Ne, uopšte nisam za ćuti i trpi. Čini mi se da je to pre postavljačica teme, jer već, kako kaže, trpi nekoliko godina, a ništa nije preduzela da se osamostali. Sad joj je malo dosta svega, ali još se pita da li to ona može. Naravno, sasvim je druga stvar ako ona ne radi jer joj on ne dozvoljava i ako ona u tom braku ima komplikovanije probleme.
Učinilo mi se, možda pogrešno, da je ona malo inertnija.
Ti si drugačija, i svaka čast na tome. Očigledno je da umeš da uzmeš svoj život u svoje ruke i da umeš da se prilagodiš kad ti problemi zakucaju na vrata (što znamo i sa one druge teme) bez obzira koliko ti je teško. Ne čekaš da neko drugi rešava ono što ti sručilo na glavu. Ali nisu svi ljudi takvi.
I još nešto što je, čini mi se, važno. Ja sam sigurno dosta starija od vas i sada malo drugačije vidim stvari nego pre petnaestak godina. I situacija je mnogo teža, posla skoro da nema, makar posla koji je siguran tek toliko da imaš za stan i hleb. A deca traže svoje. Gde da ih povedeš kad nemaš pojma ni ti gde kreneš. Mislila sam da mošda sačeka sa samim razvodom, ali da odmah uzme svoj život u svoje ruke, da se bori za posao i makar minimalnu egzistenciju, koja ipak može da bude neki početak.
Uostalom, ja nemam to iskustvo, iako, kao i drugi, imam hiljadu drugih problema.
Takođe, potpuno mi se čini razumnim ono što je Helen predložila.
A ne samo uzmi decu za ruke, pa na ulicu ili kod mame, sa kojom još nije razgovarala i koja, ako sam dobro shvatila, još ne zna ništa o tome pa je nije ni zvala da dođe.