- Poruka
- 129.759
Bernhard je među nama
Na srpskohrvatskom danas je dostupan više nego reprezentativan izbor dela Tomasa Bernharda i ako niste, vreme je da počnete da ga čitate.
Krajem 1960-ih, nedugo nakon što je Thomas Bernhard otpočeo s pisanjem proze – pošto je, po sopstvenim rečima, shvatio da je prozu najteže pisati, i samim tim nije želeo da piše ništa drugo – u Beogradu je objavljen prevod njegovog prvog romana Mraz. Tokom 1970-ih, Bernhard je putovao po Jugoslaviji, što turistički, što kao gost književnih večeri, da bi se 1979. našao i na stranicama udžbeničkog pregleda Nemačka književnost, kao pisac koji “u naše vreme niže znatne uspehe”.
Njegovu poetika, na primeru pozorišnog komada Svečanost za Borisa, u kojem bogalji igraju stanovitu ulogu, Zoran Konstantinović opisao je ovako: “Ne zna se da li prikazivanje svih tih psihičkih i fizičkih deformacija treba shvatiti kao kritiku opštedruštvenih prilika. Karakteristično za komad, međutim, jeste raspadanje dijaloga, mnoštvo penetrantnih i besmislenih monologa, a takođe i korišćenje pantomime.”
Zvuči kao da je, za naše književne stručnjake, Bernhardova “kritika opštedruštvenih prilika” tada izgledala neinovativna, lokalna, nedovoljno politički osvešćena. Uostalom, Jugoslavija je takvu društvenu kritičnost– razaranje ideološke mantre o srednjoevropskoj duhovnosti, oštru kritiku provincijalizma i kičaste religioznosti, te malograđanske ljubavi prema nacionalizmu – već imala na najvišem nivou, kod Krleže, i to s jasnim marksističkim stavom, bez anarhističko-nihilističkog razvodnjavanja kakvom je Bernhard bio sklon.
Tako je za književnu scenu Jugoslavije Bernhard bio, bez sumnje, zanimljiva pojava, ali neke vezanosti za njegovu literaturu kod naših pisaca, nekog većeg prepoznavanja po srodnosti, čini se da nije bilo, te su za vreme SFRJ prevedena samo još dva njegova romana, i jedna zbirka pesama, u Zagrebu, pred sam početak rata.
Deo uzbuđenja verovatno se krije u Bernhardovim opisima bizarnih načina na koje se nacizam u raznim oblicima hrani žudnjom za moći i dominacijom, i živi u praksama nasilja unutar porodica, škola, fabrika i državnih institucija. Tako u romanu Poremećaj, mladi student rudarstva ide sa ocem lekarom u obilazak bolesnika po Štajerskoj, gde u jednom trenutku sreće industrijalca koji živi u incestuoznoj vezi sa polusestrom, i čija je, i njemu samom neobjašnjiva, strast da “puca u ogromnu drvenu metu postavljenu na dva stabla iza kuće”. U istom romanu, ženu jednog gostioničara ubiju, a lekar tvrdi da “za gostioničara žena nije ništa drugo nego stoka”, i da brutalni, nasilni muževi u Štajerskoj, bilo da su kasapi, trgovci ili gostioničari, naprosto “uzgajaju” žene da bi ih podredili sebi i da bi za njih rintale. U romanu Uzrok, prvom od pet autobiografskih spisa, pripovedač opisuje posleratnu promenu nacionalsocijalističkog školskog doma u katolički Johaneum, gde su potpuno isti surova disciplina, kažnjavanje i ponižavanje učenika, samo je to pre rata činjeno u ime Firera, a posle rata u ime Hrista, a “tamo gde je na zidu bila Hitlerova slika, sad je visio veliki krst”.
Naravno, već je očito da ću potegnuti tezu kako se razlozi našeg uzbuđenja nalaze u paralelama između Austrije posle svetskog rata, i nacionalnih, demokratskih država bivše Jugoslavije, posle našeg lokalnog rata. Sličnu argumentaciju nudi Migel Saens, autor Biografije Tomasa Bernharda (nedavno objavljene u prevodu Igora Marojevića), da bi objasnio uspeh Bernhardove proze u Španiji 1980-ih, tj. “paralelizam između Austrije (posle jednog rata), u kojoj je bilo dominantno nasleđe nacionalsocijalizma i katolicizma, i katoličke i falangističke Španije (u sličnim uslovima).” Sve ono što pripovedači Bernhardovih romana grčevito napadaju, u dugačkim, upravo “penetrantnim”, prodirnim, monolozima, moglo se naći u postjugoslovenskoj stvarnosti: kič i licemerje iznova pronađene religioznosti, šarada novih fašista i promotera kvislinga, politički i poslovni uspeh ratnih zločinaca, teška magla medijskog zaglupljivanja, neukusa i provincijalizma. Književni odgovor na tu stvarnost, kakav je nudio Bernhard, činio se ispravnim, neposrednim, brutalnim, pa i, zašto ne reći?, lakim za imitiranje.
Ima tu i još nečega. Po Saensu, “tipičan Španac”, a Sanes verovatno misli: španski intelektualac, jeste “konzervativni anarhista”, kakav je bio i Bernhard: ogorčeni buntovnik protiv svega, ali prefinjenog ukusa, koji mrzi vlast, državu, zaglupljeni narod, pretvornu građansku i malograđansku klasu, pa i samog sebe, ali ne zato što želi potpunu slobodu pojedinca od društvenog uslovljavanja, ili “emancipaciju potlačenih” i ukidanje odnosa dominacije, već zato što želi više civilizovanosti. Takav pisac, ili spisateljica, naravno, neka je vrsta anarhiste-civilizatora, namćora i kritičara svojih savremenika, koju je zavodljivo imitirati, jer na prvi pogled izgleda kao da se literatura takvog kritikovanja stvarnosti piše sama od sebe, a nižu se i skandali koji osiguravaju publicitet i etičku povlašćenost alternativca i usamljenika. Nažalost, kod manje talentovanih, takvi pokušaji završili su u pukom “imitiranju glasova” Bernhardovih pripovedača, jezičkih specifičnosti njegove proze, čak i njegovih javnih skandala. Ali kod najboljih, kao, recimo, kod Daše Drndić, Bernhardove teme (na primer, odnos prema bolesti), njegova zadihana kritičnost, te naposletku stilske inovacije, transponovane su u samosvojnu, ubedljivu i originalnu autorsku poetiku.
Ključ za promišljenije tumačenje Bernhardovog dela krije se, dakako, u pažljivijem čitanju, koje ide dalje od svođenja čitave stvari na kritizerstvo, samomržnju ili mržnju prema necivilizovanoj naciji i opresivnoj državi (zabavne, ali odista ograničenog dometa), ili na mizantropiju i nihilizam, koji jesu nešto dalekosežnije ideje, ali svakako zamorne za čitati iznova i iznova, u rečenicama bez obala i poglavljima bez pasusa.
Bolest je u tom romanu takođe povezana s prijateljstvom, što nas dovodi do još jedne Bernhardove specijalnosti: upečatljivih likova, kakav je Paul Vitgenštajn, ludi sinovac slavnog filozofa Ludviga, čija su opsesija muzika i auto-trke, i koji “satima ne bi prestajao da govori a da niko nije uspevao da ga prekine”. Sličan je i pripovedač Betona, autobiografski oboleo od morbus boecka (sarkoidoze), koji uporno odlaže početak pisanja rada o Mendelson-Bartoldiju, žaleći se na sestru, ali nam na kraju ispriča potresnu priču o mladoj Ani Hertl i njenom poginulom mužu, koje sreće na Palma de Majorki. Teško je zaboraviti i likove iz Poremećaja: gospođu Ebenhoe, čiji je brat zločinac i samoubica, a sin nesrećno oženjeni radnik u štavionici koža, čije odelo “vonja na smrt”; antologijsku scenu sa gomilom mrtvih egzotičnih ptica, kojima naslednici mlina u jednom klancu opštine Rahau danima zavrću vratove i pripremaju ih za prepariranje, jer ne mogu da podnesu ptičje kreštanje i njegov odjek u klancu; te naposletku ključnu ličnost drugog dela romana, kneza Zauraua, i njegov suludi monolog o izboru upravnika zamka.
U poslednjih deset godina, izdate su (ili reizdate) sledeće knjige: celokupni Autobiografski spisi (pet romana pisanih od 1975. do 1982), rani roman Poremećaj, romani s početka 1980-ih Beton, Vitgenštajnov nećak, Gubitnik i Seča šume, poslednji roman Brisanje. Raspad, zbirke priča Imitator glasova i Midland u Stilfsu (spojena u jednu knjigu s kratkim romanom Da), posthumni zapisi Moje nagrade i priče Gete na sssamrti, te knjiga izabranih drama naslovljena po najpoznatijoj među njima Trg heroja. U časopisima se mogu pronaći i Bernhardove pesme, intervjui, drama Teatarmaher, brojni eseji o njegovoj literaturi, a kad tome dodamo ranije prevedene romane Mraz i Stari majstori, zbirku pesama In hora mortis, i Biografiju Tomasa Bernharda Migela Saensa, može se reći da je na srpskohrvatskom danas dostupan više nego reprezentativan izbor Bernhardovih dela.
Ako ga dosad niste načeli, vreme je.
Ivan Velisavljević
Na srpskohrvatskom danas je dostupan više nego reprezentativan izbor dela Tomasa Bernharda i ako niste, vreme je da počnete da ga čitate.
Krajem 1960-ih, nedugo nakon što je Thomas Bernhard otpočeo s pisanjem proze – pošto je, po sopstvenim rečima, shvatio da je prozu najteže pisati, i samim tim nije želeo da piše ništa drugo – u Beogradu je objavljen prevod njegovog prvog romana Mraz. Tokom 1970-ih, Bernhard je putovao po Jugoslaviji, što turistički, što kao gost književnih večeri, da bi se 1979. našao i na stranicama udžbeničkog pregleda Nemačka književnost, kao pisac koji “u naše vreme niže znatne uspehe”.
Njegovu poetika, na primeru pozorišnog komada Svečanost za Borisa, u kojem bogalji igraju stanovitu ulogu, Zoran Konstantinović opisao je ovako: “Ne zna se da li prikazivanje svih tih psihičkih i fizičkih deformacija treba shvatiti kao kritiku opštedruštvenih prilika. Karakteristično za komad, međutim, jeste raspadanje dijaloga, mnoštvo penetrantnih i besmislenih monologa, a takođe i korišćenje pantomime.”
Zvuči kao da je, za naše književne stručnjake, Bernhardova “kritika opštedruštvenih prilika” tada izgledala neinovativna, lokalna, nedovoljno politički osvešćena. Uostalom, Jugoslavija je takvu društvenu kritičnost– razaranje ideološke mantre o srednjoevropskoj duhovnosti, oštru kritiku provincijalizma i kičaste religioznosti, te malograđanske ljubavi prema nacionalizmu – već imala na najvišem nivou, kod Krleže, i to s jasnim marksističkim stavom, bez anarhističko-nihilističkog razvodnjavanja kakvom je Bernhard bio sklon.
Tako je za književnu scenu Jugoslavije Bernhard bio, bez sumnje, zanimljiva pojava, ali neke vezanosti za njegovu literaturu kod naših pisaca, nekog većeg prepoznavanja po srodnosti, čini se da nije bilo, te su za vreme SFRJ prevedena samo još dva njegova romana, i jedna zbirka pesama, u Zagrebu, pred sam početak rata.
Ako je književna elita nekadašnje socijalističke Jugoslavije i te kako znala za Thomasa Bernharda, ali nije baš imala ideju šta s njim, u ovo naše vreme brisanja i raspada džangrizavi Austrijanac postao je ključna figura za deo književne scene, a njegova literatura jedno uzbuđenje, kako glasi podnaslov romana Seča šume.A onda se, u poslednjih desetak godina, dogodio pravi poremećaj u eks-jugoslovenskoj recepciji Tomasa Bernharda. Sve što je htelo da kritički demontira postjugoslovensku stvarnost, ili se zvalo po Bernhardu, ili je Bernharda krilo u stavu i u izrazu.
Deo uzbuđenja verovatno se krije u Bernhardovim opisima bizarnih načina na koje se nacizam u raznim oblicima hrani žudnjom za moći i dominacijom, i živi u praksama nasilja unutar porodica, škola, fabrika i državnih institucija. Tako u romanu Poremećaj, mladi student rudarstva ide sa ocem lekarom u obilazak bolesnika po Štajerskoj, gde u jednom trenutku sreće industrijalca koji živi u incestuoznoj vezi sa polusestrom, i čija je, i njemu samom neobjašnjiva, strast da “puca u ogromnu drvenu metu postavljenu na dva stabla iza kuće”. U istom romanu, ženu jednog gostioničara ubiju, a lekar tvrdi da “za gostioničara žena nije ništa drugo nego stoka”, i da brutalni, nasilni muževi u Štajerskoj, bilo da su kasapi, trgovci ili gostioničari, naprosto “uzgajaju” žene da bi ih podredili sebi i da bi za njih rintale. U romanu Uzrok, prvom od pet autobiografskih spisa, pripovedač opisuje posleratnu promenu nacionalsocijalističkog školskog doma u katolički Johaneum, gde su potpuno isti surova disciplina, kažnjavanje i ponižavanje učenika, samo je to pre rata činjeno u ime Firera, a posle rata u ime Hrista, a “tamo gde je na zidu bila Hitlerova slika, sad je visio veliki krst”.
Naravno, već je očito da ću potegnuti tezu kako se razlozi našeg uzbuđenja nalaze u paralelama između Austrije posle svetskog rata, i nacionalnih, demokratskih država bivše Jugoslavije, posle našeg lokalnog rata. Sličnu argumentaciju nudi Migel Saens, autor Biografije Tomasa Bernharda (nedavno objavljene u prevodu Igora Marojevića), da bi objasnio uspeh Bernhardove proze u Španiji 1980-ih, tj. “paralelizam između Austrije (posle jednog rata), u kojoj je bilo dominantno nasleđe nacionalsocijalizma i katolicizma, i katoličke i falangističke Španije (u sličnim uslovima).” Sve ono što pripovedači Bernhardovih romana grčevito napadaju, u dugačkim, upravo “penetrantnim”, prodirnim, monolozima, moglo se naći u postjugoslovenskoj stvarnosti: kič i licemerje iznova pronađene religioznosti, šarada novih fašista i promotera kvislinga, politički i poslovni uspeh ratnih zločinaca, teška magla medijskog zaglupljivanja, neukusa i provincijalizma. Književni odgovor na tu stvarnost, kakav je nudio Bernhard, činio se ispravnim, neposrednim, brutalnim, pa i, zašto ne reći?, lakim za imitiranje.
Ima tu i još nečega. Po Saensu, “tipičan Španac”, a Sanes verovatno misli: španski intelektualac, jeste “konzervativni anarhista”, kakav je bio i Bernhard: ogorčeni buntovnik protiv svega, ali prefinjenog ukusa, koji mrzi vlast, državu, zaglupljeni narod, pretvornu građansku i malograđansku klasu, pa i samog sebe, ali ne zato što želi potpunu slobodu pojedinca od društvenog uslovljavanja, ili “emancipaciju potlačenih” i ukidanje odnosa dominacije, već zato što želi više civilizovanosti. Takav pisac, ili spisateljica, naravno, neka je vrsta anarhiste-civilizatora, namćora i kritičara svojih savremenika, koju je zavodljivo imitirati, jer na prvi pogled izgleda kao da se literatura takvog kritikovanja stvarnosti piše sama od sebe, a nižu se i skandali koji osiguravaju publicitet i etičku povlašćenost alternativca i usamljenika. Nažalost, kod manje talentovanih, takvi pokušaji završili su u pukom “imitiranju glasova” Bernhardovih pripovedača, jezičkih specifičnosti njegove proze, čak i njegovih javnih skandala. Ali kod najboljih, kao, recimo, kod Daše Drndić, Bernhardove teme (na primer, odnos prema bolesti), njegova zadihana kritičnost, te naposletku stilske inovacije, transponovane su u samosvojnu, ubedljivu i originalnu autorsku poetiku.
Ključ za promišljenije tumačenje Bernhardovog dela krije se, dakako, u pažljivijem čitanju, koje ide dalje od svođenja čitave stvari na kritizerstvo, samomržnju ili mržnju prema necivilizovanoj naciji i opresivnoj državi (zabavne, ali odista ograničenog dometa), ili na mizantropiju i nihilizam, koji jesu nešto dalekosežnije ideje, ali svakako zamorne za čitati iznova i iznova, u rečenicama bez obala i poglavljima bez pasusa.
U Mojim nagradama piše kako je, nakon prvog romana, mislio da će se “ugušiti od zablude da književnost uliva nadu”, a ona ga je “gurnula u zagušljivu, smrdljivu raku” iz koje mu nema izlaza, pa je Bernhard, tako zgrožen književnošću, isto dana otišao do gradilišta i zaposlio se kao – vozač kamiona. U istoj knjizi opisuje i svoju fiks-ideu da kupi kuću: prodavac nekretnina mu pokazuje potpuno oronuli zamak, sa dotrajalim i zarđalim nameštajem, ali uporno ponavlja pohvalu da je zamak “izvanrednih proporcija”, što na kraju počne da govori i sam Bernhard, da bi na kraju potpuno iracionalno odlučio da tu nekretninu na nepristupačnom mestu – kupi. Iako je bio nepopravljiv cinik prema mecenama i državnim subvencijama za umetnike, koji se hvališu da umetnicima daju nagrade u visine “jedne osrednje plate nekog službenika”, umesto da se toga stide, Bernhard je poneku nagradu i prihvatio, zbog novca, i umeo da bude autoironičan: recimo, nakon nagrade Julius Kampe, piše da je nekako “drugačije nego pre” naručivao kafu, i sve vreme se pitao zašto ga “svi ljudi na ulici nisu pitali za nagradu”.Bernhard je, na primer, izuzetno duhovit pisac, čiji se humor temelji na preterivanju i pripovedačkoj autoironiji.
Tako se u Poremećaju nalaze efektni i živopisni pasaži o prirodi Štajerske, oblasti oko Keflaha, Gradenberga i Štivola, dostojni Kafke, dok se u Vitgenštajnovom nećaku, između esejističkih pasaža o lekarima, bolesti kao pokretaču lične priče, odnosu zdravih i bolesnih, ludilu koje nastaje zbog “gubljenja kontrole”, nalaze izvanredno slikoviti, u osnovi realistički, iako s nešto preterivanja tu i tamo (preterivački realizam?), opisi svakodnevnog života u Baumgartnerovom uzvišenju, bolnici za plućne bolesti.Bernhard je svakako poznat kao pisac koji je svoje opsesivne teme, recimo, temu bolesti (sam je bolovao od sarkoidoze), isterivao do kraja hiperbole i kontradikcije, u dugačkim analitičkim monolozima, ali je manje isticano kako je te monologe kombinovao sa izuzetno veštim opisima ambijenta.
Bolest je u tom romanu takođe povezana s prijateljstvom, što nas dovodi do još jedne Bernhardove specijalnosti: upečatljivih likova, kakav je Paul Vitgenštajn, ludi sinovac slavnog filozofa Ludviga, čija su opsesija muzika i auto-trke, i koji “satima ne bi prestajao da govori a da niko nije uspevao da ga prekine”. Sličan je i pripovedač Betona, autobiografski oboleo od morbus boecka (sarkoidoze), koji uporno odlaže početak pisanja rada o Mendelson-Bartoldiju, žaleći se na sestru, ali nam na kraju ispriča potresnu priču o mladoj Ani Hertl i njenom poginulom mužu, koje sreće na Palma de Majorki. Teško je zaboraviti i likove iz Poremećaja: gospođu Ebenhoe, čiji je brat zločinac i samoubica, a sin nesrećno oženjeni radnik u štavionici koža, čije odelo “vonja na smrt”; antologijsku scenu sa gomilom mrtvih egzotičnih ptica, kojima naslednici mlina u jednom klancu opštine Rahau danima zavrću vratove i pripremaju ih za prepariranje, jer ne mogu da podnesu ptičje kreštanje i njegov odjek u klancu; te naposletku ključnu ličnost drugog dela romana, kneza Zauraua, i njegov suludi monolog o izboru upravnika zamka.
U poslednjih deset godina, izdate su (ili reizdate) sledeće knjige: celokupni Autobiografski spisi (pet romana pisanih od 1975. do 1982), rani roman Poremećaj, romani s početka 1980-ih Beton, Vitgenštajnov nećak, Gubitnik i Seča šume, poslednji roman Brisanje. Raspad, zbirke priča Imitator glasova i Midland u Stilfsu (spojena u jednu knjigu s kratkim romanom Da), posthumni zapisi Moje nagrade i priče Gete na sssamrti, te knjiga izabranih drama naslovljena po najpoznatijoj među njima Trg heroja. U časopisima se mogu pronaći i Bernhardove pesme, intervjui, drama Teatarmaher, brojni eseji o njegovoj literaturi, a kad tome dodamo ranije prevedene romane Mraz i Stari majstori, zbirku pesama In hora mortis, i Biografiju Tomasa Bernharda Migela Saensa, može se reći da je na srpskohrvatskom danas dostupan više nego reprezentativan izbor Bernhardovih dela.
Ako ga dosad niste načeli, vreme je.
Ivan Velisavljević