Ninjarijeka
Primećen član
- Poruka
- 644
Da li su u najranijim periodima povijesti covjecanstva na nasoj planeti postojali samo primitivni oblici zivota? Je su li se prva ljudska bica uistinu pojavila tek prije milion godina? Da li je Stvaranje teklo evolutivno i je li danasnji covjek dostigao zenit u svom razvoju?
Ako se oslonimo na zvanicne naucne teorije, pitanja koja smo postavili, doimaju se gotovo suvisnim. Ali nije tako. Postoje mnoge indicije da se moderno razumijevanje nase povijesti, u najmanju ruku, moze uciniti sumnjivim. stavise, ako oslusnemo prastara svjedocanstva o postojanju legendarnih (hipoteticnih) civilizacija, kao sto su bile Atlantida i Lemurija; ako obratimo paznju na zagonetne gradevine, kao sto su megalitska struktura u Stonehengeu, Kapija sunca u Tiahunaku, Sfinga i piramide u Egiptu, te ako analiziramo ostatke prastarih gradova u dolini Inda (Harape, Mohenjo-daro), ili posjetimo indijska mjesta hodocasca Kuruksetru i Tirumal, mozda cemo spontano promijeniti sliku o proslosti ljudskog roda. Naravno, mogla bi se navesti i mnoga druga zbunjujuca arheoloska otkrica koja se ostro suprotstavljaju Darvinovoj teoriji evolucije.
Dakle, covjek bi teoretski trebao vjerovati da je on, homo sapiens, potekao od majmuna i da je s vremenom evoluirao do modernog covjeka. Ipak, danas vidimo da su mnogi ljudi gotovo intuitivno uvjereni da su u prastarim vremenima, na planeti Zemlji, postojale starije kulture koje su - prema navodima nekih istrazivaca - bile kudikamo naprednije od dometa savremene civilizacije. Jedna od njih mozda bi mogla biti vedska kultura (“veda” na sanskritu znaci "znanje"), koju obavijaju mnoge tajne.
Predrasude prema vedama
Najzanimljivije je sto europski naucnci i istrazivaci povijesti ljudskog roda, svoje price uvijek zapocinju kazivanjima o visokim kulturama sto su se u proslosti razvijale na obalama rijeka Eufrata, Tigrisa (Mezopotamija) i Nila, te o egejskim kulturama (minojska, dorska itd.), zaboravljajuci pri tome da su tim civilizacijama predhodile neke druge. Ako i govore o kulturama sto su se razvijale na Istoku, najcesce ih pominju kao primitivne prakulture, iz kojih se mijesanjem naroda s vremenom razvila "mnogobozacka" religija - hinduizam. Neki historicari su cak zastupali misljenja da indijska pisana povijest pocinje tek pojavom Bude (560.prije Krista).
Upravo sve to pokazuje koliko su nasa savremena historijska istrazivanja nedovoljno i prepuna problematicnih teorija. U svakom popularnom udzbeniku historije, danas se mogu pronaci precizne mape na kojima su
ucrtana mjesta "najstarijih tragova covjecanstva". Radi se, zapravo, o kostima covjekovih praprapredaka u Africi, Europi, Australiji, Kini..., iz cega se izvlaci pogresan zakljucak da kolijevku covjecanstva treba traziti na tim mjestima. Ipak, sire gledano, ta istrazivanja stvaraju pogresnu sliku proslosti ljudskog roda. Postoje, naime, kulture koje iza sebe nisu ostavljale groblja i materijalne dokaze o svom postojanju u luksuznim grobnicama. One su svoje mrtve spaljivali! Mozda se upravo zbog toga indijski potkontinent dozivljava kao “bijela mrlja”, zemlja "bez kostiju". Ali, to je potpuno pogresno glediste. Upravo u ovom egzoticnom podneblju razvijala se jedna od najblistaviji, ali i najzagonetnijih civilizacija - visoka vedska kultura!
"Fosili" koje je ostavila iza sebe najmanje se mogu procjenjivati prema ostacima ljudskih kostiju i ostacima prastarih kamenih struktura. Vedska civilizacija je iza sebe ostavila mnogo vise – ostavila je brojne spise! Ova pisana i jos uvijek u velikoj mjeri nedesifrirana pisana svjedocanstva poticu, prema vlastitim tvrdnjama, iz maglovitih i nezapamcenih vremena.
Najstariji manuskripti, koji sadrze pojedinacne tekstove, prema procjenama, stari su su izmedu 2000 i 2500 godina. No, njihovi sadrzaji i opisi mnogo su stariji i govore o dogadajima koji su mozda prethodili podizanju najstarijih poznatih civilizacija na svijetu. Osim toga, vjeruje se da postoje i mnogo stariji
manuskripti koji znanstvenoj javnosti jos uvijek nisu dostupni i da se danas manipulira iskljucivo sa “prijepisima prijepisa” koji se nerjetko poturaju kao originalni.
Uz to, postoje nagovjestaji da su pripadnici ingeniozne vedske kulture raspolagali nepoznatim sredstvima memoriranja, pa im i nisu bila potrebna
sredstva pisanog pamcenja. Ustvari, u vezi s ovim, u sanskritu postoji cvrst pojam, koje nedostaje nasem jeziku – “sruta-dhara” – kojim se podrazumjeva sposobnost da se jednom slusano registrira u pamcenju, da se razumije i da se u svakom zeljenom trenutku, moze ponovo vijerno ispricati (repruducirati). Pripadnici veda posjedovali su, dakle, tu mogucnost, pa stoga svoja znanja nisu morali vezivati za strpljivo zapisivanje onoga sto je za njih bila najdragocijenija ostavstina. Drugim rijecima, ma koliko se to cinilo apsurdnim i nevjerovatnim, pojavljivanje pisanih dokumenata nije znak napretka kulture, kako se to danas misli, vec znak njene degeneracije!
Ako se oslonimo na zvanicne naucne teorije, pitanja koja smo postavili, doimaju se gotovo suvisnim. Ali nije tako. Postoje mnoge indicije da se moderno razumijevanje nase povijesti, u najmanju ruku, moze uciniti sumnjivim. stavise, ako oslusnemo prastara svjedocanstva o postojanju legendarnih (hipoteticnih) civilizacija, kao sto su bile Atlantida i Lemurija; ako obratimo paznju na zagonetne gradevine, kao sto su megalitska struktura u Stonehengeu, Kapija sunca u Tiahunaku, Sfinga i piramide u Egiptu, te ako analiziramo ostatke prastarih gradova u dolini Inda (Harape, Mohenjo-daro), ili posjetimo indijska mjesta hodocasca Kuruksetru i Tirumal, mozda cemo spontano promijeniti sliku o proslosti ljudskog roda. Naravno, mogla bi se navesti i mnoga druga zbunjujuca arheoloska otkrica koja se ostro suprotstavljaju Darvinovoj teoriji evolucije.
Dakle, covjek bi teoretski trebao vjerovati da je on, homo sapiens, potekao od majmuna i da je s vremenom evoluirao do modernog covjeka. Ipak, danas vidimo da su mnogi ljudi gotovo intuitivno uvjereni da su u prastarim vremenima, na planeti Zemlji, postojale starije kulture koje su - prema navodima nekih istrazivaca - bile kudikamo naprednije od dometa savremene civilizacije. Jedna od njih mozda bi mogla biti vedska kultura (“veda” na sanskritu znaci "znanje"), koju obavijaju mnoge tajne.
Predrasude prema vedama
Najzanimljivije je sto europski naucnci i istrazivaci povijesti ljudskog roda, svoje price uvijek zapocinju kazivanjima o visokim kulturama sto su se u proslosti razvijale na obalama rijeka Eufrata, Tigrisa (Mezopotamija) i Nila, te o egejskim kulturama (minojska, dorska itd.), zaboravljajuci pri tome da su tim civilizacijama predhodile neke druge. Ako i govore o kulturama sto su se razvijale na Istoku, najcesce ih pominju kao primitivne prakulture, iz kojih se mijesanjem naroda s vremenom razvila "mnogobozacka" religija - hinduizam. Neki historicari su cak zastupali misljenja da indijska pisana povijest pocinje tek pojavom Bude (560.prije Krista).
Upravo sve to pokazuje koliko su nasa savremena historijska istrazivanja nedovoljno i prepuna problematicnih teorija. U svakom popularnom udzbeniku historije, danas se mogu pronaci precizne mape na kojima su
ucrtana mjesta "najstarijih tragova covjecanstva". Radi se, zapravo, o kostima covjekovih praprapredaka u Africi, Europi, Australiji, Kini..., iz cega se izvlaci pogresan zakljucak da kolijevku covjecanstva treba traziti na tim mjestima. Ipak, sire gledano, ta istrazivanja stvaraju pogresnu sliku proslosti ljudskog roda. Postoje, naime, kulture koje iza sebe nisu ostavljale groblja i materijalne dokaze o svom postojanju u luksuznim grobnicama. One su svoje mrtve spaljivali! Mozda se upravo zbog toga indijski potkontinent dozivljava kao “bijela mrlja”, zemlja "bez kostiju". Ali, to je potpuno pogresno glediste. Upravo u ovom egzoticnom podneblju razvijala se jedna od najblistaviji, ali i najzagonetnijih civilizacija - visoka vedska kultura!
"Fosili" koje je ostavila iza sebe najmanje se mogu procjenjivati prema ostacima ljudskih kostiju i ostacima prastarih kamenih struktura. Vedska civilizacija je iza sebe ostavila mnogo vise – ostavila je brojne spise! Ova pisana i jos uvijek u velikoj mjeri nedesifrirana pisana svjedocanstva poticu, prema vlastitim tvrdnjama, iz maglovitih i nezapamcenih vremena.
Najstariji manuskripti, koji sadrze pojedinacne tekstove, prema procjenama, stari su su izmedu 2000 i 2500 godina. No, njihovi sadrzaji i opisi mnogo su stariji i govore o dogadajima koji su mozda prethodili podizanju najstarijih poznatih civilizacija na svijetu. Osim toga, vjeruje se da postoje i mnogo stariji
manuskripti koji znanstvenoj javnosti jos uvijek nisu dostupni i da se danas manipulira iskljucivo sa “prijepisima prijepisa” koji se nerjetko poturaju kao originalni.
Uz to, postoje nagovjestaji da su pripadnici ingeniozne vedske kulture raspolagali nepoznatim sredstvima memoriranja, pa im i nisu bila potrebna
sredstva pisanog pamcenja. Ustvari, u vezi s ovim, u sanskritu postoji cvrst pojam, koje nedostaje nasem jeziku – “sruta-dhara” – kojim se podrazumjeva sposobnost da se jednom slusano registrira u pamcenju, da se razumije i da se u svakom zeljenom trenutku, moze ponovo vijerno ispricati (repruducirati). Pripadnici veda posjedovali su, dakle, tu mogucnost, pa stoga svoja znanja nisu morali vezivati za strpljivo zapisivanje onoga sto je za njih bila najdragocijenija ostavstina. Drugim rijecima, ma koliko se to cinilo apsurdnim i nevjerovatnim, pojavljivanje pisanih dokumenata nije znak napretka kulture, kako se to danas misli, vec znak njene degeneracije!