Igra - sastavi priču

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Idu i svetkuju te svoje praznike, niti znaju šta ni koga svetkuju, sve se svodi na puko podražavanje forme i ništa više. Ali ko da im zamjeri!? Pa da li je važnije biti srećan na Uskrs, kojeg se smatra najradosnijim hrišćanskim praznikom ili biti bijesan, ljut i teološkim mislima obuzet duboko uzdahujući taj isti dan što ti srećni ljudi ne znaju ni ko je taj Isus bio ni šta svetkuju, ni šta je bogočovjek, ni ko je čovjekobog, što su ravnodušni, što su ovce i kojim god imenima da ih nazivaš ... a šta su postigli ti isti mudraci tražeći suštinu? Snašlo ih je da ih forme radi izučavaju na nekim školama, koje se, po običaju, protive njihovim konceptima, da o njima iznose govore ljudi koji ih, u suštini ne razumiju i da tobož sa zahvalnošću i divljenjem pričaju o njihovim patnjama i tegobama kojima su se prepustili jer im je bila važnija suština od vlastitog života. Oni su tražili suštinu, a pronašla ih je forma, dok ovi prosti ne vide dalje od forme, a ispunjavaju je suštinom. A tebi mudrače evo ova grana, štrik pa da se fino objesiš, da bi prije postao slavan i izučavan, tvoj nesrećan život će prihvatati mnoga naručja.

koliba
šuma
kamen
ljubav <3
pohlepa
 
koliba
šuma
kamen
ljubav <3
pohlepa

Provlacim se kroz maglene staze u sebi
trazim onaj srecan korak sto sam ga pre neku
godinu slucajno izgubila, preturam po secanjima
saputavom molitvom ali nista... ko zna gde je
odlutao kad je iskoracao iz mene. Ukrala mi ga
mozda necija pohlepa ili ga je suma nedodira zarobila...ko zna...
Prazan je prostor koji je bio njegov, svi koraci posle
zaustavljeni su u svom hodu, ma koliko se trudili nisu
mogli dalje, nesto jace od mojih zelja ih je u hodu zaustavljalo,
nijedan korak posle nije imao njegovu meru, ni jedan korak posle
nije prepoznavala moja neznost, moja ljubav i moji snovi.
Sve sto sam ti darovati iskoracalo je iz mene zajedno
sa njim, sa njim su otisli i moja radost i moji osmesi.
Bez tog tvog koraka u meni srce je moje postalo kamen,
u treperavoj kolibi moje duse bez tebe ne ume i ne zeli da otkucava...


put
čoveka
pamćenje
sklopljenih
muziku
 
Put je bio dug, čovjeka je polako izdavalo pamćenje, sklopljenih očiju je jedva zadržavao fragmentčiće iz života predhomerovskog doba i od njih, uz muziku koja je takođe bježala od ništavila, otpjevao pjesmu. Ta prapjesma je osnova čitave naše kulture, iz nje su se rađale druge pjesme i priče koje ni dan danas nisu izašle iz njenih okvira, tačnije, nisu rekle ništa što u njoj nije rečeno.

sloboda
borba
uživanje
stvaralaštvo
riječ
 
sloboda
borba
uživanje
stvaralaštvo
riječ

Sklopljenih očiju zamišljala sam palačinke sa kremom od vanile u sosu od narandže... odozgo zalivene gustim kremom od čokolade... i posute pečenim lešnicima... i dve kugle sladoleda od karamele na drugoj polovini tanjira... i ... i... i... Za mene je to slika potpunog raja, čistog umetničkog stvaralaštva useljenog na jedan običan tanjir.
Osećaj istinskog uživanja prekinuli su miris barenog karfiola, koji je ispunio celu kuhinju i koraci moga muža, koji je na sto stavio tanjir pasulj sa suvim rebrima i ogromni komad domaćeg hleba. Spremajuči se da uroni kašiku u prepuni tanjir sa prezrenjem je pogledao u karfiol i tiho promrsio samo jednu reč: fuj!

Lako je njemu, oni, muškarci imaju svu moguću slobodu, mogu da jedu koliko hoće, da izgledaju kako hoće, da idu neobrijani, izgužvani, izborani, krmeljivi... kakvi god. Ako nešto nije kako treba, opet beda ne pada na njih, nego na nas: kako ga je samo pustila takvog iz kuće.
Mi, sirotice, u neprekidnoj smo borbi kilogramima i dijetama, pincetama i depilatorima, borama i kremama. I ostalim raznoraznim borbama...

Nije mi bilo do svađe, samo sam tiho uzdahnula i pomislila kako je prava sreća da ne volim pasulj.
 
ljubazni
ljubičica
ljubav
ljuštura
ljaga
Ha, zakomplikovala...:)

Ljubazni gospodinčić prilazi klupi u parku...
- Dobar dan gospodine, je l' slobodno?
- A što ne b' bilo slobodno, ima mjesta za petero, aj śed' đetiću, ee, tvoji' godina nije mi trebala klupa,
opružimo se na ledinu kod ovaca pa uživaj, e, nijesmo mi to zvali ljubav...
- Hvala gospodine, hvala, eh, ta ljubav, ha ha...
- Da, da, bilo je to davno, proglasili u selu pala ljaga na moju prorodicu, na me, na Đuru Jovanova,
napravio kopile na Anđeliji kćeri prote Nenezića, eh, istina, mora sam je oženiti, da, da, nijesam zažalio...
- Opasni ste vi gospodine, ha ha...
- Nemoj ti meni gospodine, nego, viđu ljubičica, imaš li đevojku, ako imaš, de uberi ?
- Imam đevojku studira filozofiju u Nikšiću.
- I ti čekaš autobus za Nikšić?
- Ne, nije ovo autobuska stanica đede, ovo je park a autobuska je u ul. Golootočkih žrtava.
- Ti mene zezaš koji Goli otok, tamo mi brat zaglavio, Bog da mu dušu prosti, komunjare mamu im titovsku!
- Vjeruj mi đede Đuro nije ovdje autobuska.
- Hvala, hvala, e, ja sam samo ljuštura od onog što sam nekad bio, hvala, u kom pravcu da krenem?
- Nije daleko đede, Bulevar Save Kovačevića pa lijevo i tu je autobuska.
- Hvala, znam, nema ođe Dražine ulice, he, sve neki komunjare, hvala, uberi te ljubičice vole đevojke cvijeće...
- Obavezno, sretan put đede.
- Hvala...

visibaba
visak
visoko
viskoza
Visla
 
Ha, zakomplikovala...:)

malo :)

visibaba
visak
visoko
viskoza
Visla


Otkad je u našu školu došla nova nastavnica geografije niko nema mira. Ni učenici, ni muški deo kadra, a bogami ni mi žene nismo ravnodušne. Doduše, svaka iz svojih razloga. Ta nova koleginica je mlada i lepa, hoda kroz školu visoko podignute glave i pravo, kao visak da je progutala. Kada u vrela letnja jutra uđe u zbornicu u kratkim haljinama od viskoze i na ogromnim štiklama čini mi se da i ovako pretopla zbornica postane još vrelija. Muški, i mladi i stari, sasvim se uzmuvaju, žene - pa...kako koja. One mlađe su počele da se oblače i šminkaju poput nje, a one srednjih godina je uglavnom zavidljivo pogleđuju ispod oka i ogovaraju.
Ja, već odavno u godinama, povijena kao visibaba, pretvorila sam se u nemog posmatrača i sve čekam da vidim hoće li u borbi za naklonost mlade koleginice pobediti onaj novi mladi matematičar ili matora švalerska drtina Stojan, nastavnik fizičkog.
Ne znam koliko će dugo ova nova biti u našoj školi, Milka se uskoro vraća sa bolovanja, skinuli su joj gips pre dve nedelje, ali znam da Milkini đaci nikad ništa nisu naučili, a ovi sada bo'me naučiše i građu Zemlje, i toplotne pojaseve, i glavne gradove Mongolije, Čilea I Džibutija, i gde je Laba, a gde Visla.

elisa
epoleta
ekstrem
enigma
energično

;)
 
Poslednja izmena:
Uf, bre! Niko...

Da menjam reči?

Ili za kaznu da sama smišljam? Malko mi je glupavo... možda mi i treba tako, mislila sam izazov i sl., a samo sam dotukla situaciju.

Čudno, baš čudno, kod toliko sjajnih takmičara na prozi...:)


elisa
epoleta
ekstrem
enigma
energično

Desetaru komaduj odelenju za smotru!
- Miiir-nooo!
Druže kapetane odelenje spremno za smotru, raportira desetar Šojaković!
Nasta tajac, samo se čula tiha škripa izglancanih čizama i lagan korak kapetana.
- Zategni opasač, epoleta ti visi k'o mačkov rep, nije ovo vatrogasno društvo Dragojeviću!
Energično upirući prstom, jasnoooo! Ovo je treći put iste greške na smotri, ti si nepopravljivi ekstrem jasnooo!
- Razumem druže kapetane!
- Vojniče šta je ovo, kakva je ovo značka na džepu, pitaaaam!
- Druže kapetaneee, vojnik Đukanoović! Ovo je elisa , značka moga prađeda iz Španskog rata 1937...
Da je živ bio bi ponosan na najmlađeg iz porodice Đukanovića koji služi u Srpskom vazduhoplovstvu.
- Đukanoviću, Đukanoviću ti si baš neka enigma , ti i tvoj prađed, skini tooo!
- Razumem druže kapetane!
Po završetku smotre prilazi Đukanović kolegi Dragojeviću, razvalio usta k'o sirotinjska avlija haaa.
Dragojeviću što mu ne ispriča onaj stari oficirski vic, aha ha ha haaa.
- Nemam pojma, koji vic?
Pjesmica, ovako:

cura fina prevarila oficira
stavila mu pete na epolete. :zcepanje:

A ha ha ha haaaaaaaaaa, lud si Đukanoviću... :hahaha:

Švejk
karabin
doktor
udovica
kapetan
 
Poslednja izmena:
Ni sam nije bio svestan kako se našao tu na morem poplavljenom trgu. Krenuo je iz Velikog grada, noćnim vozom, ka Trstu. Buktao je u njemu tihi nemir, žudnja da obnovi izvesna sećanja, da prošlosti udahne novi život. Jer prošlost određuje čoveka, njegovi roditelji, narod, običaji, tradicija, istorija. Ušavši u voz za Trst, prepun švercera, Raskoljnikov je imao samo jednu želju u sebi, da u Trstu pronađe kafe bar Karamia i tu popije kapućino. A onda, vratiće se slike, doživljaji, emocije će se uplesti u neraskidivo kolo ili čvor i prošlost će postati jasnija, manje bolna. Kako se našao ovde, na trgu Svetog marka, bila je za njega enigma ,zagledan u raskošnu katedralu pred njim, nije mogao sebi da objasni. Okretao se u krug, zgrade u kružile kao na vrtešci, balkoni lebdeli u vazduhu, umesto ljudi video je razlivene senke kao na nekom amaterskom akvarelu, sve je bilo razliveno. Magla ga je gušila, miris truleži, bolje reći smrada izlivene kanalizacije. Bio je zatečen. Izgledalo je kao da je pre nekoliko trenutaka popio kapućino u Karamii i da se sve preokrenulo: evo me ovde samog na prekrasnom trgu
Venecija u februaru nije izgledala kao sa razglednice ili kič slika, zarasla u blagoj izmaglici, bez sjaja, sivih tonova, bezličnih ivica, ona, Venecija je ipak bila grad lepote, raskoši, grad šarenog kaleidoskopa umetnosti, A on, Raskoljnikov stajao je u svom izlizanom sivomaslinastom mantilu sam, neprimetan za nezainteresovane ljude koji su bili u žurbi, za grupice turista okupljenih oko vodiča. Bio je februar, bili su to dani čuvenog venecijanskog karnevala. Tada se pomeša, izmeša i zameša i mašta i strast i očekivanja i verovanjau to, da će tih nekoliko dana ludosti, povratne istorije, mističnih orgija, lukavstva, čulnih varki promeniti naš život.
Raskoljnikov stoji, dan je nestao i crna pelerina noći ogrnula je grad. Raskoljnikov gleda, ponekad se osmehne, neko ispred njega ostavlja sitan novac, golubovi mu sleću na ramena, na glavu, iznenađeni i sami novim stalkom za njih na ovom mitskom trgu, gde lepota prestaje da bude umetnost i postaje svakodnevica. Ne oseća vreme, njegov tok, tiho curenje klepside, ni otkucaje svog srca, samo kakofoniju zvukova od ljudskih glasova, mnogobrojnih nepoznatih jezika do krikova lebdećih galebova, uznemirenih golubova, neke, u daljini, jedva čujne muzike koju vetar donosi. Raskoljnikov sluđen celokupnim doživljajem, u čije je vrtloge i matice upao, a da on nije ni znao kako je dospeo. Znao je jedino, i to mu se vraćalo u skoro istovetnim vremenskim intervalima, da je pošao u Trst da popije kapućino.A kako se našao u Veneciji, na trgu Svetog Marka, pred tom čudesnom katedralom, tamnoplavim morem...e to nije znao.
Počele su da se pale baklje, tanki mirišljavi štapići. Mrak trga u noći počeo je da se ruši pred mnogobrojnim upaljenim bakljama. Iz središnjih ulic, za koje raskoljnikov nije znao ni da postoje, nadolaze čudno obučene muške i ženske pojave. Maske, poput mačijih očiju, bele kovrdžave perike, čipka, til, muslin, obučenih toaleta, cipele sa velikim šnalama, čudne boje tkanina, lepeze, veliki šeširi sa iglama što vire, rukavice u kojima se skrivaju ruke, velika dekoltea, sjaj usana. Svi oni se okupljaju oko Raskoljnikova, kruže oko njega sabijajući se..pa se vraćaju. Raskoljnikov postaje centar okupljanj, zatim ga vode čas na jednu čas na drugu stranu. Kao pod udarima talasa, on se pred tim ljudskim galimatijasom kreće u potpunom haosu u nesvesnom stanju duha. Gleda a ne shvata i ne razume to stanje ljudskog dešavanja. Gleda zabezeknut u ljudska lica skrivena maskama, vidi samo usne čuje kikot, smeh, poneki krik strasti, uzvik oduševljenja, ruke, gola poprsja žena, ponekog muškarca, kristalne epolete na odeždama, noge se same kreću, idu nekud , menja se, umesto trga sada su to uske ulice, hvataju ga za ruke, igraju neku vrstu kola, poskakuje, muzika, neko mu se unosi u lice, ljube ga, hvataju za zadnjicu, kreće se pored trulih zgrada, crnog ambisa, iznad vode ili zemlje, vrti mu se u glavi, pije u gutljajima ljuto alkoholno piće, zatim nešto slatko, penušavo, opet ljuto pa oporo i gorko. Sve je to igra, sve su to karnevalske bahanalije, gole butine, međunožje, crni i beli trouglovi, kao davljenik batrga se rukama i nogama tražeći vazduha koji mu sve više nedostaje, ali se masa sveta ne smanjuje, samo se okolna scenografija ne menja, izmiče, nestaje, da bi se odnekud pojavila u drugom vidu. Nestaju zgrade, umesto njih eno prolećnog mediteranskog bilj, ruže, oseća njhov miris, pod mogama, sada već bosim shvata da gazi travu. Vrt pun čarolija, plave svetlosti, mesec je pun, sjaji na čistom nebu, oseća vetar, pokušava da se ogrne bolje svojim sivomaslinastim mantilom ali shvata da je potpuno nag, masa oko njega pljeskau talasimakao na fudbalskim utakmicama, napravili su krug oko njega,neke dve vitke, nage žene, pod teškim teretom perika i maski igraju pred njim, dodiruju ga, maze, izvijaju svoja vitka tela, stežu i sakupljaju svoje ružičaste grudi, nude mu da ih poljubi, poliže, zatim se udaljavaju u ritmu muzike koja izvire iz okolne tame, neko peva. Raskoljnikovu poče da se vrti, da se mešaju tlo i nebo, levo i desno, napred i nazad sve brže i brže, u krug, pa u spiralu koja ga je usisavalau svoj levak ka samom kraju, ka tački što označava sada kraj, a sekundu kasnije, ili manje od sekunde, novi početak. On pade ničice na zemlju, na meku travu i izdgubi svest.
Sada, njegova odeća ležala je razbacana oko njega; sunce se već visoko podiglo i kao tihi i nedodirljivi ubica peče svojim zracima njegovo golo telo. Bol ga probudi. Ekstreni.Raskoljnikov otvori oči, s velikim naporom podiže očne kapke, pokušava da vidi, da vidom shvati gde se nalazi, šta je to što vidi, čemu pripada, oblik da razazna. I vidi i shvata, ležeći na stomaku, ne pomerajući ni glavu ni telo, da je u nekom vrtu ili u raju, kruži pogledom, tražeći ivice zelenila. Pomera se, mučno podiže da bi seo i uvideo, koji sekund kasnije, da je to stvarno neki vrt opasan visokim zidinama, vrt prepun ruža, bogumila što su se naslonile na te zidine i vidi samo vrt, i kad je ustao i stao na noge i kada je počeo da sakuplja svoju garderobu. Obukavši se, Raskoljnikov poče da traži izlaz, možda kapiju ili stazu koja će ga izvesti iz ovog ružićnjaka, opipava kame, opipava ciglu, opipava mermer. Onda, negde u dnu, u ćošku, ugleda stepenište koje je vodilo napolje. Spusta se lagano, oprezno, strah ga bocka, na kraju ugleda vodu, čamac sa dva vesla, sa slomljenom elisom unutra.spusti se sa poslednjeg stepenika, uđe, potpuno mehanički, u čamac i ispred sebe ugleda svetlost. Nalazio se u nekom tunelu ispunjenom vodom, gde se moglo ući samo čamcem. Poče da vesla energično ka izlazu. Uplašen, pomešao je zaveslaje i čamac se skoro i ne pomeri. Pribravši se krenu ka otvoru. Kada izađe pojavi se sred mirnog mora, čist vidikdplavetnila neba i vode. Odakle je izašao? Ggde se vrt nalazio?
Raskoljnikov se okrenu ali ga jaka svetlost sunca zaslepi. Nije veslao, same morske struje su nosile čamac ka pučini.

čokolada, ve, spiritus, jagnje , karamia
 
Poslednja izmena:
Bravo momci!

Opet imamo duple reči, pa ja ponovo reših da ih objedinim. Izostavljam samo ono ve, ne znam na šta se mislilo.

Dakle:

Gospođa Radmila, udovica kapetana Soldatovića, imala je svojevremeno velike planove za svoj život. Nakon maturiranja sredinom pedesetih godina prošlog veka udala se za mladog poručnika Milivoja i sa njime svila toplo gnezdo. Spiritus muvens čitavog plana bilo je da njen Milivoje jednoga dana, uz bezrezervnu podršku svoje lepše polovine, postane general, a ona sama - generalica. Živeli bi kao svetski ljudi u Beogradu, u nekoj od predratnih senjačkih vila, odakle bi mogla s visine, čak i u bukvalnom smislu reči, da pogledava na familiju, komšiluk, čak i ceo Beograd. Sve je pažljivo bila isplanirala, ali se huda sudbina grubo poigrala sa njome.

Na žalost, poručnik Miliivoje mnogo više je ličio na vojnika Švejka, nego na generala. Godine je proveo u podoficirskom činu, jedva se dočepao kapetanskih epoleta da bi bacio kašiku pre svoje pedesete godine, ostavivši Radmili u spomen mali stan u maloj palanci, nekakav rashodovani karabin i gomilu neostvarenih ambicija.

Bilo kako bilo, ispostavilo se da Radmilina računica bila potpuno pogrešna, jer se nakon Milivojeve smrti decenijama gorko kajala što se svojevremeno nije udala za Peru, odnosno doktora Zdravkovića. Pera je tada bio tek običan seoski lekar, ali je lepo šaputao Karamia, što je pokupio iz nekog italijanskog filma i udvarao se svetski, donoseći joj svake nedelje po jednu čokoladu, ali general je, mislila je tada, general. A generalica je mnogo više nego žena seoskog lekara, koja bi od sveg bogatstva videla tek velike količine sira i jaja kojom su kasnije zatrpavali Rušku, kojom se Pera oženio. Doduše, palo bi povremeno i poneko jagnje i prase, ali šta je to spram kuće na Senjaku.

voda
boza
salep
koka kola
sok od malina
 





Šta je san: varka, privid dana, imitacija života. Zaronim u crnilo, zaronim u ništa da tragam i pronađem svetlost; plamičak svetlosti, fenjer upaljen u katakombama, svesti bunar želja, reminiscencija prošlosti, slike koje želimo, iskonski strah.
San je dolazio; nadolazio lagano, plovio je ka njemu kao jedrenjak pod osrednjim vetrom. Prvo se pojavi jarbol, možda dva, bela jedra jedva zategnuta pod vetrom, onda brod, beli tragovi na plavom pergamentu vode. Onda stižu slike umotane u jutarnjoj izmaglici. Kako je san odmicao slike su postajale jasnije, čistije, oštrih kontura sa izraženim senkama
Kada da otvoriš oči, koji trenutak vremena iskoristiti za taj čin, koju sliku izabrati za poslednju? Otvaraš oči, vidiš beo plafon sobe, hteo bih da se vratiš, da ponovo uroniš svim bićem u slike koje brzo zaboravljaš; napregneš um, vratiš iskonski dan, film, da pronađeš kraj i kada se vratiš na početak. Tragaš za tim umilnim osećanjima sna. Ali ako je san turoban, težak, pun olovnih slika, neba pod olujom, tada se u snu plašiš, strah ti grebe kožu, osećaš bol u unutrašnjim organima, bežiš punim trkom, skačeš, prelećeš metre i metre u tim skokovima kroz šiblje, strvine, kroz strme puteljke; ponekad si nag, potpuno nag među ljude, kriješ svoju nagotu, pokušavaš da postaneš nedodirljiv, hoćeš da izađeš iz sna, da san zaboraviš, san poništiš, izbrišeš nekom čudesnom gumicom, baciš u vodu, u duboku vodu zaborava; ali san se neda, još je tu; muči te, nastavlja svoju igru, lepo mu je s tobom, ne napušta te i uspeva u svojoj zamisli do kraja, neda ti da otvoriš oči, da ugledaš beli plafon sobe, prozor pun svetlosti, da shvatiš da je sve to san; neda ; i on je sada gospodar situacije, celokupnog vremena koje teče lagano, sporo, užasno sporo i neda ti da otvoriš oči i prekineš to mučenje, da utišaš bol koji ti je obuzeo, zarobio telo.
Raskoljnikov slabo sanja, vrlo retko, i kada sanja, sanja u kontinuitetu; tri do četiri noći za redom. Onda ne sanja dva do tri meseca, nekada i duže. Možda sanja češće ali se svojih snova ne seća, pojave se u trenucima najdubljeg sna, , zavrte svoj ringišpil slika i nestanu bez traga, bez odjeka. Raskoljnikov zna da takvi snovi postoje u njegovom životu, mora da postoje jer nauka , svojim istraživanjima o snu, kategorički tvrdida postoje. Svaki čovek sanja, svake noći sanja. Tu nema iznimke. Raskoljnikov nije verovao u snove. Mislio je da je san samo odraz proteklog vremena koje smo preživeli. Fantazmagorične slikedešavanja, izmešane po nekom suludom redosledu koji samo naš um, toliko moćan, toliko snažan može da učini, iz svojih zaboravljenih soba, izvlačeći iz snovoteka sa polica iz mističnih i ezoteričnih knjiga i ilustracija sve što je potrebno da sačinim san igrajući se sa njim, sa čovekom ili ženom koji sanja i čineći tu igru sublimarnom percepcijom doživljenog. Smejao se rečima, vrstama sanovnika, tim arhaičnim, paganskim, etnološko – rustičnim slikama.i objašnjenjima šta san znači i šta znače simboli u snu. Asinboli su u stvari bili obični svakodnevni materijalni predmeti, slike svadbe, rođendani, obedoavnja, pročišćena svakodnevica, pa kako verovati u san, u njegovo predskazanje, u proročne mogućnosti u razjašnjenje budućnosti; sve je to stvar neprosvećenosti, opšte kulture i obrazovanja, porodičnog vaspitanja i školskog sistema koji se počeo urušavati sa izgledima da se potpuno uruši i postane ništa, mislio je i verovao Raskoljnikov.
Stajao je na vrhu stene. Ispred su se lomili talasi modro-plavog mora čineći vazduh pun vodene magle i mirisa na alge i svežu ribu. Iza zida je pusta peščana površ sa dinama. Kako se uspeo na vrh ove nepristupačne i straopoštovanja vredne mrke stene, nije znao. Hvatao ga je strah od pomisli kako će sići sa nje i vratiti se. Kuda se vratiti? Odakle je došao? Kojim putem je hodao? Kako se uspeo do vrha? Mnogo pitanja niotkuda odgovora. Skoro da nije mogao da se pomeri, ni koraka levo, ni desno, ni korak napred ni nazad, možda samo stopa u krug. Posmatra more, njegovu boju, penu koju stvara talas, more udarajući u stenu. U toj zaglušujućoj buci, čuje glas svoje majke. Zove ga. Vrati se. Vrati se! Šta radiš tu? Raskoljnikov se lagano okreće ka moru, ka obali. Vidi svoju majku kako stoji na ivici peska, na liniji obale i na početku mora. Zove ga. Ali Raskoljnikov ne može da joj se javi, da joj odgovori. Nema glasa. Trudi se iz sve snage da izusti i vikne: “Mama, mama, mama, evo me ovde, pomozi mi da siđem.” Vidi svoju majku u šarenoj letnjoj haljini, bosu, vidi je kako korača ka steni. Da li je u sebi čula njegov zov, njegovu molbu za pomoć? Otvara usta, zove: “ Mama, mama, mama..”, strah čini da stupka u mestu, drhti mu brada, lomi prste.Više ne vidi svoju majku. Ali tada glas puče,stvori se, evo ga, tu je, glas dozvan iz straha, iz očaja, dozvan iz unutrašnjeg grotla tela koje traži pomoć. Raskoljnikov gotovo smrtno jauknu iz sveg glasa.
Probudio se okupan znojem. Majica je bila mokra, on se stresao. gledao je u mrak svoje sobe, lagano se navikavajući na tamu. Još nije bio svestan gde je, drhtao je kao prut čekajući da vreme razreši enigmu: gde je san a gde je java. Shvati, na kraju, da sve to beše samo san, još jedan san o majci koju je izgubio pre nekoliko meseci, I uvek ona se pojavljuje, pa nestaje; ne zove ga da pođe za njom, uvek da se vrati. Ali gde da se vrati? Da bude opet dete, dečak sa loknama koje je ona, njegova majka, toliko volela?
Sedi na krevetu. Njegova soba je mala, dovoljna za jednog čoveka, za samca. Sam je. Iako ima nekoliko poznanika, može se reći druga, sam je, sklupčan na svom krevetu, u svojoj sobi sa malim prozorom koji gleda na krovove okolnih zgrada i sanja, ne često, ali jako, kao da je na javi, majku koja ga zove da se vrati. A on, Raskoljnikov, ne zna ni gde ni kako i sada mu ostaje da čeka, da neki novi san mu ukaže na odgovor, da zna za ubuduće. Gde da se vrati, kuda da ide, bez straha, jak, slobodan, stamen, pun samopouzdanja, bez osećaja da može pogrešiti, on, Raskoljnikov, sin, toliko voljene majke, koja mu danas, sada, toliko nedostaje, koju traži da joj se ispovedi, da olakša sebi muke koje ga pritiskaju, koje on sam ne može da reši i traži njenu pomoć, pomoć svoje majke koje nema i ne zna šta da radi, kuda da se dene, da kada se ujutru probudi počne dan sa olakšanjem, dan koji treba preživeti. Odlazi do frižidera da otpije gutljaj izanđale kokakole, ili klakera tj. soka od maline koji je tako voleo, juče je pronašao, to zaboravljeno piće, kod povampirenog sodadžije blizu pijace. Za bozu nije mario ima je kod poslastičara, goranaca kao i čaj od salepa.
Raskoljnikov svake nedelje pali meku voštanicu, ljubeći je predhodno i pazi da ona izgori do kraja, čuvajući je od vetra. od sunca, od kiše i tražeći duboko u sebi,još malo vremena da protekne, da uzme od dana koji raste, ne bili imao mira i spokoja u duši.
 
Poslednja izmena:
Jednog mladića je, u pokušaju da obori svetski rekord u gutanju pečata, prvi pečat udavio. Drugom je, na putovanju kroz Italiju, dok je fotkao selfije, znak "Firenca" rascopao glavu na dva dela. Treći je izgledao kao da ga je sastrugalo rende pošto se sa Fruške Gore sunovratio u jezerce. Četvrtom je nadimak bio Zihernadla - već 300 godina se vodi kao nestao! Petom je pradeda imao neviđenu ručerdu, pa mu je u nedostatku bolje ideje, kaiš za sat pridržavao pantalone. Šesti se još uvek nije rodio, ali umreće. Na porođaju...


kramp
u izlogu
perut
šalovi
neman
 
Jara avgustovskog sunca u zenitu žarila je osmi dan bez milosti, do sada su već svi na radovima oko njega posustali i zveketanje je postepeno utihnulo. Samo pukim čudom niko od stražara nije dolazio da ih psovkama i udarcima kundakom podseti zbog čega su tu. U dugoj i retkoj travi koja je već odavno beživotna i suva čuli su se zrikavci raštrkani po padini kao šaka kamenčića. To je jedino što je remetilo tišinu u radnom logoru.
Sa uzvišenja brda na koje je doveden, mogao je da vidi zaliv i nekoliko usidrenih brodova u luci. Bili su toliko sitni da nije bio siguran ni koje su zapravo boje, preovladavo je utisak da su negde između azurno plave i bledo sive. Sve je tamo dole delovalo nestvarno; rat, zarobljeništvo, pa i bolovi koji su ga prožimali pred tim prizorom kao da su se umirili na trenutak.
Umor i vrućina su ga potpuno savladali ali je u ogrubelim šakama još nekako držao kramp. Nije se usuđivao da ga pusti. To ga je prošli put koštalo rane iznad desnog oka koja još uvek nije srasla potpuno i zna itekako peći kada znoj preko nje krene da se podmuklo sliva.
Pomišljao je kako bi bilo dobro da jednostavno baci tu prokletu alatku što dalje od sebe, sedne na zemlju i sa travkom među zubima posmatra taj krajolik. Utoliko više jer mu niko od stražara nije hteo odgovoriti na kojem su tačno ostrvu, zašto je u pola noći odveden ni koliko će tu ostati.
Razmišljao je o tome hoće li ikada ponovo moći da uzme klarinet u ruke i zasvira kraj prozora sa koga su se videle favele u proskozorju novog jutra.
Ne treba se nadati, nada slabi čoveka u njegovoj situaciji. Sada treba što pre ojačati u trenutku, ničeg i nema osim ovog sada i ovde. Ničega i nema do bola koji mora da se trpi. S kojim se leže i ustaje. Sa bolom koji ga tera da padne na kolena i jednostavno odustane od svega, ali ga isti taj bol i krepi, izaziva ga da divljački i sa mržnjom u očima još jače udara po steni koja se vrlo sporo osipa i raspada pod naletima alatke.
Treba postati neustrašiv i nezainteresovan za svoju sudbinu i sudbinu drugih logoraša. Naći se u svemu tome na nišanu stražara i nije tako strašno. U tom malom otvoru cevi krije se veliki mrak koji će ga zapljusnuti bljeskom tišine, tama će ga umotati u svoju postelju, treba se samo odvažiti i poći stražaru u susret sa krampom iznad glave. Ostalo je stvar trenutka.
Počeo je ponovo da udara po kamenu, nasumično i izmrcvareno. Jedan od stražara se pojavio i začuli su se ubrzo i drugi logoraši, ne želeći da izazivaju nevolju. Razmišljao je o šeširu koji je video u izlogu dan pre nego što je odveden, šešir je bio nekako zabašuren gde su uredno poredani šalovi, pa mu se učino nezanimljiv i nije ga kupio. Sada bi mu dobro došao. Štitio bi ga od sunca. A i kosa mu je masna, pojavila se perut i koža glave ga užasno svrbi.
Ne može ni ovo večno trajati, ili će ga ubiti ili će biti oslobođen. Sada je u svojoj glavi prokrčio sebi put do slobode sa obe strane. Smrt će biti sloboda živih boja kao i oslobađanje, a oslobađanje biće taj letargični mir ništavila. Biće neman koja opstaje u svakoj vodi.

Temelj
Kapija
Vek
Bezdan
Navodi
 
Nešto me već danima navodi da prošetam upravo tamo, ulicom kojom nisam prošla nekoliko godina. Blizu je moje kuće, ali uvek izbegavam taj deo, podseća me na dane koje bih radije da zaboravim. Dane koje sam u bezdan bacila, ne želeći da mi vek prođe tako što ću žaliti za prođerdanim. Ulica je duga, naizgleda lepa, sa drvoredom i kućama poređanim kao u nekom filmu, dvorišta pokošena, sada i sa po nekim cvetkom. Mirno je. Pusto. Kao i moja osećanja. Iznenađujuće...Mislila sam da će me boleti prolazak i prisećanje. Došla sam gotovo do kraja ulice, znajući da ću naići na veliku kapiju koja će biti zaključana. Iza kapije je nekada bila kuća, velika, bela i radosna. Nekada...Sada je samo temelj ostao, smeha nema, ničega nema, sem te velike, bespotrebne a ipak zaključane kapije. Nasmešila sam se, pogledala još jednom i rekla zbogom zauvek. Ključ mi nije potreban.

ljubičice
zrak
smeh
dete
oči
 
ljubičice
zrak
smeh
dete
oči

Ljubičice među daskama. Ne znam kako ovo da shvatim.
Uspomene su me uhvatile na prepad u ovom trenutku. Plan nije bio da se bilo čega prisećam.
Planine, reke, zrak Sunca, kamen i ptice u letu. Preda mnom više nije bio cvet, niti je postojao žamor. Oči su posmatrale Slike koje sam tražila kao dete. Posmatrala sam, nalazila i nađeno otiskivala u sebi, ne znajući odakle potiče takav instinkt. Tada valjda i nije bilo bitno. Ne znam, doduše, da li će ikad i biti.
Da sam još uvek dete, Ljubičica među daskama takođe bi postala jedna od Slika. Nešto bi značila. Svaka Slika imala je svoje reči i svoju moć. Ponekad su reči bile jasne i moć je bila u njima. A ponekad su Slike bile neme i njihova je moć bila drhtaj otiska.
Sada nemam vremena ni za šapat ni za drhtaj.
Žamor ljudi okupljenih na trgu mi ponovo zašušti u ušima. Zemlja podrhtava od guranja i grlatanja, sunce je sakriveno oblacima i vetar je tih. Pored, čovek u crnom napinje mišice i sprema se da zamahne.
Moj jedini odgovor pre nego što mi glavu prisile na panj je smeh. Ljudima više ne vidim lica, a ljudi ne vide ljubičicu.
Najzad vetar i silovit drhtaj dasaka.

Gorko
Savršen
Pritajen
Rast
Put
 
Gorko je sve u vezi njega. Doduse niko nije savrsen ali on…on je daleko od toga . Manipulator, bolesnik, pritajen zlobnik. Dugo sam tolerisala njegove lazi i izmotavanje. Pretvarala sam se da ne primecujem , ne vidim njegovu dvolicnost. Htela sam da vidim dokle ide ljudska pakost i videla sam, bolje reci osetila sam je. Poceli su da me nerviraju njegovi komentari, gadio mi se. Emocionalni rast mi je i dalje u raskoraku sa godinama, valjda se zato slabo snalazim sa ljudskim cudima, sa ovakvim posebno. Od rodjenja mi je put posut ostrim kamenjem ali navikla sam da koracam po njemu. Bole me tabani, umorna sam ali to je vec uobicajeno. Ustajem, padam, opet ustajem … sada cvrstim korakom idem napred , a i nekako se lakse krecem , valjda zato sto mi je sisao sa grbace . Ubode ostrog kamenja sve manje osecam.

ikona
levoruk
jakna
misao
plavo
 
Poslednja izmena:
Sa zida ga je posmatrala nevelika ikona svetog Georgija, drugih očiju do očiju sveca u sobi nije bilo. Ni drugog prijatelja u molitvi Svetozar nije imao, već je ostao sam pred Bogom. Obećaše mu komšije da će ga obići ali četiri dana eto leži ne znajući je li došao do kraja puta ili će se iz postelje ipak nekako pridići. Čini mu se na momente da mu je duša na jeziku, pa prebira po sećanjima. Levoruk se prebacuje na desnu stranu kreveta da dohvati čašu vode, ali mu i to žive muke zadaje.
Svetozar se kasno ženio, nekom Ljubicom nerotkinjom iz okoline Užica, koja je i sama više od pola života provela uz predivo i tuđu decu. Stekao je on zavidan imetak, za dete oca koji je svako veče pijan noćivao u drugom seoskom jarku, dogurao je dalje nego što se po kafanama prognoziralo. Svetozar je bio iver koji se od klade rano odmetnuo. Rat je od početka do kraja izneo na plećima, pa se živ kući majci staroj vratio.
Ne prođe od toga ni stotinu dana, majka mu se naprasno razboli i pade mrtva noseći vedro vode. Oca je već preboleo, čuvši da se vodi kao nestao od novembra 1943. Pričalo se da je umakao Partizanima u šumu, ne želeći da nosi titovku na glavi. Ne toliko braneći ideale koliko goli život. Kako god bilo, niko nije pouzdano znao šta mu se desilo.
Svetozar o tome nikome nije govorio, ali se potajno nadao da mu je otac mrtav i da tu sramotu od čoveka više neće sresti ni na putu, kamoli ga u kuću pozvati.
Rano je shvatio i to da će morati da prećuti sve što misli o novoj vlasti i novim simbolima. Bez njih se nekako izgleda i ne može. Za jedne je živeo, za druge ratovao, zarad trećih i svog mira rešio je da ćuti. Šta se uostalom tu može, udari krvnik na krvnika, pa nepravda nepravdu obori. Sretan je i toliko da mu posle svega niko ne brani da skuplja letinu i gleda svoja posla.
U to mu vreme beše već pedeset i koja, činilo se da će mator momak doveka ostati ali išavši do Ljubovije da obiđe neku rodbinu, putem srete Ljubicu i brzo se njih dvoje zapričaše. Nije prošlo dugo oženi je i dovede kući. Sreći njihovoj ne bi kraja, iako o deci nisu ni razmišljali, kao med im behu slatka jutra uz kajmak i pogaču. Ne može se Svetozar Ljubice nagledati, ne može ni ona njega napolje poslati a da ga one ogrne nečim, pa bila to i tanka proletnja jakna.
Dve godine poživi Ljubica, pa ga opet iz vedra neba udari onaj isti grom kad je majku beživotnu zatekao. Opet se u crninu vrati, loši snovi ga opsedaše mesecima i sve je nekako dobijalu dimenziju i njegove konačnosti. Kada će i za njim poći omanja povorka seljana. Izgubi slast kajmak i pogača, svaka misao tužna i sumorna mu posta. Napolje je gologlav i bez kaputa često izlazio, ko i da se seti samog da ga ogrne...
Tako ga i zdravlje ubrzo izda, pa sada kopni i boluje ne znajući ima li se za išta čupati iz naručja smrti koja mu oblizuje dušu kao jezičci plamena. Stoku će već, misli se, neko sebi uzeti, drugo šta po kući i nema vrednog. Sve je već prežalio, poljubio pa ostavio. Jedino mu srce probada ta ikona na zidu, koju mu je Ljubica u kuću donela kada je sa velom preko lica u sobu uneo.
I zove ga sada Georgije da se pridigne, da otera svoju aždahu koja ga kao strvinu u ništavilo vuče. Zariva Svetozar šake u postelju, hoće da se pridigne i makar za trenutak ugleda plavo nebo. Hoće da ustane i umre na nogama, ili da živi, za sebe, za sećanje na Ljubicu, za sve što Bog odredi i dan donese...

lek
zmija
potok
svetina
gora
 
Pošla svetina u goru uz potok načuvši da se u njoj nalazi čudotvorna zmija, čiji pogled nerotkinje leči a ujed baca u dubok trans tokom kojeg se u jasnim vizijama dobijaju odgovori na sva postavljena pitanja.
Tražili dan, dva, tri... Tražili nedelju, mesec, godinu...
Đonovi im se raspali pete raskrvavile tabani izravnali zglobovi izlizali mišići istrošili kičma im se u luk savila dah im na uši izaš'o...
Tražili, tražili, al zmije ni za lek.



Otkos
značenje
pigment
nesvestica
prepoloviti
 
Otkos
značenje
pigment
nesvestica
prepoloviti


Jun nekada ume gadno da uprži. Naročito gadno ukoliko se, kao tada moj prijatelj Milutin, nađete u polju. Takav vam je život na selu - radno vreme leti obavezno zakači i taj najvreliji period dana. Milutin je muškarac omanjeg rasta, mršav i pomalo bolešljiv, ali karakterno zdrav, ponosan i u duši dobar čovek. Voli svoju malu porodicu - svog sinčića Luku i suprugu Snežanu. Da nije njih, kako često ume da naglasi, on bi zasigurno bio mnogo rđaviji i mrzovoljniji.
Ustao je tog jutra rano čak i za svoje standarde - u pola šest, umio se, doručkovao, i popio kafu. Pošto je namirio ono par svinja i kokošaka koje poseduje, naoštrio je kosu i uputio se na obližnju livadu iza kuće. Valja se pripremiti za jesen i zimu. Neće se računi sami plaćati. Livada mu beše prostrana, dugačka a uska, načičkana gustom zdravom detelinom koja je upravo dostigla visinu neophodnu za košenje. Ostavljao ju je i čuvao što zbog stoke, što zbog prodaje, jer, eto, ni jedan dinar nije na odmet. Za njega samog para i nije imala neko naročito značenje. Zarađivao je koliko mu je trebalo da prehrani porodicu i obezbedi im kakav-takav pristojan život. Dete koje je tek krenulo u školu i žena koju povremeno voli da iznenadi kojom sitnicom, reče mi jednom prilikom, i nisu previše zahtevni. Rekoh mu tada da je srećan jer je našao nekog kome za sreću nisu potrebne kule i gradovi, ko ume da uživa u svakodnevnom.
Posla je u tom periodu bilo na pretek. Da bi sve posekao, sakupio i odvezao do dvorišta trebalo bi mu bar jedno tri-četiri dana. Za dva dana rada u polju njegov bledi pigment već se polagano menjao, postepeno tamnevši i dobijavši boju braon šećera. Prvi dan je prošao dobro. Završio je i više od planiranog. Kada je tog, drugog dana krenuo sa radom, radio je do podneva neprekidno i bez pauze. Valja iskoristiti prepodnevne sate, kada nema vrućine i kada je čovek još oran i pun snage. Ruke tada gotovo i ne osećaju napor, ne zatežu se i lagano zamahuju. Do četiri je već stigao prepoloviti posao - dogurao je do šljive koja je obeležavala sredinu livade. Tada ga od silne vrućine iznenada uhvati nesvestica i on pade na pokupljeni otkos sveže pokošene deteline. Kada je došao k sebi, bio je već uveliko mrak. Nije bilo glavobolje. Udarila ga je sunčanica. Lagano se pridigao, seo pod šljivu i, skinuvši šešir, sočno opsovao. Nije razmišljao o tome kako će izgubljen dan morati da nadoknadi, niti ga je brinula kiša koju su meteorolozi za prekosutrašnji dan najavljivali, već mu se po glavi vrtela jedna jedina slika - slika svoje zabrinute supruge. Nikad se do tada nije toliko dugo zadržao. Uvek bi se vratio do pet-šest, i ona bi ga dočekivala rakijicom i poljubcem u obraz. Stigavši kući, pronašao ju je kako spava, mirno i spokojno, staloženog daha i laganog, stidljivog sna, kao da je svesna da on može svakog trenutka naići i prekinuti ga. Bila je sklupčana i uvijena u tanko ćebe i ležala je, te prijatne letnje večeri, na ljuljašci ispred kuće - onoj od pruća napravljenoj za dvoje, smeštenoj ispod velikog rascvetalog kestena. Nije želeo da je budi. Znao je, zabrinuće se kada čuje da ga je danas oborilo sunce. Uzeo ju je u naručje i, onako umotanu uneo u kuću. Reći će joj kada se probudi.


nacrtao
parče
ugalj
izuzetak
korice
 
Poslednja izmena:
Pokušavam da nazrem šta sam ti to do sada naslikao, znaš uzmem tako ponekad parče vremena iz beskraja kao šaku meda i počnem po njemu da šaram mislima, pa to sve ponovim prstima. Imam ja i svoje četkice, olovke, koristim čak i ugalj kada su misli bez nade a tuga se izlije kao podivljala reka.
Iz te bujice ostavljam široke crne tragove po hartiji, otvaram ti puteve a ne znam hoće li ti biti dovoljno kratki da se na njima i sretnemo. Danas nekako kao da više niko nije dovoljno hrabar da luta za nečim ili nekim dok ne zaboravi i ko je sam, da bi otkrio ko je taj neko drugi ili to nešto. Plaše nas putevi koji tvrdoglavo kriju svoj kraj, oči su nam postale gladne odredišta a srce i dalje željno traganja i samospoznaje. Pa uvek idemo ka nečemu u sebi, idući korakom ka nekome ili nečemu.
A čini mi se da od dugog puta u ovom vremenu odustajemo, prognali smo daljine iz svojih života. Pokorili smo umesto toga kratke relacije pa su nam i dometi postali kratki. Ima međutim uvek i poneki izuzetak, zato ti krišom i slikam, koristim sve što mi pod ruku padne. Tešim se, prepoznaćeš me po tome pa ćeš i sebe znati. Mi ćemo tek tada otpočeti naše veliko traganje, a ono koje smo imali sami vratićemo kao mač u korice.

Trava
Odsjaj
Ožiljak
Vidici
Potok
 
Kroz rupicu na vlati trave ugledao je potok. Rupica je bila promera svega nekih par milimetara, ali jasno je video povremene srebrnaste osice odsjaja na bistroj vodi. Osim toga, pouzdano je znao da se tiho klokotanje čuje baš odatle. Kroz rupicu.
Problem je bio u tome što kroz livadu nije tekao nikakav potok. Ne samo kroz tu, na kojoj stoji i netremice zuri u poveliku vlat trave, nego ni na tri okolne, ni na komšijskim livadama tih okolnih livada, ni kilometar dalje, ni pet. Nije se to uzalud zvalo "Suvo brdo".
Kleknuo je na toplu zemlju, upro dlanovima o tlo i savivši laktove spustio trup nisko a lice pogurao napred. Prebrzo. Oštri vrh travke ga zaseče po čelu napravivši mali ožiljak.
Pribrao se.
"Polako, ludo, ne ide to tako... dragocenosti se ne zgrabaju", rekao je samom sebi. U mislima, ne naglas.
Udahnuo je, duboko ali nečujno. Zadržao vazduh. Zamislio je da mu je glava na nekoj nevidljivoj pokretnoj traci koja se kreće lagano, lagano, puževim korakom.
Mic po mic, približio se sasvim. Naslonio zenicu na rupicu.

A onda su mu se, odjednom, otvorili vidici.



...



trasa
pekara
oklevetao
skokovit
simultano
 
Trasa
Pekara
Oklevetao
Skokovit
Simultano


Nebojša je pošten čovek - nikada nije ukrao, nikada nezasluženo udario čoveka, nikada drugoga oklevetao. Rođen je u porodici pekara - otac, deda, pradeda i sa majčine i sa očeve strane bavili su se istim zanatom. Mesili su hleb, kifle, peciva, pravili pite i razvlačili kore. Još kao mali zavoleo je taj posao. Svakog jutra pre škole, odlazio bi sa dedom Jovanom do pekare, koja se nalazila tik uz njihovu porodičnu kuću, i tamo posmatrao ovoga kako radi, zainteresovano zapitkivajući i oprezno štrpkajući sveže vekne hleba kada bi deda odvratio pogled. Kada se vraćao iz škole, obavezno bi prvo svratio do pekare, i pošto bi tada deda otišao da popije kafu, bivao je zadužen za prodaju - uzimanje papirnih bonova koje su izdavali u zamenu za brašno. Tada bi simultano, u jednoj ruci uvek držeći školsku svesku, predavao ljudima hleb i učio biologiju. Kada je odrastao, ljubav prema profesiji nije prestala da jenjava, ali su se okolnosti malo izmenile - pekaru je zatvorila sanitarna inspekcija. Kažu, nije zadovoljavala zahtevane standarde.
Tako je bio primoran da sreću potraži na drugoj strani i zaposlio se, kao šofer u dobrostojećem preduzeću. Vozio je šleper, i razvozio robu, uglavnom do maloprodajnih objekata. Trasa mu je često zalazila i u susedne države, pa mu je i zarada, zbog napora koji takav put iziskuje, bila sasvim pristojna i, za radnika njegovih kvalifikacija, nimalo naivna. Uspeo je da ostane na poslu prilično dugo. U istoj firmi dogurao je do jedanaest godina radnog staža. Dešavalo se da im umesto zarade, ponude odgovarajući broj akcija. Nikada ne bi odbijao takvu priliku.
Posedovao je dvocifren broj hartija - dovoljno da mu eventualno značajnije povećanje njihove vrednosti izmami pozamašan osmeh na lice.
Jedne decembarske nedelje zabeležen je skokovit rast akcija preduzeća "BelExpo". Vlasnici su prvo osetili par sitnijih padova, ali se njihova cena brzo stabilizovala, a potom i naglo skočila. Obradovao ga je priliv te, za njega ogromne svote novca, koja mu se, odjednom, našla na raspolaganju. Vratio je uzete kredite, uzeo ponuđenu mu otpremninu, napustio preduzeće i rešio da se oproba u starom, nasleđenom pozivu - otvorio je pekaru, krstio je po dedi, zaposlio svoju ženu i počeo sa radom. Posao je tekao sasvim solidno - dobra lokacija i kvalitetna usluga su učinili svoje. Uspeo je da obezbedi svojoj porodici nov, stabilan izvor prihoda, u kome je i sam neizmerno uživao. Stvar zbog koje mu je bilo naročito toplo oko srca bila je to što je pekaru, gotovo svakoga jutra posećivao njegov sinčić. Mali je - tek mu je šest godina. Zna Nebojša, može se lako predomisliti, ali mu ipak laska kada vidi da se dete interesuje za porodičnu tradiciju. Želeo je da sinu, ako to poželi, ostavi mogućnost da lakše nastavi sa poslom. Nije hteo da se ovaj muči, štedi i na svakoj strani zakida ne bi li kasnije uživao u onome čime se bavi. Pričao bi mu svakoga dana o svome ocu, dedi, o tazbini, a mali bi pažljivo slušao, upijao i zapitkivao, sa istim žarom sa kojim je to i on sam nekada radio. Kada je, mnogo godina kasnije Nebojša odlučio da se konačno povuče i odmori od života provedenog u radu, imao je kome da ustupi mesto.

ukraden
upečatljivi
voz
kovanice
isplatio
 
Poslednja izmena:
Važan je taj trenutak, otrgnut iz tokova prosečnosti. U njemu možda nećeš biti svestan da zapisuješ istoriju svog postojanja u jarkim bojama, i da ćeš mu se u godinama koje slede vraćati bezbroj puta. Niko ti tu svesnost uostalom ne bi ni tražio, jer ti si u njemu sve što treba da budeš, ovde si i sada.
Trenutak u svojoj lepoti i ne trpi više, ni nostalgiju za dugim pustim hodnicima prošlosti, ni flert sa maglama sutrašnjeg dana. Vremenom ćeš to rezbarenje kroz vreme i prostor početi da gledaš nekim drugim očima, ali za te druge oči trebaće ti i neke druge godine. Valuta za mudrost su počinjena glupost i vreme. Plaćaćeš i jednom i drugom, to su tvoje kovanice. Ne troši ih na trivijalne stvari. Da ti život ne bi postao isto to, kad isprazniš džepove.
Šta si dobro od tog ukradenog trenutka sačuvao znaćeš tek kad se posle njega naniže pregršt loših, koje bi najradije zaboravio. Jer onoliko mraka koliko njegovom svetlošću rasteraš u životu, to mu je i realna vrednost. Pa neka ti ta svetlost bude kao zvezda Severnjača, ali opet gledaj pred sebe i odmeri svaki korak. U životu te tamo amo može voditi svako, ali odvesti kuda si pošao ne može niko.

Belina
Hlad
Vetar
Ušće
Zaspali
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top