NEZADOVOLJSTVO
Neko neodređeno stanje nezadovoljstva pokrenulo ga je i ovaj put na taj posao koji mu nije bio prvina i od kojeg nije očekivao bog zna šta jer je imao slična iskustva. Ali ono što je znao o tome i što je po logici stvari trebalo očekivati da se ne bi razočarao, i želji da ovim korakom preduhitri neke buduće nemire koji bi nastali kao posljedica žala za nečim propuštenim, naveli su ga na akciju.
Ovako, poslije obavljenog posla po povratku na svoje djelo, bio je sam na svome. Ma koliko bilo iluzorno očekivanje, nada postoji. Čovjek treba da uradi ono što je do njega da ne bi mislio da je nešto propustio.
S vremena na vrijeme javljala bi se neka inspirativna misao koja bi se obogaćivala i navodila na razmišljanje da je dostojna truda. Da ne bi nezadovoljstvo za propuštenom velikom mišlju u njemu rađalo tjeskobe, rješavao se da ih prikaže. I naravno, sve je brzo splašnjavalo. Misleći da zna šta sve treba, bogat iluzijama, prozirući tuđe, nije bio svjestan svojih.
Nalazeći se na nesrećnoj granici između onoga što osjeća i što bi mogao, sluteći svijest o okruženju, s vremena na vrijeme odlučivao se na akciju. Bez moći da zablista u umnim i estetskim djelima, a opet daleko od svakodnevice i apatije, preživljavao je svoje, kako mu se činilo, velike istine. Gdje je to i bilo moguće sagledati sebe i biti sam sebi kritičar, pa još objektivni. Biti u isto vrijeme i ja i još neko!? A opet nadire neka bujica misli koja pritiska i guši, a svakodnevna i jedino moguća situacija ne odgovara. Valjda sve to treba da sazri i do tada držati sebe na okupu. Disciplinovati sebe – reći na početku za početak, a kasnije ući na velika vrata i razviti djelo dalje. Ali trpljenje i čekanje kvari slast kasnijem uživanju, da ne govorimo o spontanosti, na koju je mnogo polagao.
Da se ne želi odjednom udahnuti sav vazduh, čovjek bi mogao da se nadiše. Sjenka je išla za suncem, a tijelo ostajalo na zemlji i ono što se nalazilo između bio je on.
Na kraju dići ruke od svega i zabaviti se sobom, valjda se toliki luksuz može dozvoliti. Da se proba šta će se desiti. Nešto slično Alisi koja propada kroz rupu u zemlji i posmatra svijet oko sebe. Pa desi se to, mada je lijepo iz nekih neobičnih razloga nesvakidašnjosti, da nešto vlasnika opuštenosti sastavi po glavi da mu se smrkne na sebe i na okoliš.
Pri ovom puštanju komandi osjećao je neki lagani strah pred neizvjesnošću, ne zato što će se desiti nešto značajno i presudno, već zbog toga što je znao da pomalo izigrava budalu. S druge strane, mislio je da se mi inače tako ponašamo kada primamo savjete, pravimo kompromise i dozvoljavamo da budemo nagovoreni, samo tada toga prepuštanja nijesmo svjesni a to je i društveno prihvaćeno.
Praktični dio razuma mu je govorio da treba promijeniti taj usrani položaj i pomoći makar savjesti da ostane neukaljana. Razum je govorio jedno, akcija, ako je uopšte bilo, išla je u drugu stranu. Onda je, slično likovima u ruskim romanima, počeo da se naslađuje svojom mukom uzimajući na sebe, bez teatralnosti, ulogu čovjeka kome su i bog i ljudi učinili nepravdu koju treba dostojanstveno podnijeti, a oni će se valjda jednom sjetiti, mada mu nije stalo, da su se ogriješili i šta su propustili.
Kada se ukazala takva sudbina, ipak je valjalo trajati i nečim prekraćivati vrijeme zemno. Makar za zabavu izraziti se kroz neki oblik umjetnosti za ličnu upotrebu. Nije svak Mikelanđelo.
Onda je došlo i do akcije i nije bilo prilike za konstataciju: mogao sam. Sa onim što je urađeno, stvar stoji malo drugačije. I jedino što vrijeme donosi dimenziju simpatičnosti i prepoznavanja nas prošlih u nekim uvijek boljim vremenima i, naravno, boljim nama.
Na kraju ćutanje, prazno kao sjutrašnji i bilo koji naredni dan. A o čemu ima i da se misli, sve je to tako da se za jedan ljudski vijek slabo šta mijenja, a poslije nek oni vide šta će. I tako je svejedno.
Neko neodređeno stanje nezadovoljstva pokrenulo ga je i ovaj put na taj posao koji mu nije bio prvina i od kojeg nije očekivao bog zna šta jer je imao slična iskustva. Ali ono što je znao o tome i što je po logici stvari trebalo očekivati da se ne bi razočarao, i želji da ovim korakom preduhitri neke buduće nemire koji bi nastali kao posljedica žala za nečim propuštenim, naveli su ga na akciju.
Ovako, poslije obavljenog posla po povratku na svoje djelo, bio je sam na svome. Ma koliko bilo iluzorno očekivanje, nada postoji. Čovjek treba da uradi ono što je do njega da ne bi mislio da je nešto propustio.
S vremena na vrijeme javljala bi se neka inspirativna misao koja bi se obogaćivala i navodila na razmišljanje da je dostojna truda. Da ne bi nezadovoljstvo za propuštenom velikom mišlju u njemu rađalo tjeskobe, rješavao se da ih prikaže. I naravno, sve je brzo splašnjavalo. Misleći da zna šta sve treba, bogat iluzijama, prozirući tuđe, nije bio svjestan svojih.
Nalazeći se na nesrećnoj granici između onoga što osjeća i što bi mogao, sluteći svijest o okruženju, s vremena na vrijeme odlučivao se na akciju. Bez moći da zablista u umnim i estetskim djelima, a opet daleko od svakodnevice i apatije, preživljavao je svoje, kako mu se činilo, velike istine. Gdje je to i bilo moguće sagledati sebe i biti sam sebi kritičar, pa još objektivni. Biti u isto vrijeme i ja i još neko!? A opet nadire neka bujica misli koja pritiska i guši, a svakodnevna i jedino moguća situacija ne odgovara. Valjda sve to treba da sazri i do tada držati sebe na okupu. Disciplinovati sebe – reći na početku za početak, a kasnije ući na velika vrata i razviti djelo dalje. Ali trpljenje i čekanje kvari slast kasnijem uživanju, da ne govorimo o spontanosti, na koju je mnogo polagao.
Da se ne želi odjednom udahnuti sav vazduh, čovjek bi mogao da se nadiše. Sjenka je išla za suncem, a tijelo ostajalo na zemlji i ono što se nalazilo između bio je on.
Na kraju dići ruke od svega i zabaviti se sobom, valjda se toliki luksuz može dozvoliti. Da se proba šta će se desiti. Nešto slično Alisi koja propada kroz rupu u zemlji i posmatra svijet oko sebe. Pa desi se to, mada je lijepo iz nekih neobičnih razloga nesvakidašnjosti, da nešto vlasnika opuštenosti sastavi po glavi da mu se smrkne na sebe i na okoliš.
Pri ovom puštanju komandi osjećao je neki lagani strah pred neizvjesnošću, ne zato što će se desiti nešto značajno i presudno, već zbog toga što je znao da pomalo izigrava budalu. S druge strane, mislio je da se mi inače tako ponašamo kada primamo savjete, pravimo kompromise i dozvoljavamo da budemo nagovoreni, samo tada toga prepuštanja nijesmo svjesni a to je i društveno prihvaćeno.
Praktični dio razuma mu je govorio da treba promijeniti taj usrani položaj i pomoći makar savjesti da ostane neukaljana. Razum je govorio jedno, akcija, ako je uopšte bilo, išla je u drugu stranu. Onda je, slično likovima u ruskim romanima, počeo da se naslađuje svojom mukom uzimajući na sebe, bez teatralnosti, ulogu čovjeka kome su i bog i ljudi učinili nepravdu koju treba dostojanstveno podnijeti, a oni će se valjda jednom sjetiti, mada mu nije stalo, da su se ogriješili i šta su propustili.
Kada se ukazala takva sudbina, ipak je valjalo trajati i nečim prekraćivati vrijeme zemno. Makar za zabavu izraziti se kroz neki oblik umjetnosti za ličnu upotrebu. Nije svak Mikelanđelo.
Onda je došlo i do akcije i nije bilo prilike za konstataciju: mogao sam. Sa onim što je urađeno, stvar stoji malo drugačije. I jedino što vrijeme donosi dimenziju simpatičnosti i prepoznavanja nas prošlih u nekim uvijek boljim vremenima i, naravno, boljim nama.
Na kraju ćutanje, prazno kao sjutrašnji i bilo koji naredni dan. A o čemu ima i da se misli, sve je to tako da se za jedan ljudski vijek slabo šta mijenja, a poslije nek oni vide šta će. I tako je svejedno.