-
- Popularno:
- Na koji način biste voleli da umrete?
- Ko ne zna da prašta džaba se moli Bogu!
- Ljubitelji duhovnosti, a robovi ega:...
- Da li biste uveli sankcije Rusiji u...
- Studenti u blokadi su tajna organizacija
- SAD zbog dokaza o korišćenju prisilnog...
- Novi zakon usvojen u SAD: Stanje...
- Da li konzumirate OnlyFans ?
- Da li biste radije radili sa...
- Da li konzumirate porno sajtove ?
Advaita
- Začetnik teme Jasna
- Datum pokretanja
Crni_Georgije
Aktivan član
- Poruka
- 1.213
Svi mi se, zapravo, radjamo i umiremo samo zato da bismo otkrili upravo smisao celokupne te „Igranke“ odnosno celog tog Ciklusa. …To zvuči u najmanju ruku paradoksalno, medjutim sam život, i celokupno postojanje, jeste upravo PARADOKS, jer postojanje samo sebe Negira. – Što širu svesnost budemo realizovali, to ćemo ovu istinu jasnije sagledavati i shvatati!…
Paradoks je nešto što samo sebe podrazumeva ali istovremeno i isključuje, odnosno negira – a samo postojanje, i sve što je u vezi sa njim, jeste svojevrstan paradoks:
– Radjamo se (izmedju svega ostalog) …samo zato da bismo, kad dodje vreme, naposletku umrli !?!
– Jutro osviće …samo zato da bi veče moglo pasti !?! (i obratno!)
– Osećam žedj samo zbog potrebe da tu istu žedj utolim …a čim se to desi počinje „proces“ na čijem ću kraju opet biti žedan !?!…
– Uveče ležemo da bismo ujutro bili odmorni …ali šta to sve vredi kad ćemo uveče, svakako, opet biti umorni ?!!… itd.itd.
Izvor, suština i svrha jedne suprotnosti nalazi se isključivo u onoj drugoj – kao i njena sopstvena negacija. Sve se bazira na ustrojstvu suprotnosti. Svidjalo se to nekom ili ne, to je jednostavno – tako. Suprotnosti su faktor koji karakteriše ceo pojavni svet, odnosno ceo Univerzum!
U svetu suprotnosti, jedna suprotnost za sobom NEIZOSTAVNO povlači onu drugu (svoju) suprotnost – i time je krug zatvoren. Ta neminovnost je uslovljena suštinskim zakonom o apsolutnoj ravnoteži: Uzročno-posledičnim ustrojstvom. Osnovni postulat tog ustrojstva kaže nam da svaki uzrok mora imati svoju tačno definisanu posledicu (odnosno posledice), kao i da svaka posledica mora imati svoj tačno odredjeni uzrok (iliti tačno odredjen sled uzročnih dogadjanja)! Taj kosmički princip vrlo dobro znaju svi planetarni naučnici koji iole drže do sebe, pre svih (al)hemičari i fizičari, a koji je oličen u „Zakonu održanja energije“ i koji, u prevodu, kaže da je „Zbir svih energija u univerzumu konstantna vrednost“, tj. da „Energija ne može biti stvorena ni iz čega niti uništena, već može samo prelaziti iz jednog oblika svog manifestovanja u drugi“.
Na tom Ustrojstvu se temelji svekoliki Univerzum, kao i naše postojanje u okviru njega. Tako, sledeći čistu logiku toga ustrojstva, nama, vremenom, postaju dostupna vrata istinskog znanja, iza kojih se nalaze odgovori na sva naša pitanja, kao i konačni smisao našeg života i postojanja uopšte. Naime; suštini, one, Paradoksalne logike mogu prići samo oni koji, pre toga, do savršenstva ovladaju ovom „svakodnevnom“ logikom racionalnog uma i koji do tančina ovladaju razumevanjem zakona koji definiše mističnu vezu Uzroka i Posledice!
Mi, ljudi, smo (manje ili više – ali temeljno jesmo) zaslepljeni zadovoljstvima koja se mogu iskusiti u ovom svetu u kojem bitišemo. Često puta se do tih zadovoljstava može doći samo gaženjem preko tudjih sudbina – stazom nepravde – ali smo, ipak, toliko ovisni o njima da na tom putu neretko ne prezamo ni od čega. Objekti, ili izvori, tih naših zadovoljstava sami po sebi nisu ni „dobri“ ni „loši“, ali mi sami smo ti koji, ocenjujući odnosno „vrednujući“, u skladu sa svojim slabostima, vezanostima i afinitetima, činimo razdvajanje „onoga što jeste“ na jedno i drugo, i time postavljamo temelj postojanja suprotnosti – priklanjajući se jednoj a izbegavajući drugu. Ako smo u stanju da ovo zaista shvatimo, onda nam je jasno da su (i na koji način su) ljudi sami odgovorni za sva svoja zadovoljstva i nezadovoljstva, sreću i patnju, užitke i boli, i da sva ona predstavljaju ništa drugo do samo nužne posledice svojih tačno odgovarajućih uzroka.
Neko se može zapitati: “Zbog čega sam baš ja rodjen da patim u nemaštini i nepravdi, dok neki drugi uživaju sve moguće blagodeti? Čime sam to ja uzrokovao da se rodim baš ovde i da živim baš pod ovim okolnostima?“ …No, ako nam je jasno da svaka posledica, nužno i neizbežno, ima i svoj odgovarajući uzrok, onda je takodje jasno da i ova pitanja imaju svoje „ZATO“; ali, dok ne dodjemo do poglavlja u kome ćemo to detaljno rasvetliti, obratimo bar malo pažnje na (ne)ispravnost naših sopstvenih stavova i ubedjenja, kao i na sopstveni pristup u odnosu na Realnost. – Prvo što nam treba postati jasno jeste sledeće: Ništa samo po sebi nije ni dobro ni loše, ni pozitivno ni negativno, nego ga ovakvim ili onakvim čini samo naša – OCENA.
Ako je, recimo, bogatstvo samo po sebi dobro, onda bi najbogatiji ljudi bili najsrećniji a siromašni bi, neminovno, bili nesrećni. To je jasno kao dan. Medjutim, činjenice nam često predočavaju drugačije stanje stvari, pa čak i to da su mnogi siromašni ljudi spokojniji, zadovoljniji i srećniji od svoje „braće“ bogatih. I evo, na ovom mestu nam sasvim spontano izranja ona mudra spoznaja: „Pohlepa je najveće siromaštvo; zadovoljstvo onim što imaš, najveće je bogatstvo.“ …Onaj ko nema ništa ali mu je i to dovoljno, neuporedivo je zadovoljniji, ispunjeniji i srećniji od onoga koji ima sve a kome je i to malo. Prema tome, nije bogat onaj čija je sreća u velikom imanju već onaj kome ništa ne nedostaje da bi bio srećan; odnosno: Nije bogat onaj čija sreća je u imanju već onaj čije imanje je u sreći.
Poenta jeste u Kvalitetu, a ne u Kvantitetu!
Da li sada možemo ostvariti svesnost istine o onome što mi smatramo za „SVE“ i onome što smatramo za „NIŠTA“? …Da li, uopšte, ovim našim „konvencionalnim čulima“ i možemo pojmiti sam kvalitet, samu suštinu, ili su ona, ustvari, sposobna samo, i jedino, za percepciju dimenzije kvantiteta?! Naime, očito je da za nas „SVE“ predstavlja, zapravo, i samo, sveukupnost onoga što možemo „opipati“, opaziti, tj. percipirati čulima – pa uzevši tu i spoznaju putem raznih sofisticiranih uredjaja i tehnoloških pomagala (teleskopa, mikroskopa, skenera, radara, sonara i sl.), a „NIŠTA“ je, jednostavno, sve ono što nismo u stanju da percipiramo. To mi prihvatamo kao istinu i taj stav nikada ne dovodimo u pitanje; ali – da li je to zaista istina ili samo naše iluzorno ubedjenje, odnosno zabluda?! – E, istinu o tome ćemo, postepeno, sve potpunije i potpunije osvešćavati…
(A.I. – 22.str)
JA KOJI JESAM
Poznat
- Poruka
- 7.799
Upravo tako. Ove članke koje postavljaš skoro pa da sam ih ja pisao. Dakle istinu o istinitosti naših ubjeđenja ćemo postepeno, korak po korak, osvješćivati.
O tome sam, nezavisno sa ovim člankom, pisao na temi "Budizam".
Šta to znači 'osvješćivati' istinu?
Uzmimo fizički primjer kad se ispred glagola nalazi slovo 'o', (o)bojiti recimo.
Dakle, isti princip, isto pravilo je u igri gdje 'o' u riječi označava da se nečemu dodaje novo svojstvo. Nešto se dakle oblaže nečim drugim, zaokružuje. Recimo, imamo kocku napravljenu od drveta a onda na nju nanesemo boju, dakle obojimo taj predmet. Na drvenu podlogu smo nanijeli novi kvalitet te sada kocka nije samo drvena već i obojena u crveno recimo, potpuno je obložena crvenom bojom. U ovom primjeru dodavanjem boje (druge materije) onoj osnovnoj materiji predmeta, predmet dobija obojenje. Forma ostaje ista ali se izraz predmeta i stoga i njegov doživljaj menjaju, bivaju obloženi nečim drugim.
Tako je i sa osvješćenjem. U ovom slučaju predmet naše pažnje jeste naša realnost. Svjesnost o realnosti je odraz onoga što sebi projektujemo našim čulima.
A šta se to čulima uistinu projektuje?
Projektuje se naša percepcija. Percepcija je osnova projekciji (a ne obrnuto). Dakle, našom pažnjom via razumaopažamo informacije koje nam od objekta dolaze iz uma. (Um u sebi sadrži cjeloviti univerzum. Razum je samo frakcija uma, dakle naizgled razdvojeni ili odvojeni dio uma.) To opažanje via razuma (posredstvom) jeste percepcija.
Ko opaža i šta?
Uvijek je to biće, centrirano u subjektu, koje via razuma opaža objekte (informacije) koje bira iz cjeline uma. Sama riječ nam to i kaže; per-cipiramo. Međutim, ono što nije jasno većini jeste da redosled kreacije i stoga per-cepcije totalno izvrnut, te sve vidimo kao u ogledalu; ono što je prvo biva poslednje i obrnuto. Tako u toj izvrnutosti shvatanja procesa kreacije zaključujemo da su naša čula sensori kojima opažamo realnost koja postoji izvan nas, ne vidjeći da je to potpuna zabluda, da nam čula služe kao projektori već kodiranih vrijednosti per-cepcije koju smo ostvarili našom voljom centriranom u subjektu opažanja a pažnjom fiksiranom u razumu koji koristimo da te informacije obradimo, da ih vidimo i intelektom obradimo prije nego li dospiju do čula kojima ćemo ih tako obrađene, u paketima projektovati (dekodirati) i svjedočiti njihovoj manifestaciji, "materijalizaciji".
...
Vratimo se 'osvješćenju'... kao što sam ranije govorio osvješćenja ili otkrovenja su postepena otkrivanja apsolutnih istina koja će kasnije dovesti do potpunog prosvjetljenja. Osvješćivanje je proces koji, kao i 'obojavanje' dodaje novi kvalitet predmetu. Pri osvješćenju predmet naše pažnje jeste naša realnost, te osvješnje predstavlja dodavanje novog, do tad nepostojećeg kvaliteta shvatanju realnosti u našoj svjesnosti. Apsolutna istina o nekom dijelu realnosti bivautisnuta u našu svjesnost (duh) i od tad ostaje u vječnom nasleđu našeg individualnog duha. Kao što boja mijenja doživljaj drvene kocke tako i jedna apsolutna istina za toliko mijenja naše shvatanje realnosti.
Predmet naše pažnje se može obojiti jedino bojom, dok se predmet naše pažnje može osvijestiti jedino prisustvom dijela svijesti u našoj svjesnosti. Dakle, osvješćenje je proširenje apsolutne istine unutar date svjesnosti. To je kao kad se svjetlost širi u tami i sobom obasjava pravo stanje stvari koje do tada nismo znali. Kada se dostigne kritična masa osviješenih apsolutnih istina u svjesnosti jedinke, ona sobom pomijera pažnju iz projektujuće realnosti u sjedište apsolutnih istina, u apsolut. Tada nastupa prosvjetljenje. Prosvjetljava se apsolut kao ono-što-jeste potvrđujući se cjelovitom apsolutnom istinom, sviješću.
cronnin
Veoma poznat
- Poruka
- 13.795
Ако сам добро разумео, нешто овако? Уместо слике лево, она десно?
"Објективни" свет се јавља као пројекција кроз чула, настала фокусом неког примарног ума/свести на шта?
Hekate
Primećen član
- Poruka
- 956
JA KOJI JESAM
Poznat
- Poruka
- 7.799
Kratak odgovor: Fokus je na informacijama. Informacije su transformisana znanja-o-sebi, Jastvo.
Jastvo je osnova svijesti. Svijest je apsolutno znanje-o-sebi (postojanju), apsolutu.
....
Opširnije:
Apsolut je postojanje, biće koje projektuje sadržaj svijesti kroz UM kao svoju primarnu projekciju.
Apsolut koristi Um u svim drugim iskustvima, kroz njega i u njemu projektuje sva subjektivna (individualna) iskustva.
Izvor Uma je svijest apsoluta. Tako isto i svaki subjekat ima svoj izvor u Umu, iako je njegova osnova (Ja) jedno
apsolutno znanje-o-sebi u svijesti apsoluta.
Kako i iz čega nastaje um?
UM nastaje iz svijesti apsoluta. To je jedno Ja is cjelovitog Jastva svijesti koje i u projekciji zadržava svojstvo
sadržioca ostatka Jastva, dok ostatak sadržanog Jastva unutar njega to svojstvo gubi. To će imati smisla u
individualnim iskustvima svakog Ja, jer svako individualno Ja unutar uma će morati koristiti um da bi spoznajući
objekte svoje subjektivne stvarnosti tragalo za istinom o sebi, koju na taj način nikada neće saznati. Na taj način
ne saznaje šta ono jeste već saznaje šta ono nije i kroz ta saznanja doživljava manifestaciju mogućnosti, ali
takođe na određenom nivu zadovoljenja tih saznanja postaje nezadovoljno odgovorima i okreće se za toliko u sebe
zaustavlja trku i u tom naizgled nedjelovanju nalazi apsolutnu istinu. Ta istina je oduvijek bila prisutna, ali
se nije mogla vidjeti i osvijestiti jer je pažnja bila zakovana u djelovanju kroz um, u traganju za istinom kroz objekte
svoje predstave, gdje ona nije.
Dakle, um je jedno (svako) Ja iz Jastva svijesti, te to znači da postoji onoliko umova i njihovih univerzuma koliko
je i Ja u Jastvu svijesti. Dakle, manifestacija svijesti je mreža univerzuma ili Multiverzum.
...
Na šta se fokusira pažnja da bi se pojavio 'objektivni svijet'?
Pažnja se uvijek fokusira na informacije (objekte).
Šta su informacije?
Informacije su ostatak Jastva projektovaog u umu, koje kad su u umu jedinu prepoznatljivu vrijednost imaju
u zajednici sa umom, a to je ona famozna prva stvar, ili 'stvar po sebi', dakle po tom svom nepogrešivom
znanju-o-sebi (Ja). Prva stvar (po sebi) je uistinu jedan subjekat (samo kada je u zajednici sa najmanje još
jednim Ja), a svaki subjekat je u toj zajednici ujedno i objekat drugom subjektu, tj. onom subjektu koji je u toj
vezi njegov objekat.
Stoga, informacije potiču iz uma koji u sebi sadrži transformisani sadržaj individualizovanog ostataka Jastva.
Tek kad to znamo možemo vidjeti na šta to apsolut kao subjekat fokusira svoju pažnju kroz um da bi ostvario
PERCEPCIJU koju će intelektom kodirati, proslijediti je čulima, čulima ih onda dekodirati u njihovu manifestujuću
vrijednost "objektivne realnosti".
...
Vratimo se na tvoj sliku...
Recimo da je tako kao na slici desno, iako ne postoji univerzalna i parcijalna svijest.
Postoji univerzalna svjesnost, individualne (parcijalne) svjesnosti i postoji svijest.
Univerzuma nema svijest, iako je univerzalni um sadržilac svih apsolutnih znanja
kao i u svijesti (u Bogu). Razlika je ovakva: U svijesti apsoluta svako apsolutno znanje
je ujedno i sadržilac svih apsolutnih znanja kao i ono što je sadržano u svim drugim znanjima
Dakle sva znanja su nerazvojiva, Jedno su i podjednako, apsolutno u sebi sadrže ostatak cjeline.
Stoga, svako znanje-o-sebi je apsolutno.
Univerzalni um (drugog uma i nema) je zadržao svojstvo apsolutnog sadržioca ali nije sadržan niti u jednom
drugom znanju (Ja) koje je u sebi projektovao u manifestaciju. Zašto? Zato što svako drugo apsolutno znanje-o-sebi
(Ja) ima zadatak da spoznaje istine o sebi spoznajući prvo šta ono kao subjeklat nije. Zato mu služi um. Um podjednako
služi svakom u sebi projektovanmom Ja da ga spoji i simultano razdvoji od bilo kojeg drugog Ja. Na taj način svako Ja
unutar univerzuma je forsirano da traga, da misli i da opaža kroz njega, zaključujući šta ono nije, a ujedno sakupljajući
osviješćene apsolutne istine i na taj način uzdižući svoju svjesnost bliže centru univerzuma, bliže umu koji je univerzalan.
Univerzalan je jer je bez iznimke prisutan u svakom subjekt-objekat odnosu.
...
Kada govorimo o iskustvu 'čovjeka', onda je jasno da čovjek nije sklop samo dva Ja spojen umom. Čovjek je
kompleksan skup sekuntarnih i x-tih jednačina tog individualizovanog Jastva. Tako složenu jednačinu omogućava
um koji je uvijek prisutan između svakog Ja te jednačine.
Vratimo se (opet) na tvoju ilustraciju. Uzmimo da redosled stvaranja jeste kao što si ilustrovao.
Ono što tom grafikonu nedostaje jeste izvor 'svijesti'.
Izvor svijesti je uvijek isti; apsolut=postojanje.
Kada je apsolut voljom centriran u umu on više ne vidi sebe, opsjednut je manifestacijom, snom.
Gdje bi se onda na tom grafikonu trebao nalaziti apsolut?
Apsolut je srž, bit svijesti.
Apsolut je u umu nevidljiv, jer kroz um 'on' (ono-što-jeste) upravlja pažnju od sebe.
JA KOJI JESAM
Poznat
- Poruka
- 7.799
Nastavit’ ću se na ovo:
Apsolut je besprostorno, bezvremeno i bestjelesno postojanje, te kao takav ne može biti primijećen umom, stoga umom ne može niti biti predstavljen kao objekat bilo kojem subjektu. Apsolut je stoga besprostorni centar u kojemu sve jest. Prostor se manifestuje upravo u tom centru, samo onda kada je volja centrirana u umu kao apsolutnom sadržiocu ostatka njegove svijesti (jastva). To sam objasnio u prethodnom komentaru.
Objektivni svijet nije nešto što je stvoreno i postoji kao odvojena projekcija izvan tog besprostornog centra. To se ne može desiti. Sve što se ikada desilo, što se dešava i što će se ikada desiti postoji u tom besprostornom centru, sada. Svaki put kada izađeš iz kuće i staviš ključ u bravu auta, iznova stvaraš svoje tijelo, kuću iz koje izlaziš, auto u kojeg stavljaš ključ ... prostor u kojemu je i tijelo i kuća i auto, kao i put kojim ćeš ga voziti.
Svaki put sve to stvaraš iznova, sada i samo u sada. Svaki put dok to stvaramo u sada nigdje se nismo pomjerili, jer i tijelo koje se kreće i prostor u kojemu se kreće postoje u istom nestvorivom, nepromjenjivom bestjelesnim, besprostornom i bezvremenom centru, u sebi-apsolutu.
Naime, da budemo još precizniji:
Sve manifestacije se dešavaju u duhu, a um je dio duha, stoga u umu, a sam duh postoji u apsolutu, u tom bestjelesnom, besprostornom i bezvremenom centru. Odatle, i Bog i čovjek su u istom centru samo je pažnja tog centra usmjerena na jedno ili na drugo... u sebi.
To otriva još jedan paradoks:
Kretanje nije stvarno. Kretanje postoji samo unutar prostora, prostor postoji samo unutar uma a um postoji u svijesti apsoluta, dok svijest, kao uostalom i sve-što-jest postoji u tom istom bestjelesnom, besprostornom i bezvremenom centru, u sebi-apsolutu.
Dakle, kretanje je iluzija stvorena pomijeranjem fokusa tog centra na ono što centar sobom (pažnjom) želi da obuhvati. To obuhvatanje pažnjom određuje se voljom. Pažnja se stoga centrira u sjedište volje i odatle formira percepciju stvarnosti. Kretanje je stoga nestvarno iako nam se čini osnovom postojanja. Energija je stoga iluzija jer potiče iz kretanja. Da bi energija bila stvarna kretanje bi moralo biti stvarno, a onda bi to zahtijevalo da i prostor bude stvaran, što bi značilo da je prostor apsolutan i da postoji nezavisno od uma, od svijesti koji postoje u i pripadaju samo tom besprostornom centru.
Čula su stoga unutar razuma individue, i njima apsolut kao individua (subjekat) projektuje svoju subjektivnu/čulnu realnost baziranu na percepciji sebe i svijeta koji za sebe stvara.
Sve realnosti svih individua se projektuju u istom besprostornom centru, simultano, sada. Sve te realnosti doživljava isto biće, apsolut. Stoga, samo jedno biće postoji koje stvara multiverzum svojih iskustava. Ljudi, zvijezde, univerzumi, multiverzum... to nisu bića već stvorenja, djela su istog kreatora-apsoluta. To isto biće-apsolut se poistovjećuje sa kreacijom i u zaboravu o svojoj apsolutnosti, iz poistovjećenja sa stvorenim bit stvorenog doživljava onim što ona uistinu i jeste, biće (ono samo). U izolaciji individualizovane volje od volje njegove Jednote, ono zamišlja svijet pun različitih bića, ne vidjeći odatle da vrijednost bića (postojanja) ono daje svemu stvorenom upravo prisustvom i centriranjem svoje volje u tom aspektu realnosti. Ipak i u najdubljem neznanju o svojoj apsolutnosti, biće je zadržalo jednu nepromjenjivu i nepobitnu apsolutnu istinu koju uvijek nosi sa sobom, ono “ja jesam”. To znanje je početak svih osvješćenja kao i putokaz ka izvoru istine.
Poslednja izmena:
ISTRAZIVAC9
Elita
- Poruka
- 15.363
Sta je apsolutno istina i koji je izvor u pitanju ,
Crni_Georgije
Aktivan član
- Poruka
- 1.213
Um postoji u prostoru,pojam prostor jedino postoji umu,ali jedno je pojam o nečemu a drugo to nešto.Pojmovi su ljudske apstrakcije.
JA KOJI JESAM
Poznat
- Poruka
- 7.799
Kada god otvoriš usta i nešto kažeš iskazao si ono što si pojmio. Stoga, uopšte nije sporno da ovdje koristimo pojmove ali nije tačno da govorimo o pojmovima (osim kad o pojmovima govorimo). Poimanje nečega, bilo čega, se ostvaruje intelektom, a intelekt je samo dio uma i taj dio uma nam koristi da pojmljeno koristimo kako bi se mogli podsjećati na nešto iskušeno i kako bi iz tog sjećanja mogli izvući zaključke i pouke.
Pojmovima se ukazuje na nešto što je saznato kroz iskustvo (posredno ili neposredno),
u ovom slučaju pojmom Um se ukazuje na ono što sam gore objasnio, dok se pojam prostor
odnosi na ono što um u manifestaciji nižih nivoa jeste, u dimenzijama.
Dimenzija bi se drugačije trebala zvati razum ili raz-um.
Raz-um je naizgled razdvojeni dio uma (subjekat+um+objekat).
Kompleksnost dimenzije je uslovljena karakterom isksutva i osnovom, podlogom razuma.
Prostor ne postoji dok se u razumu ne pojave odnosi subjekat objekat.
Tek u tim odnosima um predstavlja ono što ti sada eto doživljavaš prostorom.
Um je praznina a prostor je praznina koja je definisana koordinatama projektovanih objekata u njoj.
Stoga, prostor postoji samo u svjesnosti subjekata, u čulnoj projekciji njegove realnosti.
Praznina je dakle prva manifestacija svijesti. To je um. Zato i jeste da se pražnjenjem uma
dolazi do neizbježnog, do čistog uma, do praznine, što je u budizmu imenovano kao Nirvana.
ISTRAZIVAC9
Elita
- Poruka
- 15.363
Dakle um postoji, a od cega se um sastoji,
Crni_Georgije
Aktivan član
- Poruka
- 1.213
Projekcija ili percepcija pre možda?
Hekate
Primećen član
- Poruka
- 956
"Čula su stoga unutar razuma individue, i njima apsolut kao individua (subjekat) projektuje svoju subjektivnu/čulnu realnost baziranu na percepciji sebe i svijeta koji za sebe stvara."
Crni_Georgije
Aktivan član
- Poruka
- 1.213
Čula su telesna valjda i ništa koliko znam ne projektuju pre da ograničavaju percepciju zbog svoje ograničenosti.Sebe ne opažaš čulima nego duhom,sopstvo je van epistemiološke granice čula i razuma.Razum je samo alatka uma a pre za spoljne nadražaje i impresije,u introspekciji njegova moć poimanja je vrlo mala
Crni_Georgije
Aktivan član
- Poruka
- 1.213
Malo malo pa ga kačiš 
Hekate
Primećen član
- Poruka
- 956
Tu dečiju bolest i sve što ona sa sobom nosi sam odavno prerasla. 
Ne umem više da se zaljubim, al zato umem da budem u ljubavi i da osetim tu ljubav u drugima. Eto. Volela bih da svi to mogu. Osim toga tema je Advita, a Rupert upravo o tome govori.
I tako lepo odvaja žito od kukolja.
Da ti je zaista želja za spoznajom iskrena pomoću njegovog ukazivanja bi mogao dobiti odgovore na sva svoja pitanja. Na isto ukazuje i Simo. Nema vrednijeg poklona od onog kojeg ti oni na tacni nude. Kako onda ne voleti takve duše i ne osećati bezgraničnu zahvalnost, ha?
Ne umem više da se zaljubim, al zato umem da budem u ljubavi i da osetim tu ljubav u drugima. Eto. Volela bih da svi to mogu. Osim toga tema je Advita, a Rupert upravo o tome govori. I tako lepo odvaja žito od kukolja.
Da ti je zaista želja za spoznajom iskrena pomoću njegovog ukazivanja bi mogao dobiti odgovore na sva svoja pitanja. Na isto ukazuje i Simo. Nema vrednijeg poklona od onog kojeg ti oni na tacni nude. Kako onda ne voleti takve duše i ne osećati bezgraničnu zahvalnost, ha?
JA KOJI JESAM
Poznat
- Poruka
- 7.799
Ne projektuješ ti sebe nigdje već informacije (o sebi) iz kojih stvaraš stvarnost projektuješ u svoj razum.
Sva stvarnost je u umu, um je u duhu a duh je u tebi, apsolutu, gdje drugdje.
Dio stvarnosti je i tvoje tijelo a čula nemaju veze sa tijelom već sa razumom (dijelom duha) koji to tijelo projektuje.
Čula služe materijalizaciji iz pozicije subjekta opaženih i kodiranih informacija, materijalizaciji 'subjektove' percepcije.
Stoga, svoje tijelo iz trena u tren iznova projektujemo a razum je prisutan u svakoj njegovoj projektovanoj ćeliji,
kao i u prostoru između njih, razum jeste taj prostor ali i dio svake ćelije u njemu. Odatle 'svaka ćelija' ima sposobnost
da osjeća i da percipira stvarnost. Ćelije su dakle u tom razumu, te je i tijelo takođe u njemu. Na materijalnom nivou
postojanja razum je dimenzija u kojoj se projektuje naše tijelo. Odatle i činjenica da iz ove dimenzije ne možeš iznijeti
ovozemaljsko tijelo. Tijelo se ne može iznijeti iz dimenzije u kojoj i od čije osnove (elemenata) je načinjeno ali zato duša
može da se premiješta iz dimenzije u dimenziju projektujući u svakoj dimenziji u koju se preseli novo, toj dimenziji
adekvatno tijelo. Materijalnost dimenzije se ostvaruje čulima. Čula su projektori materijalnosti stvari, te se čula razlikuju
od dimenzije do dimenzije, od nivoa razuma do nivoa razuma, od vrste iskustva do vrste iskustva, od izraza do izraza.
Čula su stoga u razumu i ona služe materijalizaciji dimenzionalnog doživljaja bitisanja.
Totalno je pogrešno shvatanje da čulima opažamo spoljni svijet i slično, jer to stanivište polazi od premise da je svijet
nešto već objektivisano, ostvareno bez našeg prisustva a mi to nešto opažamo našim čulima i stvaramo reakciju na opaženo
ulazeći u to nešto već stvoreno.
Naše tijelo, kao i tijela svih drugih objekata naše ralnosti projektuju se našim čulima u razum (u dimenziju) iznova, iz trena u tren a
refleksija njihove trenutne manifestacije odražava se u duhu trenutka, u svjesnosti kojom svjedočimo i potvrđujemo tu trenutnu stvarnost.
JA KOJI JESAM
Poznat
- Poruka
- 7.799
...Evo jedan mali eksperiment kojim možeš bar pokrenuti sumnju u ubjeđenje da su čula u tijelu i da čulima primjećujemo svijet oko sebe:
...Postavi neki predmet, bilo koji predmet, čašu recimo, na sto ispred sebe. Približi glavu na 20-tak cm od čaše i fokusiraj se isključivo na čašu. Kad si to ostvario zadrži fokus na čaši ali ukrsti oči. Dakle, načini da zjenice očiju budu uperene prema korijenu nosa dok i dalje održavaš fokus na čaši.
...Šta vidiš?
Evo, reći ću ti šta vidiš. Vidiš dvije projekcije te čaše i prizora ispred sebe u koje gledaš, projektovane iz dva različita projektora, dva oka. Svako oko projektuje obrađene informacije koje se jedna od druge razlikuju za onoliko koliki je ugao percepcije iz tačke fokusa i svakog oka. I ne samo to. I jedna i druga projekcija iz dva oka sudvodimenzionalne i transparentne, dakle možeš jasno vidjeti da se slike prizora miješaju tamo gdje se projekcije preklapaju. Miješaju se ali zbog ukršatanja očiju, zbog ukršatanja direkcije fokusa projektora ukršataju se i projektovani sadržaji te dobijamo duplu sliku, duplu ali i očito transparentnu.
...Zašto je toliko važno naglasiti da su i jedna i druga projekcija transparentne?
Zato što je to dokaz da su to zaista projekcije, jer da nisu, da su to samo percipirane forme postojećih materijalnih stvari u spoljašnjem svijetu onda bi i jedna i druga percepcija bile neprozirne, osim same čaše kja je od stakla. Ali ako misliš da je transparentnost tu zato što se radi o staklu, uzmi neki drugi predmet u fokus i vidjet' ćeš, i projekcija tog naizgled najčvršćeg predmeta će takođe biti transparentna. Samo onda kada se fokus jedne i druge projekcije sretnu u jednoj tački, u koordinati projektovanog objekta, desit' će se da transparentnost nestane. Zašto? Zato što će se dvije transparentne projekcije stopiti u jednu solidnu predstavu stvarnosti.
...Da li to dovoljno dobar dokaz da je naša materijlna stvarnost uistinu projekcija kroz naša čula a ne samo puka percepcija spoljašnjeg, već postojećeg svijeta?
Da.
...Kako to potvrditi?
...Ako bi stvarnost bila već stvorena prije nego li je vidiš onakvom kakva je u tvom oku, onda ukrštanjem očiju ne bi mogao pomjeriti dvije transparentne projekcije, u najbolju ruku bi ti se u spoljašnosti koju 'gledaš' fokus pažnje premjestio na dvije različite tačke u prostoru, na dvije tačke u kojima bi tad jasno vidio dva različita objekta u tom prostoru odjednom, dok bi onaj centralni (čaša) bio zamućen u sredini, zar ne? Međutim, to se ne dešava i nikada se ne može desiti, jer se radi o projekcijama iz dva projektora koje ukrštanjem projektora projektuju upravo ono što je intelektom obrađeno sa svaki projektor ponaosob. Ta obrada podataka za svaki projektor doprinosi 3D doživljaju.
...Ako bi pak zatvorili jedno oko, imali bismo samo jednu od te dvije transparentne projekcije ali ne bi smo imali osjećaj da je ta projekcija transparentna, jer ne bi imali čim da je preklopimo. Ipak, i tad ostaje jedna člinjenica koja nam govori da se radi o projekciji a ne o percepciji 'spoljašnje' stvarnosti, jer ta projekcija je dvodimenzionalna. 3D efekat projektovane stvarnosti moguć je samo poklapanjem te dvije dvodimenzionalne projekcije koje, kad se poklope u tački perspektive stvaraju doživljaj dubine prostora, tj. doživljaj treće dimenzije kao i doživlja solidnosti materije.
...Postavi neki predmet, bilo koji predmet, čašu recimo, na sto ispred sebe. Približi glavu na 20-tak cm od čaše i fokusiraj se isključivo na čašu. Kad si to ostvario zadrži fokus na čaši ali ukrsti oči. Dakle, načini da zjenice očiju budu uperene prema korijenu nosa dok i dalje održavaš fokus na čaši.
...Šta vidiš?
Evo, reći ću ti šta vidiš. Vidiš dvije projekcije te čaše i prizora ispred sebe u koje gledaš, projektovane iz dva različita projektora, dva oka. Svako oko projektuje obrađene informacije koje se jedna od druge razlikuju za onoliko koliki je ugao percepcije iz tačke fokusa i svakog oka. I ne samo to. I jedna i druga projekcija iz dva oka sudvodimenzionalne i transparentne, dakle možeš jasno vidjeti da se slike prizora miješaju tamo gdje se projekcije preklapaju. Miješaju se ali zbog ukršatanja očiju, zbog ukršatanja direkcije fokusa projektora ukršataju se i projektovani sadržaji te dobijamo duplu sliku, duplu ali i očito transparentnu.
...Zašto je toliko važno naglasiti da su i jedna i druga projekcija transparentne?
Zato što je to dokaz da su to zaista projekcije, jer da nisu, da su to samo percipirane forme postojećih materijalnih stvari u spoljašnjem svijetu onda bi i jedna i druga percepcija bile neprozirne, osim same čaše kja je od stakla. Ali ako misliš da je transparentnost tu zato što se radi o staklu, uzmi neki drugi predmet u fokus i vidjet' ćeš, i projekcija tog naizgled najčvršćeg predmeta će takođe biti transparentna. Samo onda kada se fokus jedne i druge projekcije sretnu u jednoj tački, u koordinati projektovanog objekta, desit' će se da transparentnost nestane. Zašto? Zato što će se dvije transparentne projekcije stopiti u jednu solidnu predstavu stvarnosti.
...Da li to dovoljno dobar dokaz da je naša materijlna stvarnost uistinu projekcija kroz naša čula a ne samo puka percepcija spoljašnjeg, već postojećeg svijeta?
Da.
...Kako to potvrditi?
...Ako bi stvarnost bila već stvorena prije nego li je vidiš onakvom kakva je u tvom oku, onda ukrštanjem očiju ne bi mogao pomjeriti dvije transparentne projekcije, u najbolju ruku bi ti se u spoljašnosti koju 'gledaš' fokus pažnje premjestio na dvije različite tačke u prostoru, na dvije tačke u kojima bi tad jasno vidio dva različita objekta u tom prostoru odjednom, dok bi onaj centralni (čaša) bio zamućen u sredini, zar ne? Međutim, to se ne dešava i nikada se ne može desiti, jer se radi o projekcijama iz dva projektora koje ukrštanjem projektora projektuju upravo ono što je intelektom obrađeno sa svaki projektor ponaosob. Ta obrada podataka za svaki projektor doprinosi 3D doživljaju.
...Ako bi pak zatvorili jedno oko, imali bismo samo jednu od te dvije transparentne projekcije ali ne bi smo imali osjećaj da je ta projekcija transparentna, jer ne bi imali čim da je preklopimo. Ipak, i tad ostaje jedna člinjenica koja nam govori da se radi o projekciji a ne o percepciji 'spoljašnje' stvarnosti, jer ta projekcija je dvodimenzionalna. 3D efekat projektovane stvarnosti moguć je samo poklapanjem te dvije dvodimenzionalne projekcije koje, kad se poklope u tački perspektive stvaraju doživljaj dubine prostora, tj. doživljaj treće dimenzije kao i doživlja solidnosti materije.
Hekate
Primećen član
- Poruka
- 956
I Hear You Call
Past the point of no return
seen the lies, I've seen them burn
Here to overcome it all
Here to rise, I cannot fall
At the edge of you and me
free from mental slavery
stand alone, one in You
power coming through
I hear You call
the One inside the hearts of all
I hear You call
the One inside the hearts of all
Everyone is in His reach
Everything is here to teach you
Listen for the One in you
One in all, ever true
I find out what my life is worth
All our love is here on earth
Stand alone, one in You
power coming through
I hear You call
the One inside the hearts of all
I hear You call
the One inside the hearts of all
And I, I'll take my chances
The path is lesser known
But He, He is walking with me
He goes before
Now I hear You call
the One inside the hearts of all
I hear You call
the One inside the hearts of all
I hear You call
the One inside the hearts of all
I hear You call
the One inside the hearts of all