Croatia Rediviva

CROATIA
REDIVIVA

REGNANTE
LEOPOLDO MAGNO
CAESARE,

DEDUCTA
AB
EQUITE PAULO RITTER.

ZAGRABIAE,
1700.
​

 

[Mrkalj]

Ne quis vero Croatos a Slavis aut Illyriis aliam existimet esse nationem, hic monitum iri volumus. Croatos nempe tam inter se quam a Dalmatis Slavorum nomine nuncupatos in scripturis antiquis reperitur; In Privilegiis autem tantum se Duces et Reges Croatorum non Sclavorum nominarunt, ut Lucius /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 15./ refert; Imo Croatia a vicinis Dalmatis et Ungaris Sclavonia nuncupata est ait /Libro 4. capite 3., libro 6. capite 4./. Sed nec Croati tantum, verum et Servii illius /Ibidem capite 11./ Slavi erant. Croatiamque et Serviam Slavonicas regiones /Ibi libro 4. capite 3./ vocat. Nam et Serviam antiquo vocabulo Dalmatiam vocatam fuisse /In notis ad Diocleatem nota 25./ vult. Georgius Barakovich opus suum /Vila Slovinkinja/ de Croatia sub Slovinicae Musae nomine, egregio versu concinnatum, edidit; omnesque superius dictae gentes vernaculam suam linguam generaliter Slavam, vel Slovinicam, id est Illyricam nuncupant, cuius usum communem habent. ut Croatae proprii, nas Hervatski aliti slovinski jezik: id est; nostra Croatica sive Slavonica lingua. Carnioli, nas krajnski inu slovenski jezik; nostra Carniolica et Slavonica lingua; sic caeterae. Quos enim Graeci et Latini Illyrios, ipsi se Slavos et Slovinos nuncupabant. Unde apud nonnullos tota Croatia Slavoniae nomine tenetur; apud nationales etiam Macedonia. Hinc Rogerius, Belam IV. Regem Ungariae a Tattaris pulsum in Slavonia moratum fuisse narrat; quae Croatia nostra Mediterranea (ubi Modrusam et Bihigon oppida muro texit) ac Maritima, in qua ad profligationem Barbarorum se conservavit, intelligenda est. Hornius item in Slavonica Illyrica Dalmatiam, Bulgariam, Croatiam, Albaniam, recenset: ac Pater Micalia tam titulum, Blago jezika Slovinskoga, id est, Thesaurus Linguae Illyricae, Lexico suo Illyrico Italico Latino inscribit, quam in eius Abecedaria serie sub littera H docet;

Hrrivat, Hervat; Croato; Illyricus, ci Croata, ae.

Hrrivacia, Hervatska zemglja; Croatia: Illyris, idis.

Illyricum, ci. Croatia, ae.

et in serie litterae S.

Slovinaç, Dalmatin; Slavone, Dalmatino; Illyricus, ci.

Dalmata, ae.

Slovinska zemglja: Slavonia, Dalmatia: Illyricum, ci.

Dalmatia, ae. Macedonia, ae. etc.

Prevod:


Da, pak, niko ne bi pomislio da su Hrvati narod različit od Slovena ili Ilira, želimo ovde da napomenemo sledeće. Naime, u starim se spisima nalazi da su Hrvati, kako među sobom, tako i zajedno sa Dalmatima, nazivani imenom Slovena. U poveljama, međutim, vojvode i kraljevi nazivali su sebe samo knezovima i kraljevima Hrvata, a ne Slovena — kako beleži Lucius (u O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, knjiga II, glava 15). Štaviše, kaže on (u knjizi IV, glava 3; i knjizi VI, glava 4), da su i Hrvate njihovi susedi Dalmatinci i Mađari nazivali Slavonijom.


Ali ne samo Hrvati, nego i Srbi — kaže u istom delu, u glavi 11 — bili su Sloveni; a Hrvatsku i Srbiju naziva slovenskim zemljama (u knjizi IV, glava 3). Jer, kako veli u napomenama uz Dukljanina, napomena 25, i sama se Srbija u starini nazivala Dalmacijom.


Đorđe Baraković je svoje delo Vila Slovinka, o Hrvatskoj, izdao pod imenom Slovinske muze, i to u izvanrednim stihovima. Sve gore pomenute nacije svoj narodni jezik opšte nazivaju slovenskim ili slovinskim, to jest ilirskim, i svi ga zajednički upotrebljavaju. Tako Hrvati svoj jezik nazivaju naš hrvatski ili slovinski jezik, tj. „naš hrvatski ili slovenski jezik“. Kranjci pak kažu naš krajnjski i slovenski jezik, tj. „naš kranjski i slovenski jezik“ — i tako sve ostale [nacije].


Jer one koje su Grci i Latini zvali Ilirima, sami sebe nazivaju Slavenima i Slovinima. Otuda se kod nekih čitava Hrvatska označava imenom Slavonije; a kod domaćih ljudi čak i Makedonija.


Otuda Rogerius pripoveda da se Bela IV, kralj Ugarske, nakon što su ga Tatari proterali, zadržavao u Slavoniji, što se, zapravo, odnosi na našu unutrašnju Hrvatsku (u kojoj je zidom opasao gradove Modruš i Bihać) i na primorsku Hrvatsku, gde se, radi odbrane od varvara, održao.


Hornius, takođe, u delu Slavonica Illyrica nabraja Dalmaciju, Bugarsku, Hrvatsku i Albaniju; a otac Mikalja je i sam rečnik svoj nazvao naslovom Blago jezika slovinskoga, tj. Riznica ilirskog jezika, i u svom Ilirsko–italsko–latinskom leksikonu upisao sledeće:


Pod slovom H:


Hrrivat, Hervat – Hrvat; Croato – Ilir; tj. Hrvat, Hrvata.
Hrrivacia, Hervatska zemglja – Hrvatska zemlja; Croatia – Ilirija.
Illyricum – Ilirik, Hrvatska.


A pod slovom S:


Slovinaç, Dalmatin – Sloven, Dalmatinac; Slavone, Dalmatino – Ilir.
Dalmata – Dalmatinac.
Slovinska zemglja – Slavonija, Dalmacija; Illyricum – Ilirik.
Dalmatia – Dalmacija; Macedonia – Makedonija; itd.

 

[Mrkalj]

Non mirari non possum hic, meris coniecturis impensum, Ioannem Lucium nostrum; nisi et ipsius Opera, suggestis novis editionibus, depravata, auctoris sensum posthomo fato immutarint; Ubi Diocleatis et Maruli de Regibus Croatiae Commentaria, ex antiquissimis codicibus, lingua vernacula conscriptis, in Latinam translata, non nihil carpat, et quaedam in dubium fidem vocet; Quod Narentanos, eandem cum Croatis nationem fuisse, ambigat. Et Tragurium, Patriam suam, nec non Spalatum et Iadram, Civitates Maritimas Croatiae adimit: eas Dalmatiae, quasi alienae regioni, aut alteri genti, appropriaturus. Primum eo argumento fundare supponitur; Quod patria illa commentaria cum Graecorum Francorumque notis, in rerum actarum tempore, ac Regum nominibus, per omnia non conveniant. In secundo haeret; quod specialiter Paganiam describens Porphirogenitus, eandem versus Croatiam baptizatam Cetina fluvio terminari adscripserit. Et tertium; quod in Civitatibus illis Latinorum et Romanorum reliquiae se conservaverint, illorum lingua adhuc uterentur, et Dalmaticum nomen, Provinciae a Romanis inditum, conservent. Ad haec (pace eiusdem Lucii) ex ipsius vulgatis de Regno Dalmatiae et Croatiae exemplaribus quaedam perpendenda opponam. Et quidem ad Primum. Ex ipsis, de Regno Dalmatiae et Croatiae nomine, auctore Ioanne Lucio vulgatis exemplaribus /Libro 2. capite 8./ legitur. Duces Croatorum detracto Francorum iugo, cum nullum superiorem cognovisse reperiantur, a suis Croatis Reges nuncupatos, eos, qui universam Regionem possederunt, quam, sub eorundem Francorum quoque Imperio, Regnum Croatorum dictam, ex privilegio Terpimiri et Annalibus Francorum constat. At quamvis Cresimirum maiorem in primo Regem non vocet Petrus, prout in secundo Patrem et Avum: satis est, quod Cresimiro filio Regi praepositus, Cresimirus maior, subintellecto Regio nomine, appelletur.

Ne mogu se ovde ne začuditi, smatrajući razumnim pretpostavkama Ioanna Lucija našeg; osim ako i njegova dela, sa novim izdanjima, nisu iskrivljena, te da sudbina posle autora nije promenila stvarno značenje.


Gde su Komentari o kraljevima Hrvatske Dioklecijana i Marula, sačuvani u najstarijim kodeksima i napisani na narodnom jeziku, prevedeni na latinski, oni ipak gube deo smisla i ponekad izazivaju sumnju; jer dovode u pitanje da su Narentani bili isti narod kao Hrvati.


I o Trgovištu, svojoj domovini, kao i o Splitu i Jadranu, lišava ove primorske gradove Hrvatske: pripisuje ih Dalmaciji, kao da pripadaju nekoj tuđoj oblasti ili drugom narodu.


Prvi razlog na kojem se ovo zasniva jest: ta komentarska domovina uopšte se ne poklapa sa beleškama Grka i Franca u vreme događaja i po imenima kraljeva.


Drugi razlog: Porfirigenitus, posebno opisujući Paganu, navodi da se ista, prema krštenoj Hrvatskoj, završava Cetinom.


Treći razlog: u tim gradovima sačuvani su ostaci Latinâ i Romanâ, još uvek se koristi njihov jezik, i naziv Dalmacija, koji su Rimljani dali provinciji, ostaje.


Na ove (mirno prema samom Luciju) iz uobičajenih primeraka njegovog O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske moram primetnuti neke stvari.


I za Prvi: iz samih uobičajenih primeraka Ioanna Lucija (knjiga II, glava 8) čitamo:


Vojvode Hrvata, oslobođene jarmom Franca, pošto nisu našli nikoga nadređenog, nazivali su ih njihovi Hrvati kraljevima — one koji su posedovali celu oblast, koja se, pod vlašću Franca, nazivala Kraljevstvom Hrvata, što potvrđuju privilegija Terpimira i Frančka hronika.


I mada Petrus u prvom delu ne naziva Cresimira većim kraljem, kao što u drugom naziva Ocem i Dedom: dovoljno je da se Cresimir, postavljen kao kraljev sin, nazove Cresimir veći, uzimajući u obzir naziv „kraljevski“.

 

[Mrkalj]

Cresimirum eundem maiorem, eoque antiquiores Reges fuisse, dignoscitur ex sensu antiqui registri Privilegiorum monacorum Sancti Chrisogoni Iadrensis Anno Dominicae Incarnationis 1067. conscripti, quae sunt; Hanc ipsam denique terram his ipsis terminis terminatam, sine infestatione quorumlibet hominum servis Dei perpetuo possidendam, hoc modo antiquitus in nostro iam dicto Monasterio ferunt fuisse datam, quod Rex quidam Croatorum veniens votum reddere Deo, ad Ecclesiam praefatam petentibus servis Dei pro suo remedio animae donavit eam; quod factum pronepos eius, praedictus Rex nostris quoque stabilivit diebus. quod clare innuit Cresimirum maiorem fuisse Regem, et li quidam, ipsum ex pluribus anterioribus aliquem subintelligit. Quod vero Dircislavum primum titulum Regium ab Imperatore Constantinopolitano consecutum, argui posse, ex Archidiaconi verbis, asserat: illius verba ad proprium, non autoris sensum interpretatur. ubi namque Archidiaconus /Capite 13./ dicit; ab isto Dircislavo caeteri Reges Dalmatiae et Croatiae appellati sunt; id est Croatiae, et Dalmatiae Romanae uti Provinciae titulo assumpto, fors coepit Dircislavus; cum anteriores eo Reges solo Croatiae vel Croatorum Regio titulo contenti fuissent: quin et post ipsum Cresimirus Patritius et Chroatorum Rex tantum scribi et nuncupari voluit. tum etiam quod primus Dircislavus, et ab eo caeteri successores eius Reges, recipiebant Regiae dignitatis insignia ab Imperatoribus Constintanopolitanis et dicebantur eorum Eparchi sive Patritii. /Archidiaconus ibidem/.
(...)
Dixi Reges Croatiae, alios Duces et Principes sub se habuisse; Iupanos quippe /Idem in Notis ad Diocleatem nota 20./ Rassiae constituebant Reges Croatiae. Et /Ibidem ad notam 20/ Stephanus Knez Bosnae, id est Comes, a Bodino Croatorum Rege constitutus fuisse legitur. Imo Bodinum filium Michaëlis, Croatiae Regis, Regem Bulgaris a patre datum, Curopalata scripsit, et Ioannes Lucius /In iisdem notis ad finem/ refert.

Cresimira istog, kao većeg, i da su prethodni kraljevi bili stariji, prepoznaje se iz smisla starog registra privilegija monaha Svetog Hrizogona iz Jadra, pisanog 1067. godine, koji glasi:


„Ovu istu zemlju, sa ovim istim granicama, bez ometanja bilo kakvih ljudi, zauvek posedovati u službi Božijoj; na ovaj način, u našem već spomenutom manastiru, prenosi se da je davnašnje vreme data, kada je neki kralj Hrvata, dolazeći da ispuni zavet Bogu, darovao crkvi pomenute monahe za spasenje svoje duše; što je učinio njegov praunuk, pomenuti kralj, utvrdio je i u naše dane.“


To jasno pokazuje da je Cresimir veći bio kralj, a da je neko od prethodnih shvatan bio podrazumevan.


Što se tiče Dircislava, da je prvi dobio kraljevski naslov od vizantijskog cara, može se dokazati iz reči arhidiakona, kako se tvrdi: njegova reč tumači se u svoje ime, a ne u autorovo značenje.


Naime, gde arhidiakon (glava 13) kaže: „Od ovog Dircislava drugi kraljevi Dalmacije i Hrvatske su nazvani“ — to jest Hrvatske i rimske Dalmacije, uzetog naziva provincije, možda je počelo sa Dircislavom; jer su prethodni kraljevi bili zadovoljni samo titulom Kralj Hrvata ili Hrvatske. Štaviše, i posle njega, Patricij Cresimir i Kralj Hrvata želeli su da se zovu samo tako.


Takođe, prvi Dircislav i njegovi potomci su dobijali znake kraljevske časti od carа u Konstantinopolju i nazivali su se njihovi eparhi ili patriciji (Arhidiakon, isto mesto).


Jer su iz nasleđa svojih otaca i predaka posedovali vlast nad Kraljevinom Dalmacije i Hrvatske.


Prvo, Cedrenus (1019.) navodi da, nakon podvrgavanja Bugarske, susedni narod Hrvata i njihova dva kneza su se predali caru, kome je car dodelio počasti i velike povlastice, dok je jedini još odbijao da prizna vlast; Sermo, Gospodar Sermi, Nestongi brat.


U zapadnom delu Kraljevine Hrvata vlast Franca bila je starija: naime, Karlo, Veliki, oko 800. godine, (Eginhard) širio je vlast nad obe Panonije i drugom stranom Dunava, Dacijom, Istri, Liburnijom i Dalmacijom, osim primorskih gradova; što ipak nije ostavio svojim naslednicima u testamentu; Ludoviku je ostavio Galiu, Karlu Nemačku, Pipinu Italiju (Testament Karla Velikog); o Dalmaciji ni reči, niti spominje Panonije (Ioannes Lucius, knjiga 1, glava 15).


Da vlast Franca u Zapadnoj Hrvatskoj, tj. u Beli, bila kratkotrajna potvrđuje i Porfirigenitus (glava 30): Hrvati su na nekoliko godina bili podložni Francima u Dalmaciji, kao i ranije u svojoj zemlji; Franci su se toliko surovo ponašali da su čak odojčad ubijali i bacali psima, što su Hrvati, u pobuni, kaznili, pa je veliki vojni pohod iz Francuske pokrenut protiv njih. Nakon sedmogodišnjeg rata, Hrvati su napokon postali nadmoćni, sve Francuze i njihovog kneza Cotzilin uklonili, oslobođeni, tražili su sveto krštenje od rimskog pape, i poslali biskupe koji su ih krstili, dok je vlast nad njima držao Porin, tj. Borna.


Procopius svedoči da Liburnski Hrvati nisu bili pod francuskom vlašću (De Bello Gothico).


U prvim vremenima, ti naši Hrvati (Porfirigenitus) koji su držali Ilirik i Panoniju, takođe su imali sopstvenog vrhovnog kneza; koji je slao poslanstvo caru Franca samo radi prijateljstva, a ne da bude podložan.


Dakle, Hrvatska je imala svoje kneževe i kraljeve, neprekidno, bez sumnje, u nizu posle Ostrivoja; gde niz nije potpun, uzrok je nedostatak pisanih izvora.


Naime, zemaljske (Ioannes Lucius, knjiga 2, glava 1) hrvatske dogodovštine nisu zabeležene od strane latinskih pisaca, a od Grka su delimično. Sami Hrvati su, koliko god vojno bili sposobni, toliko malo pismeni.


To se vidi i iz ugovora Fratra Gregorija, biskupa iz Trgovišta, sa zajednicom tog mesta, u novijim vekovima, naime 1280. godine, kada se iz jedanaest kanonika, sa saglasnošću i svedočanstvom, priznaje da su četiri potpisa bila tuđa ruka, iz neznanja pisanja (Memorie di Trau, knjiga 3, glava 7, str. 139).


Ako je ovo u primorskoj Hrvatskoj, gde je kultura veća, u Dalmatinskom gradu i prema Ioannu Luciju nastanjuje se, i među klerom uči doktrine Svetog pisma, što nije bilo među slabo pismenim Slavenima?


Tako, u vreme kada su strani izvori o Hrvatskoj nepravilno beležili događaje, tako je i u imenima kod Grka i Latinih pisaca, greška mogla lako nastati, jer je bilo malo pismenih da ih opišu.


Pored toga (Ioannes Lucius, knjiga 2, glava 8), Grci su često menjali ili dodavali slavenska imena; o Cresimiru, zvanom Petar, i Zvonimiru, zvanom Demetrije, prema njihovim privilegijama, kao i o srpskom knezu Boisthlabo iz Cedrena; ti Grci su takođe imenom Uroscium, Velsin i Bolusen zapisivali; isto (nota 26) Volcus, dok Slaveni Vuka, Vuksan, Vukac; i koga je kralj Dobroslav u Diokleciji, Cedren po grčkom običaju, nazvao Stefan, a Curopalata Vladislav.


Na isti način i Venecijanski pisci u vlasništvu slavenskih imena greše; kneza ili kralja Mislaum, Venecijanci zovu Mium, a arhidiakon ga zove Tamislav (knjiga 1, glava 1).


I zato što slavenska ili ilirska imena ne odgovaraju onima koje su dali Niceta ili neki Grci, Frančani ili Italijani, po sopstvenoj presudi Lucija, nema čudnog.


Nije ni čudo što neprijateljske i potlačene nacije, kao Grci, nisu slavili njihove vrhovne kneževe kraljevskim titulama, čak i tamo gde su u to vreme car Konstantinopolja ili rimski pape obično davali krunu i kraljevska obeležja.


Od toga neki knezovi, a neki prinčevi Hrvata. Porfirigenitus naziva Cresemira princom, koji se ipak potpisivao kao kralj Hrvata, što se jasno vidi iz njegovih privilegija; a Hrvati su ih nazivali kraljevima, i oblast koju su pod vlašću francuskih careva posedovali nazivali su Kraljevinom Hrvata, isto je zabeležio Lucius (De Regno Dalmatiae et Croatiae, knjiga 2, glava 8).


Štaviše, Porfirigenitus na jednom mestu caru Franca daje naslov kralja, a na drugom princa.


Isti kraljevi Hrvata su imali druge knezove i prinčeve pod sobom.


Kraljevina Hrvata (isto mesto) se protezala do Dunava, što potvrđuje privilegija kneza Tirpimira, čiji je deo države između Drave i Save bio pod knezom Branslavom, u vreme kada je Mucimir bio južni hrvatski knez; iz iste privilegije je jasno; Tirpimir se u Diokleciji i Arhidiakonu naziva pravim kraljem.


Dandulus potvrđuje njihovu veru i autoritet u ostatku hrvatskih kraljeva ovim rečima:


„Po smrti kralja Tirpimira Hrvata, među sinovima Mucimura i Surigne, iz želje za vlašću nastao je veliki razdor; ali Mucimur, nadmoćan, uz mnoge u pobuni, dobio je kraljevstvo.“


Rekoh da su kraljevi Hrvatske imali druge knezove i prinčeve pod sobom; Iupani su postavljali kraljeve Hrvatske u Rasi.


I (isto mesto, nota 20) se čita da je Stefan, knez Bosne, tj. grof, bio postavljen od Bodina, kralja Hrvata.


Štaviše, Bodina, sina Mihajla, kralja Hrvatske, Curpalata zapisuje kao datog kralju Bugarske od oca, a Ioannes Lucius isto beleži.

 

[Mrkalj]

In Narentanorum vero (de quibus suo loco plura) cum Croatis gentilitate ambigere, incongruum erat; cum, praeter superius enarrata, Bosnam, Serviam, Chudvergiam, Albaniam et coeteras Narentanorum ditione celebriores ac a Narentae flumine longe remotiores Provincias, Slava sive Croatica gente inhabitatas fuisse, suprarelatis autorum testimoniis comprobavimus: et nunc earum coloniam esse manifesto habetur, Slavo sive Croato idiomate, sibi nativo, loquentem. Sed et ipsi Contravertenti, /Operis citati libro 2. capite 2./ Croati et Narentani utrique Slavi sunt; Slavosque pro Croatis summendos esse, dicit. Ita et Veneti, uti etiam Graeci scriptores Narentanos nunc Slavos nunc Croatos appellant. Porphirogenitus quoque Narentanorum ditionem Paganiam, id est Croatiam non baptizatam vocat. Nam ut Croatiae baptizatae Civitates /Capite 31./ recenset, ita de Croatia non baptizata sic /Capite 30./ scribit; Ab Orontio Pagania incipit, procurritque ad Zetinam flumen. Et post Pagani autem vocantur, quod baptismum non accepissent eo tempore, quo Sclavi omnes baptizati erant. ita enim Sclavorum lingua nuncupantur, quicunque baptismi expertes. Romanorum vero dialecto Regio illa appellatur Arenta et populi Arentani. Eadem Arenta sive Narenta Chulmiae regio maritima Thomae Archidiacono /Capite 36./ est. Narentanorum autem /Ioannes Lucius operis citati libro 2. capite 5. ad finem/ loca Almisani tenuerunt, qui Caciclos sive Kacichios Protectores, Comites et Duces habuere. Cacicli autem Comites cum aliis Comitibus Croatiae erant /Idem ibidem libro 4. capite 4./. Quin et Mucarum (nunc Makarska) in media pene Regione ad litus Maris sita Episcopalis olim Civitas, initio labentis saeculi, saecundo nempe lustro, Senonsibus Croatis tributaria fuit: Imperio Turcico subiecta; ut in Patriae Manuscriptis legitur, recensque hominum memoria vidit. Hinc non satis capio sensum eiusdem Ioannis Lucii, ubi /Operis citati libro 2. capite 5. ad finem/ ait; Cuius generis census fuerit, quem Croati, et Narentani a navigantibus extorquebant, ex relatis Danduli verbis distingui non potest: ita ex iis, quae suo loco dicentur de Almisanis, qui loca Narentanorum tenuerunt, et Segniensium Croatorum, qui nostris temporibus non minores molestias, Venetis longe maioribus viribus pollentibus, inferre ausi sunt, coniectari poterunt ea, quae ab auctoribus non traduntur. Ex quibus duo in Lucium animadvertenda sunt. Primum; quod censum a navigantibus extortum dicat; quem tamen ipsi Veneti Scriptores tributum vocant; ut Sabelicus /Libro 2./, Petrus Iustinianus /Libro 1./, Iulius Faroldus /In Annalibus Venetiarum/ et coeteri.

Što se tiče Narentana (o kojima će više biti reči kasnije), bilo bi nelogično sumnjati da su oni bili iste krvi sa Hrvatima; jer smo, pored gore izloženog, dokazali iz svedočenja prethodno navedenih autora da su Bosna, Srbija, Chudvergija, Albanija i druge provincije, daleko udaljene od reke Neretve i obuhvaćene vlašću Narentana, bile naseljene Slavenima ili Hrvatima; i da je sada jasno da je njihova kolonija govorila svojim maternjim jezikom, slavenskim ili hrvatskim.


Ali i sam Kontraverenti (kako navodi u knjizi 2, glava 2) kaže da su i Hrvati i Narentani oboje Slaveni; i da se Slaveni smatraju Hrvatima.


Tako i Venecijanci, kao i Grci pisci, Narentane nazivaju ponekad Slavenima, ponekad Hrvatima.


Porfirigenitus takođe vlast Narentana naziva Paganijom, tj. nekrštenom Hrvatskom.


Naime, kako popisuje krštene gradove Hrvatske (glava 31), tako o nekrštenoj Hrvatskoj piše (glava 30): počinje od Orontija, od Paganie, i prostire se do reke Zetine.


Nakon toga nazivaju ih Paganima, jer tada još nisu primili krštenje, dok su svi Slaveni već bili kršteni. Tako su u slavenskom jeziku nazivani svi koji nisu primili krštenje.


U rimskoj dijalektalnoj formi, taj region se zove Arenta, a narod Arentani.


Isto tako Arenta ili Narenta, primorski region Chulmije, spominje se kod arhidiakona Tome (glava 36).


Narentani su (Ioannes Lucius, knjiga 2, glava 5, kraj) držali mesta Almisani, koji su imali Caciclos ili Kacichios za zaštitnike, grofove i knezove.


Cacicli grofovi su, zajedno sa drugim grofovima Hrvatske, bili deo iste vlasti (isto mesto, knjiga 4, glava 4).


Štaviše, Mucara (današnja Makarska), koja se nalazi u srednjem regionu gotovo na obali mora, nekada je bila episkopski grad; početkom drugog desetleća drugog veka, bila je podložna Hrvatima iz Senonsa, kao i pod vlašću Osmanskog carstva, kako se čita u domaćim rukopisima i po sećanju savremenika.


Iz toga ne mogu jasno razumeti smisao Ioanna Lucija kada (isto mesto, knjiga 2, glava 5, kraj) kaže: „Kakav je bio porez koji su Hrvati i Narentani naplaćivali od plovila“, jer se iz reči Dandula ne može razlučiti; ali iz onoga što će biti rečeno o Almisanima, koji su držali mesta Narentana, i o Segnienima Hrvatima, koji su u naše vreme zadavali ne manje teškoća, dok su Venecijanci imali daleko veću moć, može se pretpostaviti ono što autori nisu zabeležili.


Od svega ovoga, treba u Lucija obratiti pažnju na dve stvari.


Prvo: on govori da je porez bio naplaćen od plovila; a taj porez su sami Venecijanski pisci nazivani „tributom“, kako navode Sabelicus (knjiga 2), Petar Justinijan (knjiga 1), Julije Faroldus (u Annalima Venetiarum) i drugi.

 

[Mrkalj]

Secundum; quod Almisani loca Narentanorum tenuerunt, et Segniensium Croatorum, qui eius temporibus et. Primum Lectorum arbitrio pensandum remitto. ad Secundum; Eius temporibus Almisanorum vetus nomen vix in Urbis ruinis haesit: at Senonum sive Segniensium Croatorum arma terra marique personabant. Sed hic transcribentis error: legendumque sic auctor sentiebat; de Almisanis, qui loca Narentanorum tenebant, et Segniensibus Croatis, qui, etc. Totam itaque regionem Chulmiam in Chroatia cum Archidiacono /Capite 13./ censendum est comprehendi: quam ipsius Lucii /Operis citati libro 4. capite 4./ testimonio, a Comitibus Croatis rectam et possessam fuisse, patet: ita et populum eiusdem Regionis Narentanum, alios non habuisse Reges, quam Croatos, et eorum vicarios Principes pro Rectoribus et Iudicibus; ut ex Danduli aliorumque historicis traditionibus palam colligitur: Narentanorum autem nomen a Narentae fluminis incolatu obtinuere, quemadmodum et Bosnii a fluvio Bosna sunt nuncupati, quod ipse /Memorie di Trau libro 1. capite 9./ recognoscit.

Quo ad vero Civitates memoratas, ei argumento, ex Porphirogeniti relationibus desumpto inhaeret, quod Diocletianus Imperator, valde Dalmatiam amavit, unde etiam populi Romani colonias eo deduxit. Et postquam Slavi Romanos deleverunt, eorumque loca tenuerunt, reliqui Romani in orae maritimae oppidis servati, eaque etiamnum tenent, et sunt ista: Rausium, Aspalathum, Tetranguria, Diodara /Ioannes Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 1. capite 6./. At sicut Mare Dalmaticum dici non poterat, antequam ipsi Dalmatae mare attigissent, quod diu post Romanorum adventum evenisse constat: neque aliquis ex antiquis auctoribus Dalmatici maris mentionem facit, solus Ptolemaeus aliquas ex Insulis Adriaticis, quas caeteri inter Liburnicas ponunt, Dalmaticas nominavit: sic etiam, deletis Romanis et Dalmaticae Provinciae nomine sensim cessante, nec Mare Dalmaticum, nec Insulae Dalmaticae, minus Civitates, in Continenti Croatico sitae, Dalmaticae dicendae sunt. Et sicut Rausinam Porphirogeniti Civitatem sua liberalitate Dalmatiae adimit, Slavoniae approprians: ita magis Spalatum et Iadram (Tetraguria minus curata) Slavonicae earum Croatiae iure bono reliquisse debuisset, non ignarus suarum in utroque opere /De Regno Dalmatiae et Croatiae et Memorie di Trau/ traditionum, ubi revolutis Dalmatiae Civitatum Archivis, inter tot divorum Croatiae et Ungariae Regum privilegia nec unum reperitur a Graeco aut Franconico quopiam Imperatore illis concessum. quin Privilegia Regum Croatorum Cathedrali Ecclesiae Traguriensi concessa, adhuc ante Beati Ioannis Episcopi illius tempora periisse /Libro 2. capite 11./ indolet. Sed eaedem ipsae Dalmaticae Lucii nostri Civitates tam Croatiae Regibus, eorumque Vices gerentibus Banis, ac ipsorum substitutis Vicebanis anterioribus temporibus parebant: quam etiam ex Croatica Nobilitate proprios sibi Comites et Protectores semper eligebant. ut apparet in praeliminari eiusdem operae, Memorie Historiche di Tragurio intitulatae: ubi Comitum et Protectorum Civitatis Traguriensis deducta serie, ab Anno Christi 1000, usque ad Annum 1420 et ulterius, meri Croatiae, Regiique Comites illi praefuere. quam totam seriem 36. tantum annis (id est a 1322, ad 1358) Veneti Praesides interruperunt. Quod vero /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 15./ Dalmatas a Croatis etiam Latinos nominatos reperiri asserat; ac ulterius /In praefatione Memorie di Trau/ dicere praesumat: quod lingua Romana moderna, o volgare, non piu Italiana che Dalmatina puo dirsi: id a nullo Dalmatarum, sed nec ab Italo linguae et regionis gnaro facile quis audiverit aut legerit. Dalmatae namque ipsi (servato hoc veteri Provinciae Romanorum in Illyrico institutae nomine) licet etiam Ducali Venetorum a Regali Croatorum iurisdictione separati, raro se Dalmatas (taceo Italos aut Romanos) sed Slavos et Croatos proprie, vernaculamque Slavam, Slovinicam, Croaticam, vocant. Nec ullus est inter innumeros gentis huius, genio ad Musas aeque aptissimae ac deditissimae, qui vernaculam secus nominaret; ut supra memoratus Barakovich Iadrensis utrumque opus suum (Jarula uresna et Vila Slovinka) Slavonicum et Croaticum, Patriamque Croatiam ait: summam, Vilae premissam, sic ordiens;

Zgovor, strah i suze, razmirno dreselje,
Ljuben cvil i uze i skladno veselje.
Slovinske Dexelje, da xivu slovuchi,
Izpunif me xelje grem svitu pojuchi. Quod Latine sic efferi potest;
Condictum atque metum, lacrymas, incommoda belli,
Dilectos gemitus, vincla et concordiam amorum,
Illyrici tellus ut vivat nempe sonora,
Orbe canens compos votorum pergo meorum. et in responso ad Presbyterum Matthaeum Thomasevitium /Ibi pagina 267./
U slozi Harvatskih, menise tako mni,
I pismah Slovaçkih, da tebi druga ni. id Latine sonat;
- - - Chrovato carmine, cantu
Illyricoque, ullum vix tibi credo parem. ac ad eundem auctorem Ioannes Tonkovich Canonicus Sibenicensis sic /Pagina 269./ applaudit;
Da pokle livadi i gorre Planinke
Çastni glas osladi tve Vile Slovinke,
Spivajuch Zadarske pohvale dostojno
I slave kotarske istinom vokolno
Poznasse pokojno Hervatsku çistu kërv. quod ita interpretatur;
At postquam campos, postquam iuga montium obivit
Illyricae Musae fama decora tuae,
Urbis condignos modulata Iadrensis honores,
Et circum iusto regna Liburna modo;
Sincerum genium gentis novere Croatae. etc.

Drugo; da su Almisaniji držali mesta Narentana i Segnijski Hrvati, koji su u to vreme postojali – prvo prepuštam prosuđivanju čitaoca.


Što se tiče drugog; u vreme Almisanija staro ime gotovo da se nije zadržalo u ruševinama gradova, dok su oružane snage Senona, tj. Segnijskih Hrvata, odzvanjale zemljom i morem.


Ali ovde je greška prepisivača; trebalo bi čitati kako je autor stvarno mislio: „o Almisanima, koji su držali mesta Narentana, i Segnijskim Hrvatima, koji… itd.“


Ceo taj region Chulmia treba smatrati delom Hrvatske, kako navodi arhidiakon (glava 13); što se jasno vidi iz svedočenja Ioanna Lucija (knjiga 4, glava 4), gde se pokazuje da su ga Hrvati grofovi uredno posedovali; isto tako narod tog regiona, Narentani, nije imao druge vladare osim Hrvata, a njihovi zamenici knezovi služili su kao upravnici i sudije; što se jasno može zaključiti iz predanja Dandula i drugih istoričara.


Naziv Narentana potiče od reke Neretve, kao što Bosna dobija ime po reci Bosni, što sam ja (Memorie di Trau, knjiga 1, glava 9) potvrdio.


Što se tiče pomenutih gradova, autor se oslanja na Porfirigenitove zapise, prema kojima je car Dioklecijan veoma voleo Dalmaciju, pa je čak i rimske kolonije tamo naselio. Nakon što su Sloveni uništili Rimljane i zauzeli njihove teritorije, preostali Rimljani u primorskim gradovima su ostali i još ih drže; a ti gradovi su: Rausium, Aspalathum, Tetranguria, Diodara (Ioannes Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae, knjiga 1, glava 6).


Međutim, more nije moglo da se nazove Dalmatskim pre nego što su Dalmati stvarno pristupili moru, što se dogodilo tek dugo posle Rimljana; niti bilo koji antički autor pominje Dalmatsko more, osim Ptolomeja, koji je neke adriatičke otoke, koje drugi stavljaju među Liburnske, nazvao Dalmatskim.


Tako, kako su Rimljani nestali i naziv Provincija Dalmatica postepeno prestao da se upotrebljava, ni Dalmatsko more ni Dalmatski otoci, niti gradovi na kontinentu, više se nisu smatrali Dalmatskim.


I kao što Porfirigenit oduzima Rausinu Dalmaciji i pridružuje je Slavoniji, tako bi i Spalat i Jadran (Tetranguria je manje važna) po pravom zakonu pripadali Slavoniji i Hrvatskoj, što je autor dobro znao iz svojih dela (De Regno Dalmatiae et Croatiae i Memorie di Trau), gde, pregledavajući arhive gradova Dalmacije, među brojnim privilegijama kraljeva Hrvatske i Ugarske, nije pronašao ni jedno dato od strane grčkog ili frankovskog cara.


Naprotiv, privilegije kraljeva Hrvata date Katedrali u Trgovištu (Tragurij) bile su izgubljene još pre vremena blaženog episkopa Ivana (knjiga 2, glava 11).


Ipak, ti isti dalmatski gradovi poslušni su uvek bili kraljevima Hrvatske, njihovim zamenicima banovima i prethodnim vicebanovima; što se vidi i iz hrvatske plemićke tradicije, gde su sami birali svoje grofove i zaštitnike.


To je dokumentovano u prethodnom delu njegovog dela, Memorie Historiche di Tragurio, gde je prikazana serija grofova i zaštitnika Trgovišta, od 1000. do 1420. godine i dalje, koji su služili kraljevima Hrvatske.


Jedinu pauzu od 36 godina (1322–1358) u toj seriji napravili su venecijanski upravnici.


Što se tiče tvrdnje (De Regno Dalmatiae et Croatiae, knjiga 2, glava 15) da su Dalmati, pored Hrvata, takođe nazvani Latinima, i dalje (u predgovoru Memorie di Trau) da je moderna rimska, odnosno narodna, lingua volgare više ne italijanska nego dalmatinska, to niko od Dalmata, niti neko upućen u jezik i region od Italijana, lako ne bi mogao čuti ili pročitati.


Naime, sami Dalmati, iako su odvojeni od venecijanske vojvodske vlasti, pod jurisdikcijom kraljeva Hrvatske, retko su sebe nazivali Dalmati (a kamoli Italijanima ili Rimljanima), već isključivo Slavenima i Hrvatima, a svoj jezik slavenskim, slovinskim, hrvatskim.


Niko među brojnim ljudima ovog naroda, koji su genijalni i posvećeni umetnosti, nije nazivao svoj jezik drugačije; kao što je gore pomenuti Barakovich iz Jadra u oba svoja dela (Jarula uresna i Vila Slovinka) koristio naziv Slavenski i Hrvatski, i Hrvatsku kao svoju domovinu.


U Vili je to prikazao ovako:

Strah i plač, strah i suze, teško iskušenje,
Ljubav cvili i boli, a i radost skladna.
Slovenske devojke da žive slušajući slovenski jezik,
Ispunjavam želje svoje u svetu da pevam.

Latinski se to može izraziti:

Strah, suze, nevolje rata,
Dragi jecaji, veze i sklad ljubavi,
Da zemlja Ilirska zvuči u životu,
Pevam po svetu sklad svojih želja.

U odgovoru svešteniku Mateju Tomashevitiću (str. 267):

U slozi hrvatskih, pesme tako male,
U slovenskim pismima, da tebi drugom ne priliče.

Latinski:

– Hrvatskim pesmama, pevanju
Ilirskom, retko bi nešto ravno našao.

I Ioannes Tonkovich, kanonik šibenski, slaže se (str. 269):

Da pokloni livade i gorske planine
Častni glas osladjuje tvoju Vilu Slovinku,
Pevajući pohvale Zadra dostojno
I slave kotarske istine oko sebe
Prepoznao čistu i pokojnu Hrvatsku.

---

 

[Mrkalj]

Sed magis affatim Vincentius Zambonus, ad eundem Poetam /Pagina 263./ ubi Ragusinam, Spalatensem, Pharensem, Nonensem, Traguriensem et Sibenicensem Slavonicas Musas, sive ab illarum Civibus eatenus edita in lucem poëmata, cum Jadrensi Barakovitii Musa, ih huius excellentiam comparat; qui omnes, Romanis Dalmatae, sui opera Croatica vocant. Ita et Kittae Cvitja razlikova Ioannis Ioanitii, iuris utriusque Doctoris, Patricii Brachiensis, eiusdemque et Pharensis Ecclesiae Canonici et Vicarii subscribit Ginammus Venetus /Ad calcem eiusdem operis/

Eccoti un Nuovo Apollo
Travestito in humano;
Con Caratteri d’Oro
Merita Honor Soprano:
Con accenti Soavi,
Degno Heroe puo chiamarsi de gli Slavi.

Ex recentioribus quoque Patriae scriptoribus et Poëtis Vir doctrina pietateque insignis, Ioannes Zanottus, itidem iuris utriusque Doctor et Metropolitanae Iadrensis Canonicus, Publii Virgilii Aeneidem in vernaculam traducens, Slavonicam linguam vocat, Lectoremque hisce verbis alloquitur; Nemarim svitovnu pohvalu, radi çistoche bessida: jere koliko Gradova u ovoj kraini jest, mogu riti, da tuliko varsti jezikova ili govorenja jest, i svakki svoim zakonom osobitto govori, tako da svi Harvati jesmo, a jedan druggomu svakku bessidu nerazumimo. id est; Non curo Mundi laudem, pro sermonis elegantia: quippe quotquot ih hac regione Civitates sunt, tot, possum dicere, Grammaticae dialectos esse, et quisque particulari suo modo loquitur: adeo cum omnes Croatae simus, alter tamen alterius omne verbum non intelligimus. Nec aliunde Dalmatiae, a Romanis institutae Provinciae nomen hoc, quam a Dulmno Croatiae regione et olim urbe cognomini, Regiae Croatorum Coronationis loco (uti suo loco referemus) desumptum Romani dilatarunt: nec Dalmatiae Regni titulo alios quam Croatiae Reges usos comperimos. Iadram vero Ptolomaeus ut coeteri Geographi, in Liburnia statuit, /Libro 2. capite 17./ imo inter Liburnicas Insulas etiam Traguriam numerat, quas omnes Liburnicas Dandulus Venetus /Ad Annum 874./ appellat, Croatiamque, inter Macedones et Istros, in Albam et Rubeam dividit.

In Tabulis etiam Geographicis, /De Regno Dalmatiae et Croatiae/ nomini Latino affectatur Lucius; nam, ut in Prima nullius Dalmatiae meminit, in Secunda, recentiorem a Titio ad Neronem et in Tertia ad Drinum educit: ita Quartae titulum apposuit; Dalmatia post Imperii declinationem in Croatiam, Serviam et Dalmatiam ipsam distincta: ubi (cum priores tres Illyrico nomine recte inscripserit, nec in ipsa Tertia Dalmatiam per Liburnos extenderit) Illyricum, non Dalmatia, in Croatiam, Serviam et Dalmatiam distinctum asscripturus erat. Tandem in Quinta, Croatia Maritima nuncupata, Dalmaticum nomen inter Adriae Insulas, a patrio solo exulaturum, relegat.

Admiratione demum haud dignum est; rerum antiquitus in Croatia gestarum memoriam, tenuibus membranis aut corruptibilibus tabellis inscriptam, ad nupera Lucii tempora copiosam non supermansisse: ubi, quod lapis supra lapidem manserit, mirum! postquam tot infestis, Romanorum primum, diversorum deinde Barbarorum incursionibus fatigata, postremum tribus iam continuis saeculis Turcorum iugo maxima sui parte oppressa igne ferroque evertebatur Croatia! cuius valida quondam Oppida et opulentae Civitates, vallis, fossis et Civibus fortissimis munitae, prostratae adeo sunt et attritae, ut plurimarum vestigia vix noscantur, non paucarum etiam nomine abolito. Habuit autem (procul dubio) tam Diocleas, quam Archidiaconus manuscripta quaedam priscorum Regum rerumque Patriae monumenta, eaque (ob typorum tunc defectum ac litteratorum paucitatem, perque tot temporum iniurias) ad manus Lucii non pervenerunt. Nec omnis Regum aut rerum Croatiae in Latinis ipsorum privilegiis, ita orae maritimae expeditis, fundatur memoria: quae in locis illis, utique tutioribus et a populo litteras amante, conservata reperiuntur. alia Croatis suis Mediterraneis vernacule expedita, cum caeteris Regni et Regum opibus inter tot flammas periisse, censendum est. Reges autem illos Latinae linguae vix gnaros, posteriorum etiam Ungaricae nationis Croatiae Banorum, Bosnae quoque Regum privilegia, vernaculo sermone et litteris expedita, quae plura legi, probant.

Ali još jasnije to izražava Vincentije Zambonus, upućujući se na istog pesnika (str. 263), gde upoređuje Ragusinsku, Spalatensku, Pharsku, Nonsku, Tragurijsku i Šibensku slavonske muze – odnosno pesme koje su do tada izneli njihovi građani – sa Jadranskom Barakovichovom Muzom, ističući njenu izvrsnost; sve ih, kao Rimljani Dalmati, nazivaju svojim delima hrvatskim.

I tako se i Kittae Cvitja, uz Ioannija Ioanitija, doktora oba prava, patricija iz Brača, kanonika i vikara iste Pharske crkve, slaže Ginammus Venetus (na kraju istog dela):

Evo novog Apolona,
Prerušena u ljudsko obličje;
Zlatnim slovima,
Zaslužuje čast visoku:
Sa blagim akcentima,
Vredi heroja nazvati Slavena.

Takođe, među novijim autorima i pesnicima domovine, istaknut po učenju i pobožnosti, Ioannes Zanottus, takođe doktor oba prava i kanonik metropolitanske crkve u Jadru, prevodeći Vergilijevu Eneidu na narodni jezik, naziva je slovenskim jezikom i obraća se čitaocu ovim rečima:

Nemarim svitovnu pohvalu, radi čistog besida:
jer koliko gradova u ovoj zemlji jest, mogu reći, toliko različitih jezika ili govorenja jest, i svaki svojim zakonom posebno govori, tako da svi Hrvati jesmo, a jedan drugom svaku besidu ne razumemo.

Drugim rečima:

– Ne brinem se za slavu sveta zbog lepote jezika; koliko god gradova u ovoj oblasti postoji, toliki su gramatički dijalekti, i svaki govori na svoj način; iako smo svi Hrvati, ipak ne razumemo međusobno svaku reč.

Naziv Dalmatia, ustanovljen od strane Rimljana za provinciju, nije preuzet ni iz čega drugog osim iz Dalmnog kraja Hrvatske i nekadašnjeg grada, kao što se koristi prilikom krunisanja hrvatskih kraljeva (o čemu ćemo govoriti kasnije); i nismo našli da su drugi osim hrvatskih kraljeva koristili titulu Dalmacije.

Ptolomej, kao i ostali geografi, Jadran stavlja u Liburniju (knjiga 2, glava 17), pa čak među liburnske otoke ubraja i Tragurij, koje Dandulus Venetus (god. 874) naziva Liburnskim; Hrvatsku pak deli između Makedonaca i Istra, u Belo i Crveno.

U geografskim tablama (De Regno Dalmatiae et Croatiae) Lucije dodeljuje latinski naziv; kako u Prvoj knjizi ne spominje nijednu Dalmatiju, u Drugoj vodi od Ticija do Nerona, a u Trećoj do Drine, tako je u Četvrtoj postavio naslov; Dalmatija je nakon propasti carstva podeljena na Hrvatsku, Srbiju i samu Dalmaciju: (pri čemu je prethodne tri pravilno nazvao Ilirikom, ali Treću Dalmatiju nije proširio preko Liburna) – Ilirik, a ne Dalmatija, trebao je biti dodeljen Hrvatskoj, Srbiji i Dalmaciji. Na kraju, u Petoj knjizi, Maritimna Hrvatska se naziva, dok Dalmatski naziv među jadranskim ostrvima iz rodnog kraja izostaje.

Nije za čuđenje da se sećanje na drevne događaje u Hrvatskoj, zapisano na tankim pergamentima ili kvarljivim tablama, do vremena Lucija nije sačuvalo u velikoj meri; gde se sačuvalo kamena na kamenu, to je pravo čudo! Nakon što je toliko puta bila pogažena – prvo od Rimljana, zatim od različitih Barbara, a na kraju tri uzastopna veka pod turskim jarmom – najveći deo Hrvatske bio je uništen vatrom i gvozdom! Njena nekada moćna utvrđenja, bogati gradovi, doline, jarke i građani, sve je uništeno i izlizano, da se tragovi mnogih jedva prepoznaju, a imena nekih čak i nestala.

Ipak, nesumnjivo je da su i Dioklecijan i Arhidiakon imali neka rukopisna svedočanstva drevnih kraljeva i spomenike domaćih događaja, koja – zbog tadašnjeg nedostatka štamparskih tipova i malobrojnih pisaca, kao i zbog zla koje su vremena nanela – nisu stigla do ruku Lucija.

Ne oslanja se cela memorija o kraljevima i događajima Hrvatske samo na latinske privilegije, koliko god su primorske oblasti bile uređene; u onim mestima, svakako, sačuvano je pismo kod pismenog naroda. Druga dela su Hrvati vlastitim sredstvima pripremali na mediteranskom jeziku, dok su ostala, zajedno sa bogatstvom kraljevstva i kraljeva, kroz vatre nestala.

Kraljevi su bili malo upućeni u latinski jezik, a privilegije Banova Hrvatske, kao i kraljeva Bosne, sačuvane na narodnom jeziku i pismima, dokazuju to što je čitao autor.

 

[Mrkalj]

Quapropter nec Bosnios, nec Serbios, minus Narentanos aut Croatos Maritimos a Croatis aeque separat Lucius: si idem ipsius sensus, qui typo vulgatis in exemplaribus legitur; et nimirum cum Operi titulum, de Regno Dalmatiae et Croatiae, non Narentiae in particulari, aut Bosnae vel Serviae posuerit. Marulus item transumptum Commentariolum de Regnum Dalmatiae et Croatiae gestis, non Serviorum aut Narentanorum, intitulat. Sic Presbyter Diocleas, Regnum Slavorum, Archidiaconus vero, uti et Diocleas deinde, etc. proprie vocant Croatorum. Et Bosna quidem (si ob Imperii Romani divisionem, Croatia dividi debuisset) minus quam Serbia Croatiae adimenda fuisset: ut quae nunquam, et Serbia aliquando Imperium Orientale cognoscebat; cum et haec Bulgariae contermina Croatorum gens /Anno 1019./ Cedreni testimonio sufficiente.

Sed ne ulterius Ioannis Lucii, erga Italum Romanumve in Dalmatia nomen affectatis nimium coniecturis, diutius replicandis, immorer: ne tot (inquam eiusdem /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 2. capite 15./ assensu) coniecturis Lector iam fessus, taedio opprimatur, illud pro coronide sit; quod /Ibi libro 4. capite 3./ Spalatensis Metropolis, sicuti toti Croatiae praeerat, et unicum tantum Traguriensem suffraganeum in Dalmatia retinebat, ita obsolescente Dalmatico cognomine, pro Croatiae sive Slavoniae Archiepiscopatu sumi coepit. Et, quae Latinis ac Graecis olim Liburnia et Illyris, Croatia nunc dicitur. Dalmatiaque /Thomas Archidiaconus capite 1, Ioannes Lucius operis citati libro 6. capite 4./ censebatur cum Croatia una Provincia.

Ex adductis Auctorum, superius citatorum sententiis, sub CROATIAE nomine censetur quod triplici Slavoniae Hornius assignat, et quod Romani olim Illyrico attribuerunt; exceptis hinc Rhaetiis, parteque Norici, illinc Achaia Aegaeisque Insulis, quas et ipsas tamen ob Illyrici (quod peculiare Croatorum nomen est) apud Romanos habiti, eiusque Linguae, per magnam Asiae et Europae maximam partem diffusae, amplitudinem declarandam, obiter attingemus: cum propriis tamen singularum limitibus, etymo, Insignibus, rebusque ac magis memorabilibus populi moribus: fidem in iis probatissimorum Auctorum secuti, in patriorum defectu.

Stoga ni Bosance, ni Srbe, a još manje Narentane ili Primorske Hrvate, Lucije ne odvaja od Hrvata; ako se gleda isto ono što se u tipičnim primercima čita, i jasno je da je naslov njegovog dela De Regno Dalmatiae et Croatiae ne odnosi posebno na Narentu, ni na Bosnu ili Srbiju.


Marulus takođe naslovljuje prepisanu Commentariolum o događajima u Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, a ne o Srbima ili Narentanima. Tako, prezbiter Diokleas naziva to Kraljevstvom Slovena, dok arhidiakon, kao i kasnije Diokleas, pravilno koristi naziv Hrvata.


I Bosna (ako bi, zbog podela Rimskog carstva, Hrvatska bila podeljena) bila bi manje oduzeta Hrvatskoj nego Srbija; budući da Srbija nikada, ili samo ponekad, nije priznala Istočno carstvo, a takođe i ova teritorija, granična sa Bugarskom, pripadala je hrvatskom narodu (god. 1019, prema svedočanstvu Cedrena).


Ali da ne bih dalje produžavao Lucijeve pretpostavke, vezane za Italijane ili Rimljane u Dalmaciji, i da ne bih umorio čitaoca višestrukim interpretacijama (kako on sam sugeriše u De Regno Dalmatiae et Croatiae, knjiga 2, glava 15), to treba smatrati kao zaključak:


Spalatska nadbiskupija, koja je nadgledala celu Hrvatsku, zadržavala je samo Tragurij kao svoje sufragansko sedište u Dalmaciji; i kako je dalmatinski naziv postupno nestajao, ona je počela da se uzima kao Arhiepiskopija Hrvatske ili Slavonije.


Tako je ono što su Rimljani i Grci nekada nazivali Liburnijom i Ilirikom, danas nazivano Hrvatskom. Dalmacija se, prema Tomi Arhidiakonu (glava 1) i Ioannu Luciju (knjiga 6, glava 4), smatrala jednom provincijom zajedno sa Hrvatskom.


Iz citiranih autora, navedenih iznad, pod imenom HRVATSKA obuhvaćeno je ono što Hornius tripartitno dodeljuje Slavoniji, a što su Rimljani nekada pripisivali Iliriku; osim toga, izuzimaju se Rete, deo Norika, zatim Aheja i Egejska ostrva, koja su takođe, zbog Ilirika (što je specifičan naziv Hrvata), kod Rimljana bila smatrana delom njegove lingvističke i teritorijalne sfere, koja se u velikoj meri prostirala po Aziji i Evropi; pri čemu se, ipak, vodi računa o vlastitim granicama svake regije, etimologiji, obeležjima, događajima i više poštovanim običajima naroda. Za ovo se prihvata autoritet najpouzdanijih autora, u nedostatku vlastitih dokumenata.

 

[Mrkalj]

CROATIAM hanc, varie hactenus ab exteris et inexpertis divisam, bifariam primum Danubio eius flumine partimur; in Septemtrionalem videlicet ac Meridionalem. Hanc in Albam et Rubeam, uti reperimus ante distinctam: medium limitem rectificaturi. Albam dein (in qua nobis plurimum agendum proponimus) in Maritimam, Mediterraneam et Interamniam, hactenus ita appellatas, nec non Alpestrem. alias Dalmatiam, Croatiam modernam, Sloviniam propriam, et Noricum, sive Iapidiam veterem. Rubeam porro in Serbiam, Macedoniam, Bulgariam et Odrysiam. Septemtrionalem demum in Venedicam, Sarmaticam et Ungaricam singulasque in suas partes, per libros et capitula distincturi.

His Prodromum absolvo, ut ad scopum propositum feliciter accedam, Deo, ac Caesare Meo faventibus.

Ter Magno et ter Sancto Deo honor.

HRVATSKU, ovu dosad raznovrsno od strane stranaca i neupućenih podeljenu, prvo bifurkativno delimo rekama, tj. Dunavom; na Severnu i Južnu. Tu južno delimo na Belu i Crvenu, kao što smo ranije naveli: kako bismo odredili srednju granicu. Belu (u kojoj nam predstoji najveći deo rasprave) dalje delimo na Primorsku, Mediteransku i Interamnijsku, dosad tako nazvane, kao i Alpestrsku. Ostalu Dalmaciju, modernu Hrvatsku, pravu Sloveniju i Norik, odnosno staru Iapidiju. Crvenu, pak, na Srbiju, Makedoniju, Bugarsku i Odrišu. Severnu, konačno, na Venecijansku, Sarmatsku i Ugarsku, svaku zasebno u svoje delove, razgraničene kroz knjige i poglavlja.


Ovim završavam Predgovor, da bih s Božjom i carevom pomoći uspešno pristupio predviđenom cilju.


Bogu Velikom i Svetom, triput čast i hvala.

 

[Mrkalj]

J.M.J.
PRODROMUS IN CROATIAM REDIVIVAM​

CROATIAE nomen, quam recentiores putant, antiquius est: Regnumque amplioribus olim terminis describebatur. Eam alii Chrovaitam et Chrovatiam, Horvatiam sive Hrvatiam dicendam, scribunt. Nomen a Corvino Messalla Antonius Bonfinius, Foris a Curati Bulgarorum Duce regioni natum falso autumant. Franciscus Glavinitius ab Harvatska fluvio Harvatiae nuncupationem format; quod fluvii nomen cum Adiectivum sit, fluvio a gente inditum esse potius credam. sed et hic quod solum irrigat, ignoramus: nisi sit Harvatska amnis exiguus penes Castellum sui nominis, in Croatiae Interamnensis Comitatu Varasdinensi, olim Zagorjensi, territorio Comitum Ratkajanorum oriens, ac in Crapinam defluens. Casparus Peucerus ait, /Carionis Chronici libro 4./ quod ab Occasu Croatae gens Heneta progressi paulatim ad ipsam Urbem regiam usque accesserunt populabundi; et tandem obtinuerunt sedem in ea Illyridis et Pannoniae parte, quae olim Liburnia vocata, nunc dicitur Croatia. Clarius Constantinus Porphirogenitus Imperator /De Rausio capite 30./ qui Sarmatas Belochrobatos, id est Albos, sive magnos, aut terram multam possidentes, appellat; et ex his generationem unam, nempe quinque fratres Clucam, Lobellum, Cosentzem, Muchlonem et Chrobatum, duasque sorores Tugam et Bugam, sub principe Porge Patre in Dalmatiam venisse, describit;ubi Abares incolas invenientes, bello per annos aliquot gesto vicerunt Chrobati: Abarumque partem occiderunt, coeteros parere sibi coegerunt: atque ab illo tempore a Chrobatis possessa nomen etiam Chrobatia accepit. Animadvertit in hac Porphirogeniti sententia Ioannes Lucius /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 1. capite 11./ Chrobatos Graece Hrovatos exprimi, qui Slave Hrvati indigetantur: ubi Graeci more solito asperitatem pronunciationis vitaturi o interiecere, atque b illorum per v nostrum effertur ut cum Slavorum Hrvati propria prolatione conveniat. Idem quoque Albos Chrobatos ex Beli et magnos ex veli apte deducit: cum beli slave albos, et veli magnos significet. Quod ipsum ante fatus Imperator probe explicat, dum /Capite 31. in fine/ subdit; Magna autem Chrobatia, quae etiam Alba appellabatur. Et /Capite 32./ magna Chrobatia Baptismi expers, et Alba quoque nuncupata. Sic magnos Hrvatos, vel magnam Hrvatiam pro Sarmatia, quae amplissima est regio, recte verbum veli slavum Graece appropriando, terras multas possidere Chrobatos Sarmatas intelligendum tradit: atque ideo /Capite 30./ praemittit; Chrobati vero tunc habitabant ultra Bagibarias, ubi nunc sunt Belochrobati. Bagibariae vocabulum slavum est, Graece detortum: quod Babje Gore, quasi vetulae Montes, quos Carpatios appellant, innuit. Fortasse autem iidem Hrvati Heruli sive Hrli sunt, etiam gens Slava, qui Anastasii Imperatoris tempore Danubii oras accolentes Liburniam et Dalmatiam occuparunt, Romanos Pannoniae incolas diu tribulantes: nam hi cum Gothis sive Slavis Croatis Presbyteri Diocleatis in aetate conveniunt. Et quidem Verli sive Herli idem significat, ac Latinis egregii dicuntur. nam et Vidomar sive Vidomir secundus Verlorum Rex circa eadem tempora in Dalmatiae Confiniis regnasse perhibetur, qui Sanctum Maximum cum quadraginta Christianis martyrio effecit; et Svevlad tertius illorum Rex, qui Narsetem contra Gothos iuvit, rebus heroicis clarus, memoratur; ut Procopius Caesariensis /Gothorum libro 2./ et Maurus Orbinus /Regno delli Slavi pagina 127. etc./ tradunt. quamvis et Crobizos, quos Herodotus /Libro 4./ Schimnus /Libro 7./ Strabo /Libro 5./ et Ptolomaeus /Capite 9./ in Alysia ponunt, citra Istrum, eosdem, qui nunc Croatae sunt, fuisse, inficias non eo; cum (ut /De Regno Dalmatiae et Croatiae libro 1. capite 11./ Ioannes Lucius ait) non videatur impossibile, Slavos aliis nominibus dictos ab antiquo, sicut ultra Istrum, ita etiam citra habitasse. Antiquius Crovatorum nomen facit Thomas Archidiaconus Spalatensis, qui anno Christi 1200. natus, sexaginta et octo supervixit: ubi /Capite 2. et 7./ Salonae urbium Illyricarum Reginae, captivitatem et destructionem, a Totila Gothorum Duce factam, describens ait: Venerant de Partibus Poloniae, qui Lingones appellabantur, cum Totila septem vel octo Tribus Nobilium. Hi videntes terram Croatiae aptam sibi fore ad habitandum, quia rari in ea coloni manebant, petierunt et obtinuerunt eam a Duce suo. Chroatia est regio montuosa a septentrione adhaeret Dalmatiae: haec regio antiquitus vocabatur Curetia, et populi qui nunc dicuntur Chroatae dicebantur Curetes vel Coribantes. Unde Lucanus.

J.M.J.
[skraćeno od „Iesu, Maria, Ioseph” — „Isuse, Marijo, Josife”, standardna pobožna oznaka u katoličkim tekstovima]


PREDGOVOR U OBNOVLJENU HRVATSKU
(Prodromus in Croatiam Redivivam)


Ime Hrvatske (Croatiae), koje noviji pisci smatraju novijim, zapravo je starije; i kraljevstvo se nekada opisivalo znatno širim granicama.
Neki pišu da se ono ima nazivati Chrovaita, Chrovatia, Horvatia ili Hrvatia.
Antonije Bonfini pogrešno tvrdi da je ime poteklo od Corvina ili Kurata, vojvode Bugara, koji ga je dao oblasti.
Franjevac Franjo Glavinić izvodi ime Harvatia od reke Harvatska, ali pošto je ime reke pridevskog oblika, verovatnije je da je reka ime dobila po narodu, a ne obrnuto.
No, ne znamo ni koju zemlju ta reka natapa, osim ako to nije mali potok Harvatska, blizu zamka istog imena, u županiji Interamnenskoj Hrvatske, u varadinskom okrugu, nekada zagorskom, u oblasti grofova Ratkajana, koji izvire i utiče u Krapinu.


Kaspar Peucer kaže u četvrtoj knjizi Carionove hronike da su se Hrvati, narod iz zapadnih krajeva, postepeno kretali sve do samoga kraljevskog grada [tj. prema središtu Ilirika]; harajući usput, napokon su zauzeli naselja u onom delu Ilirika i Panonije koji se nekada nazivao Liburnija, a sada se zove Hrvatska.


Car Konstantin Porfirogenit, u 30. poglavlju dela O vladanju carstvom, jasnije govori: on naziva Sarmate Belochrobate, to jest Bele ili Velike, ili one koji poseduju mnogo zemlje; i opisuje da je iz njihovog naroda potekla jedna loza — naime petorica braće: Kluk, Lobel, Kosenc, Muhlo i Chrobat, i dve sestre: Tuga i Buga, koji su pod vođstvom oca Porge došli u Dalmaciju.
Tu su, našavši Avare kao starosedeoce, nakon nekoliko godina ratovanja Hrvati pobedili, deo Avara pobili, a ostale primorali da im se pokore; i od toga vremena zemlja je po Hrvatima nazvana Chrobatia.


Ivan Lucić, u delu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, knjiga I, poglavlje 11, primećuje da se ime Chrobati na grčkom piše Hrovati, što u slovenskom jeziku znači Hrvati: Grci su, po svom običaju, da bi izbegli oštrinu izgovora, umetnuli slovo o, a njihovo b izgovara se kao naše v, tako da se izgovor slaže sa slovenskim oblikom Hrvati.
Taj isti Lucić izvedeno ime Beli Hrvati tumači prikladno — od slovenskih reči beli (beli) i veli (veliki); jer beli znači „beli”, a veli „veliki”.
To isto vrlo dobro objašnjava već pomenuti car, kad na kraju 31. poglavlja kaže: „Velika dakle Hrvatska, koja se zvala i Bela.”
I u 32. poglavlju: „Velika Hrvatska, nekrštena, koja se zvala i Bela.”
Dakle, „veliki Hrvati” ili „velika Hrvatska” pravilno znače isto što i Sarmatija, koja je vrlo prostrana zemlja; i time grčki izraz veliki pravilno odgovara slovenskoj reči veli, jer se time označava da su Hrvati-Sarmati posedovali mnoge zemlje.
Zato on i kaže u 30. poglavlju: „Hrvati su tada stanovali iza Bagibarije, gde su sada Belohrvati.”
Naziv Bagibaria je slovenska reč, iskrivljena na grčki način; znači Babje gore, to jest „planine starica”, a to su sadašnje Karpatske planine.


Možda su, međutim, ti isti Hrvati bili Heruli ili Hrli, takođe slovensko pleme, koje je u vreme cara Anastasija živelo uz obale Dunava i zauzelo Liburniju i Dalmaciju, dugo uznemiravajući rimske stanovnike Panonije.
Jer oni se, po svedočanstvu Prezbitera Dukljanina, poklapaju po vremenu sa Gotima, to jest sa slovenskim Hrvatima.
A i ime Verli ili Herli znači isto što i „izvrsni” kod Latina; jer Vidomar ili Vidomir, drugi kralj Verla, vladao je oko istog vremena u pograničnim krajevima Dalmacije, i učinio je da sveti Maksim sa četrdeset hrišćana postrada mučeničkom smrću.
A Svevlad, treći njihov kralj, koji je pomogao Narsesu protiv Gota, bio je poznat po herojskim delima, kako svedoče Prokopije Kesarijski (u drugoj knjizi Gotskog rata) i Mauro Orbin (na str. 127. dela Kraljevstvo Slovena).


Ipak, ne poričem da su i oni Crobizi, koje Herodot (knj. 4), Skimnus (knj. 7), Strabon (knj. 5) i Ptolemej (poglavlje 9) smeštaju u Alisiju, s one strane Istera [tj. Dunava], mogli biti isti oni koji se sada zovu Hrvati; jer, kako kaže Ivan Lucić (O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, knj. 1, pogl. 11), nije nemoguće da su Sloveni još od davnine živeli i s one i s ove strane Dunava, pod različitim imenima.


Starije postojanje imena Hrvata potvrđuje i Toma Arhiđakon Spalatski, rođen 1200. godine i poživeo šezdeset osam godina.
On u poglavljima 2. i 7. opisuje kako su Salonu, kraljicu ilirskih gradova, osvojili i razorili Totila, vojvoda Gota, i njegovi ljudi, te kaže:
„Došli su iz krajeva Poljske oni koji su se zvali Lingoni, sa Totilom, sa sedam ili osam plemena plemića. Videvši da im je zemlja Hrvatske pogodna za naseljavanje, jer je u njoj malo stanovnika preostalo, zatražili su i dobili je od svoga vojvode.”
Hrvatska je, kaže on, planinska zemlja koja se sa severa naslanja na Dalmaciju.
Ta se oblast u starini nazivala Kuretija, a narodi koji se sada zovu Hrvati zvali su se Kureti ili Koribanti.
Odatle i Lukan [rim. pesnik] izvodi njihovo ime.

 

[Mrkalj]

Illic bellaci confisus gente Curetum,

Quos alit Adriaco tellus circumflua ponto. Dicebantur vero Curetes, quasi Currentes: quia per montes et sylvas oberrantes, agrestem vitam ducebant: ex asperitate quidem Patriae naturam trahentes armorum asperitatibus, invasionibus, praedationibus, ferino more gaudebant: bellaces valde et quasi pro nihilo ducentes se morti exponere, nudos se plerumque hostilibus armis obiciunt. Hi apud plures Poetarum de quadam ridicula opinione notantur: etenim quando Luna Ecclipsim patitur, putantes eam a spiritibus corrodi, et consumi, omnia aeramenta domorum pulsant, quasi per strepitum daemonibus credunt Lunae succurrere laboranti. unde Virgilius:

Pulsantes aera Curetes. Permixti ergo populi isti, et facti sunt gens una, vita, moribusque consimiles, unius loquelae. At quia Curetes Insulani sunt, Curictae (quae vulgo Kurk) Liburniae adiacentis Insulae habitatores, a qua toti Croatiae continenti nasci potuisse nomen vix est possibile. quamquam et proxima illi Arbensis, Scylaci Cariandensi Catarabatis dicta, quam eiusdem Scylacis Interpres Holsteinus Arbatin vocat, ac altera Cratia prope Pharum, omnes Crovatiae regno adiacentes, in huius nomen quod conferant coniectari liceat; cum autem Croatiam montuosam esse regionem, et Dalmatiae a septentrione adiacere, dicat idem Archidiaconus, Chroatosque alias et Corybantes fuisse dictos asserat: verius a Corbavia provincia, Liburniae veteris Croatiaeque modernae media atque altissima regione, olim Corybantia dicta, Crovatorum nomen observatum esse censendum affirmo, Cui quoque regioni tum Curicta sive Curetia, et Catarabatis, cum etiam Cratia, exiguo freto, a Continenti separatae, proxime adiacent, imo prospectui quodammodo subiciuntur; earumque, et nimirum Curetum, vicinitas cum Poëtae relatione convenit, qui ait:

Hoc Curetes habent, hoc Corybantes opus. imo et ipsi Curetibus attributi superius mores in ipsa Corbavia et Croatia passim ad nostram usque aetatem observabantur. Et quidem Corybantes exigua litterarum mutatione a Crovatorum nuncupatione differunt, qui se (ut diximus) Hrvatos, alii et Horvatos appellant, a Graecis Chrobati, a Germanis Korbati, a Latinis Croatae, Crovates et Chrobates dicti.

PREVOD​

Tamo se [= u toj zemlji] on [Totila, po Tomi Arhiđakonu] pouzdao u ratoborni narod Kureta, koje hrani zemlja oplakivana Jadranskim morem.
Nazivali su se, naime, Kureti, kao da znači Trkači, jer su, lutajući po planinama i šumama, vodili divlji način života. Po surovosti svoje otadžbine i sami su poprimili sličnu narav — uživali su u ratnim okršajima, upadima i pljačkama, po životinjskom običaju: bili su veoma borbeni i gotovo su ništa ne smatrali time da se izlažu smrti — često su goli išli protiv neprijateljskog oružja.


O njima se kod mnogih pesnika spominje i jedno smešno verovanje: naime, kad bi Mesec bio u pomračenju, oni bi, misleći da ga duhovi jedu i uništavaju, udarali u sve metalne predmete u kućama, verujući da bukom pomažu Mesecu koji se muči.
Otuda i Vergilije kaže:

„Pulsantes aera Curetes” —
„Kureti koji udaraju u bronzu.”

Ovi su se, dakle, narodi izmešali i postali jedan rod, slični po životu i običajima, i jedinstveni u govoru.
Ali, pošto su Kureti ostrvljani, tj. stanovnici ostrva Kurikta [= današnji Krk], koje pripada Liburniji, teško je verovatno da bi od tog ostrva moglo nastati ime cele kopnene Hrvatske.


Ipak, i obližnje ostrvo Arba [= Rab], koje Skilaks iz Karijande naziva Catarabatis, a njegov tumač Holštajn [Holstenius] zove Arbatin, kao i drugo ostrvo Cratia [možda današnji Hvar], sva ta ostrva, budući da leže uz Hrvatsko kraljevstvo, mogla su na neki način doprineti nastanku imena.


A pošto isti Arhiđakon kaže da je Hrvatska planinska oblast i da se severno proteže uz Dalmaciju, i da su se Hrvati nekada zvali i Kureti i Koribanti, držim da je ispravnije smatrati da je ime Crovata (Hrvatâ) poteklo od oblasti Korbanija [= Gacka–Lika, centralni i najviši deo stare Liburnije i današnje Hrvatske], koja se u starini nazivala Corybantia.


Ovoj oblasti su tada pripadala i ostrva Kurikta (Krk), Catarabatis (Rab), pa i ono Cratia, koja su od kopna odvojena uzanim moreuzom, i gotovo joj sučeljena — tako da se može reći da su u njenom vidokrugu.
Njihova blizina i, razume se, blizina Kureta, slaže se s rečima pesnika:

„Hoc Curetes habent, hoc Corybantes opus.”
(„To je delo Kureta, to je delo Koribanata.”)

Štaviše, i sami običaji koji su se gore pripisivali Kuretima, u samoj Korbaniji i Hrvatskoj mogli su se opažati sve do naših vremena.
I zaista, ime Koribanti razlikuje se od imena Crovati (Hrvati) samo u maloj promeni slova; jer oni sebe, kako smo rekli, nazivaju Hrvati (Hrvati), neki i Horvati; Grci ih zovu Chrobati, Nemci Korbati, a Latini Croatae, Crovates i Chrobates.

 

[Mrkalj]

Termini porro Croatorum Regni a diversis authoribus diversimode statuuntur. Graeci Orientalem Cetinae, Occidentalem Arsiae flumina ponunt. E quibus Porphirogenitus haec scripto reliquit. /Capite 30./ A Zentina fluvio Chrobatia incipit, extenditurque versus mare ad Istriae usque Confinia, sive Albunum Urbem, versus Montana, aliquatenus etiam supra Istriae Thema excurrit, versus Tzentina et Chlebna Serbliae regionem attingit. Subnectit Porphirogenito Lucius /Operis citati libro 1. capite 13./ At quia Chlebna ultra Zentinam (sive, ut hodie Cetinam) est; ideo subdit, versus Zentinam regionem attingit: ut cognoscatur flumen Cetinae in maritima parte Orientalem terminum Croatiae fuisse: in interiori vero Chlebnam quoque in Croatia inclusam; adducta altera eiusdem Imperatoris sententia, qua asserit, quod a Ragusio Zachlumorum Principatus initium habet, et ad Orontium flumen tendit, oraque Maritima Paganis, (id est Croatis non baptizatis) Montana, quae ad septentrionem Chrobatis, id est baptizatis quae infronte Serbliae contermina est. Graecos sequuntur Latini; communiterque Occidentalem Croatiae terminum ad Arsiam fluvium /Plinius libro 3. capite 13, Lucanus Annaeus libro 2. capite 1, Petrus Coppus, Maginus etc./ extendunt, uti ad secundum, sive posteriorem Liburniae terminum, et Albonam in Croatico solo esse affirmat Ioannes Lucius /Operis citati libro 6. capite 3./; priorem quippe ad Formionem amnem fuisse memorat Fuscus Palladius /De Situ orae Illyrici libro 1./, antiquitus ad Timavum et Alpes usque extensum fuisse in tractatu sequenti de Liburnia, docebimus; Patriorum scriptorum, omnium merito antiquissimus Thomas Spalatensis Archidiaconus /Capite 13./ haec Regni Croatiae adscribit fuisse Confinia, Ab Oriente Delmia, ubi Civitas Delmis, in qua est quaedam Ecclesia, quam Beatus Germanus Capuanus Episcopus consecravit, sicut scriptum reperitur in ea. Ab Occidente Carinthia, versus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatiae, et Istriae, ab Aquilone vero ripa Danubii usque ad mare Dalmaticum, cum tota Maronia et Chulmiae Ducatu. Et rite Croatorum Regnum usque ad ripas Danubii xtensum fuisse adhuc anno Christi 838. observavit Ioannes Lucius /Operis citati libro 2. capite 2.et 8./ idemque a saepefato Imperatore Porphirogenito fideli memoriae traditum est; qui Turcis (nunc Ungaris) confines describens /Capite 30./ ait: Ad Orientem Bulgari, separante eos Istro, qui et Danubius ad septentrionem Patzi (hodie Poloni) ad Occidentem Franci (Germani) ad Meridiem Chrobati. A Chrobatis namque (ut idem prosequitur) qui in Dalmatiam venerunt, pars secessit et Illyricum tenuit, atque Pannoniam. Pannonia quoque Croatiae olim nomine tenebatur; Branslavonem quippe eius partis Regni Croatorum fuisse Ducem, quae inter Savum et Dravum sita est, Annales Francorum Fuldenses referunt /Anno 884./ et Ioannes Lucius /Operis citati libro 2. capite 2./. Croatos quoque fuisse qui Saviam occuparunt ex Porphirogenito et Cedreno constare, idem /Ibi libro 12./ asserit. Et alibi /Libro 1. capite 15./ Savia et ager Sirmiensis a Slavis Croatis occupata, Slavonia vocatur. Superiorem item Pannoniae partem Aeneas Sylvius, qui deinde Pius Pontifex et Stephanus Broderich Slavoniae sive Croatiae accensent. Aventinus praeterea /Libro 1./ fidem facit; quod Slavi traiecto Danubio Iustiniani I. Imperatoris tempore, occuparunt Dalmatiam, Liburniam, Pannoniam et partem Norici, quae etiamnum Slavonia dicitur. Nam et Turcae nuper dum in modernae Ungariae possessu fuissent, cis Danubianam Croatensem sive Croaticam, et populos Croatinos (Hrvatjani) appellabant. Sed et trans Danubium amplissimis terminis Croatorum Regnum extendebatur, ut ex superius narratis Porphirogeniti verbis constat, qui ulterius /Capite 31./ scribit; Chrobati, qui Dalmatiae partes incolunt, a Chrobatis Albis Baptisimo expertibus, originem ducunt, qui ultra Turciam prope Franciam, habitant, et Sclavis contermini sunt non baptizatis, Serblis, qui Chrobati dicuntur, lingua Sclavorum, id est terram multam possidentes. Et /Capite 30./ Caeteri vero Chrobati versus Franciam commorabantur, et appellabantur hodie Belochrobati, sive Chrobati Albi proprio Principi subiecti. Parent autem Othoni magno Regi Franciae, quae et Saxonia, Baptismique expertes, affinitatem cum Turcis, et amicitiam contrahunt.

PREVOD​

Granice, pak, Kraljevstva Hrvata različiti su autori različito određivali.
Grci su postavljali istočnu granicu na reci Cetini, a zapadnu na reci Arsiji [= današnja Raša u Istri].

Od njih [grčkih autora] Porfirogenit je ovo ostavio zapisano (u poglavlju 30):

„Od reke Cetine počinje Hrvatska, i pruža se prema moru sve do granica Istre, tj. do grada Albona [= Labin]; u planinskom pravcu delimično čak i iznad teme Istre [= administrativne oblasti], a prema Cetini i Chlebni [= verovatno Livno ili Glina] doseže do zemlje Srbije.”

Na to se nadovezuje Ivan Lucić (De Regno Dalmatiae et Croatiae, knj. I, pogl. 13), i dodaje:

„Pošto se Chlebna nalazi iznad Cetine (to jest, kako se danas kaže, reke Cetine), zato [Porfirogenit] dodaje: 'doseže do područja Cetine', da bi se razumelo da je u priobalnom delu Cetina bila istočna granica Hrvatske, dok je u unutrašnjosti i Chlebna bila uključena u Hrvatsku.”

On dodaje i drugo Porfirogenitovo svedočanstvo, gde car piše:

„Od Dubrovnika počinje kneževina Zahumljana i pruža se do reke Orontius [= Neretve]; a primorje, kojim vladaju Pogani (tj. nekršteni Hrvati), leži prema planinama koje su na severu od krštenih Hrvata, što znači prema granici Srbije.”

[Ovim Porfirogenit pravi razliku između Pagani = Neretljani, nekrštenih Hrvata primoraca, i Chrobati baptizati, krštenih Hrvata unutrašnjosti.]

Grke slede i Latini, i opšte je prihvaćeno da je zapadna granica Hrvatske išla do reke Arsije [Raše] — kako pišu Plinije (III, 13), Lukan (II, 1), Petar Koppus, Maginus i drugi —, tj. do druge (kasnije) granice Liburnije.
Takođe i Ivan Lucić (knj. VI, pogl. 3) tvrdi da se grad Albona nalazi na hrvatskom tlu.

Prva, odnosno ranija granica Liburnije, kako beleži Fusk Paladije (O obali Ilirika, knj. I), bila je kod reke Formion, a u antičko doba je do Timava i Alpa dopirala — što ćemo dokazati u sledećem traktatu o Liburniji.

Od domaćih pisaca najstariji i s pravom najugledniji, Toma Spalatinac Arhiđakon (pogl. 13), ovako navodi granice Kraljevstva Hrvatske:

„Na istoku Delmija [= Duvno], gde je grad Delmis, u kojem postoji crkva koju je blagoslovio blaženi German, biskup Kapue, kako se i u njoj zapisano nalazi.
Na zapadu Koruška [Carinthia], prema moru sve do grada Stridona [= Štrigova?, po tradiciji rodno mesto sv. Jeronima], koji je sada granica Dalmacije i Istre.
Na severu, obala Dunava, sve do mora Dalmatinskog, zajedno sa celom Maroniom [= Marča, Pokuplje?] i knezovinom Hlumskom [= Zahumlje].”

I s pravom je Ivan Lucić (u knj. II, pogl. 2 i 8) primetio da se Kraljevstvo Hrvata još godine Gospodnje 838. protezalo sve do obala Dunava.
To je, takođe, i pomenuti Porfirogenit verno zabeležio, kad je, opisujući granice Turaka (tj. današnjih Mađara) (pogl. 30), zapisao:

„Na istoku su Bugari, koje odvaja reka Istar [= Dunav]; na severu su Patzi [= Poljaci]; na zapadu Franci [= Nemci]; a na jugu Hrvati.”

Jer, kako isti dalje dodaje:

„Od Hrvata koji su došli u Dalmaciju, jedan se deo odvojio, i zauzeo Ilirik i Panoniju.”

Panonija se, uostalom, nekada i imenom Hrvatska nazivala: jer, kako beleže franački Analisti Fuldenski (godine 884.) i Ivan Lucić (knj. II, pogl. 2),

„Branislav je bio vojvoda onog dela kraljevstva Hrvata koji se nalazi između reka Save i Drave.”

Takođe i Porfirogenit i Kedrin svedoče da su Hrvati zauzeli zemlju uz Savu, što Lucić (tamo, knj. XII) potvrđuje.
Na drugom mestu (knj. I, pogl. 15) on kaže:

„Sava i područje Sirmija [= Sremska Mitrovica] koje su zauzeli Sloveni Hrvati, nazivaju se Slavonija.”

I gornji deo Panonije pribrajaju Enej Silvije (koji je kasnije postao papa Pije II) i Stefan Broderik — Slavoniji, tj. Hrvatskoj.
Takođe i Aventin (Annales Bojorum, knj. I) potvrđuje da su Sloveni, prešavši Dunav u vreme cara Justinijana I, zauzeli Dalmaciju, Liburniju, Panoniju i deo Norika, koji se i danas naziva Slavonija.

A i Turci, dok su skoro bili u posedu današnje Mađarske, nazivali su ovostranu (cisdanubijsku) oblast Hrvatskom (Croatensem sive Croaticam) i njen narod Hrvatima (Hrvatjani).

Ali i preko Dunava, kraljevstvo Hrvata prostiralo se na prostranim teritorijama, kako proizlazi iz gornjih reči Porfirogenitovih, koji dalje (pogl. 31) piše:

„Hrvati koji nastavaju delove Dalmacije potiču od Belih Hrvata, koji nisu primili krštenje, i koji žive iza zemlje Turaka (tj. Mađara), blizu Francuske, i graniče se sa nekrštenim Slovenima, Srbima, koji se nazivaju Hrvati na slovenskom jeziku, tj. 'oni koji poseduju mnogo zemlje'.”

I u poglavlju 30. Porfirogenit još dodaje:

„Ostali Hrvati boravili su prema Francuskoj, i danas se zovu Belohrvati (Chrobati Albani), podložni sopstvenom knezu.
Oni su, pak, potčinjeni Otonu Velikom, kralju Francuske [tj. Nemačke i Saksonije], iako nekršteni, te održavaju srodstvo i prijateljstvo s Turcima (Mađarima).”

---

 

[Kole11]

Caspar Peucer kaže (u 4. knjizi Carionove hronike) da su Hrvati, kao Heneti [tj. Veneti], napustivši zapad, malo po malo dopirali sve do kraljevskog grada [tj. do glavnog grada Ilirika], pustošeći,
i da su na kraju zauzeli naselja u onom delu Ilirika i Panonije koji se nekada zvao Liburnija, a sada se zove Hrvatska.

Sve se mora proveriti, ja ovo u 4.knjizi nisam našao. Ali zato je Peucer napisao tamo da su srpski despoti bili iz roda Heneta

 

[Mrkalj]

Sve se mora proveriti, ja ovo u 4.knjizi nisam našao. Ali zato je Peucer napisao tamo da su srpski despoti bili iz roda Heneta

Pogledajte prilog 1808320

Cela fora kod Vitezovića je da nategne hrvatstvo preko celog Balkana. Tako, ako su negde pomenuti Nemanjići, njemu je to - pu, hrvatsko! Ladno i bez pardona.

I zaista, Bjelobardo i Bjelazora — gradovi Makedonaca poznati iz Plinijeve istorije — svedoče o starini i veličini jezika i moći Hrvata.
Štaviše, u kasnijim vremenima su kraljevi nemanjićke loze držali Makedoniju, Epir, Grčku, Rumuniju i Bugarsku pod svojom vlašću.
Odatle i Stefan IV, kralj zvan Dušan ili Milostivi, koji je koristio naslov Car Rimljana i Srba, odnosno Car Srbije, Grčke i Bugarske, i postavljao kraljeve Raške i Bugarske — kako svedoče Mauro Orbin (u već pomenutom delu), Jakov Lukarić, Georg Hornius i Kazimir Frešot.“