Moglo je

[®]

OPRUGE​

U „Doktoru Živagu“ jedan lik kaže da su mu su bili poznati mehanizmi njihovih misli i opruge njihovih osjećanja. Mijenjajući časovnik sa oprugama novim, koga pokreće baterija, bio sam ne malo razočaran kada sam ustanovio, da kada se navije za buđenje, ovaj na električno napajanje ne prestaje sa signalom dok se ne ustane i ne isključi manuelnim kontaktom izvor uznemiravanja. Mehanički, pak, imaše duše, odradio bi ono što je njegovo, odzvonio i ostavio spavaču da sam donese odluku o ustajanju.

Eto šta su opruge u prirodi materijala a materijal, opet, iz prirode iz koje je čovjek. Ali kad čovjek koji je iz prirode napravi proizvod, to ne biva uvijek prirodno.

Ili možda ovoj priči nema mjesta u nekom organizivanijem životu u kojem se ne razmišlja o oprugama i o prirodi tijela, nego se po disciplini i navici ustaje bez razmišljanja.

A, opet ljudi, (iz)misliše i onaj voice control, kome možeš i doslovno reće ćuti, da mi doskoče.

 

[®]

PUTNA TORBA​

Bilo je tu ne samo ijeda i osvete nego i istinskog ponosa, osvetiti se nekom čija je pomoć izostala kada je bila najneophodnija.

Naime, riječ je o putnoj torbi moje tetke, koja je, prekljukana stvarima, popustila pored rajsferšlusa, iliti patenta, i bila zatim ispražnjena i onako začuđena, otvorenih usta, rukama komšinice (po tetkinom naređenju) bačena u kontejner uz bujicu pogrda.

Uzalud su bili savjeti da se to ne čini, tetka je željela osvetu.

To se, dakle, desilo. To se inače dešava, da torba popusti na slabom mjestu, ali ne i uvijek da ode na đubre. A bila je skoro nova.

Drugi dio događaja je priča o tome. Jednom, drugi put, nikad sasvim ista, (ljudi koji izmisle događaj ponavljaju ga u detalj isto), sa raznim slušaocima i raznim rješenjima kako je valjalo uraditi, koja su dobru tetku dovodila u jarost, da se sagovornik pitao, gdje je pogriješio kada je predložio konvencionalno rješenje, da se torba zašije.

Nijesu shvatili da se tetka ne može ostavljati na cjedilu kad joj je nešto tako potrebno.

Ma, čini mi se da se još i obratila torbi sa:

– Eto ti sad!

I sama za sebe konstatovala: Kad je ja ne koristim, neće niko.

 

[®]

RIJEČI I BROJEVI​

Iščekivanje je imalo, kao što i priliči, dozu dostojanstva koju stvara svijest o veličini istorijskog trenutka. Posmatrači iz inostranstva (crnokosi, onizak momak i djevojka ogromnih butina, sa naočarima i prilično zbunjenog izraza, valjda lica, čega drugog?) proučavali su nas pogledom kojim se posmatraju rijetke životinjske vrste, čije se ponašanje ne može predvidjeti. Mi nijesmo previše obraćali pažnju na njih, mada smo ih imali negdje u podsvijesti.

Raspečaćena je kutija sa glasačkim listićima u kojima se krije naša budućnost. A čovjekova je težnja oduvijek bila da tamo zaviri. Otvaraju se, jedan po jedan, listići na kojima je neki dio nade različitih, kako se to obično kaže, opcija.

I nekako u seriji nailaze listići na kojima su glasane dvije vodeće stranke. Po tri – četiri glasa za SNP pa za koaliciju Da živimo bolje.

Glas člana Biračkog odbora sa naglašenom oficijelnošću saopštava ime partije zaokružene na listiću. Zatim se listić prosljeđuje drugom članu koji ih slaže po partijama, čiji rad prate predstavnici poltičkih stranaka.

Oči prisutnih su usmjerene ka tim papirićima. Neki udaraju recke i vode internu statistiku.

Dvije vodeće stranke već prave solidnu prednost i ponavljaju se najčešće njihova imena: Socijalistička narodna partija i Da živimo bolje.

Neizvjesnost traje i serije listića se nižu. I dok čita jednu od serija listića na kojima je zaokruženo Da živimo bolje, primjećujem u njegovom glasu odsutnost.

– Da živimo bolje, da živimo bolje, da živimo bolje... ponavlja mehaničkim glasom u kome te riječi gube značenje i postaju brojevi (u očima prisutnih). Ja, ipak, nijesam mogao da se toliko prenesem u brojeve, i dalje sam u njima prepoznavao jezik i njihovu semantičku dimenziju i dolazilo mi je da viknem:

– Ma, da živmo bolje!

Ja sam bio predstavnik treće partije. Čuj, treće...

 

[®]

SAJO​

Upoznao sam Saja.
A mnogo godina ranije, dok bijah student, u našem društvu se nalazio Vesko koji je odnekud pokupio tu priču i često je raubovao, doduše, sa stilom. U raznim prilikama, na pomalo slične načine, Vesko je govorio da je Saja baš briga i da je Sajo vazda imao za pivo.

U početku:

– Bravo, Sajo, inženjeru!

Kasnije:

– Sajo, arhitekto!

Pa onda:

– Sajo, menadžeru.

Na skorašnjim seminarima za direktore škola, pojavio se čovjek na priliku baš takav. Sajo glavom i bez brade, ali sa stilom u maniru – vazda sam imao za pivo (i još, čovjek je menadžer, ali istinski).

Fino poprihvati flašu, bez previše pažnje, ali bez zaborava, udobno zavaljen dućka pivo polako, a svaki gest govori da mu se ne žuri i da je navikao tako. Izgrađen manir dugim i učestalim ponavljanjem. Opuštenost stečena mirom koji može da prenese na druge.

Ponekad se dešava ono za šta se može pretpostaviti da je samo dobar geg i da nije za stvarnu upotrebu. Da...

 

[®]

SAMA​

Kako da se objasni pogled one djevojke, silovane kada joj je bilo devet godina, koja sanja da putuje vozom kojim niko ne upravlja, a ona je jedini putnik.
Čas mi se činilo da nema pojma šta se dešava oko nje i da joj je sve to strano, a katkad pomislim kako je zavirila u naše duše, otvorila nam lobanje svojim šarenim pogledom i jasno vidi sve naše male motive i pobude kroz koje je ona davno prošla. Ponekad, pak, kako uživa u svom dječjem bludu sa četrdesetogodišnjakom koji joj stoji kao etiketa, znajući da mi to ne možemo zaboraviti.

Da nas ravnodušno posmatra, primjećuje i konstatuje svakog ponaosob kao zanimljive pojave, čak i u nekim ekstremnim situacijama, ne plašeći se ničeg, jer užas kroz koji je prošla ne da se mjeriti sa bilo čim što bi joj se tek moglo desiti. A ako joj nanesu bol, znaće da ga uguši i stvarajući utisak da i dalje vjeruje, ne kvari igru.

 

[®]

SNOVI​

Šta to znači ne znam, ali sanjao sam i šta – to znam. Iz neke studentske prošlosti, čovjek kome sam sa društvom kopao temelj za kuću (nije za štalu) pojavio se u mom snu ublijedio, sa likom koji odaje bolest i patnju. U samom snu bilo je negdje na krajičku svijesti čudno sanjati čovjeka koji nije ostavio dubljeg traga u mome životu i koji se nije pojavljivao godinama a živi u inostranstvu. Dakle, sve je bilo mimo logike, ali šta tu vrijedi logika i kao da je snu stalo do logike. Par dana je bilo dovoljno da dnevne i svakodnevne obaveze potisnu u drugi, treći... i koji plan, beznačajni san.
Stajao sam ispred kuće i bavio se ne može biti blaženijim poslom – pokrivanjem drva nailonskom folijom, kada mi se obrati čovjek iz sna sa:

– Kako si, šta radiš...?

Ništa toliko neobično. Ali znate one trenutke kada male stvari dobijaju neobične važnosti. Trebalo je malo vremena poslije kurtoaznog razgovora da se ponešto iz onog upečatljivog, a beznačajnog sna dovede u vezu sa pojavom koja je upravo minula.

I sta sad sa ovim? Pa ništa, samo sam, eto, bez tumačenja pokušao da ispričam kako sam ja doživio jednu, a sta reći nego čudnu, vezu sna i jave.

E, da, zaboravio sam da kažem da je, nekako, bio sličnog raspoloženja kao u snu. Da, bio je bezvoljan, ili mi se čini.

 

[®]

ZNAM DA NIJE TO​

Osvjedočeni sanjalica je i ovog puta na kostrijeti svojih iluzija sanjao svoju moć kao proizvod dobro osmišljenog plana. Zar on koji je toliko osuđivao namjernost? Toliko puta osuđivao, toliko puta isplanirao, toliko puta predvidio i previdio, suprotstavljao se zbog toga da se ne bi složio. Da bi poslije toga vatreno zastupao ono što je osporavao. Dobro primjećivati, brbljati, biti dosadan.
Ali čemu sve to ako se sebi ne dozvoli trenutak likovanja? Kazati kako je sve plod dara i mjera adekvatnih prilici krenulo u željenom pravcu. Eh, šta se desilo? Sujeta je pojela buduće ništavne plodove.

Znam da nije to. I objašnjenja me samo nerviraju. Neću ništa da razumijem. Ne pristajem. Neću da slušam. Samo: da i ne. Ne pitaj. Nema rušenja svjetova. Pa ako. Zašto me ne ostave? Iluzije su na kraju potrebne. To je jedan neuporedivo veći prostor, koji se otvara, koji je tako potreban, u kojem čovjek može da doživi, baš da doživi, nešto što mu u svakodnevnom životu izmiče. A izmiče, to je jasno. I zašto onda nešto razumjeti? Baš se dosta toga desilo što mi nije potrebno i ne znam samo zašto se i dalje zamlaćujem. Ne znam nešto noćas nijesam spreman... ma, šta ja znam...

Biva, naiđe to tako. E, sad je stvar okolnosti da li će se stvar završiti bezbolno.

Daj pustite, ma, ne pustite, nego, ja ću sam sebi da to izborim. Vidiš ti da niko neće da popusti. Ma, dosadilo mi je da uvijek ja...

 

[®]

BOGOJAVLJENJE​

Ludi se poklonu raduje – kada ti nešto bude poklonjeno razmišljaj kako ćeš uslugu vratiti. Čim si došao u situaciju da primiš uslugu, dar ili gostoprimstvo, ako si dozvolio u komunikaciji da budeš ravnopravan (u njihovim očima podređen) polažu pravo da zavire u tvoju privatnost i intimu da dođu ili nazovu u ponoć jer, zaboga, mi smo jedno i ne bolujemo od formalnosti. A čitao sam kod Samardžića u Mehmed-paši Sokoloviću da je pašino razmišljanje bilo: „Šta čovjek može da očekuje, osim prijateljsko nerazumijevanje s jedne strane i potmulu mržnju s druge. Prema svima treba ostati zakopčan i tvrd i tražiti poštovanje“.
Svakidašnja primjena ovoga stava (devize) sačuvala bi od razočaranja u ljude, ali i dovela do izolacije. S druge strane, čim se približiš i ukineš distancu, dođu oni na svoju teritoriju gdje se neuporedivo bolje snalaze i borba je bezizgledna jer je njihov arsenal sredstava pravljen izborom bez ograničenja pitanjem ukusa i etičnosti a određen profilom lica kome je u prirodi da obzir smatra svojstvom slabića i gubitnika, što po ishodu donosi zaključak da su bili u pravu. I imajući u vidu da oni ne razmišljaju o izboru sredstava, povoljan ishod ih drži u uvjerenju da su pametno postupili. A ne osjetivši nikad loše strane svoga razmišljanja i ne razmišljajući o ostalim, sem pragmatičnim svojstvima, dođu na svoje i čak sa superiornošću gledaju na drugu stranu. Tako da je, možda, stalna izmjena ova dva načina ponašanja i nestalnost i neprincipijelnost, da niko ne bi mogao da se osloni i predvidi slijed budućih poteza, optimalan stav za spremnost da se otrpi svakidašnjica. Ovako je, po Andrićevom opisu, i činio Omer-paša Latas. Dogovorio bi mjesto i vrijeme sastanka, temu o kojoj će biti riječi i broj prisutnih, angažovao i svoje ljude i u zadnjem trenutku sve otkazao, pa se francuski konzul žalio na nemogućnost dogovora i rada sa pašom.

Poveliki uvod za događaj na blagi dan iz naslova. U noći koja je prethodila Bogojavljenju, bio sam pri lošem kvalitetu sna i povrh toga u neko nemedicinsko vrijeme začuh zvono na kućnim vratima, pa onako sanjiv pomislih da je neko sa beogradskog voza, ali kroz prozorsko staklo ugledah prijatelja koji nedaleko stanuje. Kada otvorih vrata i upitah o čemu se radi, saznadoh da je ovaj dobri čovjek došao da me zove da pijemo negdje kafu. Za njim stajaše pas neodređene pasmine. A na pitanje otkud mu to pseće društvo, odgovori da ga prati neko vrijeme. Mada znam da nije opterećen konvencijalnošću i da ne robuje formi, pomalo me je zatekao, ali ja mu obećah da ćemo se naći za sat, na dogovorenom mjestu. Vratih se u krevet i poslije kraćeg razmišljanja pripisah neobičnost događaja crkvenom prazniku, ali održah obećanje da popijemo kafu... i još ponešto. Da, Bog čini čuda sa dobrim ljudima.