Kako su odlazili gradonačelnici
Mira Marković je smenila Slobodanku Gruden, Čović je otišao priznavši izbornu krađu, Đinđić je bio žrtva novog političkog saveza SPO-SPS, Protić je otišao – navodno nije hteo da odgovara zbog drugih
Simbol Beograda Foto D. Jevremović
Građani Beograda pamte svoje gradonačelnike. Njima su se mogli zameriti propusti čak i u komunističkom periodu, kada to nije bilo uobičajeno raditi ni nižim funkcionerima jedine dozvoljene partije. Zato ih građani i pamte, doživljavaju ih kao ljude od krvi i mesa, kao svoje.
Prvi posleratni predsednik Izvršnog narodnog odbora Beograda Mihajlo Ratković povukao se sa funkcije posle dve godine. Bio je stolar, imao svoju radionicu u kojoj su tokom Drugog svetskog rata komunisti održavali sastanke, pa se smatra da je zato dobio funkciju. Posle njega do 2000. godine gradonačelnici su uglavnom bili na tom mestu ceo mandat ili su imali i dva mandata. Gledalo se da to budu obrazovani Beograđani. Najkraće su na funkcijama ostali Miloš Minić i Slobodanka Gruden, a najduže Branko Pešić.
Slobodanka Gruden, prva žena gradonačelnik, ostala je zapamćena po odgovoru Mirjani Marković koja ju je prozvala u „Dugi”, gde je tada bila kolumnista. Taj odgovor koštao ju je ostavke. A njoj je prethodila optužba da je dobila poklon od Dafine, čuvene bankarke koja je u dogovoru sa državom pljačkala narod. Grudenova je negirala da je dobila poklon, ali je komisija Skupštine grada popisala i u trezor ostavila ogrlicu, narukvicu i prsten.
Poslednji socijalistički gradonačelnik Nebojša Čović otišao je sa ovog mesta 1997. godine pošto su krajem prethodne godine održani lokalni izbori na kojima je pobedila opozicija, što vlast nije priznala pa su usledile višemesečne demonstracije. Čović je priznao izbornu krađu i otišao. Posle toga vlast u Beogradu preuzela je Koalicija „Zajedno”, a trinaesti gradonačelnik postaje Zoran Đinđić. Pre izbora svi su se čudili Đinđiću šta će mu mesto gradonačelnika. Ali, Đinđić je dobro planirao, znao je da je bolje imati vrapca u ruci nego goluba na grani. Tek posle njegovog dolaska na mesto šefa prestonice shvatilo se da je to po moći – treće mesto u Srbiji, posle premijera i predsednika republike. Vladajući socijalisti su brzo ograničili moć gradonačelnika iz opozicije, pa je grad ostao bez para i Đinđić je uradio ono što je mogao, pokrenuo je akciju „Prolećno čišćenje grada”. Tri godine kasnije je izjavio da se ponekad čudi kako komunalci uspevaju da izbace đubre iz kontejnera i da raskošno okite Beograd za praznike. „U ovoj situaciji, sve je to, ipak, luksuz. Luksuz je ponekad, čini se, i očistiti ulice.”
Đinđić nije potrajao ni godinu. On je bio prva žrtva nove koalicije SPO-SPS. Da bi ušao u republičku vlast, SPO je morao da smeni Đinđića. Skinuli su ga u savezu sa socijalistima lako, kao što je Đinđić skinuo petokraku sa zgrade Skupštine Beograda kada je postao prvi nekomunistički gradonačelnik posle 1945. godine.
Do izbora novog gradonačelnika na funkciji je bio Milan Božić kao v. d. Taj period potrajao je više od godinu dana, i tada Beograd prvi put u posleratnoj istoriji nije imao prvog čoveka.
Kao u košnici Foto D. Jevremović
Posle toga za gradonačelnika je izabran Vojislav Mihailović, unuk Draže Mihailovića, tada član SPO-a. Ali ni on se na vlasti nije dugo zadržao jer je posle 5. oktobra na to mesto došao Milan St. Protić. U noći 5. oktobra bilo je neophodno da se nova vlast što pre legitimiše, pa je Protić izabran nešto posle 23 časa. „Nije bilo ni zapisnika”, kaže on, „pa smo naknadno rekonstruisali.” „Funkcija mi se nije dopala jer je trebalo da odgovaram za ono što drugi odlučuju. Zato sam, čim su stvari počele da se normalizuju, najavio da ću podneti ostavku. U međuvremenu su se dogodile stvari koje su me još više uverile da su moje moći veoma ograničene. Već tada mi je bilo jasno da će se u Beogradu događati stvari koje su za mene neprihvatljive, a ne mogu da ih sprečim.” Kada je podneo ostavku, do izbora novog gradonačelnika poslove iz njegovog delokruga obavljao je Dragan Jočić. Protić je otišao na mesto ambasadora SAD, ali se ni tu nije dugo zadržao. Na njegovo mesto izabrana je Radmila Hrustanović, koja je mandat okončala posle septembarskih izbora 2004. godine. Tada je izjavila da su neki zamerali što se previše bavila „kozmetikom”, što je ona negirala. „Našli smo pravu meru. Kapitalne investicije nisu samo mostovi. To su i škole koje nisu imale sanitarne uslove, gradski prevoz, snabdevanje prestonice vodom. Ulagali smo u obnovu fasada, parkova, trgova, ulica, izgradnju pozorišta.” Radmila Hrustanović je na kraju mandata koji je pripadao GSS-u našla na listi DS-a na lokalnim izborima. „Nisam bila spremna da se kandidujem za gradonačelnika. Gospodin Bogdanović i ja smo bili deo istog tima i bilo je nelogično i neprirodno da budem njegov protivkandidat. U tom slučaju korist bi imao neko treći.”
Korist nije imao niko treći. Za gradonačelnika je, u oštroj konkurenciji, izabran Nenad Bogdanović kao kandidat DS-a. Njegov mandat je prekinut bolešću i smrću, a zamenjivala ga je Radmila Hrustanović.
Predstoji izbor novog gradonačelnika, a sve veće stranke imaju svoje kandidate. Za ovo važno mesto nadmeću se funkcioneri u vrhu stranaka. Ono je važno ne samo zato što je Beograd najveći i glavni grad Srbije, već i zato što stranke preko tog mesta mogu lako lobirati za sebe, ali i zato što su tu velike pare.
Baš zato su se partijski lideri pri pravljenju Ustava krajem 2006. godine dogovorili da se gradonačelnik Beograda, Novog Sada i drugih gradova ne bira više neposredno nego u Skupštini. Tako i gradonačelnik Beograda više nije pravi gradonačelnik, nego je predsednik Skupštine, kao što je i ranije u nekim periodima bio. Jer, treba obezličiti gradonačelničko mesto u Beogradu, pošto je ono moćno uzletište za vrhunsku političku karijeru.
http://www.politika.rs/rubrike/Tema-nedelje/trka-za-beograd/Kako-su-odlazili-gradonachelnici.lt.html