AnchiVp
Zainteresovan član
- Poruka
- 200
Upravo citam Vaskrsenje od L. Tolstoja
-
- Popularno:
- Da li su važnije korice i dizajn ili je...
- Čekaonica za Dejanovu kafanu
- Žene u Srbiji imaju najmanje grudi u...
- Šojgu: Nismo mi, oni su
- Muško telo
- Hoće Šabanu da oduzmu ulicu!
- EU planira velik udar na Kinu. "Kreće...
- Vizuelno lepa kita
- Đilas: Nećemo građane pozivati na...
- To, to, to je to - hajde da se množimo...
Šta trenutno čitate - utisci i preporuke II
- Začetnik teme Borac za prava zivotinja
- Datum pokretanja
- Poruka
- 65.736
Čitam: Mirjana Bobić Mojsilović - Gospodin pogrešni.
Truman
Elita
- Poruka
- 22.709
Инферно од Дена Брауна. Инфициран Да Кинчијевим кодом настављам са мистеријом из прошлих времена - овога пута у Италији. Очекујем брз и ефектан трилер.
Вук Вучко
Domaćin
- Poruka
- 3.853
Jesi li procitao izgubljeni simbol posle Da Vincijevog koda?
- - - - - - - - - -
Upravo zavrsih trilogiju "Njegova mracna tkanja" od Filipa Pulmana. Pod jakim sam utiskom, jedna od najlepsih stvari koje sam citao.
Truman
Elita
- Poruka
- 22.709
Нисам прочитао Изгубљени симбол. Морам да нађем неког ко га има да ми зајми као Инферно што сам позајмио.
del piero 10
Aktivan član
- Poruka
- 1.430
Ooo, snimljeno je i te kako, po uzoru na Besnilo, ima ih gomila... zadnjih godina 5-6 godisnje izadje, za koje moze da se kaze da su scenariji pisani prema Besnilu
Redmond
Veoma poznat
- Poruka
- 14.785
mnogo lood
Zainteresovan član
- Poruka
- 150
dal je realno da se jedan profesor (Langdon) nadje u centru toliko zavera i avantura
Nije
Inace pre neki dan sam završio Uliksa, vrhunsko delo modernizma, manifest čitavog pravca, preporučujem svima koji nisu čitali da se pozabave, teško je ali se isplaćuje
- Poruka
- 129.660
Svaka čast za Uliksa, ja odavno to planiram da pročitam i nikako da se odlučim na taj korak.
Od Džojsa sam pročitao Dablince i Portret umetnika u mladosti.
Od Džojsa sam pročitao Dablince i Portret umetnika u mladosti.
Truman
Elita
- Poruka
- 22.709
dal je realno da se jedan profesor (Langdon) nadje u centru toliko zavera i avantura
Па сад, није реално ни да кад год Порао оде на годишњи одмор у његовој близини се деси убиство ( осим ако не верујеш у теорије завере ) па ми није никад доста његових авантура.
Вук Вучко
Domaćin
- Poruka
- 3.853
Pa da pocnemo...
Steppenhund
Zainteresovan član
- Poruka
- 298
Možda je ovo pitanje blagi offtopic, ali mi ovo deluje kao tema najbliža prikladnoj, a i aktivna je
Planirao sam da započnem Žerminal od Emila Zole, al' onda videh da je to jedna od knjiga u ciklusu Rugon-Makarovi, i to u drugoj polovini ciklusa. Da li da počnem uopšte ili ciklus treba čitati hronološki?
Planirao sam da započnem Žerminal od Emila Zole, al' onda videh da je to jedna od knjiga u ciklusu Rugon-Makarovi, i to u drugoj polovini ciklusa. Da li da počnem uopšte ili ciklus treba čitati hronološki?
- Poruka
- 129.660
Možda je ovo pitanje blagi offtopic, ali mi ovo deluje kao tema najbliža prikladnoj, a i aktivna je
Planirao sam da započnem Žerminal od Emila Zole, al' onda videh da je to jedna od knjiga u ciklusu Rugon-Makarovi, i to u drugoj polovini ciklusa. Da li da počnem uopšte ili ciklus treba čitati hronološki?
Nisam previše čitao Zolu, ali koliko znam knjige se mogu čitati svaka za sebe.
момоа
Legenda
- Poruka
- 71.660
Zerminal je hiperrealisticni roman, koji nije bas za svakog. Meni je bio malo dosadnjikav jer se radnja sporo desava i previse je sve suvoparno.
Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.173
Aj da napišem nešto, no ne da mi se pisati puno. Dugo nisam ništa napisao, možda dodam koji osvrt, ali eventualno kasnije...
Ioan Culianu: The Tree of Gnosis
Prikaz gnosticizma od početka nove ere preko manihejaca, katara, bogumila... Remek djelo učenosti, no Culianu se upleo u neke moderne fizikalne paradigme i tu baš nije uspio. Zaključak- gnosticizam je propali projekt.
Mary-jane Rubenstein: Worlds without end- najbolji prikaz multiverzumskih teorija fizike i sinteze klasičnih filozofskih teorija (Platon, atomisti, stoici, Bruno..). Odlično. Sve ima kod Rusa na libgen.
Haled Hosseini: Gonič zmajeva- to sam pročitao jer me jedna prijateljica ugnjavila. Loše, površno, bio je 3 godine glavni bestseler, politkorektna bljuzga..
Milo Lompar: Povratak srpskom stanovištu- skupina intervjua. Isto loše, Lompar faktografski griješi, velikosrpsko buncanje uz tu i tamo zanimljivu opasku...
Jane Roberts: Seth govori- prvi put na hrv. Za one koje zanima rodonačelništvo New Agea. Niz svježih ideja, no uz dosta ponavljanja i nesuvislosti. Nije za početnike.
Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom, 6. izdanje., BIGZ- sjajno. Ne marim za Matvejevića, no K. je odlično artikulirao niz ideja s kojima se slažem ili ne, no vrijedi pročitati. Novo je da K. baš nije prezirao Gorkog; također, disidentske teme djeluju sada mrtvo i besmisleno.
William Carter: Proust in love- sjajno, homo aspekt naravno dominira, no ima puno univerzalnog neovisno o "orijentaciji".
.............
Ioan Culianu: The Tree of Gnosis
Prikaz gnosticizma od početka nove ere preko manihejaca, katara, bogumila... Remek djelo učenosti, no Culianu se upleo u neke moderne fizikalne paradigme i tu baš nije uspio. Zaključak- gnosticizam je propali projekt.
Mary-jane Rubenstein: Worlds without end- najbolji prikaz multiverzumskih teorija fizike i sinteze klasičnih filozofskih teorija (Platon, atomisti, stoici, Bruno..). Odlično. Sve ima kod Rusa na libgen.
Haled Hosseini: Gonič zmajeva- to sam pročitao jer me jedna prijateljica ugnjavila. Loše, površno, bio je 3 godine glavni bestseler, politkorektna bljuzga..
Milo Lompar: Povratak srpskom stanovištu- skupina intervjua. Isto loše, Lompar faktografski griješi, velikosrpsko buncanje uz tu i tamo zanimljivu opasku...
Jane Roberts: Seth govori- prvi put na hrv. Za one koje zanima rodonačelništvo New Agea. Niz svježih ideja, no uz dosta ponavljanja i nesuvislosti. Nije za početnike.
Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom, 6. izdanje., BIGZ- sjajno. Ne marim za Matvejevića, no K. je odlično artikulirao niz ideja s kojima se slažem ili ne, no vrijedi pročitati. Novo je da K. baš nije prezirao Gorkog; također, disidentske teme djeluju sada mrtvo i besmisleno.
William Carter: Proust in love- sjajno, homo aspekt naravno dominira, no ima puno univerzalnog neovisno o "orijentaciji".
.............
Steppenhund
Zainteresovan član
- Poruka
- 298
Hvala na odgovoru. Ipak ću odložiti Žerminal dok ne dobijem još neku informaciju. Prvenstveno me je zbunilo to što su u kompletu Rad-Matica Srpska koji posedujem sve knjige pripadaju navedenom ciklusu, a opet, ciklus sadrži još naslova osim tih 10.
- Poruka
- 129.660
Sigurno su u tom kompletu sve knjige iz Rugon-Makarovi ciklusa zato što mu je to najvažniji ciklus.
Pored toga ima i manje poznate cikluse Tri grada i Četiri jevanđelja.
Pored toga ima i manje poznate cikluse Tri grada i Četiri jevanđelja.
Као прво, оценити књигу Мила Ломпара као велкосрпско бунцање више говори о Вама него о самој књизи, тако да и неки дијалог између нас нема већег смисла.
Под српским становиштем Ломпар види непостојање јасне српске културне политике која се увек утапала у југословенску културну политику и самим тим губила из вида културне па и националне интересе српског народа... дакле његов став није против хрватске културне политике, што вас чини ми се из неког разлога иритира... дакле само опуштено и уживајте.
Што се тиче Матвејевића, од њега сам читао само Медитерански бревијар који свима топло препоручујем, мирис медитерана, бродских конопа, камена, ретког цвећа и људских карактера, пролазности и вечности... дивно штиво током неког камповања...
Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.173
Samo komentar o Lomparu.
Lompar veli (i naglašava) da je Mate Ujević, glavni urednik Krležine enciklopedije, bio neki teški ustaša i da je kao glavni urednik tiskao Hrvatsku enciklopediju u doba NDH korijenskim pravopisom (težko, razstaviti, liepo, bielo, ..), što je inače bio tradicionalni pravopis Šenoe, Kumičića, Kvaternika, Ante Kovačića, Klaića...., no u zbog Pavelićeva nametanja se nekako identificirao u svijesti antihrvatskih tupsona s NDH. Taj je pravopis zamijenjen Brozovim pravopisom 1892., pretežno fonološkim (teško, lijepo, bijelo,..), koji je na snazi od 1892. do sada, uz manje izmjene.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Korijenski_pravopis
Da Lompar nije tendenciozan, lijen i zlonamjeran mogao je provjeriti- sva je Hrvatska enciklopedija tiskana, i doba NDH, Brozovim pravopisom, a ne korijenskim.
Zatim, opet kod pravopisa.
Lompar lamentira kako je pansrpski loš udžbenik Pavla Popovića iz 1909. koji je utrpao cijelu hrvatsku štokavsku književnost u "srpsku" bio zabranjen 1945.-1990. (kao hrvatska komunistička dominacija), dok je Dubrovnik i ostala štokavska pismenost eto kroatizirana, i to preko poznatoga Kombolova udžbenika "Povijest hrvatske književnosti do Preporoda"- tako da su svi, pa i jadni Srbi, morali učiti po - opet- korijenskoj Kombolovoj knjizi.
Prvo- Kombolov je udžbenik maestralan, dok je Popovićev starudija i bljuzga.
Drugo- točno je da je Kombolova povijest tiskana korijenskim, početkom 1945.- no upravo je zbog toga bila zabranjena u FNRJ.
Treće- postala je dostupna i dominantna tek nakon prijepisa na fonološki, Brozov/novosadski pravopis 1961.
U nizu drugih stvari Lompar jednostavo- laže. To su faktografski provjerljive činjenice i on je u nizu nezanemarivih tvrdnji jednostavno-lažac. Njegovo stajalište o ovom ili onom može biti ocjenjivano ovako ili onako, no laž je laž.
Poslednja izmena:
Фјодор
Iskusan
- Poruka
- 5.063
Čitao sam poodavno Povratak srpskom stanovištu, nisam bio naročito oduševljen, čak sam odustao na polovini. Postoji jedan problem sa gotovo svim zbirkama intervjua ili kolumni, ponavljaju se. Poslije 2-3 teksta imaš utisak da si već sve pročitao i da se do kraja ponavljaju ne samo misli i ideje, već i intonacija, rječnik. To je slučaj i sa ovom Lomparovom knjigom. Ali, to mi nije bio jedini, čak ni najveći problem.
Nekako mi nešto ne štima do kraja sa ovom antijugoslovenskom akademskom alternativom okupljenom oko disidentske zaostavštine Crnjanskog, a pritom mislim prije svih na Nikolu Miloševića i Mila Lompara. Prosto se osjeti mala ali primjetna i za srž rasprave ključna doza manihejstva, da upotrijebim taj Miloševićev izraz kojim objašnjava predrasude Marksa i marksista. Recimo, čitao sam nedavno Miloševićev antimarksistički opus, od Filozofije i psihologije iz osamdesetih pa do knjižice Ima li istorija smisla iz dvije hiljadite. Utisak: nevjerovatna opsesija Marksom (prisutna i u drugim djelima, Marksizam i jezuitizam, Antinomije marksističkih ideologija itd) i kontinuirano odbijanje da se tom čovjeku, kakav je da je, pripiše makar jedna dobra osobina. Ipak, u onome što je napisano veoma je malo manjkavosti i propusta. Milošević je izuzetno pronicljiv i dobar analitičar. Dakle, problem nije u onome što je napisano, već u onome što nije, a trebalo je da bude. To je onaj najčešći i najopasniji propust svake ideološki obojene knjige - nema drugu stranu.
Stoga bih preporučio da čitate jednu drugu zbirku eseja i intervjua, drugačiju i bolju, iako ne bez gorepomenutih mana. Eduard Limonov - Nestanak varvara.
U atmosferi radikalnog antikomunizma, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, ovaj ruski pisac i disident, u francuskim novinama i na francuskom jeziku, piše izuzetno značajne i pronicljive eseje u odbranu Sovjetskog saveza. Iako nisam saglasan sa nacional-boljševičkim metodama, kako za vrijeme rata, tako ni danas, moram priznati da odavno nisam čitao kraću a jaču knjigu. Ima nekoliko momenata koji poput munje ukazuju na zanemarene horizonte dijaloga, počevši od kritike ruskog mazohizma i jednostranog altruizma, pa do replike Česlavu Milošu i isticanju značaja konteksta u politici. Preporuka za svakoga kome ova tematika nije strana.
Nekako mi nešto ne štima do kraja sa ovom antijugoslovenskom akademskom alternativom okupljenom oko disidentske zaostavštine Crnjanskog, a pritom mislim prije svih na Nikolu Miloševića i Mila Lompara. Prosto se osjeti mala ali primjetna i za srž rasprave ključna doza manihejstva, da upotrijebim taj Miloševićev izraz kojim objašnjava predrasude Marksa i marksista. Recimo, čitao sam nedavno Miloševićev antimarksistički opus, od Filozofije i psihologije iz osamdesetih pa do knjižice Ima li istorija smisla iz dvije hiljadite. Utisak: nevjerovatna opsesija Marksom (prisutna i u drugim djelima, Marksizam i jezuitizam, Antinomije marksističkih ideologija itd) i kontinuirano odbijanje da se tom čovjeku, kakav je da je, pripiše makar jedna dobra osobina. Ipak, u onome što je napisano veoma je malo manjkavosti i propusta. Milošević je izuzetno pronicljiv i dobar analitičar. Dakle, problem nije u onome što je napisano, već u onome što nije, a trebalo je da bude. To je onaj najčešći i najopasniji propust svake ideološki obojene knjige - nema drugu stranu.
Stoga bih preporučio da čitate jednu drugu zbirku eseja i intervjua, drugačiju i bolju, iako ne bez gorepomenutih mana. Eduard Limonov - Nestanak varvara.
U atmosferi radikalnog antikomunizma, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, ovaj ruski pisac i disident, u francuskim novinama i na francuskom jeziku, piše izuzetno značajne i pronicljive eseje u odbranu Sovjetskog saveza. Iako nisam saglasan sa nacional-boljševičkim metodama, kako za vrijeme rata, tako ni danas, moram priznati da odavno nisam čitao kraću a jaču knjigu. Ima nekoliko momenata koji poput munje ukazuju na zanemarene horizonte dijaloga, počevši od kritike ruskog mazohizma i jednostranog altruizma, pa do replike Česlavu Milošu i isticanju značaja konteksta u politici. Preporuka za svakoga kome ova tematika nije strana.
Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.173
Za sada bih samo komentirao Lompara (iako komentar više spada pod pdf Politika ili istorija). Pročitao sam od njega ukupno tri knjige, a odslušao na ytube bar 10-15 interviewa (čitam nešto a slušam kako on priča).
Dakle, ovo bi bile razbacane opaske.
* Lompar je vrijedan kao književni kritičar i povjesnik, no on bi htio biti nacionalni ideolog tipa 19. st. u srednjoj i istočnoj Europi. To je posve zastarjelo i zapravo besmisleno. On komentira dnevnu politiku i globalne procese poglavito s ideoloških pozicija, dok o ekonomiji, demografiji, tehnologiji, kapitalu, ozbiljnoj politici...nema pojma.
* on sve gleda kroz nacionalno i ideološko, a to je usko. Oko "svojih" područja- jezik i književnost- gdje se radi o kontroverzama s Hrvatima (manje Muslimanima/Bošnjacima)-on razglaba nerijetko s lako provjerljivim i oborivim besmislicama.
Npr. za srpski jezik je dao dosta dobru sliku, no o hrvatskom je nesuvisao i nebulozan. Cijeni Vuka Karadžića, i onda neosnovano naklapa kako su Hrvati, eto, "preuzeli" neki fantomski "Vukov jezik", dok u praktički istoj rečenici spominje opsežne romane Augusta Šenoe, koji nisu ni na kakvom "vukovskom jeziku" i od sadašnjega se jezika razlikuju jedino pravopisom (težko, izsjeći) i razlikovanjem množinskih padeža (što i nije specifično hrvatska osebujnost, budući da je tako pisao i Dositej Obradović).
Lompar je tu tendenciozan i maliciozan budući da mu je literatura o tom bila dostupna još u SFRJ i ne može se vaditi na nepoznavanje materije.
* Lompar je opsjednut nacionalnom afirmacijom kroz kulturne velikane, a tu kao najvećeg srpskog pisca stavlja Njegoša, dok u 20. st. Crnjanskog i u manjoj mjeri Andrića. Zgodno- no zašto bi netko tako razmišljao ? Zašto onda mali narodi, kao srpski, ne bi dobili težak kompleks inferiornosti čim počnemo nabrajati što su brojni i utjecajni Francuzi ili Nijemci (o Kinezima da ne govorimo) "dali svijetu"? Kakav je to bizarni svjetonazor?
Osobno se u nečem slažem s Lomparom (da su romani i memoari Crnjanskog odlični), a u nečem ne (mislim da su mu eseji i poezija slabi), no to je stvar ukusa. Ono što je s Crnjanskim i Lomparom bez veze je teška ideologizacija- Crnjanski kao neki nacionalno desni je podpuno neinteresantan, vrijeme je to pregazilo i učinilo krajnje nevažnim. Svijet 1920. i 1930. i 1940. i 1950. je prošli svijet koji, izvan estetike, u bitnim prijepornicama s ovim 21. stoljećem nema baš nikakve veze.
Tu je i Nikola Milošević, od kog sam pročitao nekoliko knjiga u doba SFRJ i ostale su mi u sjećanju kao vrlo dobro štivo- dok se drži književnosti. Kad prijeđe na ideologiju, Lenjina, jezuite...to je, što bi kajkavci rekli, "zdošlo".
Komunizam klasičnoga tipa je propao, a Nova ljevica koja drma zapadnim svijetom je čedo 1968. i s Marxom i Lenjinom nema veze.
* Lompar baja o nekoj hrvatskoj kulturnoj dominaciji u sadašnjoj Srbiji, što je manje realno od Grimmovih bajki
* za kraj, Lompar stalno burgija o tom kako bi trebalo uskrsnuti djela pisaca i povjesnika Slobodana Jovanovića i Bogdana Popovića kao nešto građanski, srpski, identitetski... A to su dosadni autori koji su gnjavatori i stilski i jezično i ideološki i svjetonazorski i estetski i na bilo koji drugi način. Čak je onaj munjeni Jovan Skerlić čitak u dosta djela, dok su ovi dosadni bez ostatka.
* opsesija mu je i Radomir Konstantinović i njegova "Filosofija palanke", čemu pridaje neki golem značaj. Imao sam u rukama tu dosadnu i konfuznu knjigu i davno došao do zaključka da je: a) smiješna- jer pojam "srpski nacizam" je urnebesno smiješan, b) da nema nikakve važnosti, kao ni u svijetu razvikana djela Adorna i dijela Frankfurtske škole koja su baljezganje bez većih posljedica, nekoheretna, nesvodiva na išta suvislo ili bojovnički, ili ukratko- magla
Moglo bi se dalje, no i ovo je debelo previše...
Poslednja izmena:
KPCTAHK
Poznat
- Poruka
- 8.705
Hrvatska književnost, a napisana srpskim jezikom, srpskim narečjem i srpskim pismom - to mi deluje kao vic decenije … Vratite se na ČAKAVSKI, vaš jedini hrvatski jezik, normirajte taj jezik i tek onda možete da razglabate o nekakvoj kvazi hrvatskoj književnosi ...
Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.173
Da ne ostane samo pilanje Lompara...
Mary-Jane Rubenstein: Worlds without end
Mary Jane Rubenstein "Worlds without end", tiskano pred 2-3 god. To je najbolja knjiga opće prakse o toj problematici.
Ta je ženska prof. filozofije i religije na Wesleyan university (a i, čudno, ženskih i rodnih studija). Zna znanje, artikulirana je i razumije popularni prikaz moderne fundamentalne fizike. Prvi, nešto veći dio knjige je o tradicionalnim zapadnim kozmologijama (atomisti, stoici, Platon, Aristotel, kršćanstvo.. pa nešto o početku moderne znanosti Galileja i Newtona, uz ekskursus o Brunu). Onda ide odlični prikaz modenih multiverzumskih teorija, njih od 7-10, kao i rezona za njihovo postuliranje (npr., vrlo je dobro prikazala na svega tri stranice neke modele). Razumljivo, razlozi su fizikalne naravi- kako objasniti da svemir ekspanidira, i to sve većom brzinom što je udaljeniji; kako to da sva vidljiva tvar čini svega 4% od tvari koju možemo izračunati da postoji, sukladno posljedicama promatranja (ostalo je tamna energija i tamna tvar koju ne da nismo do sada opazili, nego ni u principu ne možemo opaziti) ...
Šteta što knjiga nije prevedena jer je bolja za laike koje interesira ta problematika od niza popularnih knjiga samih fizičara (Greene, Hawking, Penrose,..). Isto, autorica je superiorna u prezentaciji samih jezgrenih ideja raznih multiverzumskih modela, njihovih jakih i slabih strana. I zaključak joj je ispravan, da su u konačnici ti modeli, iako su im proponenti zagriženi ateisti i antimetafizičari, htjeli ne htjeli, zakoračili u područje koje ako i nije potvrda starih spekulacija, zbog svoje naravi ipak je svojevrsna metafizika koja počiva na nešto matematike i fizike (naravno, ograničena u dosezima).
Jedino idejno novo u tim modelima je Everettova interpretacija kvantne mehanike, mnoštvo svjetova, a koje s cijepanjem univerzuma u svakom činu percepcije nema analogije kod starih. No, ta je ideja suluda, pa makar i u prihvatljivom popularnom prikazu da trajektorije postojanja idu raznim smjerovima ovisno o tom kako, npr, ispadne kocka kad ju baciš- od 1 do 6, razne trajektorije postojanja ovise o tom što si dobio, neka vrsta aktualizacije potencijalnosti.
Jasno je da fizičari bježe kao vrag od tamjana od kršćanskoga mita o stvaranju, a da mogu biti popustljivi prema hindu-budističkom vjerovanju u cikluse (iako bez Boga ili bogova), uz to da ništa od od prijašnjih kozmosa nije preživjelo.
Opet vidim da je slaba strana zanemarivanje ili nepoznavanje religijske metafizike, ili ambicioznije metafizike koja nije nužno u okviru religije, te religijske dimenzije koja se jasno može artikulirati, a koja vjerujem ni samim autorima (možda ni njoj?) nije najjasnija. Te se stare kozmologije izvode iz klasičnih filozofskih autora, napose Grka (ne i Plotina) - a kod njih i nisu baš jako diferencirane.
Npr. dogmatski teisti inzistiraju na stvaranju, no u svađama s fizičarima-multiverzumovcima troše nepotrebnu energiju budući da je teistički "Bog" iz njihovih polemika posve transcendentan, ne znamo o njemu ništa, nema veze s ljudima, ne govore o vidovima života koji bi mogli biti- kao anđeli-a da nije ovoga materijalnoga oblika temeljenoga na C/ugljiku, ne govore o Bogu koji je i imanentan,... ništa.
Ukratko, moja je kritika ta da su multiverzumski modeli iz zadnjih 25-30 godina zgodni; da oni nužno vode u klimavo područje koje iako nije religijsko, nije ni znanstveno budući da ne donosi provjerljivih rezultata, ne predviđa ništa niti objašnjava nešto bitno (samo neke elemente opservabilnoga univerzuma); donosi neke dobre stvari u metaforama postojanja kojih nije bilo prije (npr. hologram, no to nije ovdje razmatrano budući da David Bohm nije raspravljan, a ograničeni hologram u fizikalnom smislu, za crne rupe, nije bitno novo, bar spoznajno)- no, to nije opet nešto bitno budući da je tehnički vezano za matematički instrumentarij kvantne mehanike (valna funkcija i njezin kolaps)...
Svjetonazor temeljen na običnim vjerskim ortodoksijama jest slabiji, budući da je ovisan o zastarjeloj fizici, no religijaši su izgleda skloni blaženom neznanju i slaboj logici.
Posve je druga priča s pravim metafizičarima (neoplatonizam, sufizam, zreli taoizam, neokonfucijanizam, razne visoke hinduističke i budističke doktrine, transcendencije kršćanskih i njemačkih visokih panenteizama,..) koji mogu dosta lako odbaciti olinjale dijelove kozmoloških doktrina (geocentrizam, zastarjela fizika), alegorizirati metaforiku i afirmirati visoke slojeve svojih doktrina (suprasenzibilni svjetovi, transcendentni i imanentni Bog, angelologija, transfiguracije ljudi i bića post mortem, transhumane entitete,..).
- - - - - - - - - -
Ioan Couliano: The Tree of Gnosis: Gnostic Mythology from Early Christianity to Modern Nihilism
Ioan Coulianu, Eliadeov nasljednik: "The Tree of Gnosis". To je, naravno, o gnosticizmu.
Jako puno faktografije.
Gnosticizam je eminentno zapadna pojava i tu je bilo, kod školnika, svega. Nakon dugih rasprava, izgleda da nije bilo židovskoga gnosticizma, i da su njegovi iranski korijeni bili napuhivani od strane njemačke, najutjecajnije, škole religijske filozofije, vjerojatno i zbog tog što su Iranci "Arijevci" (za razliku od Židova).
Nema gnosticizma prije kršćanstva, a ideološki je najbliži Orfizam, koji bi bio (početci Orfizma su oko 5-6. st. pr.n.e.) najsličniji u opreci tijelo-duh/duša. Nakon kršćanskoga, slijedi najvažniji Maniheizam (to jest iz Irana i 3. st.n.e.), te razne kršćanske i bliske sekte, od kojih su najjači Paulicini i Bogumili i Katari.
Dvije su oznake gnosticizma: jaka opreka tijelo-duh i fantastična detaljna kozmologija tipa Tolkiena.
Stručnjaci dijele gnosticizam u:
* prokozmički i antikozmički (svijet nije loš- svijet je totalna tamnica)
* radikalni u ublaženi (kao gore, stvar je u naglasku)
Glede psihologije, tu je i isto podjela na one pod Platonovim utjecajem i druge:
1. duša je stvorena i preegzistentna (mogućnost reinkarnacije ili metemsomatoze, seljenja u tijela)
2. duša nije stvorena nego nastaje. To znači da kao što tijelo nastaje kod začeća odnosom roditelja, duša nastaje spajanjem psihičkih svojstava roditelja koji se stapaju u novu dušu kod začeća.
Nema ni govora o Atman= Brahman i slično, to na Zapadu nikom nije palo na pamet i to nitko ne misli.
Pitanje je: je li gnosticizam išta više od arheologije ideja i senzibiliteta?
Po mom sudu, kao praksa askeze i sl., on je nespojiv s modernim duhom jer nitko metafizički/spiritualno orijentiran ne bi u to vjerovao (osim scijentologa, koji su modernija verzija tih bajki). Dobar dio je antijudaistički orijentiran budući da je Demijurg ključan, a on je generalno zao ili zabludjeli bog stvaratelj materijalnoga svijeta.
Svjetonazorski, gnoza mi izgleda slabije prihvatljiva od doktrina tipa modernizirane ezoterije budizma, taoizma...pa i kršćanstva, te manjega dijela hermetizma, jer je u toj mjeri upletena u fantastične mitove o svijetu te tako primitivni dualizam da je bilo što detaljnije nevjerojatno.
Gnozi je najbliži Orfizam, koji je isto, kad je razrađen, nevjerojatan u svojim kozmološkim konstrukcijama (Uran, Kronos, Zeus, ..).
Mary-Jane Rubenstein: Worlds without end
Mary Jane Rubenstein "Worlds without end", tiskano pred 2-3 god. To je najbolja knjiga opće prakse o toj problematici.
Ta je ženska prof. filozofije i religije na Wesleyan university (a i, čudno, ženskih i rodnih studija). Zna znanje, artikulirana je i razumije popularni prikaz moderne fundamentalne fizike. Prvi, nešto veći dio knjige je o tradicionalnim zapadnim kozmologijama (atomisti, stoici, Platon, Aristotel, kršćanstvo.. pa nešto o početku moderne znanosti Galileja i Newtona, uz ekskursus o Brunu). Onda ide odlični prikaz modenih multiverzumskih teorija, njih od 7-10, kao i rezona za njihovo postuliranje (npr., vrlo je dobro prikazala na svega tri stranice neke modele). Razumljivo, razlozi su fizikalne naravi- kako objasniti da svemir ekspanidira, i to sve većom brzinom što je udaljeniji; kako to da sva vidljiva tvar čini svega 4% od tvari koju možemo izračunati da postoji, sukladno posljedicama promatranja (ostalo je tamna energija i tamna tvar koju ne da nismo do sada opazili, nego ni u principu ne možemo opaziti) ...
Šteta što knjiga nije prevedena jer je bolja za laike koje interesira ta problematika od niza popularnih knjiga samih fizičara (Greene, Hawking, Penrose,..). Isto, autorica je superiorna u prezentaciji samih jezgrenih ideja raznih multiverzumskih modela, njihovih jakih i slabih strana. I zaključak joj je ispravan, da su u konačnici ti modeli, iako su im proponenti zagriženi ateisti i antimetafizičari, htjeli ne htjeli, zakoračili u područje koje ako i nije potvrda starih spekulacija, zbog svoje naravi ipak je svojevrsna metafizika koja počiva na nešto matematike i fizike (naravno, ograničena u dosezima).
Jedino idejno novo u tim modelima je Everettova interpretacija kvantne mehanike, mnoštvo svjetova, a koje s cijepanjem univerzuma u svakom činu percepcije nema analogije kod starih. No, ta je ideja suluda, pa makar i u prihvatljivom popularnom prikazu da trajektorije postojanja idu raznim smjerovima ovisno o tom kako, npr, ispadne kocka kad ju baciš- od 1 do 6, razne trajektorije postojanja ovise o tom što si dobio, neka vrsta aktualizacije potencijalnosti.
Jasno je da fizičari bježe kao vrag od tamjana od kršćanskoga mita o stvaranju, a da mogu biti popustljivi prema hindu-budističkom vjerovanju u cikluse (iako bez Boga ili bogova), uz to da ništa od od prijašnjih kozmosa nije preživjelo.
Opet vidim da je slaba strana zanemarivanje ili nepoznavanje religijske metafizike, ili ambicioznije metafizike koja nije nužno u okviru religije, te religijske dimenzije koja se jasno može artikulirati, a koja vjerujem ni samim autorima (možda ni njoj?) nije najjasnija. Te se stare kozmologije izvode iz klasičnih filozofskih autora, napose Grka (ne i Plotina) - a kod njih i nisu baš jako diferencirane.
Npr. dogmatski teisti inzistiraju na stvaranju, no u svađama s fizičarima-multiverzumovcima troše nepotrebnu energiju budući da je teistički "Bog" iz njihovih polemika posve transcendentan, ne znamo o njemu ništa, nema veze s ljudima, ne govore o vidovima života koji bi mogli biti- kao anđeli-a da nije ovoga materijalnoga oblika temeljenoga na C/ugljiku, ne govore o Bogu koji je i imanentan,... ništa.
Ukratko, moja je kritika ta da su multiverzumski modeli iz zadnjih 25-30 godina zgodni; da oni nužno vode u klimavo područje koje iako nije religijsko, nije ni znanstveno budući da ne donosi provjerljivih rezultata, ne predviđa ništa niti objašnjava nešto bitno (samo neke elemente opservabilnoga univerzuma); donosi neke dobre stvari u metaforama postojanja kojih nije bilo prije (npr. hologram, no to nije ovdje razmatrano budući da David Bohm nije raspravljan, a ograničeni hologram u fizikalnom smislu, za crne rupe, nije bitno novo, bar spoznajno)- no, to nije opet nešto bitno budući da je tehnički vezano za matematički instrumentarij kvantne mehanike (valna funkcija i njezin kolaps)...
Svjetonazor temeljen na običnim vjerskim ortodoksijama jest slabiji, budući da je ovisan o zastarjeloj fizici, no religijaši su izgleda skloni blaženom neznanju i slaboj logici.
Posve je druga priča s pravim metafizičarima (neoplatonizam, sufizam, zreli taoizam, neokonfucijanizam, razne visoke hinduističke i budističke doktrine, transcendencije kršćanskih i njemačkih visokih panenteizama,..) koji mogu dosta lako odbaciti olinjale dijelove kozmoloških doktrina (geocentrizam, zastarjela fizika), alegorizirati metaforiku i afirmirati visoke slojeve svojih doktrina (suprasenzibilni svjetovi, transcendentni i imanentni Bog, angelologija, transfiguracije ljudi i bića post mortem, transhumane entitete,..).
- - - - - - - - - -
Ioan Couliano: The Tree of Gnosis: Gnostic Mythology from Early Christianity to Modern Nihilism
Ioan Coulianu, Eliadeov nasljednik: "The Tree of Gnosis". To je, naravno, o gnosticizmu.
Jako puno faktografije.
Gnosticizam je eminentno zapadna pojava i tu je bilo, kod školnika, svega. Nakon dugih rasprava, izgleda da nije bilo židovskoga gnosticizma, i da su njegovi iranski korijeni bili napuhivani od strane njemačke, najutjecajnije, škole religijske filozofije, vjerojatno i zbog tog što su Iranci "Arijevci" (za razliku od Židova).
Nema gnosticizma prije kršćanstva, a ideološki je najbliži Orfizam, koji bi bio (početci Orfizma su oko 5-6. st. pr.n.e.) najsličniji u opreci tijelo-duh/duša. Nakon kršćanskoga, slijedi najvažniji Maniheizam (to jest iz Irana i 3. st.n.e.), te razne kršćanske i bliske sekte, od kojih su najjači Paulicini i Bogumili i Katari.
Dvije su oznake gnosticizma: jaka opreka tijelo-duh i fantastična detaljna kozmologija tipa Tolkiena.
Stručnjaci dijele gnosticizam u:
* prokozmički i antikozmički (svijet nije loš- svijet je totalna tamnica)
* radikalni u ublaženi (kao gore, stvar je u naglasku)
Glede psihologije, tu je i isto podjela na one pod Platonovim utjecajem i druge:
1. duša je stvorena i preegzistentna (mogućnost reinkarnacije ili metemsomatoze, seljenja u tijela)
2. duša nije stvorena nego nastaje. To znači da kao što tijelo nastaje kod začeća odnosom roditelja, duša nastaje spajanjem psihičkih svojstava roditelja koji se stapaju u novu dušu kod začeća.
Nema ni govora o Atman= Brahman i slično, to na Zapadu nikom nije palo na pamet i to nitko ne misli.
Pitanje je: je li gnosticizam išta više od arheologije ideja i senzibiliteta?
Po mom sudu, kao praksa askeze i sl., on je nespojiv s modernim duhom jer nitko metafizički/spiritualno orijentiran ne bi u to vjerovao (osim scijentologa, koji su modernija verzija tih bajki). Dobar dio je antijudaistički orijentiran budući da je Demijurg ključan, a on je generalno zao ili zabludjeli bog stvaratelj materijalnoga svijeta.
Svjetonazorski, gnoza mi izgleda slabije prihvatljiva od doktrina tipa modernizirane ezoterije budizma, taoizma...pa i kršćanstva, te manjega dijela hermetizma, jer je u toj mjeri upletena u fantastične mitove o svijetu te tako primitivni dualizam da je bilo što detaljnije nevjerojatno.
Gnozi je najbliži Orfizam, koji je isto, kad je razrađen, nevjerojatan u svojim kozmološkim konstrukcijama (Uran, Kronos, Zeus, ..).
Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.173
Pogledajte prilog 526508
Pogledajte prilog 526509
Khaled Hosseini: Gonič zmajeva
Autor mi izgleda minorni autentični talent, a roman je hemingwayevski kinematografski, bez neke dubine- a i bez humora ili većeg značaja, bilo dokumentarnog, bilo umjetničkoga.
Interesantnije su mi teme koje provocira, a koji ni nadobudni kritičari nisu primijetili (koliko sam vidio):
* brutalnosti i ostalo su za očekivanje, i tu nisam nešto novo doznao.
* svim likovima se događa život i oni nisu aktivni protagonisti njega, ni na kojoj razini. Čak i grižnja savjesti i ostalo su, iako autentični, nekako minimalistički. Ljudi uglavnom nemaju mentalni život nego samo behaviorističko ponašanje
* ako je što univerzalno ljudsko, to je zolinsko-naturalistički. Čak i pozitivne stvari, iako dominiraju uglavnom bestijalne
* nije uspjelo kao politički roman, budući da se društveni i politički događaji zbivaju tek tako, bez nekog rezona i analize. Gdje je to od Conradova "Nostroma" ili "Tajnog agenta" ...
* iako znam o islamu dosta, pitam se koliko su te osobe, ako ih uzmemo kvazidokumentaristički, determinirane svojom vjerskom kulturom i zapravo su zombiji? To je ozbiljno pitanje, jer kulturni kodovi se mijenjaju- mi samo dijelom možemo pratiti antičku literaturu, a i biblijsku. No ipak možemo. Od 19. st. su ljudi po našim poimanjima više-manje slični ili isti. No to je za zapad. Mogu li muslimani ili Japanci razviti osobnost tako da njihovi najdarovitiji autori prikazuju nešto što je univerzalno? Za sada, ni među muslimanima, Indijcima, Japancima...nisam našao autora ta vrijednosti da bih ga smatrao univerzalnim.
Rekao bih da čak i kod značajnih autora kao Garcia Marquez ili Rushdie ostaje ne toliko egzotike koliko ograničavajućih kulturnih kodova koji guše individualnost. Čak i velika djela izvan europskoga kruga pokazuju tendenciju pitoresknih psiholoških shematiziranih karikatura.
* onaj nazovi Hitler, Asaf, je smiješan, to je bez veze i očito je komercijalno prtljanje. Patologija radi patologije, bez ičeg bitnog. Nijemci su loši dečki po automatizmu.
Pogledao sam kritike i očito su podijeljene na lijeve i desne. Ljevičari kritiziraju roman kao unekoliko plitko opravdanje američke intervencije, a desničari kao eto neki kaos koji ima kakav-takav happyend.
Bliži sam ljevičarima, iako su mi i njihove retoričke figure bizarne. U romanu se nigdje ne vidi zašto ti talibani, koji su korijeni nacionalnih i vjerskih mržnja, u čemu je taj islam takav kakav jest- i je li to uopće islam...
Generalno, gledajući na svoje čitateljsko iskustvo, rekao bih da trajniju vrijednost imaju ona djela koja uz opis zbilje imaju umjetničku vrijednost i životno iskustvo iznad dokumentarnosti. Ovdje ni autor nije nešto- iako je čitak, a opis zbilje nije nešto bitno rasvjetljujući (za razliku od Rushdieja gdje vidimo da su muslimani neka zasebna vrsta ljudi, no koje možemo razumjeti kao neki kulturom određeni uvelike strani entitet).
Pogledajte prilog 526509
Khaled Hosseini: Gonič zmajeva
Autor mi izgleda minorni autentični talent, a roman je hemingwayevski kinematografski, bez neke dubine- a i bez humora ili većeg značaja, bilo dokumentarnog, bilo umjetničkoga.
Interesantnije su mi teme koje provocira, a koji ni nadobudni kritičari nisu primijetili (koliko sam vidio):
* brutalnosti i ostalo su za očekivanje, i tu nisam nešto novo doznao.
* svim likovima se događa život i oni nisu aktivni protagonisti njega, ni na kojoj razini. Čak i grižnja savjesti i ostalo su, iako autentični, nekako minimalistički. Ljudi uglavnom nemaju mentalni život nego samo behaviorističko ponašanje
* ako je što univerzalno ljudsko, to je zolinsko-naturalistički. Čak i pozitivne stvari, iako dominiraju uglavnom bestijalne
* nije uspjelo kao politički roman, budući da se društveni i politički događaji zbivaju tek tako, bez nekog rezona i analize. Gdje je to od Conradova "Nostroma" ili "Tajnog agenta" ...
* iako znam o islamu dosta, pitam se koliko su te osobe, ako ih uzmemo kvazidokumentaristički, determinirane svojom vjerskom kulturom i zapravo su zombiji? To je ozbiljno pitanje, jer kulturni kodovi se mijenjaju- mi samo dijelom možemo pratiti antičku literaturu, a i biblijsku. No ipak možemo. Od 19. st. su ljudi po našim poimanjima više-manje slični ili isti. No to je za zapad. Mogu li muslimani ili Japanci razviti osobnost tako da njihovi najdarovitiji autori prikazuju nešto što je univerzalno? Za sada, ni među muslimanima, Indijcima, Japancima...nisam našao autora ta vrijednosti da bih ga smatrao univerzalnim.
Rekao bih da čak i kod značajnih autora kao Garcia Marquez ili Rushdie ostaje ne toliko egzotike koliko ograničavajućih kulturnih kodova koji guše individualnost. Čak i velika djela izvan europskoga kruga pokazuju tendenciju pitoresknih psiholoških shematiziranih karikatura.
* onaj nazovi Hitler, Asaf, je smiješan, to je bez veze i očito je komercijalno prtljanje. Patologija radi patologije, bez ičeg bitnog. Nijemci su loši dečki po automatizmu.
Pogledao sam kritike i očito su podijeljene na lijeve i desne. Ljevičari kritiziraju roman kao unekoliko plitko opravdanje američke intervencije, a desničari kao eto neki kaos koji ima kakav-takav happyend.
Bliži sam ljevičarima, iako su mi i njihove retoričke figure bizarne. U romanu se nigdje ne vidi zašto ti talibani, koji su korijeni nacionalnih i vjerskih mržnja, u čemu je taj islam takav kakav jest- i je li to uopće islam...
Generalno, gledajući na svoje čitateljsko iskustvo, rekao bih da trajniju vrijednost imaju ona djela koja uz opis zbilje imaju umjetničku vrijednost i životno iskustvo iznad dokumentarnosti. Ovdje ni autor nije nešto- iako je čitak, a opis zbilje nije nešto bitno rasvjetljujući (za razliku od Rushdieja gdje vidimo da su muslimani neka zasebna vrsta ljudi, no koje možemo razumjeti kao neki kulturom određeni uvelike strani entitet).
