Etimolomija

Да напоменем да је на јадранском приморју за Немце коришћен искривљен италијански облик Тудешак.

Prema nemačkoj etimološkoj školi deutsch/dojč (isto važi za engleski naziv za Holanđane dač i ostale varijante) je stara reč koja označava govor, jezik. Govor je (bio i ostao) presudni kriterijum razlikovanja naroda; tako u prošlosti često imamo identitet jezik=narod. Ako je gemanski jezik Slovenima bio bio tȗđ, nije nemoguće da je kod samih Nemaca dobio to slovensko ime, koje je kasnije dalo ime i samom narodu - Dojč, Dajč, Dač i sl.

Ova italijanski naziv za Nemce upućuje na originalni naziv jer su Italijani Slovenima fonološki donekle bliži od Germana.

Bravo, Bastiani!
 
Na neki način tako ispada. Iskoristiću priliku da ukažem da postavljač ove teme i ugledni bloger Mrkalj ;) ima pretpostavku da latinska reč za roba (slavus) dolazi od endonima Sloven, Slaven jer su u nekom period rimske istorije robovi popunjavani iz redova slovenskog naroda. Sasvim analogno, slovenska reč za tuđina bi mogla da dolazi od nemačkog endonima dojč, tojč, pošto su to bili jedini tuđini za koje su znali.

Nije besmisleno, a?

Mislim, ja to onako, ovo je tema za nagađanja. ;)
Svaki održivi model je... održiv. ;)
 
Obratiti pažnju na oblike srednjovisokonemački tiutsch i praslovenski tjudjь. :whistling:

Nicolò de' Tudeschi
A Benedictine canonist, b. at Catania, Sicily, in 1386; d. at Palermo, 24 February, 1445.

http://www.newadvent.org/cathen/11069b.htm

Italijanska etimologija nema objašnjenje za pridev tedesco ili imenicu Tedesco (što znači nemački ili Nemac) http://www.etimo.it/?term=tedesco&find=Cerca

A i kako bi?

Engleska i nemačka etimologija pokušavaju da nategnu starogermansko poreklo:


Dutch
dictionary.gif

late 14c., used first of Germans generally, after c.1600 of Hollanders, from M.Du. duutsch, from O.H.G. duit-isc, corresponding to O.E. þeodisc "belonging to the people," used especially of the common language of Germanic people, from þeod "people, race, nation," from P.Gmc. *theudo "popular, national" (see Teutonic), from PIE root *teuta- "people" (cf. O.Ir. tuoth "people," O.Lith. tauta "people," O.Prus. tauto "country," Oscan touto "community").

As a language name, first recorded as L. theodice, 786 C.E. in correspondence between Charlemagne's court and the Pope, in reference to a synodical conference in Mercia; thus it refers to Old English. First reference to the German language (as opposed to a Germanic one) is two years later. The sense was extended from the language to the people who spoke it (in German, Diutisklant, ancestor of Deutschland, was in use by 13c.).

Sense narrowed to "of the Netherlands" in 17c., after they became a united, independent state and the focus of English attention and rivalry. In Holland, Duits (formerly duitsch) is used of the people of Germany. The M.E. sense survives in Pennsylvania Dutch, name of the people who immigrated from the Rhineland and Switzerland.

Since c.1600, Dutch (adj.) has been a "pejorative label pinned by English speakers on almost anything they regard as inferior, irregular, or contrary to 'normal' (i.e., their own) practice" [Rawson]. E.g. Dutch treat (1887), Dutch uncle (1838), etc. -- probably exceeded in such usage only by Indian and Irish -- reflecting first British commercial and military rivalry and later heavy German immigration to U.S.

The Dutch themselves spoke English well enough to understand the unsavory connotations of the label and in 1934 Dutch officials were ordered by their government to stop using the term Dutch. Instead, they were to rewrite their sentences so as to employ the official The Netherlands. [Rawson]
http://www.etymonline.com/index.php?term=Dutch


deutsch, Adj., »zum Volk gehörig«, mhd. diutisch, tiutsch, Adj., »deutsch«, ahd. diutisk (1000), diutisc, Adj., »völkisch, volkssprachlich, deutsch«, as. thiudisk, Adj., »volkssprachlich«, awestfrk. *ƥeodisk (um 700?), Adj., »zum Volk gehörig, völkisch«, zu germ. *ƥeudiska, *ƥeudiskaz, Adj., »zum Volk gehörig, völkisch«?, Lüs. lat. vulgaris, Adj., »zum Volk gehörig«?, zu germ. *ƥeudÌ , F., »Volk«, idg. *teut—, F., »Volk«, vgl. mlat. theodiscus (786), diutiscus (um 800), Adj., »zum eigenen Volk gehörig, germanisch-fränkisch«, vgl. auch mlat. teutonicus, Adj.
http://www.koeblergerhard.de/der/DERD.pdf


Die erschlossene indogermanische Wortwurzel *teuta trug die Bedeutung „Volk, Leute“. Dies wird auch gestützt durch z. B. keltische Begriffe wie Túatha Dé Danann (vgl. Thiuda).

Der erste wichtige Beleg ist eine Textstelle aus dem 4. Jahrhundert, eine Passage in der gotischen Bibelübersetzung des Bekehrers Wulfila (Gal. 2:14). In seiner griechischen Vorlage fand er als Gegenbegriff zu jüdisch den Begriff ethnikos, „zum Heiden-Volk gehörig“. Wulfila übersetzt ihn ins Gotische mit dem Wort thiudisko[SUP][1][/SUP]. (U 4. veku Wulfila prevodi reč gotski sa thiudisko. prev. Mrkalj) Die nichtjüdischen Völker, die noch christlich bekehrt werden sollten, wurden so zusammengefasst. Wulfila schrieb für seine gotischen Stammesgenossen, er musste einen Begriff verwenden, den sie verstehen und auf sich beziehen konnten: þiudisko als das dem (eigenen) Volk Zugehörige.
Während die einzelnen Sprachen und Dialekte der germanischen Völker eigene Namen trugen – „Fränkisch“, „Gotisch“ usw. –, wurde das althochdeutsche Wort diutisc als Gesamtbegriff für diese Mundarten erfolgreich, weil man einen gemeinsamen Kontrast zu anderen Sprachen sah. Dieses Gegenüber bildeten die romanischen Sprachen in den Ländern, in die man durch die Völkerwanderung gekommen war, bzw. im romanisch gebliebenen „Frankreich“ sowie das Latein der Kleriker. Die Sprache des eigenen Volkes (theut) bzw. der Völkergruppe, innerhalb derer man sich verständigen konnte, war demnach die theudische Sprache, die deutsche Sprache. Zum ersten Mal erwähnt wurde die deutsche Sprache als Volks-Sprache in einem Brief des päpstlichen Nuntius Gregor von Ostria an Papst Hadrian I. über zwei Synoden, die 786 in England stattgefunden hatten. Im Brief hieß es wörtlich, dass die Konzilsbeschlüsse tam latine quam theodisce („auf Latein wie auch in der Volkssprache“) mitgeteilt wurden, „damit alle es verstehen könnten“ (quo omnes intellegere potuissent).[SUP][2][/SUP] In seiner (althoch-)deutschen Form diutsch bzw. tiutsch lässt es sich zuerst in den Schriften Notkers des Deutschen belegen. Eine weitere frühe Fundstelle ist das Annolied, vermutlich aus der Feder eines Siegburger Mönchs aus dem 11. Jahrhundert, wo von Diutischemi lande, Diutsche lant, Diutischimo lante (deutschem Lande) sowie Diutischin sprecchin (Deutsch sprechen) und Diutschi man (Deutschen, erstmals als Sammelbegriff für die Stämme der Sachsen, Franken und Baiern) die Rede ist.

http://de.wikipedia.org/wiki/Deutsch_(Etymologie)


I kao vrhunac ironije, naši etimolozi izvode našu reč tuđ od nemačke dojč.

tuđ ← prasl. *tjudjь (stsl. štuždь, rus. čužój, polj. cudzy) ← germ. (got. th iuda: narod)

th_coffee.gif
 
Poslednja izmena:
Dutch (adj.) has been a "pejorative label pinned by English speakers on almost anything they regard as inferior, irregular, or contrary to 'normal' (i.e., their own) practice"

O ovom pričam!

"Tuđ" i u našem jeziku ima izvesan negativan prizvuk ("u tuđem svetu za vas pelen cveta"). Zanimljivo je kako se to nemačko ime (dojč) reflektovalo na isti način u raznim jezicima.
 
Етимологија рěчи - порěкло и подрěтло које су синоними.
Занимају ме морфеми који се садрже у горњим рěчима - по+рěкло, под+рěтло. Рěкло и рěтло ?
 
Етимологија рěчи - порěкло и подрěтло које су синоними.
Занимају ме морфеми који се садрже у горњим рěчима - по+рěкло, под+рěтло. Рěкло и рěтло ?

И я се више пута питах о истих корѣнах. Облик "рийет" ("рећи") се може често чути около Подгорице, по катунских селах. Мени изгледа да ове рѣчи потичу од ових двайу глагола.
Него гдѣ си ти, немаше те дуго врѣмена?
Уз пут, земљаче, савѣтуйем ти користити ћирилични ЙАТ, а не латински.
 
И я се више пута питах о истих корѣнах. Облик "рийет" ("рећи") се може често чути около Подгорице, по катунских селах. Мени изгледа да ове рѣчи потичу од ових двайу глагола.
Него гдѣ си ти, немаше те дуго врѣмена?
Уз пут, земљаче, савѣтуйем ти користити ћирилични ЙАТ, а не латински.[/QUOT

Да заиста, јат ћирилицом се пише ѣ, а латиницом ě (рогато е). Свако другачије писање је мешање ћирилице и латинице.
 
Да заиста, јат ћирилицом се пише ѣ, а латиницом e (рогато е). Свако другачије писање је мешање ћирилице и латинице.

Pismo je stvar dogovora i ima za cilj da ispuni određenu (praktičnu) funkciju, a ne sámo sebi da bude cilj/celj. Pisma su se i razvijala u interakciji s drugim pismima. Ćirilica nastaje od grčkog alfabeta, ali uzima slova i iz drugih alfabeta, nrp. jevrejskog. Takođe, današnja ćirilična tipografija latinički je silizovana u vreme Petra Velikog. Karadžić uvodi latinično j, koje koriste i neki ruski pisari. Da kažem i zašto, što sam ostavio otvoreno, kao "nagradno pitanje" pre koju godinu.

Evo zašto. Karadžićeva reforma, koja je imala osnovni imperativ "piši kao što govoriš", uvodi "produženu", "latinsku" jotu iz praktičnih razloga. U slučaju održanja ćirilične jote novi, karadžićevski način pisanja jatovskih refleksa kao i ubacivanje jote između samoglasnika u grupama -ia, -ie, -iu značajno bi povećao učestalost relativno nepregledne grafemske grupe ий (иı) koju Karažić želi da izbegne menjajući je u grafički pregledniju grupu иj kako novi način pisanja ne bi gubio na ekonomičnosti u odnosu na prethodni, a pogotovo nakon zamene tradicionalnih я, є, ю po dvama grafemima. Tako bi se sa starom jotom - da navedem samo neke od primera - kod ijekavskog refleksa dugog jata javila grafemska grupa -ийe-ийeпо бийeло млийeко), u komparaciji prideva muškog roda završno -ийи (крупнийи), ili ийa kod imenica kao Србийа, хаџийa, филологийа koje su se do Karadžićeve reforme pisale bez jote, sa završetkom na -иа. Očigledno je da je samom Karadžiću zasmetalo povećanje dužine reči ispisanih njegovim sistemom pa je uvođenjem jednog "vitkog" slova uštedeo na prostoru, dok je njegovom vertikalnošću, koja je u svim samoglasničkim grupama stajala u opoziciji sa susednim grafemima, Vuk poboljšao preglednost odnosno čitljivost pomenutih grupa. Povrh toga, u skladu s načelom "piši kao što govoriš" Karadžiću je odgovarao ovaj distinktivni grafem kojim će obeležiti fonem koji se u (iz)govoru naroda jasno čuje.

Napomenuo bih da je ovo ujedno i prvi napis o razlogu uvođenja tzv. latinične jote u istoriji. :)

Pisanje novog ćiriličnog jata u obliku ćiriličnog e sa kvakicom koja je jednaka onoj na ćiriličnoj joti й omogućava bolju (potpunu) čitljivost onima koji nisu naučili na ćirilični jat i zato manji psihološki otpor prema takvom načinu pisanja. S druge strane, kvakica ima funkciju da označi palatalizaciju, pa je ovakvo pisanje jata, čija fonološka vrednost jeste palatalno e, zakonomerno i odlično se uklapa u postojeći sistem.
 
Poslednja izmena:
Pismo je stvar dogovora i ima za cilj da ispuni određenu (praktičnu) funkciju, a ne sámo sebi da bude cilj/cělj. Pisma su se i razvijala u interakciji s drugim pismima. Ćirilica nastaje od grčkog alfabeta, ali uzima slova i iz drugih alfabeta, nrp. jevrejskog. Takođe, današnja ćirilična tipografija latinički je silizovana u vrěme Petra Velikog. Karadžić uvodi latinično j, koje koriste i něki ruski pisari. Da kažem i zašto, što sam ostavio otvoreno, kao "nagradno pitanje" prě koju godinu.

Evo zašto. Karadžićeva reforma, koja je imala osnovni imperativ "piši kao što govoriš", uvodi "produženu", "latinsku" jotu iz praktičnih razloga. U slučaju održanja ćirilične jote novi, karadžićevski način pisanja jatovskih refleksa kao i ubacivanje jote između samoglasnika u grupama -ia, -ie, -iu značajno bi povećao učestalost relativno neprěgledne grafemske grupe ий (иı) koju Karažić želi da izběgne měnjajući je u grafički prěgledniju grupu иj kako novi način pisanja ne bi gubio na ekonomičnosti u odnosu na prěthodni, a pogotovo nakon zaměne tradicionalnih я, є, ю po dvama grafemima. Tako bi se sa starom jotom - da navedem samo něke od priměra - kod ijekavskog refleksa dugog jata javila grafemska grupa -ийe-ийeпо бийeло млийeко), u komparaciji priděva muškog roda završno -ийи (крупнийи), ili ийa kod imenica kao Србийа, хаџийa, филологийа koje su se do Karadžićeve reforme pisale bez jote, sa završetkom na -иа. Očigledno je da je samom Karadžiću zasmetalo povećanje dužine rěči ispisanih njegovim sistemom pa je uvođenjem jednog "vitkog" slova ušteděo na prostoru, dok je njegovom vertikalnošću, koja je u svim samoglasničkim grupama stajala u opoziciji sa susědnim grafemima, Vuk poboljšao prěglednost odnosno čitljivost pomenutih grupa. Povrh toga, u skladu s načelom "piši kao što govoriš" Karadžiću je odgovarao ovaj distinktivni grafem kojim će obělěžiti fonem koji se u (iz)govoru naroda jasno čuje.

Napomenuo bih da je ovo ujedno i prvi napis o razlogu uvođenja tzv. latinične jote u istoriji. :)

Мркаљу, све ово што пишеш не држи воду. Ево и зашто:
-Прво, у оваквих спойевах ("ийа", "ийе", "ийи" и слично) слово "Й" и нѣйе било писано. Основно писмено за глас Й у Срба бѣше слово 'і', потичуће йош из првобитне старословѣнске ћирилице, а не новийи знак "й", потекавши од Рус, койи се могаше наћи обично само на крайевах рѣчий, по правопису Орфелина. Док сам Вук у свойой прѣради Граматике Аврама Мразовића коришћаше само писмено 'ї', койе постойи и данас у украйинском писму, направљеном Лењином и сличними. Према томе, твойе наклапање да йе узео латиничну йоту због "краткоће" писања пада у воду. Йер како се може писање скратити замѣном писмена 'і' (или 'ї'), писменом 'ј'?
Прави разлог йе несумњив захтѣв високога чиновника аустрийске владе Йернея Копитара за латиничењем србске ћирилице (сачуван и у писму Вуку послатом) и новац койим йе Вук поткупљен. Другога разлога нема, и ти то врло добро знаш, само се правиш неуким.

Када би Вуку Караџићу стварно било стало до краткоће писања, он не би ни био избацио слова "Ѣ", "я", "ю" и друга. А ви љубитељи латинице, ако ви йе толико стало до краткоће писања, зашто у латиничних писанийих не користите Вукова ћирилична слова "Џ", "Њ"; "Ђ" мѣсто спойева "DŽ", "NJ", "DJ"?
Тако бисте смањили дужину писања, али, што йе много важнийе, повећали и ясноћу, те би се рецимо у "наДЖивѣти" знало ради ли се о "Џ" или "ДЖ". Овако се у усташици никада не зна йесу ли овакви спойеви йедан или два гласа, него се то мора учити напамет, од рѣчи од рѣчи.

Наравно, латиничарски одговор на прѣдходно питање йе ясан, ћирилица се може (и мора) писати латиничними слови али се латиница не смѣ мѣшати са ћириличними. То йе за вас свѣтогрђе и незамисливо, али и за мене йе наметање нѣмачкога слова "j". Зато не желим користити ваше латиничарско слово, тамо гдѣ му мѣсто нѣйе, у ћирилици.


...dok je njegovom vertikalnošću, koja je u svim samoglasničkim grupama stajala u opoziciji sa susědnim grafemima, Vuk poboljšao prěglednost odnosno čitljivost pomenutih grupa

Немой ми само казати да йе нѣмачко 'j' усправнийе од слов 'і', 'ї'! Понашаш се као судски бранилац по службеной дужности, покушаваш бранити неодбрањиво смишљањем неувѣрљивих изговор. Чак и Павле Ивић, иначе велики присталица тршићкога изрода, његово убацивање латиничне йоте у ћирилицу сматраше грѣшком (рецимо у свойой књизи "СрПски народ и његов йезик").

Pisanje novog ćiriličnog jata u obliku ćiriličnog e sa kvakicom koja je jednaka onoj na ćiriličnoj joti й omogućava bolju (potpunu) čitljivost onima koji nisu naučili na ćirilični jat i zato manji psihološki otpor prema takvom načinu pisanja. S druge strane, kvakica ima funkciju da označi palatalizaciju, pa je ovakvo pisanje jata, čija fonološka vrědnost jeste palatalno e, zakonoměrno i odlično se uklapa u postojeći sistem.

Я већ неколика пута писах о овом, па ћу само поновити свойе ранийе рѣчи, у койих се додуше говори о рогатом Е:

Рогато "е" йе латинично чешко слово ЙАТ. Ћирилици не одговара из двайу разлога, прво што ми од искона имамо слова за то, слово Ѣ, а друго, рогато Е йе ипак само Е са квачицом, дайе прѣдност йедному од изговоров старога гласа. Ако бисмо њега писали, сви бише само занемаривали квачицу и читали то као Е, и екавци и ийекавци и икавци. Само због тога га Хрвати не желе увести у свой правопис, йер немайу погодан, неопрѣдѣљен знак. Слово Ѣ йе неопрѣдѣљено, не дайе никойему изговору прѣдност.
 
Етимологија рeчи - порeкло и подрeтло које су синоними.
Занимају ме морфеми који се садрже у горњим рeчима - по+рeкло, под+рeтло. Рeкло и рeтло ?

Облик "рийет" ("рећи") се може често чути около Подгорице, по катунских селах. Мени изгледа да ове рѣчи потичу од ових двайу глагола.

Stoji da izoglosa rijet/rit (reći) obuhvata dobar deo priobalnog pojasa. Mogli bismo dovesti u vezu korenske morfeme, ali ostaje pitanje različite prefiksacije. Postojanje oblika podrijet, genitiv podrjeti (ž.) ostavlja i drugu mogućnost:

Joachim_Stulli_-_Rjecsoslòxje_Illir._Ital._Lat._P-Z_(1806)
podrijetlo.gif




Ardellio_Della_Bella_-_Dizionario_italiano_latino_illirico_2_I-Z_(1785)
originen.gif



Kako ja vidim u Della Bellinom značenju origine iu Stulli-Šumanovićevom značenju sinonimnog podriet, moguće je da je u pitanju glagol podreti (po+dreti), trajni vid podirati (što znači izvreti, izvirati; uporedi značenje sa navreti, navirati : nadreti : nadirati). Uzgred, u tom bi slučaju tvorbeno skladniji oblik bila reč podor. Dakle, origine je izvor, istočnik, ishodište, podor, podret (ž.), podretlo, vrelo, proistok, proishod. U tom slučaju prefiksacija je ista kao kod reči poreklo, pa je korenski morfem dre i sufiksacija -t(i) + lo.



Pogledaj ovo:

porijéklo
(podrijétlo) ✧ od starijega *poreklo (pseudojekavizam) ← prasl. *poreklo ≃ po- + v. riječ, reći


Što bi značilo "po rečenju" . Da li bismo istom logikom mogli protumačiti pod+retlo? Nisam pametan. :brus:

U svakom slučaju, za bolju analizu treba ustanoviti prvu pojavu obeju reči kod nas i eventualno njihovo prisustvo u ostalim slovenskim jezicima.

PS. Odatle bi i dretva (žica) mogla da ne bude germanizam, već bi mogla imati značenje vlakno, vlat - dretva (izvučena), pa bi nemačko Draht moglo od nje vući podretlo, a ne vice versa. :D
 
Када би Вуку Караџићу стварно било стало до краткоће писања, он не би ни био избацио слова "Ѣ", "я", "ю" и друга.
Mislio sam da se podrazumeva da je Karadžićevo osnovno načelo značilo jedno slovo - jedan glas pa nisam to eksplicitno napisao, a trebalo je.

како се може писање скратити замѣном писмена 'і' (или 'ї'), писменом 'ј'?
Naveo sam i nepreglednost kao argumentaciju, ne samo skraćenje, a naveo sam idrugi oblik jote ".

relativno nepregledne grafemske grupe ий (иı)"

Dakle, govorim (i) o preglednosti i čitljivosti koja se odnosi i na pisani tekst.



Основно писмено за глас Й у Срба бѣше слово 'і', потичуће йош из првобитне старословѣнске ћирилице, а не новийи знак "й", потекавши од Рус, койи се могаше наћи обично само на крайевах рѣчий, по правопису Орфелина.
Tako je, slovio i bilo je dominantno. Napravio sam lapsus.

Немой ми само казати да йе нѣмачко 'j' усправнийе од слов 'і', 'ї'!

Nisam bio precizan. Kada govorim o vertikali (o uspravnoj osovini, ne o uspravnosti!) slova j govorim o tome da ono zauzima sve 3/3 vertikale ili visine slovnog lika.

njegovom vertikalnošću, koja je u svim samoglasničkim grupama stajala u opoziciji sa susednim grafemima, Vuk poboljšao preglednost odnosno čitljivost pomenutih grupa.

1) лиїeпо биїeло млиїeко крупниїи Србиїа, хаџиїa, филологиїа

2) лиjeпо биjeло млиjeко крупниjи Србиjа, хаџиja, филологиjа

Prvi način je u pisanom obliku neprihvatljiv, navlastito u poređenju sa dotadašnjom pravopisanom praksom sa jatom odnosno bez intervokalske jote.


Прави разлог йе несумњив захтѣв високога чиновника аустрийске владе Йернея Копитара за латиничењем србске ћирилице (сачуван и у писму Вуку послатом) и новац койим йе Вук поткупљен. Другога разлога нема, и ти то врло добро знаш, само се правиш неуким.

Da bi rasprava imala smisla, (I) potreban je citat Kopitarevog pisma. (II) Potreban je dokaz, makar posredan, da je Karadžić bio potkupljen da uvede J. (III) Moraš objasniti (1) kako to da je uvedeno baš J, a ne neko drugo među preostalih 29 slova i (2) kako to da je uvedeno samo J, a ne još koje slovo.

U suprotnom, nema smisla.
 
Stoji da izoglosa rijet/rit (reći) obuhvata dobar deo priobalnog pojasa. Mogli bismo dovesti u vezu korenske morfeme, ali ostaje pitanje različite prefiksacije. Postojanje oblika podrijet, genitiv podrjeti (ž.) ostavlja i drugu mogućnost:

Joachim_Stulli_-_Rjecsoslòxje_Illir._Ital._Lat._P-Z_(1806)
podrijetlo.gif




Ardellio_Della_Bella_-_Dizionario_italiano_latino_illirico_2_I-Z_(1785)
originen.gif



Kako ja vidim u Della Bellinom značenju origine iu Stulli-Šumanovićevom značenju sinonimnog podriet, moguće je da je u pitanju glagol podreti (po+dreti), trajni vid podirati (što znači izvreti, izvirati; uporedi značenje sa navreti, navirati : nadreti : nadirati). Uzgred, u tom bi slučaju tvorbeno skladniji oblik bila reč podor. Dakle, origine je izvor, istočnik, ishodište, podor, podret (ž.), podretlo, vrelo, proistok, proishod. U tom slučaju prefiksacija je ista kao kod reči poreklo, pa je korenski morfem dre i sufiksacija -t(i) + lo.



Pogledaj ovo:

porijéklo
(podrijétlo) ✧ od starijega *poreklo (pseudojekavizam) ← prasl. *poreklo ≃ po- + v. riječ, reći


Što bi značilo "po rečenju" . Da li bismo istom logikom mogli protumačiti pod+retlo? Nisam pametan. :brus:

U svakom slučaju, za bolju analizu treba ustanoviti prvu pojavu obeju reči kod nas i eventualno njihovo prisustvo u ostalim slovenskim jezicima.

PS. Odatle bi i dretva (žica) mogla da ne bude germanizam, već bi mogla imati značenje vlakno, vlat - dretva (izvučena), pa bi nemačko Draht moglo od nje vući podretlo, a ne vice versa. :D

PS. U prilog korenskog morfema dreti. Ako u srpskom potražimo imenički pandan glagola originare - poticati (nesvr. vid glagola poteći) za imenicu origine dobijamo imenicu potok (homonim imenice koja označava malu reku), koja bi bila sinonimna s rečju potéklo, odnosno (podreti podirati) podor, podretlo (ili podretva).
 
Mislio sam da se podrazuměva da je Karadžićevo osnovno načelo značilo jedno slovo - jedan glas pa nisam to eksplicitno napisao, a trěbalo je.

То йе у нашем случайу веома штетно правило. Оно нас доведе до два различита србска йезика, екавскога и ийекавскога.

Da bi rasprava imala smisla, (I) potrěban je citat Kopitarevog pisma. (II) Potrěban je dokaz, makar posrědan, da je Karadžić bio potkupljen da uvede J. (III) Moraš objasniti (1) kako to da je uvedeno baš J, a ne něko drugo među prěostalih 29 slova i (2) kako to da je uvedeno samo J, a ne još koje slovo.
U suprotnom, nema smisla.

Ево га, навођење дѣла писания Йернея Копитара о Писменици Вука Караџића. Ово йе изворно написано на нѣмачком йезику, у Бечу 1814 године, а овдѣ приказах његов прѣвод на срПски из књиге "Сабрана дѣла Вука Караџића, 12, О йезику и књижевности"

Овдѣ видимо како Копитар Вуку соли памет и о облицих других слов, не само о йоти. А за йоту без икаква околишења тражи да се ћирилична йота (у овом случайу 'ї') замѣни латиничном. Очито католик и чиновник аустрийске владе Копитар сматраше да ћирилици не трѣба ћирилична, него латинична йота! И са тим се Вук наравно сложи.

70713398.jpg


А ово йе из писма Вука Караџића Йернейу Копитару, написанога 22-га марта 1816. године у манастиру Шишатовцу. Ту Вук каже да ће, ако "одкуд добийе новаца", "лийепо ће Ј начинити".

66147502.jpg


А у слѣдећем писму Вука Караџића Йернейу Копитару, написанога 28-га йуна 1815. године у Сремских Карловцих пише:
"Одъ данас после 12 дана іа мислим са Г. Мушицким поћи у Мехадиске Топлице, а одонуд' кад' додьемо гледа ћу да подьем за Беч, ако узимам новаца."

Мой ти йе савѣт, Мркаљу, окани се смишљања разлога за латиничење ћирилице. Ако ти йе толико да огледа у том смѣру, нађи разлоге и оправдања да се по койе ћирилично слово убаци у латиницу.
Зар не би било боље, лѣпше и савршенийе писати у латиници: "њuška"? Тиме би се и брой слов смањио, те би тиме писање постало лакше.
 
А име Орле, од којег потиче презиме Орловић, нема веза са орлом, него заправо значи онај ко је оран?

Узгред, између хрлити и оран и није тако велика разлика?
 
Krasta. Da l' je domaća reč, ili ima neke veze sa engleskom reči crust, kora? z:hm:

Pri tome, engleska reč za krastu, scab, očigledno dolazi od šuge, scabies.

Енциклопедијски речник каже prasl. *korsta: ožiljak (rus. korósta, polj. krosta), lit. karšti: češati

Е сад, одакле латинско crusta (што значи краста)? :think:

Aha, evo, iz protoindoevropskog:

crust (n.) early 14c., "hard outer part of bread," from Old French crouste (13c., Modern French croûte) and directly from Latin crusta "rind, crust, shell, bark," from PIE *krus-to- "that which has been hardened," from root *kreus- "to begin to freeze, form a crust" (cf. Sanskrit krud- "make hard, thicken;" Avestan xruzdra- "hard;" Greek krystallos "ice, crystal," kryos "icy cold, frost;" Lettish kruwesis "frozen mud;" Old High German hrosa "ice, crust;" Old English hruse "earth;" Old Norse hroðr "scurf"). Meaning "outer shell of the earth" is from 1550s.

crust (v.)
late 14c.; see crust (n.). Related: Crusted; crusting.

crustation (n.) mid-17c., noun of action from crust (v.).


:mrgreen:

Evo italijanski:

26698a.png
 
Poslednja izmena:
Енциклопедијски речник каже prasl. *korsta: ožiljak (rus. korósta, polj. krosta), lit. karšti: češati

Е сад, одакле латинско crusta (што значи краста)? :think:

Aha, evo, iz protoindoevropskog:

crust (n.) early 14c., "hard outer part of bread," from Old French crouste (13c., Modern French croûte) and directly from Latin crusta "rind, crust, shell, bark," from PIE *krus-to- "that which has been hardened," from root *kreus- "to begin to freeze, form a crust" (cf. Sanskrit krud- "make hard, thicken;" Avestan xruzdra- "hard;" Greek krystallos "ice, crystal," kryos "icy cold, frost;" Lettish kruwesis "frozen mud;" Old High German hrosa "ice, crust;" Old English hruse "earth;" Old Norse hroðr "scurf"). Meaning "outer shell of the earth" is from 1550s.

crust (v.)
late 14c.; see crust (n.). Related: Crusted; crusting.

crustation (n.) mid-17c., noun of action from crust (v.).


:mrgreen:

Evo italijanski:

26698a.png

Вау. Што би реко народ, "ја у шали, па привали'". Мислио сам да је можда и случајност, а сад сам скоро сигуран да је истог порекла. Као да чујем деду како ми говори "пусти ту рану да ти се скори..."
 
Вау. Што би реко народ, "ја у шали, па привали'". Мислио сам да је можда и случајност, а сад сам скоро сигуран да је истог порекла. Као да чујем деду како ми говори "пусти ту рану да ти се скори..."


A evo nemacki: Die Kruste, die Rinde (prvo je kora hleba, ali ova rana koju pominje Bastiani koja napravi koricu, a Rinde je kora od drveta).

Veliki:worth::ok: za ovakve dragocenosti.
 
Meni je tu zanimljivo da je krasta istog porekla kao na primer kruton (to su kockice onos suvog hleba što se ubacuju u supu).

A sedlo. Očigledno je ista porodica reči kao i glagol sedeti. Na engleskom je saddle, nemački slično. Praktično u svim evropskim jezicima je ista stvar. Zanimljivo je da na prvi pogled jedan ne tako zajednički predmet kao što je sedište za jahanje konja ima zajedničku reč kod mnogih evropskih naroda, poput na primer imenice majka, brat, voda, plavo, itd.
 
Meni je tu zanimljivo da je krasta istog porekla kao na primer kruton (to su kockice onos suvog hleba što se ubacuju u supu).

A sedlo. Očigledno je ista porodica reči kao i glagol sedeti. Na engleskom je saddle, nemački slično. Praktično u svim evropskim jezicima je ista stvar. Zanimljivo je da na prvi pogled jedan ne tako zajednički predmet kao što je sedište za jahanje konja ima zajedničku reč kod mnogih evropskih naroda, poput na primer imenice majka, brat, voda, plavo, itd.

Rakovi i skoljke ( takoreci svi plodovi mora) u francuskom se zovu krustash ( crustashe). Kruton se i u nemackom tako zove ( preuzeto iz francuskog).
Da zanimljivo je za sedlo da je na svim indoevropsik jezicima isti koren.

Nego kad si vec na vezi:)) , da li ti znas od kud u nasem jeziku rec kurton?

U Francuskoj se ( osim prezervativa) u narodu zove Londoner, u Engleskoj Parizerz:lol:
 
Rakovi i skoljke ( takoreci svi plodovi mora) u francuskom se zovu krustash ( crustashe). Kruton se i u nemackom tako zove ( preuzeto iz francuskog).
Da zanimljivo je za sedlo da je na svim indoevropsik jezicima isti koren.

Nego kad si vec na vezi:)) , da li ti znas od kud u nasem jeziku rec kurton?

U Francuskoj se ( osim prezervativa) u narodu zove Londoner, u Engleskoj Parizerz:lol:

Kurton je ako se ne varam po imenu pronalazača, proizvođača, tako nešto?

Zanimljivo da se kod nas taj oblik smatra žargonskim i nepristojnim, mada je u osnovi nastao isto kao na primer reč giljotina. Sigurno je zbog tog prvog dela reči kur- koji se odlično uklopio u namenu. z:lol: Pa ljudi više nisu ni mislili na nesrećnog fabrikanta po imenu Kurton ili kako već, nego su reč povezali po smislu.

A kad smo kod prepoznavanja na relaciji Engleska - Francuska, Francuzi ne znaju šta je to french window, koje i mi zovemo "francuski prozor". To su oni visoki prozori što se spuštaju do poda. Kad sam jednom nekim Francuzima (dobro, bila je samo jedna Francuskinja z:)) samouvereno pomenuo fenętre française, gledala me je kao Indijanca.

Takođe, Rusi (niti iko sem nas), ne bi imali pojma šta je to "ruska salata".
 
Kod Klaića ima "kuton". Ali ne mogu da pronađem eventualnu marku proizvoda sa tim imenom - problem originalnog jezika tj. ortografije. Pokušaj ti, na francuskom. :mrgreen:


"Pronalazac" kondoma je cuveni gospodin Charles Goodyear jer je 1839 prvi put napravljen kautchuk, pravili su se nekakvi kondomi cija
je jedna strana bila rucno sivena ( kao danas dobre italijanske cipele), kasnije je pravljen bez sava.

Lingvisti ne znaju od kud ime kondom. Pretpostavlja se da potice iz latinskog con- doma ( za po kucu). Ima i druga teorija
po kojoj je ime dato po lekaru britanskog kralja Charlsa II koji se tako zvao.

Medjutim , od kurtona ni traga ni glasa nigde. Ja ipak mislim da smo mi izmislili tu rec. Prvi slog je jasan, ali sta je ton?
 

Back
Top