Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 88.249
Plan je bio neprihvatljiv i za hrvatsku i za srpsku stranu. Hrvatski lideri su znali ga diplomatski odbiti (a Tuđman je iznapadan kod kuće što je i izgovorio da se plan može uzeti na razmatranje) a Srbi Krajišnici, da li zbog toga što su im lideri pijandure koje obaraju balvane na puteve i pucaju na nebo, da li po starom srpskom principu, izričito odbijaju.
Međutim, lijepo ponavljam da se uzmu Albanci sa Kosova i Metohije na razmatranje. Ako njihova pozicija ne čudi, zašto bi ta od Krajišnika?
Albansko političko rukovodstvo je došlo u Rambuje sa izričitom namjerom da se svoji nacionalni i politički ciljevi izlobiraju. Odmah su rekli da ne žele nikakve pregovore sa Beogradom, već samo konsultacije sa međunarodnom zajednicom, stoga u Rambujeu nikakvi pregovori nisu bili održani. Za vrijeme tzv. 'indirektnih pregovora' Hašim Tači i članovi pregovaračkog tima Kosovskih Albanaca su odmah odbijali sve inostrane nacrte mirovnih ugovora bez razmatranja, dok su, interesantno, Jugo-Srbi imali upravo obrnut pristup od mirovnih pregovora da se zaustavi građanski rat u Hrvatskoj (u osnovi su prihvatili većinu ponuđenih planova). Kod Kosovskih Albanaca mentalitet i struka njihovih lidera je imala sličan uticaj kao kod Krajiških Srba. Beograd je čak više puta i nudio da se sastane sa 'terorističkim predstavnicima', dok su oni to kategorički odbijali.
Interesanto, predlog za mirovni sporazum u Rambujeu je kategorički iznova i iznova mijenjan, sve dok predstavnici Beograda nisu svoj stav iz 'suštinski prihvatljivo' promijenili u 'apsolutno neprihvatljivo' (i to samo za anekse, a ne i čitavi sporazum), ubacivanjem amandmana kako bi se predstavnici OVK privoljeli da plan prihvate. Na kraju, Tači i njegovi su jasno rekli NE bez nezavisnosti Kosova, ništa, i da slobodno mogu da prestanu, a da se OVK vrati kući. Onda su predstavnici međunarodnih medijatora ubacili razne klauzule kako bi bilo uvedeno samo privremeno rješenje, potom kako će se volja naroda Kosova uzeti u obzir prilikom odlučivanja o konačnom statusu Kosova, otvorile to pitanje i ubacile raznorazne dvosmislene tačke. Albanski odgovor je i dalje bio negativan, sve dok Olbrajtova nije izjavila za stolom, zvanično, da će u roku od tri godine nakon potpisivanja sporazuma Kosovo postati puna nezavisna država, tek tada isprovocirajući Beograd. Nezvanično, Olbrajtova je još lupila šakom o stol i rekla Tačiju da će se Zapad u potpunosti povući i prepustiti Albance Srbima i da im neće biti ni bitno ako ih Srbi sve odreda pobiju.
Konačan potpis koji su predstavnici Kosmetskih Albanaca stavili je bio vrlo težak, zato što je OVK i sama izjavila da ako se Tači vrati kao potpisivač nekog sporazuma koji ne garantuje nezavisnost, njegov avion će biti oboren, a potpis zanemaren u potpunosti, kao da se nikada nije dogodio. I tako je došlo da su svi stranci stavili potpis, kao i Albanci, a Beograd tražio neke izmjene i pregovore.
Sada, sasvim je drugo pitanje kako se Zapad u Krajini stavio na jednu stranu, a na Kosovu na sasvim drugu. Velika je enigma, zato što su se albanski pregovarači ponašali bahato, agresivno, nesaradljivo i nerazumno. Još bi trebalo dodati da su svi napadi i incidenti u ratnom stanju na Kosovu bili, gotovo svi, izazvani akcijama gerilsko-terorističke OVK. Postojao je samo jedan jedini izolovani incident, a to je onaj početkom 1999. godine koji se desio u Račaku, u kojem je 40-45 ljudi ubijeno, terorista, ali među njima izgleda i civila-jataka, koji je ostao sporna tema do današnjega dana. S druge strane, do plana Z-4, Hrvatska je držala Loru (najznačajniji logor - ali bilo je i drugih, recimo Kerestinac), desilo se ono u Borovom Selu, pobijeni su ljudi u Gospiću, desilo se ono na Mirlović Polju, bio je neslavni Medački džep, raznih mutnih stvari je bilo oko Masleničkog mosta, Miljevačkog platoa, kao i naravno Operacija Bljesak (a Bljesak izgleda svi i zaboravljaju kada govore o Z-4 i o mirovnim pregovorima). Ostaje pitanje da li je jednostavno ovo dokaz da je srbofobija ipak stvarnost na Zapadu i da su na odluke uticala prošla isustva sa Srbima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini? Ako ne, šta je drugo moglo biti, ako isključimo da je u pitanju neka surova igra moćnika (da probamo možemo li napasti neku državu bez objave rata i bez Ujedinjenih nacija, da probamo možemo li koristiti nedozvoljeno oružje, da eksperimentišemo možemo li samostalno napraviti jednu novu državu)? Poznato je da su SAD govorile javno da su protiv Oluje, a strategički je pomagale, a Ričard Holbruk, dok je Piter Galbrajt pregovarao sa Srbima, savjetovao Tuđmana da se vojno što prije riješi, možda strahujući od sklapanja mira?
Poslednja izmena:
