Zacharie Mayani je 1961. godine objavio knjigu sa izrazito senzacionalistickim naslovom "Les Etrusques commencent a parler" uz obecanje da je ucinjen bitan korak ka tumacenju etrurskih tekstova te nudi kljuc za razumijevanje koji se nalazi u albanskom jeziku. Iako po struci arheolog, nije uspio da objasni kolosalan vremenski razmak koji dijeli etrurske od albanskih tekstova, a zestoko je fulao u trazenju epigrafskih analogija (ukljucujuci "citanje" povoja sa cuvene Zagrebacke mumije).
Osim toga, sam Katicic (
Ziva antika, XV, 1965) mu prigovara da pokusava nemoguce: etrurske oblike "amcie", "amce" povezuje sa albanskim glagolom "biti" koji se u jednini prezenta konjugira: jam, je, itd., pa na 99. stranici dovodi u vezu etrurski
am- sa albanskim "jam", premda je
-m u albanskom obliku ocito indoevropski nastavak za 1. lice jednine. Ono sto je zanimljivo, autor naknadno povezuje Albance i Etrurce preko Ilira, ipak na kraju, Katicic dodaje "
da su u novije vrijeme izneseni ozbiljni argumenti protiv teorije da je siptarski suvremena forma nekoga starog zapadnobalkanskog jezika i da se siptarski ne moze povezati sa ilirskim" (str. 244), potom uz cesanje iza uha zavrsava prikaz i nonsalantno potvrdjuje da "Etruscani jos nisu progovorili"...