvo Rima. 25. studenog 1189. papa Klement III. Nemanji i njegovoj braći preporučio je Bernarda, novoga dubrovačkoga nadbiskupa, kao katolicima. I Miroslavovo evanđelje, koje je devedesetih godina 12. st. napisao zahumski đakon Grigorij i posvetio "knezju velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinu", bratu Nemanjinu, napisano je prema propisima rimske liturgije i za vjernike Katoličke crkve. Taj evanđelistar pisan je ćirilicom (bosančicom) u njezinu početnom razvoju, na osnovi hrvatske recenzije staroslavenskih glagoljskih knjiga. I najstariji sin Nemanjin, Vukan, i njegov sin Đuro, kraljevi Duklje, bili su dobri katolici. Bizantski obred u zemlje Crvene Hrvatske počeo je uvoditi arhiepiskop Sava, najmlađi sin Stefana Nemanje, kada je g. 1219. osnovao pravoslavne episkopije u Stonu za Zahumlje i Travunju, a u Prevlaci u Boki Kotorskoj za Duklju. Budući da je domaće pučanstvo bilo ustrajno u starom rimskom obredu, srpski su kraljevi, napose Uroš I. (1242.-1276.) i njegov sin Uroš II. Milutin (1282.-1321.) upotrebljavali i silu da domaće katoličko pučanstvo prevedu na pravoslavlje: katoličke biskupe progonili su iz biskupija, ili nisu dopuštali da se rede, katoličke su župe i samostane oduzimali i u njih smještali pravoslavne svećenike i kaluđere. God. 1345. papa Klement VI. (1342.-1352.) tražio je od kralja Stefana Dušana, da povrati „samostane, crkve, otoke, i sela, koje su neki kraljevi Raške, tvoji predšasnici, u svoje vrijeme preoteli i ti ih sada držiš zaposjednute". Taj je pritisak prestao, kada je nakon Dušanove smrti domaća hrvatska obitelj Bališića oslobodila Duklju od srpskoga gospodstva i uspostavila domaću upravu.
Balšići i Crnojevići
Bališići (1360.-1421.) povratili su se u krilo Katoličke crkve. Crnojevići (1439.-1496.), koji su vladali u Zeti, brdskome dijelu negdašnje Duklje, bili su pravoslavni, ali su bili snošljivi prema katolicima i održavali su veze s Rimom i Venecijom. Kada su Turci zauzeli Hercegovinu g. 1482. i Zetu g. 1496., u današnjoj Crnoj Gori katolici su bili brojniji u svim krajevima, osobito u primorju od Budve do Bojane, zatim u nikšićkoj krajini, te između rijeka Zete i Morače. Još g. 1610. bila su katolička glavna stara dukljanska plemena Bijelopavlovića, Pipera, Bratonožića i polovica Kuća. Tijekom 17. st., uslijed manjka katoličkih svećenika i neprijateljstva Turske, koja je tada vodila ogorčene ratove sa zapadnim katoličkim zemljama, katolicizam je gotovo nestao u Crnoj Gori. Jedan dio prešao je na islam, a većina na pravoslavlje. Stari Hrvati katolici oko Bara i u primorskim krajevima listom su prešli na islam nakon neuspjeloga ustanka g. 1648.
Pod turskom vlašću
Nakon smrti zadnjega Crnojevića, Skender-bega, koji je vladao Crnom Gorom od g. 1513.-1529., kao turski sandžakbeg, u crnogorskim brdima stvorila se narodna teokratska uprava na čelu s cetinjskim episkopom. Do g. 1696. vladali su cetinjski episkopi iz raznih plemena, a od g. 1696.-1851. iz bratstva Petrovića Njegoša. Na badnju večer g. 1709. na poticaj episkopa Danila I. (1696.-1737.) pravoslavni Crnogorci „očistili" su crnogorska brda od muslimana: jedan dio su pobili, a drugi se spasio bijegom u hercegovački, bosanski i skadarski sandžakat.
Kada je turski putopisac Evlija Čelebija g. 1644. došao u današnji crnogorski kraj Pivu među pravoslavne Crnogorce, navodi, da su tu živjeli "čisti i pravi Hrvati". Kada su crnogorski muslimani za pokolja g. 1709. i za proširenja Crne Gore u 19. st. bježali u Bosnu i Sandžak, nosili su sa sobom hrvatsko ime i to su davali svojim obiteljima i mjestima, gdje bi se nastanili. Tako: Hrvati, Hrvići, Hrve, Hrvačići, Arvati, Arvatovići; Hrvacka, Hrvati, Hrvatsko Brdo, itd. U Carigradu se predstavnik Crnogoraca nazivao "Hrvatbaša". Književniku Adolfu Veberu g. 1885. rekla je jedna Crnogorka u Carigradu: „Ovdje svi, bili vlasi, bili katolici, ne zovu sebe drugačije nego Hrvati. Pa to je ime od starine.". To potvrđuje i ruski povjesničar M. M. Filipov. U službenom dokumentu g. 1863. izdanom u Carigradu spominje se: "Dimitrije Vicković, poglavar Hrvata u Zupcima [Crna Gora]".
