Evo kako Rade Serbedzija opisuje svoj susret sa Al Pacinom. Nije bio lep susret, al' kad sam vec iskopala ovo, rekoh da postujem jer je veoma zanimljivo.
"Bila je nedjelja i stigli smo do Saint John Hospital u Santa Monici za manje od dvadeset minuta. Dok smo davali dokumente i popunjavali formulare na prijemnom šalteru, kroz dubinu hodnika se pojavio Al Paćino u pratnji mlađeg čovijeka koji ga je držao ispod ruke i, bez čekanja bilo kakve reakcije od stražara koji su tu stajali, otvorio je vrata ambulante i ušao unutra.
– Hm. Tako sam i ja nekada u Jugi – pomislih. Sva su mi se vrata otvarala, a sada sam jedan od tisuća, ma sto tisuća, jedan od milijun nepoznatih ljudi.
Budući da je bila nedjelja, nisam dugo čekao i ubrzo sam na svom “broken Englishu” objašnjavao doktorima što mi se dogodilo. Lako je govoriti kolokvijalni svakodnevni jezik, ali teško je na stranom jeziku u određenim situacijama dosegnuti sve one riječi koje se rijetko upotrebljavaju u svakodnevnom životu.
Kao i u svemu, Amerikanci su pedantni i u medicinskoj pomoći. Imam sreću da mi je zdravstveno osiguranje pokriveno preko američkog Aktors guild, gdje sam zaveden pod brojem 00428237, inače bi me ova vratolomija u Saint John Hospitalu, jednoj od najprestižnijih i najboljih bolnica u Los Anđelesu, koštala preko 10.000 dolara. Napravili su više od 20 X-Rey snimaka da budu sasvim sigurni da nešto nije slomljeno ili naprslo u vratu. Na kraju su mi propisali neke ljekove protiv bolova i pustili me kući.
Baš kad sam izlazio iz ordinacije, gotovo sam se sudario s Alom Paćinom, koji je dolazio iz dubine hodnika.
– Sory – rekao je.
Trebalo je da i ja kažem “sory” i produžim svojim pravcem jer u takvim okolnostima nije dobro prepoznavati ljude, pa makar bili i tako poznati kao Al Paćino. Ko zna zbog čega je on ove večeri svršio ovdje? Možda suviše alkohola, droge, a možda i sasvim neka beznačajna banalnost.
I poznavajući sebe, sigurno bih tako i učinio da me nije onaj popodnevni val ošamutio i protresao mi glavu i mozak.
– Do you remember me? – odabrao sam najgluplju rečenicu kojom sam mogao početi našu konverzaciju.
– No – rekao je kratko i oštro s prizvukom netrpeljivosti u glasu.
– We met on Venice film festival 3 years ago.
– So what – gotovo mi je prosiktao u lice.
Htio sam mu reći da smo se dobro družili u Veneciji i da smo zajedno na pozornici primali nagrade, on za životno djelo, a ja za Before the Rain. I da smo se zajedno slikali pred stotinu fotografa i da ja nisam neko nepoznat koji bi ga davio, nego eto tek tako, kad smo se baš gotovo sudarili i pogledali jedan drugog u lice, mislim da je bio red da mu se javim, a ne da se pravim da se ne poznajemo. I štošta sam mu drugog htio reći, ali presječen načinom na koji me je pogledao i intonacijom kojom je prosiktao “so what”, samo sam slegnuo ramenima i sasvim tiho prozborio: “Nothing. Just nothing”.
Okrenuo se i uputio prema izlazu, odmahujući lijevo-desno glavom, kao da je u sebi govorio: “What an idiot, mama mia”.
Kako sam prezirao svoju slabost toga trena i tu iznenadnu provincijalnost koja se uvukla u mene ko zna kako i otkuda i zgrabila me čvrsto oko vrata, koga od jakih bolova, nisam mogao pomjerati ni lijevo ni desno.
Uzalud me je Dejan Karaklajić tješio da je bio vjerojatno pijan i da je najbolje da zaboravim tu epizodu i ko ga uostalom šiša kad se pravi važan. I da je Dastin Hofman bolji glumac, a o Džinu Hekmanu da i ne govorimo.
Nisam mogao zaboraviti. Ni tu noć, ni mnogo noći poslije toga.
– So what – mjesecima mi je odzvanjalo u ušima, a krupni filmski kadar Ala Paćina unosio mi se u lice u mojim nemirnim snovima tih ljetnih noći našeg prvog velikog holivudskog filmskog izleta."
http://images.google.com/imgres?imgurl=http://www.evropanedeljnik.co.yu/cgi-bin/get_img%3FNrArticle%3D1877%26NrImage%3D3&imgrefurl=http://www.evropanedeljnik.co.yu/sh/200/feljton/1877/&h=313&w=470&sz=44&hl=en&start=65&um=1&usg=__YSk65nT7w-dCA4igRIFNxM_DIFU=&tbnid=_SJp4JLNx4_AgM:&tbnh=86&tbnw=129&prev=/images%3Fq%3Drade%2Bserbedzija%26start%3D54%26ndsp%3D18%26um%3D1%26hl%3Den%26sa%3DN
Mozda bi trebalo da se zapitam kako u ovim godinama pravim takve propuste.
