Mislim da se ovde radi o malo nespretnom izražavanju.

Ja ću vam samo reći kako ja na to gledam... čisto onako... iskustveno

Biti "đak generacije", skupiti diplome, završiti fakultet-fakultete (e, ja vam baš neću reći među koje spadam

) i dalje ne znači biti dobar, kvalitetan čovek. Čak ne znači ni biti uspešan jer je, "uspeh" nešto krajnje relativno i ne postoji merna jedinica kojom se meri. Za mene je uspeh sopstveni mir, sopstveno zadovoljstvo, osećaj ispunjenosti - a to baš nema mnogo veze ni sa poslom kojim se bavimo ni sa novcem koji zarađujemo ni sa školom koju smo završili... čak ni sa porodicom. A opet sve to i još mnogo onoga što je nemoguće nabrojati - čine taj naš mali, sopstveni svet u kojem se osećamo onako kako se osećamo jer u njemu važe samo naši sopstveni kriterijumi kojima se mere uspeh, zadovoljstvo, radost, sreća...
Deca treba da budu što bolji đaci ne zbog proseka koji će ih negde odvesti, već zato što ih treba učiti i naučiti da iz sebe izvlače maksimum, da steknu samopouzdanje i sigurnost u sopstvenu sposobnost učenja. Neko to ne postiže ni sa 5 specijalnih diploma i uspehom 5,00, a nekom uspeva i sa mnogo manje. Neko sa naporom i mukom stiže do tih petica, neko ni ne dohvati knjigu pa mu polazi za rukom. Svi znamo kako je to bilo u školi, koliko je bilo štrebera, miljenika i "uvlakača", koliko pravih "petičara".
Mislim... imali smo one sa peticom iz matematike koji sad ne znaju da odbiju 18 procenata od ukupne sume.
I one sa peticom iz srpskog koji nikad nisu naučili da se npr "ne znam" piše odvojeno.
I one sa Vukovom diplomom koji nemaju pojma u koju grupu životinja spada kišna glista...
I da ne nabrajam (ovo su, kunem se, sve primeri iz moje okoline

).
I opet ni sve to i ni ništa od toga nije merilo uspeha u životu.
Ljubite svi svoju dobru decu i uživajte u njima... bez obzira kakve ocene donose