Ako idemo skroz do srži, odnosno do krajnjih poznatih izvora, reč je o tzv. Letopisu Popa Dukljanina, uz ključnu razliku da su vladari posrbljeni odnosno svi prikazani kao srpski.
Od Popa Dukljanina došlo je u XVII stoleće zahvaljujući Mavru Orbiniju, odakle je prešlo u strane vode zahvajujući mletačkom notaru Đovaniju Nikoli Doljoniju, a našlo je svoje mesto i kod Pavla Ritera Vitezovića te je, u tom formatu i od tih autora, dospelo u XVIII stoleće zahvaljujući Andriji Kačiću Miošiću i Pavlu Julincu. I tako su dalji autori preuzimali i reprodukovali Dukljaninov rodoslov (npr. Jovan Rajić i, ukoliko se ne varam, Simeon Piščević), s tim što je u XIX stoleću zahvaljujući Milojeviću i drugima, kada je bilo vreme formiranja moderne srpske nacije, bilo ideje da se celokupno predstavi to kao rodoslovje srpskih dinasta. A od Milojevića je prepisao Deretić i to je to.