"Ti si sve što nisam htela da mi se dogodi.
Iznenadni pljusak hladne kiše po golim ramenima, iz čista mira, iz visina bez oblačka. Nasmešen psić koji dotrči u naručje, a onda ode svom vlasniku, ne mareći za radost koju odnosi.
Ne volim lepa iznenađenja, iznenadim se koliko galona tuge koštaju.
Nije trebalo da mi se dogodiš.
Pomislila sam da si stvaran i da je stvarno to što govoriš, radiš, želiš.
Čudno, tračak ljubavi nikada ne jenjava, samo se probliči u ledenu iglicu poviše srca i bocne upozorenjem krv kada se opet zapeni.
Onda ostane prazan bunar koji se na toploti emocija širi, praznina dobija zapreminu od koje se povijaju ramena. Pretvaram se u trezor za čuvanje urni izgorelih želja.
Ne želim takvu sebe, i zato, nije trebalo da pustim da mi se dogodiš.
Ipak, dobro je da si mi se dogodio.
Kako bih onda znala kako izgleda kad hodaš milimetrima iznad zemlje, u koji ponor upada vreme, zašto je sutra potpuno nevažno, koliko večnosti traje jedan momenat?
Još bih verovala da se oblaci nikada ne spuštaju u travu i da se posle smrti ne može osećati."
Jelena Milenkovi