OPASNOSTI MONDIJALIZMA
Znatan doprinos duhovnom razbijanju srpskog naroda dao je komunistički internacionalizam. Poput jugoslovenske ideje, i ideja internacionalizma privukla je znatan deo Srba na svim prostorima bivše Jugoslavije. Stoga što je
srpska nacija od Kominterne i Komunističke partije Jugoslavije bila proglašena za ''ugnjetačku'' i ''hegemonističku'', srpski komunisti su, za razliku od ostalih komunista, koji su pripadali tzv. '''ugnjetenim nacijama'', najlakše, najbrže i najbezbolnije prihvatali ideju internacionalizma. To nisu činili samo zbog istinske nacionalne širine, već u prvom redu zato što su želeli da iskažu svoju partijsko-političku pravovernost, što su osećali potrebu da se od nje, kao pripadnici žigosane nacije, distanciraju i pobegnu. Bežanjem od sopstvenih korena i stupanjem pod barjak internacionalizma, srpski komunisti su hteli da skinu sa sebe ''ljagu'' koju nisu stekli nekim svojim činjenjem ili nečinjenjem ili nekom svojom krivicom, već rođenjem. U svakom slučaju, komunistički internacionalizam u srpskoj sredini širio se poput zaraze. On je postao deo jedne snažne i opsenjujuće ideologije, a potom i vladajućeg sistema. Postalo je ne samo pomodno već i poželjno odreći se sopstvene nacije i proglasiti se internacionalistom. Zavisno od stava prema ideji internacionalizma u dobroj meri bila je i ocena o tome da li je neko ''napredan'' ili ''nazadan''. ''Naprednima'' je bila obezbeđena karijera pa je tako i svojevrsnom korupcijom jačala ideja internacionalizma u srpskoj sredini na račun srpstva koje je slabilo. Prividno niža svest, nacionalna, zamenjena je jednom prividno višom svešću, internacionalnom. Nacionalni ideal je poništen jednim internacionalnim idealom.
Tokom 19. i početkom 20. veka ulagali su višestruke napore svi odgovorni činioci države i društva da se prevaziđu, smanje i nestanu istorijski stečene razlike među Srbima rasejanim po širokom području Balkana da se oni što više međusobno približe i duhovno postanu jedinstveni. U ratnom periodu (1941-1945), a naročito u posleratnom, do danas procesi su išli, i još uvek idu, u obrnutom smeru. Činjeno je sve da se srpski narod duhovno razbije i razjedini, da se biološka veza obezvredi, a njoj nasuprot ojača veza po klasnoj, ideološkoj i partijskoj pripadnosti.
Već sam rekao da su kao droga delovali razorno na duhovno jedinstvo Srba komunistički internacionalizam i od države i vladajuće partije forsirani jugoslavizam. Tih opijuma nismo se još oslobodili a već nam je stigla nova droga oličena u mondijalizmu. Kao što je komunistički internacionalizam proglašavan za progresivnu i elitnu misao — tako se danas mondijalističke ideje predstavljaju kao ideje budućnosti najnaprednijeg i najcivilizovanijeg dela čovečanstva. Te ideje, pogubne za duhovno jedinstvo Srba, imaju moćnu moralnu i materijalnu podršku inostranstva, a slabu otpornu moć unutar naše države, tim slabiju što se pristalice ideja komunističkog internacionalizma i jugoslavizma u mnogo čemu podudaraju sa mondijalistima u ignoraciji, nebrizi, pa čak i u odioznosti prema srpskoj naciji.
Donedavni predsednik francuske vlade, Eduar Baladir, u svojoj knjizi ''Mode i ubeđenja,'' kritički se osvrnuo na mondijalizam u srcu Evrope. O tome je, između ostalog, napisao:
''Sa ljudskog stanovišta, a to će reći sa stanovišta vekova koji dolaze, nacije će ostati bitna činjenica internacionalnog života. Već dugo vremena pokušavaju nas uveravati da je reč o fenomenu koji pripada prošlosti. Da organizacija ljudskog društva ne mora više počivati na naciji, koja je primitivno optužena kao nešto dekadentno, nešto što će internacionalizam, socijalizam i regionalizam u potpunosti zameniti..." Ako Baladir može tako da misli i ocenjuje značaj nacije, iz Pariza, sa stanovišta razvoja koje je dostiglo francusko društvo, onda se sa puno razloga može postaviti pitanje zašto naši pomodni internacnonalisti, kakvi su mondijalisti, na stepenu razvoja našeg društva, koje se ne može meriti sa francuskim, i sa okruženjem koje imamo, žele da zbrišu srpsku naciju? Kako to da se oni, ako vode računa o narodu i zemlji čiji su pripadnici i državljani, ne zapitaju, zašto se i nama susedni narodi ne opredeljuju za, kako ga naziva Baladir, pomodni internacnonalizam? Tu nama susedni narodi, naprotiv, kao i svi vodeći narodi Evrope, pridaju dužno poštovanje i značaj svojim nacijama, a mi se spremno i raskalašno odričemo svojih korena, iako je izvesno da je to samoubilački put, put koji vodi zatiranju.
Ako je to tako, a izvesno je da jeste, onda se postavlja pitanje kome služe mondijalisti? Možda ne bi bilo pogrešno odgovore na ovo pitanje potražiti u ustanovama iz inostranstva koje finansijski stoje iza svih akcija duhovnog razbijanja srpskog naroda, nudeći mu, poput beskrupuloznih dilera, najopasnije droge, posle čijeg korišćenja nema povratka zdravom životu. U poslednjih nekoliko godina (članak pisan 1999. prim. Mrkalj), neodgovornost i nemar prema duhovnom jedinstvu srpskog naroda pokazala je partija na vlasti. Od partije koja je verbalno, često i prenaglašeno, svoju politiku gradila na nacionalnim osnovama, ona se, posle povezivanja s jugoslovenskom levicom, pretvorila u organizaciju s neodređenim i anemičnim nacionalnim ciljevima. Sve to skupa, u situaciji ratnih poraza, gubitaka teritorija, masovnog izbeglištva, široko rasprostranjene demonizacije, ekonomskih sankcija, opšteg osiromašenja, lopovluka i kriminala, deluje deprimirajuće i uveliko dezorijentiše šire slojeve naroda, koji u materijalnoj bedi jedva egzistiraju.
Duhovno razbijen, sa poljuljanom i oslabljenom nacionalnom svešću a ojačalim regionalnim i partikularnim osećanjima, srpski narod izgubio je otpornu moć. On je do te mere zbunjen da ne zna šta je patriotizam, šta nacionalizam a šta šovinizam. Nisu retki slučajevi da se pri samoj nacionalnoj identifikaciji, pri samom pomenu o srpskoj pripadnosti, ljudi odmah pravdaju da ''jesu Srbi al nisu nacionalisti''. Srbima je jednom perfidnom i duboko smišljenom antisrpskom politikom utisnut žig opakih nacionalista.
Dugo vremena, između dva svetska rata, cilj čitavog obrazovnog sistema bio je da neguje jugoslovenski patriotizam, najpre na temelju nacionalnog a potom i državnog unitarizma. Posle Drugog svetskog rata negovan je socijalistički i samoupravni patriotizam. O sopstvenoj naciji srpski đaci u osnovnim i srednjim školama saznavali su više o ''velikosrpskim težnjama'', ''Velikoj Srbiji'' i ''srpskom hegemonizmu'' nego o svetlim trenucima borbe svog naroda. Zbog takvog, skroz pogrešnog, antisrpskog vaspitanja, mnoge generacije đaka izašle su iz škola s trajno oštećenim osećanjem nacionalne pripadnosti, s okrnjenom svešću o duhovnom jedinstvu srpskog naroda. U obrazovnom sistemu ponešto se izmenilo ali ne toliko da bi iz naših škola izlazili ljudi s jasnim znanjima, ponosni što pripadaju jednom malom ali poštovanja vrednom narodu.
Ako se želi ojačati nacionalna svest i reafirmisati duhovno jedinstvo našeg naroda, ideologizovani i politizovani obrazovni sistem mora pretrpeti temeljne izmene. Obrazovni sistem nije jedini krivac za našu nisku nacionalnu svest i prigušeno osećanje duhovnog jedinstva. Za to glavnu krivicu snosi zvanična politika, kako ona za vlade Josipa Broza, tako i politike koje su sledile posle njegovog odlaska. Sasvim je prirodno da sve što je preterano, žestoko, izazovno i netrpeljivo ne samo da nije dobro već je štetno i opasno. Prema tome, svaki nacionalizam koji dobija osobine šovinizma, bez obzira na to gde se pojavi, morao bi biti obuzdavan i suzbijan. Međutim, mi Srbi, zbog sklonosti da u svemu preterujemo, u obračunu s ekskluzivizmom i šovinizmom, ugušili smo i zdravo nacionalno i patriotsko osećanje. Nismo imali mere u ocenama i procenama šta je Srpstvo; šta je srpski patriotizam i srpsko rodoljublje, šta su srpska istorija, tradicija i kultura. Sve smo to, olako, nedotupavno i grubo odbacivali i žigosali kao srpski nacionalizam i šovinizam. Apsolutna prednost svugde je davana klasnoj svesti, partijskoj pripadnosti, ideološko-socijalističkoj samoupravnoj opredeljenosti, najnovijoj istoriji koja se ticala narodnooslobodilačkog rata i narodnooslobodilačke borbe, tzv. bratstvu i jedinstvu a potom zajedništvu s ostalim narodima i narodnostima bivše Jugoslavije. Rezultat tog preterivanja i zastranjivanja, posmatran sa stanovišta srpskog patriotizma i duhovnog jedinstva više je nego porazan. Za razliku od svih ostalih naroda bivše Jugoslavije, Srbi su, kako sam već rekao, najlakše i najbrže postajali Jugosloveni. Oni su bili najmanje otporni, jer su se najlakše pretapali i utapali u druge nacije i najmasovnije transformisali u novokomponovane nacije.