Pozdrav,
Ja sam ponosna mama dva izuzetna dečaka. Sve vreme sam samo prepoznavala, ali na žalost nisam razumela probleme svog mladjeg deteta. Lutajući, našla sam se na ovde i shvatila da problemi koje ima moje dete nisu tako retki.
Stariji dečak ima jedanaest godina, dobar je djak i i može da se snadje u većini situacija. Nedostaje mu samo malo samopouzdanja. Za razliku od njega, mladji dečak ima probleme za koje ni ja nisam umela na pravi način da objasnim nekom van kuće, učiteljici, doktoru... Nikada nisam bila sigurna da li sam ih izmislila i preterujem u zahtevima prema deci. Moja deca su rodjena u januaru pa su pošli u školu sa šest ipo godina. Stariji dečak se uz malo pomoći snašao, i postao jedan od najboljih djaka u razredu. Naredne godine sam, pošto je godinu dana mladji, upisala u školu i drugo dete. Od tada počinje naša agonija nedokučiva svima koji nisu imali iste probleme. Ja na kraju ne znam da li je moje dete hiperaktivno, ali sam mnoge osobine hiperaktivne dece prepoznala kod njega. Dok nisam došla na ovaj forum mislila sam da je kod njega problem to što je u školu pošao sa šest godina.Nadala sam se da će postepeno uspeti da to prevazidje i postane samostalan. Sada je pošao u peti razred a bitne promene nema. Sve teškoće koje je imao do sad su ostale, samo što su se obaveze višestruko povećale. Do sada je uz njegov veliki trud i uz trud svih nas oko njega bio vrlodobar, čak odličan djak. Ali ni blizu dobar obzirom na uloženi trud. Učiteljica mu je bila stroga i jako zahtevna u svakom pogledu. Iako dobar učitellj, nikad nije uspela da shvati kakav problem ima moje dete. Koliko god da je radio, a radio je da nije moglo više, ona bi govorila da to nije dovoljno i da on može još bolje. Srce mi se cepalo kada bi se danima spremao za neki kontrolni i na kraju dobio dva plus. Često je, kada bi loše uradio kontrolni bio toliko neraspoložen pa bi ceo veliki odmor proveo sam i kažnjavao sebe tako što ne pojede užinu. Bio bi toliko neraspoložen da bi odbijao da priča sa bilo kim, pa i učiteljicom što bi ona doživela kao bojkot. Koliko god da je nešto učio i znao, posle nekog vremena bi zaboravio sve.Kada bi ga učiteljica prozvala da odgovori on bi samo ćutao pa je i to računala kao bojkot. Nije verovala da ne zna. Od kada se rodio bio je izrazito nemirno dete. Uvek u akciji, večito znojav, često prehladjen. Nije postojalo ništa što je moglo da privuče njegovu pažnju duže od pet minuta. Knjige koje sam pokušavala da čitam samo su fizički privlačile pažnju, služile za gledanje i na kraju bile pocepane. Sa crtaćima je bila druga priča. Mogao je da ih gleda do iznemoglosti. Isto važi i za igrice. Medjutim, ako bih ga odvela u bioskop da gleda crtać nikako nije imao strpljenja da sačeka kraj. Već na polovini bi morali izaća jer on nije mogao da sedi.U školi nije pravio probleme. Bio je miran dok traje čas ali na odmorima večito mokar od znoja. Po prirodi je dobrica i ima potrebu da pomogne i zaštiti svakog. Voli da se druži ail je izrazito nezreo u odnosu na drugu decu pa se ne uklapa baš najbolje. Jedan od velikih problema je što redovno ne razume šta mu ljudi pričaju. I sada redovno zovemo decu iz razreda da pitamo za domaći jer on nije razumeo ili zapamtio. Često ne razume ni šta mu pričaju preko telefona. I ništa ne može da uradi i nauči sam. Možda i može ali bi jednu najprostiju stvar radio ceo dan. Na primer crtež iz likovnog. Trudio bi se oko njega do iznemoglosti. Za to je uvek dobijao pohvale od učiteljice. A kada sedemo da učimo najveći problem je održeti njegovu pažnju. Sve drugo mu je važnije pa učenje ide jako sporo. I to što nauči je najčešće prosto reprodukovanje bez mnogo razumevanja. Po nekad, kada uspem da ga nateram da razmišlja, bude jako srećan jer onda shvati da i on može da "bude pametan''. Jako je brzoplet i ne prestaje da priča. I kada treba i kada ne treba. Često priča dok ja razgovaram telefonom i nikako ne shvata da ne mogu da slušam i njega pa misli ako priča glasnije da ću ga razumeti. Provesti dan pomažući mu da uči je neopisivo iscrpljujuće. Školska godina polako odmoče. Moje strepnje su sve veće a san sve kraći. Razbijam glavu razmišljajući kako da mu pomognem a da ga što manje istraumiram. Zato sam ovde. Svako iskustvo je dragoceno a savet dobrodošao.