Bregalnička bitka
Bitka na Bregalnici, bitka iz Drugog balkanskog rata, vodila se u vremenu od 30. juna do 9. jula 1913. godine. Otpočela je iznenadnim noćnim napadom bugarske vojske na srpske položaje na reci Bregalnici.
Posle Prvog balkanskog rata, srpski i bugarski diplomati se nisu mogli dogovoriti oko podele teritorija koje su oslobodile od Osmanskog carstva. Srbija je, po saveznom ugovoru, smatrala da se rešenje spora preda arbitražnom sudu Rusije. Ali Bugarska, pod uticajem vojničke partije, a podsticana Austrougarskom, nije htela da sačeka rešenje ruskog cara, već je 30. juna 1913, bez najave rata, izvršila prepad na srpsku i grčku vojsku i time započela rat, a u isto vreme i bitku na srpskom frontu. Prostor na kome se odvijala bitka, proteže se od Carevog vrha na Osogovskoj planini, pa niz oba njegova grebena, koji se spuštaju na jug i jugozapad, obema stranama Zletovske reke do njenog ušća u Vardar.
U bici su učestvovale 1. i 3. armija, 7 pešadijskih i 1. konjička divizija (127 bataljona, 253 topa i 33 eskadrona), svega oko 176.000 boraca sa 253 topa sa srpske strane; sa bugarske strane 4 armija, makedonsko-jedrensko opolčenje, 4 divizije i 3 brigade (95 bataljona, 230 topova), oko 130.000 boraca.
Bugarski plan za bitku bio je da koncentrisanim snagama 4. armije izvrše iznenadan prepad na srpsku vojsku, da povedu ofanzivan boj s ograničenim ciljem (zauzimanje sporne teritorije), u kojem bi da potuku srpsku vojsku na frontu od Vardara duž Bregalnice i Zletovske reke do Carevog vrha, i da zauzmu Ovčje Polje.
Sa kakvom je upornošću vođena bregalnička bitka, najbolje pokazuju veliki obostrani gubici.
Gubici kod 1. i 3. srpske armije bili su oko 20.000 mrtvih i ranjenih, kod 4. bugarske armije oko 30.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih.
Najžešći boj je doživela Timočka divizija, koja je uspešno branila juriše dva puta nadmoćnijih Bugara.
Srbi su dobili materijalnu i moralnu pobedu, a zarobili su i veliki plen i znatan broj bugarskih vojnika. Bugarski ratni plan potpuno je rastrojen i oni su bili prinuđeni da pređu u defanzivu. Posledice ove bitke bile su ulazak i Rumunije i Osmanskog carstva u rat protiv Bugarske i ubrzanje završetka rata.
Parola srpska bila je tada: Za Kosovo - Kumanovo! Za Slivnicu - Bregalnicu
Posle poraza smenjen je i vodeći bugarski general Mihail Savov, a i nova vlada je sastavljena.
Katastrofalne posledice bitke na Bregalnici su došle i na drugim frontovima. Kad su videli slom bugarske armije kod Bregalnice, Bugarsku su napale 13. jula Rumunija i Osmansko carstvo, što je Bugarskoj donelo velike gubitke čitavih pokrajina (Rumunija je zauzela Dobrudžu, a Osmansko carstvo Jedrene, sa celom pokrajinom koju su izgubili u Prvom balkanskom ratu). Srpski vojnici su stekli iskustvo koje im je kasnije bilo preko potrebno u 1. svetskom ratu.
Spomen-kapela sa kosturnicom Kalenica kod Štipa podignuta je 1928. godine. Tu je bilo sahranjeno oko 6 hiljada poginulih srpskih vojnika. Tokom 1941. godine uništili su je bugarski fašisti. Na tom mestu je 2015. godine podignuta spomen-ploča.
Posle rata
Dan po potpisivanju mirovnog ugovora, 11. avgusta 1913. godine, u beogradskoj Sabornoj crkvi održano je u prisustvu srpskog kralja svečano bogosluženje. Beograd je pripremio svečani doček s fronta Prve armije i njenog komandanta, prestolonaslednika Aleksandra. Štab armije je iz Skoplja na stanicu u Topčideru prispeo 24. avgusta 1913. godine. Svečana povorka krenula je u trijumfalni marš k centru grada. Na kraju Šumadijske ulice (Bulevar oslobođenja), kod Slavije, bio je podignut cvetni slavoluk pod kojim su predstavnici vlade, Skupštine, grada Beograda, vojske i naroda, s nestrpljenjem očekivali dolazak pobedničke vojske.
U 8.45 časova, na čelu kolone, pojavio se prestolonaslednik, kome je predsednik beogradske opštine Ljubomir Davidović predao sablju sa zlatnim balčakom i srebrnom kanijom i sečivom. Na njoj su bile urezane reči: „Svom junačkom prestolonasledniku – Beograd”, a zatim imena mesta gde su se sve važnije bitke u turskom i bugarskom ratu vodile, s godinama 1912. i 1913. U pozdravnom govoru, Davidović je rekao: „U znak zahvalnosti, Beograd Vas moli da primite, Visočanstvo, ovu sablju… Neka ona nikada ne sine bez potrebe, a kad sine, neka se nikad ne povrati u korice bez časti za Vaše Visočanstvo, bez slave za srpsko pleme.” Nažalost, do danas nije sačuvana ne samo ova sablja, nego ni njen precizniji opis.
Istoga dana otkriven je na Beogradskoj tvrđavi spomenik rodonačelniku kraljevske dinastije Karađorđu Petroviću.
U čast pobeda u Balkanskim ratovima,od Slavije preko Nemanjine, Karađorđevei Knez Mihailove ulice , sve do Kalemegdana i na samom Kalemegdanu, bilo je podignuto 14 slavoluka. Slavoluci su bili ukrašeni nacionalnim simbolima, krunama, grbovima, zastavama, kraljevskim monogramima i lovorovim vencima.Autor jednog slavoluka, na Terazijama, bila je Jelisaveta Načić.