Tako su govorili

[Q. in perpetuum hibernum]

1774. godine je u primorskom selu Morinj osnovana Srpska narodna škola.

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Istaknuti slovenački član Komunističke Partije Jugoslavije Dragutin Gustinčič 1923. godine piše:

"Ako Crnogorci danas traže svoju republiku ili autonomiju, mi je moramo prihvatiti u svoj program i ozbiljno raditi za nju, i ako su oni po jeziku i po krvi, čistiji Srbi od svih ostalih Srba."

 

[Stari Crnogorac]

U Nikšiću je 1930.-ih i 1940.-ih postojao list "Slobodna misao". Dosta je govorio o ideologiji Crnolatinaša. U redakcijskom uvodniku od 23. avgusta 1936. godine je objavljeno:

"Na prvom mjestu moramo se podvojiti: na one koji smatraju Crnogorce 'četvrtim jugoslovenskim plemenom' i one koji smatraju da su Crnogorci Srbi. Većina naroda u Crnoj Gori i njena omladina izjasnila se 1918. godine za jedinstvenost srpskog plemena. Ali isto tako postoji jedna grupa Crnogoraca i danas, koja ne priznaje odluku Velike narodne skupštine u Podgorici. Bilo bi nepotrebno nabrajanje svih antinarodnih i anticrnogorskih djela jedne grupice zalutalih Crnogoraca i pune izdaje nacionalnih amaneta Vladike Rada i knjaza Danila; ta šaka - necrnogoraca kaljala je čast i ponos Crne Gore."

Isti, od 13. septembra 1936. :

"Stav Crne Gore i ovom prilikom kao i uvijek, podvučen je da se ide kako je to odredila Velika narodna skupština u Podgorici. Srbija i Crna Gora zajedno; ne priznaju se nikakvi istorijski individualiteti. Za naše stanovište jedinstvenog srpskog plemena cio je narod Crne Gore, izuzev Crvenih Hrvata, kojih nema više od dva voda: nekoliko bivših ministara, nezadovoljnih činovnika i grupa penzionera.

Kad bi sve ovo i moglo da se izvede, postoji druga okolnost: pola Srbije su naselili Crnogorci. Oni više odlučuju nego sve ovo što je oko Podgorice, Crnojevića Rijeke,..

Kad bi slučajno došlo, kojom nevoljom, da 'Crveni Hrvati' ostvare svoju zamisao, pa oni bi za 24 sata bili zadavljeni kao trutovi u pčelinjaku."

Isti od 8. novembra 1936. godine:

"Istorijska istina je da je Crna Gora svagda bila i ostala isključivo srpska zemlja, a narod koji je naseljava (Crnogorci), da su isključivo dio srpskog naroda, tj. pravi Srbi.

Kroz sva vremena srpske istorije, i za sve generacije ne bi moglo biti veće uvrede pravome Crnogorcu, nego kad bi mu neko rekao da nije Srbin. Oni su svagda živjeli i umirali za srpsko ime, za srpsku vjeru i slobodu, i za ispunjenje srpskog zavjeta i misli koja se sastoji u oslobođenju i ujedinjenju svega srpskoga naroda. To je bio kult i deviza Crnogoraca, i njihovo nacionalno jevanđelje od Kosova do današnjih dana. Da je sve ovo istina Crnogorci su to svojom srpskom krvlju dokazivali i utvrđivali za pet mučeničkih vjekova. Oni su to potvrdili i svojom istorijskom Odlukom, u Podgorici, kolijevci Nemanjića, 13. novembra 1918. godine, ujedinjenjem Crne Gore sa Srbijom, a preko ove i sa ostalim pokrajinama.

22. novembra 1936. godine Savo Fatić za isti list:

"Kruse, Vračar, Vuči Do, Kumanovo, Cer, Jadar, Kajmakčalan, Mojkovac - sve su to velika djela srpske, a ne specijalno šumadijske ili crnogorske istorije. Ja ih kao takve moram prihvatiti i jednako braniti. Takva djela bih ja veličao i kod tuđih naroda. Podunavska i moravska ravnica - evropski su Misiri. Ujedinjenje crnogorskog krša sa ovom posljednjom počelo je još sa prvim migracijama i selidbama, i tokom vjekova je jednako trajalo, pa traje i danas. Ko zna, možda je današnje širenje naše crnogorske inteligencije u tom pravcu pojava tog istog vječnog zakona..."

27. decembra 1936. godine Stanko Danilović za ovaj nikšićki list:

"Da bi cijela naša komedija bila još potpunija, nekoliko neuravnoteženih tipova, nepodgoričkih građana, uzeli su na sebe ulogu da iz Podgorice pokrenu pitanje: da li su Crnogorci potomci Ilira ili Crvenih Hrvata? Naravno, da je to opet plod političkog crnogorskog preskubanja. Nama je u Crnoj Gori bilo jasno da to pitanje pokreću grandomanski tipovi, da se čuju; van Crne Gore oni su uzeti u pogodne agitatorske svrhe.

Drugo je pitanje: smije li 'savremeni morački vođa' pokupiti moračko ili rovačko pleme pa im reći da nijesu Srbi već Crveni Hrvati."

4. jula 1937. godine za list prenosi pismo advokata Andrije Popovića svojim prijateljima Zelenašima katunske i riječke nahije, kao odgovor na pismo koje im je poslao kao poziv predsjednik stranke Sekula Drljević. Podsjetio ih je da je Sekule Drljević početkom 1916. godine izjavio u Narodnoj Skupštini da je "kralj Nikola zaveo Crnu Goru za Goleš planinu" povodom gubitka rata, te da je 1918. godine bio Bjelaš, pa da je "zbog toga što nijesu zadovoljene njegove ambicije u Beogradu postao barjaktar zelenaša"

On prenosi Drljevićevo političko vjeruju:

1) da su Crnogorci posebna nacija;

2) da Crnogorci ni rasno ni krvno nemaju ništa zajedničko sa Srbima, i uopšte srpskim narodom;

3) da su Crnogorci po porijeklu Hrvati i da su nekad bili katolici;

4) svaka pokrajina u Jugoslaviji sa istorijskim obilježjem predstavlja naciju za sebe;

5) pokrajina sa istorijskim obilježjem treba da postane država za sebe;

6) preci Crnogoraca namjerno nijesu učestvovali na Kosovu i da su građani nekadašnje Zetske države, koja je prethodila Crnoj Gori, primili oduševljeno propast na Kosovu;

7) u sklopu jugoslovenskih zemalja Crna Gora ima da bude ravnopravna sa drugim zemljama.

Za to Andrija Popović veli:

"Od postanka Crne Gore vječito se kroz zvuke gusala, s oca na sina, prenosila ideja o osveti Kosova, o povratku Dušanove Carevine, oslobođenju braće ispod tuđunskoga jarma, o Srpstvu i velikoj srpskoj državi.

Crnogorac se herojski borio i stizao svuda.

Pisali su o Crnoj Gori i Crnogorcima Francuzi, Englezi, Švajcarci, Njemci i mnogi drugi i svi se slažu u jednom, osnovnom, da su Crnogorci najčistiji i najrasniji dio srpskog naroda.

Tvrditi danas da smo bili katolici, Crveni Hrvati, da nijesmo Srbi i dio srpskog naroda, znači proglašavati lažnim sve ono što je živjelo stotine godina u svijesti narodnoj; sve ono što je napisano o nama od vladika iz raznih plemena, vladika Petrovića, kralja Nikole; sve što je dao narodni guslar, narodno predanje; sve što smo od roditelja čuli, a u školi naučili; sve ono što su sa divljenjem o Crnogorcima napisali strani pisci, itd. Znači, trebalo bi cjelokupnu našu prošlost i istoriju proglasiti falsifikatom, prosto odreći se samih sebe, a mi niti to hoćemo, niti možemo i kad bi htjeli. Nema gore ni nesrećnije stvari od inata."

Fala za ovaj tekst.

 

[Stari Crnogorac]

11. jula 1937. godine zagrebački Crnogorac Vladimir Jovanović piše u članku "Zašto zamjeramo Hrvatima?" u istom listu:

"Za nas mnoge Crnogorce u Zagrebu slučaj dr Sekule Drljevića bio je malo zagonetan; uvijek smo mislili: politika, načelna razmimoilaženja, ili šta drugo, doveli su do političkog dezertiranja iz Crne Gore; njegov priključak Hrvatskoj seljačkoj stranci bio nam je opet i suviše misteriozan. Međutim, istupanje g. Andrije Popovića da nam objasni politički "nauk" g. Drljevića, skinuo nam je i tu mističnost koja je obavijala političku ličnost moračkog "državnika".

"Nauk" g. Drljevića o Crnogorcima, potpuno se poklapa sa političkim željama frankovačke Hrvatske čija se politika jedino i oslanja samo na iščeznuće srpskog imena, Srpstva uopšte; zatim naše jugoslovenske zajednice i vraćanje na kakvo bilo uređenje samo da se uloga Srba omalovaži, kompromituje. Za frankovačku Hrvatsku, čija je brojnost u bivšim izmećarima Beča i Pešte, svaki najamnik izmećar dobro je došao. U Hrvatskoj seljačkoj stranci, dosta je ova struja dominirala. I ona je uvukla dr Drljeviča kao novog 'barjaktara'. U njihovoj sredini formirao se morački frankovački barjaktar i tek nam je sad jasno, zahvaljujući uvaženom gospodinu Popoviću, koji je objavio njegov 'nauk', ko je dr Sekule Drljević i kakva su njegova shvatanja i u odnosu Crne Gore prema jugoslovenskoj zajednici, i u odnosu prema Srpstvu.

Hrvatska g. dr Mačeka nije mogla ni za momenat pretpostaviti da Crnogorci nijesu Srbi, ali ona je, nažalost, morala da toleriše g. Drljevića, jer tako želi frankovačka Hrvatska.

Hrvatskoj dr Mačeka mora biti jasno, zašto se u C. Gori javlja jedan gorak protest, jedna netrpeljivost prema Hrvatima, koja često prelazi u revolt, jer se favorizuju u Hrvatskoj izvjesni tipovi koji u svemu lažno predstavljaju raspoloženje Crne Gore i koji se služe najprostijim falsifikatima osjećanja i želja srpskog naroda u Crnoj Gori."

22. avgusta 1937. godine "Slobodna misao" piše:

"G. S. Drljević i jedan njegov mali saradnik, smatra da je po budućnost našeg jugoslovenskog naroda najbolje da se iskopa nepremostivi jaz između bivše Srbije i bivše Crne Gore. Koliko do njih stoji, oni ga kopaju. U tu svrhu je stvorena teorija o našem katoličkom i hrvatskom porijeklu. Treba dokazati da nijesmo jedno sa Srbijancima, već da smo to sa Hrvatima."

28. novembra 1937. godine u listu piše Petar Milić iz Herceg Novog:

"U istoriji života srpskoga naroda ima mnogo velikih datuma: od sviju najveći su - 15. jun 1389. i 13. novembar 1918. Prvi je slavna ali tužna uspomena na raskomadano Srpsko Carstvo, a drugi je srećna i preslavna uspomena na njegovo obnovljenje - poslije pet stotina godina istorijske borbe i stradanja.

Odluka Velike narodne skupštine, od 13. novembra 1918. godine, djelo je velike nacionalne svijesti vjekovnih zatočnika srpske slobode koji su samo za to živjeli i umirali od Kosova.

Ovom su odlukom krunisana sva nesravnjena junačka djela i sve mučeničke žrtve i patnje, od cijelog kulturnog svijeta proslavljenih srpskih vitezova Crne Gore, od iskona do današnjeg dana. Njima je konačno ispunjena srpska zavjetna misao i sveti amanet naših pradjedova.

Ovoga velikoga dana obnovilo se djelo srpskog sveokupitelja Svetoga Save Nemanjića, i ispunilo se proročanstvo besmrtnog Njegoša."

Članak "Grandomanije o crnogorskom frontu" iz broja od 12. decembra 1937. godine:

"Mi koji se smatramo Srbima u Crnoj Gori, to je većina, nemamo ništa protiv, da i ona nesrpska strana može se nazvati Hrvatima, Albancima, Tračanima o kako-god hoćete.

Mogao bi dr S. Drljević i njegov satelit 'podgorički advokat' izlizi zube od konjskih ploča, pa da ne mogu pregristi papirnate omote na odluci Podgoričke skupštine, a ne dati Crnogorcima suprotne sugestije i orijentacije, nego što su, Srbi i nedjeljivi od velikog Srpskog plemena."

Ovo cu da sacuvam.

 

[Stari Crnogorac]

Izdanje 6. januara 1938. godine, piše dr Nikola Škerović:

"Čuvajući svoju sopstvenu slobodu Crnogorac je uvijek mislio na dobijanje slobode cijelom narodu - naciji. Sve muke i patnje koje je crnogorski Srbin trpio u vjekovnoj borbi smatrao je za privremene, za prolazne. Vjerovao je da će ih jednoga dana nestati, da će jednoga dana zasjati u svojoj slavi i veličini izgubljeno Carstvo. Crnogorski Srbin je instinktom tražio svud unaokolo saveznika i pomagača za dostignuće velikoga cilja."

Onda R. Pavić 30. januara 1938. godine:

"U javnost je ubačena i teorija nekih našinaca o 'crnogorskoj narodnoj individualnosti'. Da je to anahronizam i vraćanje u feudalizam biće jasno i njenim najgrlatijim zastupnicima.

Narod crnogorskih Brda je najsrpskiji Srbin, koji je oduvijek živio Milošem i Kosovom, ali je, kao najiskusniji u borbi za nacionalnu slobodu, sa širim pogledima i smislom i osjećanjem jugoslovenskog nacionalizma. Crnogorac gleda na naš unutrašnji problem sa gledišta izvjesnih načela, a ne 'narodnih individualiteta'. Nama treba da svak ima rada, da zavlada poštenje i pravda."

U izdanju od 10. aprila 1938. godine stoji:

"Razni štreberi, neznalice, politički šarlatani, neuravnoteženi ljudi i grandomani plemenski žele da izazovu zabune u ko zna kakve neispravne lične svrhe. Tako se posljednjih godina pojavila jedna grupa štrebera u Crnoj Gori, koja hoće da prikaže da postoji narod i narodnost crnogorska. Niko od njih nema kuraži da otvoreno istupi, već anonimno unosi zavaravanja da bi se kroz takva osjećanja stvarao proračunati jaz u srpskom narodu i potencirala mržnja između srpskog naroda u Crnoj Gori i onog u Srbiji, Bosni, Sandžaku, i td. Mi tačno možemo da izbrojimo na prste ove domaće štrebere i oni su na potpunom iščeznuću.

Za naše zdravo seljaštvo u Crnoj Gori, bila bi jedna najteža uvreda, kad bi neko došao pa mu poricao srpsku narodnost. Takvi 'učitelji' pošli bi iskrivljenih lobanja."

A u onom od 1. maja 1938. godine:

"Naš list je toliko pisao o teškm zabludama nekih naših zemljaka, koji bi željeli da se u srpskom narodu utvrde narodnosti po plemenima i selima, radi ko zna kakvih njihovih ciljeva. Za njih je bilo obično da tvrde o postojanju crnogorske narodnosti, a poslije toga moglo se proglasiti postojanje moračke, bajičke, pivske, crmničke, drobnjačke, i koje god hoćete. Nikada nijesmo poklanjali pažnju da to može imati ikakvih ozbiljnih zaključaka i ako smo uvijek bili gotovi da učinimo svoje primjedbe na jedno zlonamjerno i tendenciozno izvrtanje činjenica služeći samo stvaranju zle volje u srpskom narodu sa njegovim parcelisanjem.

22. Danilovog zakonika iz 1855. godine: 'I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srpske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne...

Gospodin S. Drljević i neki njegovi jednomišljenici morali bi dati svoju riječ, otkuda ovakvo držanje knjaza Danila! Sigurno da knjaz Danilo nije bio partijaš ili vezan za odluku Podgoričke skupštine."

6. novembar 1938. godine, članak "Izborna bestijanja":

"Pojavio se neki letak koji liči najviše na gimnazijski pismeni zadatak i sa svojim naivnim političkim zaključcima prelazi u djetinjariju. U letku se kaže kako je Crna Gora bila žrtva srpske ekspanzije. Ovaj zaključak je imao za svoje poentiranje da Crnogorci nijesu Srbi. Nije prvi put da smo ukazali na ovo nazadnjaštvo kojim se pokušava odvajanje Crnogoraca od srpskog plemena. Naravno, da mi ovim tipovima ne branimo sada ako hoće u Cigane, ali je danas svim Crnogorcima od paora do intelektualca znano da je u Crnoj Gori naseljena najčistija rasa srpskog naroda.

Mora da je svakome jasno koliko komičnosti unose pojedini grandomani Crnogorci u tzv. pitanje odnosa Srbije i Crne Gore. Međutim, to su tako male pokrajine, čija su se naselja tako izmiješala da ima više Crnogoraca u Srbiji nego u Crnoj Gori. Naravno, da je ovo bestijanje nekog crnogorskog gimnazijalca prešlo u još veću komičnost kad je u letku dokazivao da je dr S. Drljević kao sociolog proučio formiranje crnogorskog naroda."

27. novembra 1938. godine piše dr Nikola Škerović povodom dvadesetogodišnjice ujedinjenja da je 26. novembra 1918. godine u Podgorici "progovorila narodna srpska i jugoslovenska duša, manifestovao se nacionalni i čovječanski duh Srpske Sparte. Niti je bilo, niti može biti uzvišenijeg i plemenitijeg čina od odluke Podgoričke skupštine, koja je proklamovala ujedinjenje dvije slobodne srpske države, Crne Gore i Srbije. Taj veliki čin ne može natruniti pred natruniti pred neumitnom istorijskom istinom nikakav prigovor ma od kuda i ma zbog čega dolazio. Čin ujedinjenja Crne Gore i Srbije je sinteza, logika, plod cjelokupnog istorijskog rada i postojanja Crne Gore, zakon koji je diktovala duša i tijelo srpskog naroda."

A uz njega piše Lazar K. Đurović:

"Crna Gora je završila svoje doba državnog, narodnog i političkog života odlukom Velike narodne skupštine u Podgorici. Taj rad je kruna rada i stvaranja svih generacija Crne Gore, koje su vjekovima sanjale o ujedinjenju Srpstva. Njena istorija, puna pregnuća i napora, svjedoči da je ona bila uvijek svjesna svog nacionalnog, političkog i kulturnog položaja; svjesna svojih ciljeva i zadataka, koje ima da ostvari u ujedinjenoj otadžbini.

Ujedinjenjem Jugoslovena Crnogorci su dobili široko polje rada na kome su plasirali svoje snage. Te snage se iz dana u dan razvijaju, pojačavaju i povećavaju, ne samo u Crnoj Gori, nego u svim krajevima otadžbine.

Crna Gora je dala Jugoslaviji elitnu inteligenciju i predane radnike na svim poljima narodne aktivnosti."

I u istom Savo Fatić:

"Ta prva iskonska misao Crne Gore, sastojala se u tome što je Crna Gora za srpski narod bila neka vrsta Vestina hrama u kom se imao, poslije propasti opšte države, čuvati nesagorivi plamen narodne misli koji se u momentu ponovnog uskrsnuća narodnog carstva imao predati potomstvu onako isto nacionalno čist kao što je i zračno.

Za one za koje je od značaja ona vječna i uzvišena misao narodne slobode i prava, koja je od Crne Gore učinila simbol čitavog srpskog naroda, za njih će odluka Velike narodne skupštine, biti jedan od velikih i vječnih akata istorije našeg naroda, a za Crnu Goru praskozorje jednog novog života i djelovanja."

Ovolko truda da se objasni da su Crnogorci Srbi nijesam mislio da je bilo 20 godina poslije sramne Podgoricke Skupstine i u vrijeme kad nije postojalo ni ime od Crne Gore, a kamoli drzave.

Ovo je samo dokaz da je sramotna Podgoricka Skupstina zacetak jedne grbave drzave, a sto se grbavo rodi vrijeme ne ispravi.

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Ovolko truda da se objasni da su Crnogorci Srbi nijesam mislio da je bilo 20 godina poslije sramne Podgoricke Skupstine i u vrijeme kad nije postojalo ni ime od Crne Gore, a kamoli drzave.

Ovo je samo dokaz da je sramotna Podgoricka Skupstina zacetak jedne grbave drzave, a sto se grbavo rodi vrijeme ne ispravi.

Takvih iskrenih diskusija uopšte nije ni bilo do 1970.-ih godina.

Što se tiče tih doba, tu uopšte to nije bio trud da se objasni da su Crnogorci Srbi, već politička diskusija protiv onih optuženih za separatizam, kao i neosnovane optužbe protiv crnogorskih federalista (koji su sami zaista smatrali da su Srbi).

A i čitaj sve odreda što je ovdje napisano...od 1918. a ne 1938...

 

[Q. in perpetuum hibernum]

[/B]

1. Ono, što jest, jest......Nigde ih nije bilo na Kosovu....a ni kasnije kad su Turci došli...
2. Ako su ipak Srbi, što se odvajaju od "ostalih Srba"? Zbog čistoće?

1. Kako to misliš?

2. Tada? Pa..da.