Često se za Frojda, Junga i Adlera kaže da su oni trojica velikana psihologije, dok im neki pridodaju i Eriha Froma kao četvrtog. Mogu da kažem da sam pročitao sva najznačajnija dela prve trojice i da sam od Eriha Froma pročitao nekoliko knjiga koja se više tiču individualne psihologije (zato što me socijalna psihologija o kojoj on piše malo manje zanima).
Elem, mogu da kažem da iako svi oni imaju svoje teorije koje su jedne drugima dijametralno suprotne, ipak iz učenja svakog od njih može izvući makar deo istine, mada takođe postoje i neke tačke u kojima se svi oni slažu.
Da krenem od Frojda. Sigmund Frojd je nesumnjivo postavio fundamentalne temelje psihodinamskih psiholoskih teorija, iako se većina njegovih teza danas smatraju za prevaziđene. Rekao bih da je bio u pravu kada je tvrdio da je nesvesni deo uma često bitniji od svesnog dela, i takođe da se temelj ličnosti formira u prvih 4-5 godina detetovog života.
U čemu je grešio Frojd? Mislim da je grešio u tome što je suviše značaja pridavao seksualnosti odn. libidu. Takođe, jako je upitna njegova teorija o Edipovom odn. Elektrinom kompleksu, a njegove kasnije teorije koje je nekoliko puta dorađivao o tzv. "nagonu smrti" se smatraju za naučno neutemeljene. Takođe, i sledbenici moderne psihoanalize su ublažili mnoge Frojdove stavove.
Što se Alfreda Adlera tiče, on je poput Frojda takođe dosta jednostran, ali je pak otišao u jednu drugu krajnost jer je nipodaštavao nesvesni deo uma, a celukupno težište uzroka neuroza je pronalazio u kompleksu niže vrednosti, takmičarstvu i težnji za moći. Za njega seksualnost uopšte nema veliki značaj, ali je interesantno da je i on poput Frojda takođe smatrao da se temelj ličnosti formira u prvih 5 godina.
Karl Gustav Jung je pokušao da objedini i Frojdovu i Adlerovu teoriju, ali je pridodao još dosta raznih fenomena, kao na primer kolektivno nesvesno i parapsihološki sinhronicitet. Za razliku od Frojda koji je smatrao da u čoveku postoje dve suprotstavljene energije - libido i nagon smrti (mada je u svojim ranijim teorijama spominjao i nagon samo-održanja EGA), Jung je smatrao da je libido opšta psihička energija, a ne samo energije seksualne prirode i takođe da ne postoji nagon smrti. Što se tiče arhetipova, iako ih je njihove tragove Jung tražio ne samo u snovima, već i u mitovima pa čak i u spisima o alhemiji, danas gotovo svi psiholozi odbacuju njegovu teoriju o arhetipovima kao naučno-neutemeljenu. Jos jedna zanimljiva Jungova teza koju novija istraživanja odbacuju jeste da zbog razlika u kolektivnom nesvesnom izmedju zapadnog čoveka i ljudi sa istoka, zapadnom čoveku navodno nisu preporučljive neke istočnjačke duhovne prakse kao npr. joga.
Erih From je slično Frojdu smatrao da je nesvesni deo ličnosti takođe jako važan, ali je poput psihoanalitičara novijeg doba ublažio mnoge Frojdove stavove, a poznate su njegove kritike Edipovog kompleksa u kojima je on tražio njegove korene i u drugim uzrocima, a ne samo u seksualnosti. Takođe, jedna od centralnih tema Fromovih dela je čovekovo osećanje usamljenosti i bespomoćnosti u ljudskom društvu, čime njegovo učenje ima donekle izvesne sličnosti i sa teorijom Alfreda Adlera. On tako dete koje želi da se odvoji od roditelja upoređuje sa robom koji kada se napokon izbori za svoju slobodu se odjednom nađe u pretežno neprijateljski nastrojenom svetu. Čovek koji je kao "rob" bio nečije vlasništvo, sada kao slobodan čovek se oseća nesigurno i paradoksalno ponovo traži sigurnost u udruživanju sa drugim ljudima, ali i u potčinjavanju raznim autoritetima i ideologijama, u čemu From prepoznaje korene fašizma i drugih totalitarnih ideologija.
Naravno, pored teorija pomenutih velikana Zapadnih grana psihologije, danas postoji veoma širok spektar od nekoliko desetina raznoraznih psiholoških teorija, a bez da računamo psihološke teorije i duhovne prakse koje dolaze sa Istoka (Idnije, Tibeta, Kine itd.). Koliko mi je poznato, kod nas se na fakultetima najviše izučavaju dve teorije - kognitivno-bihejvioralna i transakciona analiza. Bio bih zahvalan ako bi neko napisao u najkraćim crtama koje su osnovne teze kognitivno-bihejvioralne terapije i transakcione analize, i koliko su ove dve teorije u skladu sa ranijim tezama koje su iznosili Frojd, Junga, From i Adler.
Elem, mogu da kažem da iako svi oni imaju svoje teorije koje su jedne drugima dijametralno suprotne, ipak iz učenja svakog od njih može izvući makar deo istine, mada takođe postoje i neke tačke u kojima se svi oni slažu.
Da krenem od Frojda. Sigmund Frojd je nesumnjivo postavio fundamentalne temelje psihodinamskih psiholoskih teorija, iako se većina njegovih teza danas smatraju za prevaziđene. Rekao bih da je bio u pravu kada je tvrdio da je nesvesni deo uma često bitniji od svesnog dela, i takođe da se temelj ličnosti formira u prvih 4-5 godina detetovog života.
U čemu je grešio Frojd? Mislim da je grešio u tome što je suviše značaja pridavao seksualnosti odn. libidu. Takođe, jako je upitna njegova teorija o Edipovom odn. Elektrinom kompleksu, a njegove kasnije teorije koje je nekoliko puta dorađivao o tzv. "nagonu smrti" se smatraju za naučno neutemeljene. Takođe, i sledbenici moderne psihoanalize su ublažili mnoge Frojdove stavove.
Što se Alfreda Adlera tiče, on je poput Frojda takođe dosta jednostran, ali je pak otišao u jednu drugu krajnost jer je nipodaštavao nesvesni deo uma, a celukupno težište uzroka neuroza je pronalazio u kompleksu niže vrednosti, takmičarstvu i težnji za moći. Za njega seksualnost uopšte nema veliki značaj, ali je interesantno da je i on poput Frojda takođe smatrao da se temelj ličnosti formira u prvih 5 godina.
Karl Gustav Jung je pokušao da objedini i Frojdovu i Adlerovu teoriju, ali je pridodao još dosta raznih fenomena, kao na primer kolektivno nesvesno i parapsihološki sinhronicitet. Za razliku od Frojda koji je smatrao da u čoveku postoje dve suprotstavljene energije - libido i nagon smrti (mada je u svojim ranijim teorijama spominjao i nagon samo-održanja EGA), Jung je smatrao da je libido opšta psihička energija, a ne samo energije seksualne prirode i takođe da ne postoji nagon smrti. Što se tiče arhetipova, iako ih je njihove tragove Jung tražio ne samo u snovima, već i u mitovima pa čak i u spisima o alhemiji, danas gotovo svi psiholozi odbacuju njegovu teoriju o arhetipovima kao naučno-neutemeljenu. Jos jedna zanimljiva Jungova teza koju novija istraživanja odbacuju jeste da zbog razlika u kolektivnom nesvesnom izmedju zapadnog čoveka i ljudi sa istoka, zapadnom čoveku navodno nisu preporučljive neke istočnjačke duhovne prakse kao npr. joga.
Erih From je slično Frojdu smatrao da je nesvesni deo ličnosti takođe jako važan, ali je poput psihoanalitičara novijeg doba ublažio mnoge Frojdove stavove, a poznate su njegove kritike Edipovog kompleksa u kojima je on tražio njegove korene i u drugim uzrocima, a ne samo u seksualnosti. Takođe, jedna od centralnih tema Fromovih dela je čovekovo osećanje usamljenosti i bespomoćnosti u ljudskom društvu, čime njegovo učenje ima donekle izvesne sličnosti i sa teorijom Alfreda Adlera. On tako dete koje želi da se odvoji od roditelja upoređuje sa robom koji kada se napokon izbori za svoju slobodu se odjednom nađe u pretežno neprijateljski nastrojenom svetu. Čovek koji je kao "rob" bio nečije vlasništvo, sada kao slobodan čovek se oseća nesigurno i paradoksalno ponovo traži sigurnost u udruživanju sa drugim ljudima, ali i u potčinjavanju raznim autoritetima i ideologijama, u čemu From prepoznaje korene fašizma i drugih totalitarnih ideologija.
Naravno, pored teorija pomenutih velikana Zapadnih grana psihologije, danas postoji veoma širok spektar od nekoliko desetina raznoraznih psiholoških teorija, a bez da računamo psihološke teorije i duhovne prakse koje dolaze sa Istoka (Idnije, Tibeta, Kine itd.). Koliko mi je poznato, kod nas se na fakultetima najviše izučavaju dve teorije - kognitivno-bihejvioralna i transakciona analiza. Bio bih zahvalan ako bi neko napisao u najkraćim crtama koje su osnovne teze kognitivno-bihejvioralne terapije i transakcione analize, i koliko su ove dve teorije u skladu sa ranijim tezama koje su iznosili Frojd, Junga, From i Adler.
Poslednja izmena: