Tako su govorili

Q. in perpetuum hibernum · 05.06.2008. u 23:12

Cetinjani su ubeđeni da će "braća iz Srbije istrajati u započetoj, pravednoj borbi sa neprijateljima srpske i balkanske nezavisnosti i da će svi Srbi složno i pregalački raditi na ostvarenju ideala naroda Srpskog..." ("Ustavnost", 20. januar 1907, Cetinje).

Povodom srmti Milutina Vujisića u američkim rudokopima, porodica je objavila javnu zahvalnost, u kojoj se, između ostalog, kaže:
"... Smatramo za dužnost, izjaviti ovim svoju skromnu blagodarnost Društvu "Boj na Morači", kao i cijeloj našoj braći Moračanima, Rovčanima i Vasojevićima i ostalim Srbima u Bjut-u, koji u tom dalekom svijetu ispratiše pokojnika do vječne kuće.

Svima i svakome topla zahvalnost ko gođ nam ma kojim načinom priteče u pomoć da što lakše izdržimo bol i tugu za našim nikad nezaboravljenim pokojnikom, kojega je ima već četiri godine, nesrećna sudbina povela u tu prokletu zemlju..." ("Glas Crnogoraca", 28. januara 1908, narodni poslanici su, uz ostalo, rekli:

Pop Krsto Popović:
"... Sav naš narod ovamo, kao i onaju u Srbiji, uvjeren sam, uvijek je težio da između dvije bratske zemlje, koje su pozvate da teže ka ostvarenju jednog istog cilja, vlada bratski sporazum i što veće nerazdvojeno bratsko zbliženje! Nekadašnji sastanci naših vladara porađali su u srcima jednoga naroda, u obje zemlje, neopisivu radost i nadu za što bolju budućnost Srbinovu...

Za sreću srpstva

Ja ne znam gospodo, našto zalaganje od strane Srbije, za braću pod tuđinom, kad zvanična Srbija dopušta da se iz prijestolnice njene radi na uništenju jednog slobodnog dijela Srpstva, Crne Gore i njenog Gospodara, koji se cjeloga svoga vijeka zalagao za sreću Srpstva, za svesrpsku ideju...

Ja mislim... da današnje vođe naroda u Srbiji sa takvim svojim postupcima...navukuju odgovornost prema zavjetnoj misli Srbinovoj; navukuju odgovornost, pred sjenima svijeh srpskih mučenika, a naposle pred sjeni Karađorđa, pretka današnjega srpskoga kralja, pred sjeni svetog Petra i ostalih naših vladara i mučenika..."

Jovo Popović:
"Pošto sam i ja jedan od onijeh koji su prolili istinske suze radosti onog dana kad su se srpski vladari zagrlili na Cetinju (kralj Aleksandar Obrenović i knjaz Nikola Petrović - B. J.) moram u današnjim žalosnim prilikama u kojima se naše Srpstvo nalazi da uzmem riječ i da dam ovdje oduške svome ucvijeljenom srcu..."

Savo Krivokapić:
"Svaki je Srbin mogao uočiti žalosnu pojavu, da se od nekog vremena iz Biograda, preko izvjesnih listova, agituje protiv Crne Gore i njenih svetinja... Onakva agitovanja zaslužuju da izazovu gnjev naroda, da im izbiju iz glave sve ono što vide da je na štetu srpskog naroda.

Prošlost nam kazuje da nije nikada bio kriv srpski vojnik za nesreće koje su naodile srpski narod od vjekova, no su krivi oni, koji su iz slavoljublja ili koristoljublja znali narod srpski pocijepati, te kako rastrojenu snagu srpskog naroda vazda su predavali u korist neprijatelja..."

Mirko Mijušković:
"... Neću početi čak od onoga doba kad su veliki knjaz Mihailo i knjaz Nikola složno i zajednički radili na oslobođenju Srpstva, nego ću početi od drugoga doba, koje je obilježeno u Srbiji, da su nastali svijetli i srećni dani za srpsku budućnost".

Risto Bošković:
"... Mislim, da nema nijednog Srbina, ma gdje on bio, koji srpski misli i osjeća, u čijim grudima bije srpsko srce, koji sa bolom u duši i gnušanjem ne osuđuje pakleni plan srpskih izroda, koji su htjeli da unište ovu slavom ovjenčanu zemlju i njene ideale, da upropaste slavnu dinastiju Petrović Njegoš... Uništiti onu dinastiju, koja je srećno i slavno vladala više od 200 godina ovom zemljom - zemljom u čijim se gorama kandilo srpske slobode i nezavisnosti nije nikad ugasilo..."

Bez zaborava

Živko Dragović:
"... Istorija srpskoga naroda, iznoseći nam inače našu slavnu prošlost - iznosi nam, na žalost, i to da se kod nas mogao naći od vremena na vrijeme i pokoji mutimir, koji je trovao našu narodnu sreću...
Svjesni su u Srbiji valjda toga, da Crna Gora i Srbija čine nokat i meso i da bi sa propašću jedne morala neminovno slijediti propast druge..."

Savo Vuletić:
"Crna Gora i Srbija nijesu i ne smiju biti samo svoje, od njih imaju dijela svi Srbi, gdje ih je god, na šta dvije srpske uzdanice ne smiju ni trenutak zaboraviti...

Q. in perpetuum hibernum · 05.06.2008. u 23:13

Da, mi danas, na veliku našu žalost, na žalost svijeh čestijeh Srba, ne samo da ne možemo pjevati himne slozi Crne Gore i Srbije, nego joj moramo, kad se već o tome riječ povela, zapjevati elegiju... Tijem teže mora nam ovo pasti na dušu što imamo znakova, da ćemo još dugo i dugo zapjevati žalopojke na razvalinama sloge između dvije srpske države, a kako je danas žalosno to konstatovati, žalosno po cjelokupni srpski narod...

Mi i Srbija raspravljamo međusobna pitanja, baš kad bi trebalo da smo najsložniji, kad bi trebalo da zajednički upotrebimo i pošljednju svoju snagu u odbranu ne samo svoje državne egzistencije, no i u odbranu egzistencije cjelokupnog srpskog naroda...

Ne može... ni riječi biti o tome da je moguć i najmanji antagonizam između naroda u Srbiji i naroda u Crnoj Gori, jer je to apsolutno jedan narod, sa jednim te istim mislima, željama i osjećanjima, sa istovjetnim idealima - to je u svemu jedna nerazdvojna cjelina...

Ja sam obišao Srbiju unakrst i svud sam tamo našao istovjetne onakve duše, kakve su i kod Zećana, među kojima sam se rodio. Srbin osjeća bol i radost brata Srbina, ma odakle on bio, narod naš jednijem duhom diše i potrebni su mu samo dobri voditelji...

Crnogorci, potomci vjekovnijeh zatočenika srpske slobode, moraju u ljubavi, opšte-srpskoj slozi i preko nje k opšte-srpskoj slobodi prednjačiti!"

Crnogorska vlada u otvorenom pismu vladi Srbije, iz januara 1908, ("Glas Crnogoraca", 29. januar 1908) - kaže:
"... U raskomadanom srpskome narodu, većinom pod tuđinskom vlasti, postoje dvije nezavisne države, Srbija i Crna Gora, sa narodnim Dinastijama, koje su u krvnom srodstvu - što blagotvorno djeluje na ostalu prekograničnu našu braću, snažeći u njima nacionalnu misao i nadu u njeno ostvarenje...

Osim toga djelovanja na ostalu nam braću prekograničnu, bratski sporazum između Srbije i Crne Gore utrostručava njihovu snagu i njihov značaj na ovoj teškoj tačci između Istoka i Zapada prema susjednim nam narodima, i zato najviši interesi srpskog naroda imperativno zahtijevaju od nas, da s najvećom brigom njegujemo iskreno bratimstvo, međusobno da uklanjamo sve što bi moglo škoditi, i po mogućnosti da ga što više utvrđujemo..."

U odgovoru crnogorske vlade, na notu vlade Srbije, od 26. septembra 1908, kaže se uz ostalo:
"Crna Gora radosno prihvata pruženu joj bratsku ruku. Teško stanje, u kome se srpsko pleme našlo zbog aneksije Bosne i Hercegovine, nagoni knjaževsku vladu, da se odazove pozivu kraljevske vlade da se baci veo zaborava preko sviju nesuglasica. Knjaž. vlada, koja nikako nije prestajala davati izraza svome dubokome bolu zbog pomenutih nesuglasica, iskreno se raduje takvoj rodoljubivoj odluci kralj. vlade.

Crnoj Gori se tim stavlja na raspolaganje jedno od najjačih sredstava za službu njenom pozivu i za oduženje duga Srpstvu, a knjaž. vladi daje se potpora za odlučniji rad na opštem srpskom dobru, koji može biti uspješan samo onda ako predstavnici obadviju srpskih država budu išli rame uz rame u pitanjima opštega srpskoga značaja..." ("Zapisi", april 1937, Cetinje).

U Memorandumu crnogorske vlade vladi Srbije, od 3. oktobra 1908, pored ostalog, veli se:
"... U ovim teškim sudbonosnim i punim iskušenja danima po Crnu Goru, Srbiju i vaskoliko Srpstvo, knjaževska vlada sa najvećom gotovošću prihvata bratsku ruku Kraljevine Srbije... U čemu knjaževska vlada vidi dokaz i odlučnost bratske nam Kraljevine, da zajednički sa Crnom Gorom stane na braniku ugroženih prava i interesa, Crne Gore, Srbije i cjelokupnog srpskog naroda. Stoga knjaževska vlada šalje svog naročitog povjerenika u licu g. brigadira, serdara Janka Vukotića, kojem stavlja u dužnost, da Nj. Veličanstvu Kralju Srbije izjavi, da Crna Gora sa Nj. Veličanstvom Knjazom Gospodarom u načelu potpuno odobrava patriotsko stanovište Srbije..." ("Zapisi", april 1937, Cetinje).

Q. in perpetuum hibernum · 05.06.2008. u 23:23

Serdar Janko Vukotić rekao je, oktobra 1908, u odgovoru na zdravicu kralja Petra I, u Beogradu, i ovo:
"... Tradicionalne veze koje potiču iz vremena slavom uvjenčanoga Vašeg pretka Karađorđa Velikoga i Gospodara Crne Gore Petra I Svetoga, rodbinske veze između vladalačkih Domova Karađorđevića i Petrovića, kao i bratske veze između jednoplemenoga naroda u Srbiji i Crnoj Gori pružaju danas svakom svjesnom Srbinu opravdanu nadu za spas i bolju budućnost namučenog srpskog plemena. Vaše Veličanstvo, osjećam se presrećan, što mogu mojim izvješćem i uvjerenjem obradovati mojega viteškoga Gospodara i njegove Crnogorce, da Kralj Srbije i njegovi hrabri Srbijanci potpuno razumiju svoju bratsku i patriotsku dužnost u zajedničkom radu za opšte dobro Srbinovo..." ("Glas Crnogoraca", 17. oktobar, 1908, Cetinje).

U Podsetniku vlade Knjaževine Crne Gore, upućenom vladama velikih sila, 10. novembra 1908, pominju se odluke Berlinskog kongresa i skreće se pažnja na kršenje odredaba Berlinskog ugovora od strane Austrougarske, aneksijom Bosne i Hercegovine:
"Mi vjerujemo da nam je zadatak da se udružimo u ovoj prilici od pokretanja revandikacija i kompenzacija, na koje bi dvije srpske države, Kraljevina Srbija i Knjaževina Crna Gora, imale pravo, zbog navedene aneksije, jer ostavljamo dobrovoljno taj zadatak Rusiji, velikoj i plemenitoj slovenskoj sili, koja je uzela u svoje ruke odbranu interesa i zaštitu legitimnih aspiracija njenih mlađih sestara...

U toku gotovo pet vjekova moćne armije Osmanlija nastojale su da unište jednu šaku ljudi koja je poslije propasti Srpskog carstva, srušenog od strane turskog osvajača evropskog Istoka, izbježala u nepristupačne planine radi odbrane i očuvanja svoje nezavisnosti..." ("Zapisi", maj 1937, Cetinje)

U Rezoluciji Crnogorske narodne skupštine, od 13. novembra, 1908, povodom aneksije Bosne i Hercegovine, kaže se da je "Austrougarska Monarhija u supštini povredila Berlinski ugovor; da je tim činom nanesen smrtni udarac interesima celokupnog srpskog naroda; da je tim u osnovi pogaženo načelo narodnosti, kojim se danas prosvećeni svet rukovodi...

Skupština izjavljuje da je naš narod gotov podneti sve žrtve kada Gospodar, za odbranu Srpstva i za čast ove otadžbine na to pozove..." ("Glas Crnogoraca", 1. oktobar 1908, Cetinje).

General Mitar Martinović je o proslavi 50-godišnjice bitke na Grahovcu rekao da je "prije nekih 1200 godina ponikla srpska državna misao i izražena svijest o istoj ovdje u ovim brdima današnje Crne Gore. Jest, ovdje se ona rodila i potocima krvi pravno je zasnovana i u vjeru prevedena pod Stevanom Vojislavom, kraljem Mihailom i Bodinom; pa se tek onda odavde iz Crne Gore razvila i raširila se na jugoistok, đe je pod vođstvom slavne srpske dinastije Nemanjića došla do najvećeg sjaja, moći i veličine srpske..." ("Glas Crnogoraca", 24. maj 1908, Cetinje).

Komandir Nikola Kovačević, obratio se učesnicima Bitke na Grahovcu ovim rečima:
"... Došli ste i hvala vam, da pred vama mlada, svježa, obnovljena otadžbina vidi zatočenike srpske slobode, nikad pogašenu iskru srpske zavjetne misli, nikad nemalaksalu težnju i odluku za nezavisnošću i samobitnošću srpskoga plemena.

Proviđenju je ugodno bilo, da baš našoj otadžbini dosudi punu čast, ali i punu teškog iskušenja zadaću; suđeno joj je bilo da baš ona očuva svete amanete Nemanjića, da drži i održi netaknut, neoskrvljen sveti barjak srpske slobode, da pod njime okuplja slobodne zatočenike..." ("Glas Crnogoraca", 24. maj 1908, Cetinje).

U proglasu Odbora za proslavu dvovekovne vladavine kuće Petrović NJegoš, uz ostalo, piše:
"... Teški su nastali dani za srpski narod poslije propasti srpske države na Kosovu... Oko duhovnijeh svojijeh pastira stadoše se prikupljati u Novoj Zeti, u Crnoj Gori, odvažniji sinovi našega naroda iz raznijeh krajeva, te počeše očajničku borbu na smrt i na život sa osvajačem... Potonja iskra srpske slobode i nezavisnosti ugasila bi se da je mjesto današnje Crne Gore, te dike srpske, bio kakav pašaluk, ili šta drugo, da ne imadosmo ovakvog duha, kao što bješe Vladika Danilo i svi njegovi našljednici...

Srpska državna misao našla je utočište u Crnoj Gori, za nju su se Crnogorci kroz toliko vjekova junački borili i za nju sve svoje žrtvovali, te tako je dohranili i današnjim naraštajima predali...

Slava Crne Gore - to je slava cijelog srpskog naroda, jer Crna Gora na prvom mjestu pripada Srpstvu, i sve njene žrtve za Srpstvo su prinesene..." ("Glas Crnogoraca", 21. mart 1910, Cetinje).

Mitropolit crnogorski Mitrofan Ban, povodom proslave poluvjekovne vladavine knjaza Nikole je rekao:
"... Pedeset godina On visoko nosi pred nama kosovsku zastavu slobode, vodeć nas u borbe protivu neprijatelja roda srpskoga; pedeset je godina On nosio pred nama buktinju prosvjete, pjevajući, njegujući knjigu, podižući škole i crkve...

On je od srpskih vladalaca do danas jedini, koji je složio mač i pero, i time dokazao, da se može biti i prosvijećen i junak..." ("Glas Crnogoraca", 21. mart 1910, Cetinje).

Sloboda u planini

Marko Đukanović, predsednik Crnogorske narodne skupštine, predlažući proglašenje knjaza Nikole za kralja, 1910, rekao je, uz ostalo:
"... Zna se, da je prva srpska država Svetoga Kralja Vladimira nikla na prostoru današnje Crne Gore. Zna se, da je Zeta bila kolijevka Nemanjića i ostala mila njihova đedovina, sa povlasticama, kojima se isticala izmeđuostalih strana prostranoga Carstva Dušanova; zna se, pošto je srpsko propanulo Carstvo, da se zetski Gospodar Ivan Crnojević nije pokorio zloj sudbini ostaloga srpskoga naroda,nego se sklonio u ove zetske planine, i tako osnovao Crnu Goru, koja je vjekovima vodila junačku borbu, da sačuva ovu posljednju stopu srpske zemlje, i zna se, da je na njoj sačuvala do naših dana posljednju iskru srpske slobode i nezavisnosti..." ("Glas Crnogoraca", 15. avgust 1910, Cetinje).

Milo Dožić, potpredsednik Crnogorske narodne skupštine, obraćajući se knjazu Nikoli, u trenutku njegovog proglašenja za kralja, rekao je, uz ostalo:
"Narodno predstavništvo nije Ti nikad pristupalo u svečanijem času i većom odanosti, nego što danas pristupa povodom pedesetogodišnjice Tvoje srećne i blagotvorne vladavine...

Zato je Narodno predstavništvo u današnjoj sjednici izvanrednog saziva Narodne skupštine sa oduševljenjem, klicanjem usvojilo predlog svoga predsjednika, da se klasičnoj srpskoj zemlji, kojom Ti vladaš, povrati njeno staro kraljevsko dostojanstvo..." ("Glas Crnogoraca", 15. avgusta 1910).

Predsednik Cetinjske opštine, Janko Drljević, obratio se kralju Nikoli prilikom njegovog proglašenja za kralja - ovim rečima:
"... Tvoja vučedolska pobjeda, skinuta mačem sa mača deset puta jačeg, a uz to do fanatizma hrabrog neprijatelja, zaliječila je krvlju pobjedničkog trijumfa rane kosovske tragedije, i time popela Tebe, na tron, najveličanstveniji što ga svijet pamti, na tron cara junaka, a viteštvo tvojih sokolova nagradila imenom kosovskih osvetnika.

Krst, napravljen od mačeva Obilićevog i Tvog s natpisom: "Vučji do ili Kosovo", ostaće u odlučnošću svoje alternative, vječni simbol srpskog heroizma, neizmjenjiva sadržina srpske državne ideje, državni program i posljednjih srpskih naraštaja..." ("Cetinjski vjesnik", 15. avgust 1910).

Pero Vučković, crnogorski ministar prosvete i crkvenih dela, rekao je, na otvaranju Narodnog pozorišta na Cetinju:
"... Naša ratnička i junačka zemlja dobiva jednu novu tekovinu u svom prosvjetnom napretku, koja je otadžbini i Srpstvu jednako potrebna kao naoštren mač, kao čelično srce..." ("Cetinjski vjesnik", 19. maj 1910).

Istoričar Marko Dragović piše:
Tri svetinje
"... Crnogorski prvosvještenici održali su u narodu crnogorskome pravoslavnu vjeru, srpsku svijest i slobodu, te se svaki Crnogorac dičio imenom Srbin, vjerom pravoslavnom i svojom zlatnom slobodom. Za ove tri velike svetinje Crnogorac je živio, borio se, ginuo i svake muke i nevolje ljute podnosio..." ("Dan", april 1911, Cetinje).

Povodom stogodišnjice Njegoševog rođenja, Dragović piše:
"... Svršetak XVIII i početak XV stoljeća, rodio je nekoliko velikana srpskome narodu, koji su velikim svojim djelima oživjeli srpski narod svuda, na sve strane, i bili začetnici onih događaja, koji su se dalje postepeno razvijali i doveli do toga da se izvrše ova djela, koja se izvršiše prošle i ove godine (1912. i 1913 - B.J.), te se oslobodi veliki dio našega naroda i proširiše se dvije srpske kraljevine... Te su ličnosti Petar I, Petar II, Karađorđe i Miloš Obrenović..." ("Glas Crnogoraca", 24. avgust 1913).

Q. in perpetuum hibernum · 05.06.2008. u 23:29

Za Njegoša Dragović kaže da je "onaj velikan srpski, koji je cijeloga kratkoga vijeka svoga, od svoje najranije mladosti, radio i genijalnim perom i djelima kao vladalac, na oslobođenju srpskoga naroda..." ("Glas Crnogoraca", 24. avgust 1913).

Za Njegoša Dragović kaže da je "onaj velikan srpski, koji je cijeloga kratkoga vijeka svoga , od svoje najranije mladosti, radio i genijalnim perom i djelima kao vladalac, na oslobođenju srpskoga naroda.." ("Glas Crnogoraca", 24. avgust 1913).

Blažo Begović je rekao na sahrani Jovana Čobeljića, sveštenika iz Bjelopavlića:

Zavetna misao

"... Pred nama je živi primjer: čojstva, junaštva, kako čovjek treba da živi za otadžbinu, Srpstvo i Gospodara... Prestalo je kucati srce onog rodoljuba, koji se sav založio za svetu zavjetnu misao Srbinovu..." ("Cetinjski vjesnik",8. januar 1911).

Pop Miraš Vukić rekao je na blagodarenju, na frontu kod Skadra, povodom rođendana kralja Nikole:
"Na svemu srpskom nebu sve su zvijezde potamnile, osim jedne i ta sjaji više od 200 godina i kroz to vrijeme davala je svjetlost i ostalima... a ta je zvijezda naša sveta i uzvišena kuća Petrovića..."

Ova proslava je održana u znaku opšteg veselja, "najoduševljenijeg od Kosova", i uz klicanje kraljevima Nikoli i Petru i složnom Srpstvu.

Istoričar Lazo Popović piše o pogibiji Smail-age Čengića:
"... Između Crne Gore i Turske nije bilo određenih granica; odnosi su bili čisto ratni.

Polumjesec na Balkanu

No dok se polumjesec vio na Balkanu, i tek onda, kad su njene krajnje granice prema sjeverozapadu postale srpske zemlje, shvatila je značaj Crne Gore, na koju su upirali mučeničke poglede neoslobođeni ogranci negda velikog i moćnog srpskog stabla, a okolna plemena još i tražila u njoj, u krajnjoj nevolji, utočište vjere i izgubljene slobode..."

Potporučnik Blagota Ramović rekao je na sahrani Lazara (Jovanova) Šćepanovića, iz Zagrača:
"Pođi z Bogom đede Lazare, i kaži junacima tvoga vremena da mirno počiva nož u korice, dok ne kucne čas, da cikne puška i zvekne handžar Srbinu, za oslobođenje, za šta ste vi život dali..." ("Cetinjski vjesnik", 8. februar 1912).

Učitelj Ljubomir Bulatović Ibrijski, u članku "Na Nikoldan pod Tarabošem", piše:
"Danas Srbin može reći, da je Kosovo osvećeno... Po divnim mjestima naše slavne prošlosti, slobodni Srbin danas ponosno šeta, jer je nastalo vrijeme, koje je u početku prošlog vijeka prorekao neumrli Višnjić riječima:

Od sna do jave

,Drumovi će poželjet Turaka, Al, Turaka niđe biti neće!,
Tursko gospodstvo u srpskim zemljama završilo se...

Stari snovi Srbinovi, snovi, koje je pet stotina i više godina Srbin mogao snijevati, postadoše sada javom. Srbin ne spava više . On je pokazao da je budan, da živi; pokazao je da je i danas u njemu ona krv, koja negda tecijaše u žilama Dušanovih ratnika..." ("Cetinjski vjesnik", 12. decembar 1912).

Učitelj Vidak Pejović rekao je na pomenu palim ratnicima balkanskim ratovima, iz sela Orasi (Lješanska nahija):
"... Kažite našim i vašim - u prošlijeh pet vjekova mukotrpnoga srpskoga vremena - slavno palijema precima, da se dva srpska vrhovna vožda, dva srpska kralja, a sa njima i sve Srpstvo jakom, čvrstom i Bože daj - dugotrajnom slogom sveza, te tako složno zajednički i bratski vojevasmo i izvojevasmo dobar dio onoga za šta su ioni svoje živote dali. Kažite im: Kosovo je osvećeno..." ("Cetinjski vjesnik", 13. septembar 1913).

Crnogorska vlada uputila je, 23. septembra 1913, Memorandum kralju Nikoli, u kome se kaže i sledeće:
"... Proširenje i ojačanje kraljevina Crne Gore i Srbije, a naročito satavljanje granica u Sandžaku i Staroj Srbiji, pokrenuće još jače naše neprijatelje, da svim moćnim načinima ne samo ometaju srpske kraljevine u izvođenju svojih daljih nacionalnih zadataka, već da im unište ili bar umanje dosadašnje materijalne, osobito moralne tekovine...

Jedinstvo interesa i nacionalnih težnji objeju srpskih kraljevina upućuje ih u svim danim slučajevima na zajedničke akcije,koje po skromnom mišljenju vaše Vlade, treba da nađu izražaja i garantije u jednom pismenom aktu - ugovoru. Taj akt osnovan na obostranom srpskom osjećanju i dobro shvaćenim srpskim interesima, čemu je Vaše Veličanstvo kao i uvijek i posljednjim velikim događajima najbolji primjer dalo,biće najjača odbrana od svih mogućih načina,koje bi naši neprijatelji upotrijebili, da postignu svoje svrhe.

Njime bi se regulisali naši međusobni odnošaji, kao vojni,diplomatski, trgovinski i uopšte ekonomski i - jednom riječju - dvije srpske kraljevine, potpuno samostalne i neovisne, išle bi složno k ostvarenju i odbrani zajedničkih interesa..." ("Cetinjski vjesnik", 4. septembar 1913).

N. Novičić Katanić, u članku "Vasojevići pred rat sa Turskom 1912 godine", piše:

Snovi i nade

"... Kao da su znali ishod požrtvovanja i kao da su tvrdo vjerovali u davnašnje svoje snove i nade, da je već jednom kucnuo čas oslobođenja i osvete Kosova, Vasojevići, kao pioniri oslobođenja uoči rata sa Turskom osvojiše i porušiše devet karaula na granici Crne gore i time očistiše trnovitu preponu "Gibraltarskog moreuza", taj ulaz u biserni Dušanov okean, da orlovi ispod Lovćena, Koma, Durmitora i Rumije pod svoja jaka krila i čvrste kandže mogu što brže ispuniti zavjetnu srpsku misao i želju, te Onamo onamo, ponijeti srpski pozdrav i radosni glas, da Srbin nije više rob, da je Kosovo, ta petovjekovna Srbinova rana izvidana, da pripale kandila svetih Dečana i Patrijaršije, i da se s braćom lavovima od Avale već jednom željno zagrle, pa onda zajednički povedu srpsko kolo i gromko kliknu: Živjela sloga srpskih Obilića, slava za slobodu palim herojima!" ("Cetinjski vjesnik", 27. novembar 1913).

Dr Gavrilo Dožić, novoimenovani mitropolit pećki, odgovarajući na pozdrav kralja Nikole rekao je, uz ostalo:
"... Srećan sam... što idem da služim onamo onamo, gdje se, po uzvišenim pjesničkim izrazima, punim žarkog rodoljublja Vašeg velikog srpskog srca i genijalnog duha, dižu Dečani sveti, molitva u njih prisvaja raj. Onamo gdje je slavna Srpska Patrijaršija, taj svešteni Jerusalim Srpski i drugi istorijski spomenici, koji kite srce nekadašnje Dušanove Carevine..."

Mitropolit Dožić je srećan što će "u tim sretnim spomenicima srpske veličine doprinositi molitve Bogu", za sreću i napredak Crne Gore, koju su kralj Nikola i njegovi preci, "kao najslavniju žižu za oslobođenje Srpstva, ispod ove svete srpske Akropole, sa krvavim ali svagda pobjedonosnim Maratonima, Termopilima, i drugim besmrtnim djelima - stvorili, uveličavali proširili i trijumfalno proslavili..." ("Cetinjski vjesnik", 4. decembar 1913).

U Adresi Crnogorske narodne skupštine, na prijestonu bjesedu kralja Nikole od 29. januara 1914, uz ostalo, kaže se:

Vekovni san

"Duša vjernog Ti naroda prepuna je neizmjernih radosti i sreće, što si ispunio naš vjekovni narodni san, što se danas Crna Gora teritorijalno dodiruje sa Srbijom... Narod čvrsto vjeruje da će oslobodioci Dušanova Carstva, slavni srpski kraljevi sa svojim mudrim i rodoljubivim državnicima, a uz narodno sudjelovanje iz obiju naših kraljevina, zajednički odnos između ovih tako udesiti, da u tome bude potvrda toliko značajnih riječi Vašeg Veličanstva, koje su iz dna duše i sa sred srca narodnog: da Crnu Goru i Srbiju neće više niko nikad razdvojiti... Čvrsta naša veza sa Srbijom, uređena formalnim ugovorom, čijem bi se sklapanju imalo što prije i upravo neodložno pristupiti, osiguraće nam zajedničku odbranu onog što sada imamo i dalje ostvarenje naših ideala, te naš željeni i neophodni ekonomski i uopšte kulturni napredak. A blagodarni srpski narod će za sve to kroz buduće vjekove uznositi slavu i veličinu današnjih srpskih Gospodara..." (Kurziv u originalu - B. J.)("Glas Crnogoraca", 23. februar 1914, Cetinje).

Q. in perpetuum hibernum · 05.06.2008. u 23:41

Na sjednici Crnogorske narodne skupštine, 19. jula 1914. ("Cetinjski vjesnik", 19. jul 1914), povodom austrougarske objave rata Srbiji, narodni poslanici su, uz ostalo, rekli i sljedeće:

Milo Dožić, predsjednik Skupštine:
"Ovaj naš sastanak prije određenoga dana izazvaše iznenadni događaji, koji se tiču državnoga bića naše domovine i cijeloga Srpstva...

Dva stožera

Paklena svijest, koja ne može pregoreti skorašnje srpske slavne pobjede, podigla se da smrvi Srbiju i srpski narod. Naš narod u obje srpske kraljevine odmah je shvatio svu opasnost... On je navikao da se vazda ujedinjava oko ova dva svoja stožera, osobito kako je Kosovo osvećeno i tijem zanavijek izvršeno nacionalno ujedinjenje..."

Serdar i general Janko Vukotić, predsjednik crnogorske vlade:
"... Mi u Crnoj Gori i Srbiji jednodušno smo osudili taj čin dvojice mladića srpske narodnosti (ubistvo austrougarskog prestolonašljednika - B. J.) ali, Austrija je ipak taj događaj uzela kao pretekst da uništi srpski narod naročito poslije naših pobjeda... Radostan sam što vam mogu kazati, da će zagrljene Lovćen i Avalu štiti ruski narod i njegov plemeniti moćni Car..."

Janko Tošković:
"Nema te srpske i slovenske duše, koja, znajući da je naš dragi srpski Beograd već u ognju, ne bi sada radosno poletjela u sveti boj: ili drugo Kosovo ili srpsko ujedinjenje..."

Dr Nikola Škerović:
"... Srpsko roblje pišti od Pešte do naših granica. Srpska majka nikad ne propišta kao danas. Mi smo mali, ali imamo hrabrosti, imamo viteške krvi, koju će svak sada proliti..."

Mitar Vukčević:
"... Nalazimo se pred žvalama jedne hijene, pred čeljustima one sile koju smo mi Srbi toliko puta spasili. Svi smo čuli šta je ovih dana uradila od nevinoga srpskog naroda..." (Riječ je o pogromima nad Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini poslije ubistva austrougarskog prestolonašljednika - B.J)

Deklaracija crnogorske vlade na dan austrougarske objave rata Srbiji:
"Austro-Ugarska je na podne Srbiji objavila rat. Nj.V. Kralj odmah je izdao naredbu da se cjelokupna Crnogorska vojska stavi u mobilno stanje. Naša hrabra vojska nalazi se već duž granice, spremna da izvrši slavnu svetu dužnost, kakvu još nikada nije imala, od kako je Crne Gore, od kako je srpskoga naroda. Srbija i Crna Gora sačinjavaju jedan te isti front prema zajedničkom neprijatelju. One u ovim najtežim danima za srpsko pleme dijele istu sudbinu..."

Pošto se kaže da će Austrougarska doživjeti slom, u Deklaraciji se dodaje:
"... I sudbina je htjela, da joj uzrok slomu bude srpski narod oličene u njegove dvije ponosne kraljevine, Crnu Goru i Srbiju, u ove dvije mučenice pravde i slobode i svojih odlika, koje ljude izdižu iznad životinja..." ("Zapisi", oktobar 1931, Cetinje).

Velike žrtve

Marta 1918, internirci u austrougarskim logorima, Marko Daković, dr Nikola Škerović i dr Sekule Drljević, redigovali su pismo, koje su potpisali, osim ove trojice, i komandiri (majori) Blažo Božović, Spasoje Lazarević, Toman Lakić, Radoje Nikolić, Jovan Vuksanović i kapetan Boško Bošković - adresovano interniranim crnogorskim oficirima u austrougarskim logorima:

"...Vama je poznata istorija naše domovine... Vama su poznate krvave žrtve naših predaka i nas samih za slobodu. Vama je poznato da se svaki Crnogorac, takoreći rađao i umirao sa imenom Miloša, Marka i Dušana na ustima, tj sa imenima u kojima su najizrazitije istaknute težnje i ideali svakojeg Srbina, pa ma odakle on bio. Crnogorac se vjekovima ponosio i, ne prezajući ni pred kakvim opasnostima, borio se za te ideale. On je zaslužio vijenac učenika i borca vječnog za krst časni i slobodu zlatnu. - To su tradicije Srba i Crnogoraca...("Zapisi", oktobar 1931, Cetinje).

Reč Gavra Vukovića
Vojvoda Gavro Vuković, u svojim memoarima, uz ostalo kaže:
".... Prijateljstvo Kraljevine Pruske trajalo je prema Crnoj Gori i poslije velikih ratova s Austrijom 1866. godine i sa Francuskom od 1870-71. OD proglašenja Germanske imperije, 1871. godine, i od doba saveza s Rusijom, krenula je stopama austrijske politike u istočnom pitanju. Odmah se osjetio studeni dah od germanskog sjevera prema malenoj Crnoj Gori i cijelom srpskom narodu..."(Zapisi", avgust 1927, Cetinje).

CRNOGORSKA ŠTAMPA VJERAN TUMAČ SRPSKIH NACIONALNIH OSJEĆANJA PREDAKA SVIH DANAŠNJIH CRNOGORACA
"CRNOGORAC"

Januara 1871. na Cetinju je izišao prvi broj lista "Crnogorac", o čemu je bilo riječi u izvodima iz memoara knjaza (kralja) Nikole. U redakcijskom komentaru, uz prvi broj, piše:"... I Crna Gora, koja je dosada u nebrojenim bojevima prolijevala svoju dragocjenu krv za slobodu srpsku, dobila je evo novo sredstvo az svoj stari rad, dobila je javni narodni organ, otvorila je novo polje za junake, otvorila je novo bojište za slobodu...

"Crnogorac" izlazi za to i samo za to, da bude stalna proklamacija narodu srpskom, iz koje će uvijek čitati: ljubimo se i prikupljajmo snagu našu, pa ustanimo da povratimo izgubljenu slobodu našu i da ujedinimo raskomadane djelove naroda našeg...

Stražar slobode

U ime naroda, dakle, u ime slobode njegove, u ime naše zajedničke težnje - ujedinjenja narodnoga, pozivamo sve rodoljube, omladinu srpsku, da nas pomogne u radu našem...

Crnogorac je morao biti vječito naoružan stražar srpske slobode, koja se poslije propasti naše slavne Carevine spustila u stijene crnogorske, da poslije tolikih mučnijeh vjekova izmučeno roblje srpsko opet zagrije svojom oživljavajućom svjetlošću...

Pokretanje takvog list ana Cetinju samo iz tijeh pobuda pozdraviće, o tome smo tvrdo uvjereni, najradosnije, svaki Srbin i brat Sloven...
Događaje u Srbiji pratiće "Crnogorac" živo, sa bratskom ljubavlju. Svaki napredak pozdraviće radosno kao uspjeh ukupnoga naroda našeg..."

U "Crnogorcu" od 6. februara 1871. godine opisan je odlazak Cetinjana u badnjake, na Badnji dan te godine, sa knjazom Nikolom. Na kraju reportaže su ove riječi:
"Bože uskori oni čas, - čas oslobođenja Srpskoga, pa ma taj čas bio poslednji u mojemu životu! Tako bi svaki Srbin morao osjetiti i pomisliti u ovome času".

U istom broju lista štampan je tekst "Naši odnošaji". U njemu se govori "o težnji Srba da se oslobode i ujedine i obnove Dušanovo Carstvo".
"Stvoriti Srpsko Carstvo, povratiti Dušanovo doba, to je tako prekrasna žudnja, da joj lasno ne bi moglo biti prigovora. No, posmatramo li naše čegrsti, koje po među se imamo: kako li se i mi isti Srbi cjepkamo, jedni na druge preko oka pogledamo i vodu na više vodenica razvlačimo..."

O događajima u Crnoj Gori poslije Istrage poturica, "Crnogorac", 13. februara 1871, piše:
"... Stoga su oni (Turci-B.J.) pregli da upropaste Crnu Goru, jer su vjerovali da su onda za svagda upropastili i cijelo Srpstvo..."

U broju od 3. aprila 1871, objavljen je pozdrav utamničenom Svetozaru Miletiću:
"Iz srpske slobodne Crne Gore čestitao Vam Vaskrsenje Hristovo u madžarskoj crnoj tamnici. U današnjem radosnom osjećanju Hrišćanskoms inula je... u sinovima ovijeg gora jače nego ikada želja da vaskrsne sloboda Srpstva."

U odgovoru Svetozar Miletić izražava želju za "Uskrs slobode celoga Srpstva" i pozdravlja Crnu Goru... "čelenku Srpsku".

Čežnjivi pogledi

"Crnogorac", 6. marta 1871, u člansku "Naše ujedinjenje" piše da je misao o ujedinjenju bila uvijek živa u svim djelovima srpskog naroda, i "od kada se Srbija oslobodila, na nju i na, odvajkada slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, gledahu neprestano naša jadna braća sa pogledom punijem čežnje. I što su više ove dvije države srpske jačale, to je njihovo nadanje bilo jače, da će se skorim osloboditi i sa svojom braćom ujediniti". Kaže se da ranije Crna Gora i Srbija nijesu mogle pomoći svojoj braći:

"No, danas je drukčije i kao da je došlo vrijeme, gdje će se obrnuti kolo sreće srpske. Snaga Srbije i Crne Gore oporavljena je, osnažena, ustrostručena. Srbija i Crna Gora mogu se danas drukčije odazvati vapaju svoje braće; one mogu, i hoće, jer moraju to..."

"Crnogorac", 10. aprila 1871, objavljuje reportažu o proslavi Vaskrsa u manastiru Morača. Opisujući atmosferu, reporter kaže:
"S toga se i čuše u veselom narodu oduševljene želje, da svetimo kosovsku pogibiju..."

U članku "Na Spasovdan", "Crnogorac", 8. maja 1871, piše o Boju na Grahovcu:
"Crnogorci poslaše lake glasonoše na srpsko Cetinje svome Gospodaru, da mu na pojutarju Spasov-dana čestitaju sjajnu Grahovsku pobjedu...

Svako čisto i pravo srce srpsko i ostale braće Slovena zaigralo je u grudima, kad je razabralo tursku kasapnicu i viteštvo mrkih gorštaka..."

U članku "Na Đurđev-dan", u "Crnogorcu" od 24. aprila 1871, govori se o propasti "naše narodne samostalnosti" pa se kaže i sljedeće: "Mrak je pokrio ovu sjajnu Carevinu našu. Obilnu radinost narodnu zamijenilo je tursko pljačkanje i otimanje. Mir i red ustupiše mjesto ubistvima i zulumima, tiranija izgna slobodu i sa azijatskijem bjesnilom raširi svoju vladu pustošenja na razvalinama srpskoga truda i lešinama Obilićevijeh potomaka..."

"Crnogorac", 19. juna 1871, upućuje poziv svim Srbima da jedni drugima pruže bratske ruke, uz poklike:
"Srbin neće više da robuje, Srbin hoće da je slobodan, ustanimo, braćo, složno, svi!..."

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 00:00

U broju od 24. jula 1871, "Crnogorac" je objavio tekst "naše vrijeme i naš rad" u kome se podsjeća na ujedinjenja njemačkog i italijanskog naroda, pa se kaže:
"A mi Srbi šta mi činio!...

... Vrijeme je, već, Srbi, da sami sebi istinu kažemo... Narod srpski iz sviju krajeva, ako ne želi da propadne, treba da osudi svaku misao, svaki rad, svakog svog člana, koji nije stvarno i formalno upravljen na oslobođenje i ujedinjenje naroda Srpskog..."

Povodom putovanja knjaza Srbije, Milana Obrenovića, u Rusiju, "Crnogorac", 6. novembra 1871, piše, pored ostalog:
"... Mi, kao i svaki Srbin, nemamo preče misli od misli narodnog oslobođenja i ujedinjenja...

Prijateljstvo bratske Rusije pojačaće nam snagu, osiguraće nam korake: i onda može biti svaki Srbin radostan i oduševljen jer mu težnje više neće biti obmana, jer će imati svoju Srbiju, imućnu i narednu, imaće svoju Crnu Goru, junačku i svagda gotovu..."

Ujedinjenje

O knjazu Danilu se, u "Crnogorcu", 18. novembra 1871, uz ostalo, kaže:
"Kad je vidio uređenu i osnaženu Crnu Goru, on je želio da vidi još i oslobođeno i ujedinjeno Srpstvo. Jer to mu je bila jedina težnja zbog koje je sve radio, što god je radio. U toj težnji on je povikao tadašnjem Knjazu u Srbiji (Mihailu - B.J.):

"Ustaj, da oslobodimo Srpstvo, pa ću ti biti prost vojnik..."

U osvrtu na 1871, "Crnogorac", 18 decembra 1871, piše o naporima za srpsku slogu, pominjući susrete "na slobodnoj srpskoj zemlji" (na Cetinju - B.J.), kad je udaren "temelj sloge srpske". "Krajeugolni kamen tog paladijuma srpskog jeste zdravica puna značaja koju je knjaz Nikola istom prilikom nazdravio knjazu Milanu (vladaru Srbije - B.J.) pred zastupnicima Jevropskijeh sila i predstavnicima srpskih pokrajina".

"Crnogorka"

Godine 1874, na Cetinju je pokrenut nedjeljni list za "književnost i pouku", pod naslovom "Crnogorka".
Povodom predstave u Podgorici drame knjaza Nikole "Balkanska carica", "Crnogorka" piše, 10. januara 1885, da je taj događaj "podoban da ispuni najvišim oduševljenjem i zanosom srca i duhove svijeh Srba ma gdje oni bili... Jer ova predstava, u kolijevci Nemanjića, u rasadniku srpske države, glasnik je vaskrsa i preteča obnovljenog zadatka one Zete, iz čijeg se krila rodio, izrastao i proslavio narod srpski sa svojom državom...

Srbi Podgoričani sreli su svoje goste i razredili ih po svojijem kućama...
U istom broju lista piše da u narodu od nekoliko miliona (misli na cio srpski narod - B.J.) valjda bi i "Crnogorka 2 mogla (a i zasluživala bi) da nađe bar 500 pretplatnika. No kad ima velikijeh opština srpskih od po desetinu hiljada duša srpskijeh, pa u njima "Crnogorka" nema nijednoga pretplatnika, šta onda da rečemo?"

"Crnogorka" piše, 17. januara 1885, o državnim i crkvenim praznicama, koje je utvrdio Ivan Crnojević:
"Od kako je Crna Gora postala država za sebe, od tada su i crnogorski mitropoliti upravljali svojom crkvom nezavisno. Ali pri svemu tome, crnogorske vladike (mitropoliti - B.J) odnosili su se k srpskijem patrijarsima u Peći sa osobitijem poštovanjem i gledali su u njima glavu Srpske crkve..."

"Crnogorka" piše 31. januara 1885:
"U junačkoj našoj Crnoj Gori ima vrlo darovitih i ponešenih momaka za poezijom. Neprekidne borbe za ono što je Srbinu sveto, svakidašnje nade za promjenu i sretniju budućnost; življenje među najčistijim srpskim običajima; odgajanje u najživljem i najjačem našem narodnom duhu: stvorili su gotovo od svakojega Crnogorca po jednoga pjesnika..."

O mitropolitu Petru I, "Crnogorka" piše 4. januara 1885:
"Narodna usta oponašaju Svetog Petra vrlo mudrim čovjekom, pobožnim pastirom, žarkim Srbinom."

Govoreći o slavljenju uspomene na Petra I, na Cetinju, u napisu se kaže:
"Tu igraju kola, tu se vrte peciva, tu pucaju puške, tu se pjeva uz gusle, tu se svako veselje gradi što Srbinu daje srca i života..."

O Simu Milutinoviću, "Crnogorka" piše 14. februara 1885:
"Da ništa drugo Simo nije učinio do to što je bio učitelj slavnome Vladici (riječ je o Njegošu - B.J.) u koemu je razvio onaj veliki pjesnički genij, koji stvori Gorski vijenac, i tada bi Simo imao veliku zaslugu za sve Srpstvo..."

Osećajne pesme

U broju od 21. marta 1885, "Crnogorka" piše:
"Dok je duša Srbinova drugovala s dušom cijele prirode oko sebe, dotle su izbijale iz nje pjesmice najnježnijega i najuzvišenijega osjećanja. Sve što je najljepše i najveličanstvenije u prirodi, to se reflektovalo na duši Srbinovoj i izlazilo je odatle oblikovano toplinom života, osjećanja njegova. Osjećala se duša srpska, kao da je vezana za prirodu i utkana stotinama žica u veliko tkanje svjetsko..."

Povodom smrti Franca Miklošiča, "Nova Zeta" je ovo objavila

Crnogorki", od 18. i 25. aprila 1885, objavljen je tekst "Uskok Janko, pripovijetka iz crnogorskog života". O igumanu Đorđiju se kaže da ga "Gospodar i svi Crnogorci ljubljahu... i poštovahu zbog čistoće njegova življenja i velikog junaštva... Taki su nam sačuvali vjeru i Srpstvo..."

"Nova Zeta"

Cetinjski književni mjesečnik, "Nova Zeta", piše (1991) prigodan tekst povodom smrti književnika Laza Lazarevića:
"...Srpska lijepa knjiga u crno se zavija za najboljijem svojim umejtnikom, a čitaoci srpske lijepe knjige od Avale i Fruške Gore, do Lovćena i Velebita, žale Lazara Lazarevića kao svoga miloga prijatelja i poznanika..."

Povodom smrti Franca Miklošiča, "Nova Zeta" je objavila:
"... Laka ti crna zemlja, Veliki apostole najveće svetinje naše, lijepoga nam jezika srpskoga - slava ti vječna!"

Cetinjski dvomjesečnik, "Prosvejta", piše u broju za septembar i oktobar 1890, da je Ivan Crnojević sačuvao "neprekidnost stare srpske države...

"Prosvjeta"

Gledao je pred sobom krvave i žalosne prizore, gledao je kako se gasi i pošljednji plamičak srpske slobode i nezavisnosti.
Iako je stari Manastir Ivanov čitava dva vijeka stojao pod ruševinama, procvjetao je divno njegov rukosad - Crna Gora, viđeni i nada puni okrajak u prostranoj bašti Srpstva..."

"Prosvjeta", za mart i april 1889, piše o obnovi hrama Svetog Nikole na ostrvu Vranjina "slavnoj (kako je naziva arhiepiskop Danilo) stolici episkopije Zetske. Junaštvom Crnogoraca zemljište na kojem je bila stolica episkopije, opet je prisajedinjena državi srpskoj, Crnoj Gori; prva je briga bila uzvišenom Vladaocu našem, da je obnovi i staru slavu njenu, obnovivši u njoj razoreni hram Sv. Nikole, te će tako u slobodnoj Crnoj Gori opet propojati pravoslavna crkva i u njoj Božja liturgija, na istom mjestu, na kojem je pojala za vremena Svetog Save i docnije pod kraljevima i carevima Srpskim, i gospodarima Zetskim, sve dok je Turci ne razvališe..."

"Glas Crnogorca"

Nedeljni list, "Glas Crnogorca" koji se pojavio na Cetinju potkraj prošlog vijeka, bio je zvanično glasilo Knjaževine, od 1910. Kraljevine Crne Gore, sve do 1918. godine, kad se Crna Gora ujedinila sa Srbijom i drugim jugoslovenskim zemljama - u Jugoslaviju.

U uvodniku "Spasovdan" u "Glasu Crnogorca", 29. maja 1899, piše, da je "knjaz Danilo, kom je bio srpski genije - njegov prestolnik, već rasvetlio puteve velikom srpskom misli, naoružan stečenijem zaslugama svojijeh predaka za sveto načelo prava svakog naroda na ujedinjenje, obratio se moćnom zaštitniku tog moćnog načela, Napoleonu Trećem, i kao što je na bojnom polju s junaštvom svoga naroda pobijedio, pobjeđuje i na diplomatskom polju u nepravicu stare Jevrope, koja nije priznavala Crnoj Gori pravo na život..."

U prikazu knjige "Zeta i dinastija Balšića", objavljene na italijanskom jeziku, iz pera Đuzepea Djelcića, u "Glasu Crnogorca" 11. decembra 1889, piše:
"Ovo je najopsežnija radnja na još neobrađenom polju istorije Zete pod Balšićima". Kaže se da autor "raspolaže lijepijem znanjem iz istorije mletačke i dubrovačke republike kao i o zahumskim i bosanskim gospodarima i arbanaškim gospodarčićima", ali je "šteta... što pisac ne uzimlje u obzir dotične monografije srpskijeh pisaca, osim Mijatovića", pa zbog toga "ovo važno istorijsko djelo ima mana, koje će srpski istorici znati ispraviti", " a najviša mu je mana otvoreno zauzimanje za mletačku republiku i za opštinu grada Kotora; tu sasvijem zapadnjački duh prevlađuje duh narodni..."

U uvodniku "Božić", u "Glasu Crnogorca", 20. decembra 1899, piše, uz ostalo:
"... Razdrobljeni i zarobljeni Srpski narod slavi veliki praznik Roždestva Hristova ne samo kao crkveni nego više kao narodni praznik. Mi smo svake godine isticali veliku važnost srpskijeh narodnih običaja, koji Roždestvo Hristovo čini najvećijem domaćijem praznikom, običaja, koji sve srpske krajeve u jednu cjelinu spajaju, i nikad neće biti dovoljno isticati veliki značaj tijeh običaja našijeh dok smo ovako raskomadani.... Srpski narod koji je odolio turskoj sili, danas je izložen zapadnoj kulturi, koja prijeti da mu te crte izgladi, otud je još veća dužnost osobito gdje su Srbi u dodiru sa tuđinstvom da vršimo naše lijepe narodne običaje..."

"Vršeći te Božićne običaje, mi utvrđujemo našu narodnost, što je osnov bolje budućnosti Srpskoga naroda..."

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 00:10

Povodom zaključenja rusko-japanskog ugovora o miru, "Glas Crnogorca" piše 27. avgusta 1905:
"Ukoliko se svi Sloveni, naročito mi Srbi u Crnoj Gori, željno i s nestrpljenjem iškčekivali dobrih glasova sa bojišta (rusko-japanskog B.J.) i pobjede nad neprijateljem, utoliko još danas želimo našoj braći (Rusima - B.J. ) uspjeha u ovoj novoj borbi, koja im predstoji, oko preporođaja njihove velike i slavne otadžbine..."

"U "Glasu Crnogorca", 31. decembra 1905, objavljen je napis "Srpski novčani zavodi krajem 1904. godine". "Tada je postojalo 110 čisto srpskih novčanih zavoda". U tekstu se kaže i sljedeće:
"Pomoć tuđa naplata je skupa" - kaže lijepa srpska poslovica. I mi na ovome mjestu ne želimo ništa drugo, nego da svaki Srbin ureže u svoje srce tu mudru srpsku poslovicu i da se u svemu ostalome mahne tuđinštine, te da i Srbi svud gledaju da svoje poslove sami između sebe svršavaju, da svu svoju snagu u svoje ruke priberemo...

Više vole tuđe

Među nama Srbima još uvijek ima ljudi koji još nijesu došli sebi, i koji sudeći po sebi samima, još i danas vole tuđe ustanove bolje nego svoje..."

"Glas Crnogorca", 21. januara 1906, objavio je izvode iz besjede na Svetosavskoj proslavi na Cetinju, koja je za sadržaj imala esej o Vuku Karadžiću:

"... Koliko to mnogo vrijedi životu jednoga naroda, to što je Vuk nama izradio, i kakav uticaj t vrši na duševni život jednoga plemena, vidi se po tome, što je odmah iz njega, šta više i istodobno sa njim, pojavila se na polju srpske književnosti čitava plejada pjesnika, književnika i drugih umnih ljudi. U taj mah sinuše i oba dosad najveća poetska genija u Srba: burni pjesnik Branko Radičević, na jednom kraju, i dubokoumni poeta Petar Petrović Njegoš, na drugom kraju..."

"Glas Crnogorca", 26. avgusta 1906, objavio je informaciju o svečanosti u manastiru Savina, kod Herceg Novog:
"Kao i svake tako i ove godine, na dan 15. avgusta, sakupio se na Savini silan svijet iz okolnih srpskih krajeva: Hercegovine, Crne Gore, Boke..." Poslije liturgije u manastiru, "otpočela je da svira muzika". "U narodu je nastala prava radost: na jednoj strani muzika, na drugoj se čuju klasične srpske gusle, a kroz redove se viju crnogorsko oro i zetsko kolo..."

Uloga gusala

U "Glasu Crnogorca", 6. februara 1910, objavljen je člana barskom pjevačkom drštvu "Bratimstvo":
"Guslar je Srbina čeličio za sveti boj; divni zvuci srpske pjesme s nama su bili na bojnim poljanama, s nama su na veselju, a u tuzi nas tješe..."

U istom broju lista, štampana je i informacija o Djevojačkom institutu na Cetinju:
"...Broj učenica u Institutu danas dostiže maksimalnu šifru (90). Ali - što je karakterno, od njih je Crnogoraka samo 50, ostalo su sve kćeri drugijeh srpskijeh zemalja, poglavito onijeh srpskijeh krajeva, koji pripadaju susjednoj velikoj Austro-Ugarskoj Monarhiji..."

O dolasku ratne flotile Kraljevine Grčke na proslavu pedesetogodišnjice vladavine knjaza Nikole, "Glas Crnogorca", 7. avgusta 1910, piše:
"...Pa dolazi grčka flota, da posjeti i pozdravi slobodno Srpsko more, i Barsku luku, i da izruči visokim Slavljenicima čestitanje grčke vlade i mornarice..."

"Glas Crnogorca" 2. aprila 1911, objavljuje nekrolog Obrenu Nikoliću, okružnom kapetanu u penziji:
"...Testament pokojnog Obrena prava je i lijepa slika života njegova i njegove duše. Taj ga testament pokazuje kao dobra i pažljiva prema svakome... pokazuje širinu njegova shvatanja, jer se u testamentu sjetio i ustanova u svojoj užoj otadžbini, Crnoj Gori, i svojoj široj otadžbini - Srpstvu...

Laka mu bila ova srpska zemlja, koju je iskreno ljubio, vječni mu spomen među nama..."

U "Glasu Crnogorca", 25. maja 1911, štampan je članak "Gorski vijenac na našoj pozornici", napisan povodom izvođenja ovog djela na Cetinju:
".... 64 je godine, kako je opleten ovaj neven - vijenac crnogorskoj slavi i u slavopoj upleteno dubokih misli o životu i o Srpstvu, koliko to do danas drugi Srbin još nije uspijevao...

"Glas Crnogorca" objavio je 1911. istoriju srpskog naroda

Slušajući govore Vladike Danila, njegovu unutrašnju mučnu borbu, morali smo svi pomisliti: isto i danas osjećaju rodoljubi, prvaci i političari, danas, kada su se opet navukli oblaci i kad se u srpska srca uvlači briga, jer treba brze odluke donositi, i imati pouzdanja u sebe i pregnuća. Imaju stihovi koji su ne drugo no poruke velikoga srpskoga genija dalekome nekom pokoljenju: kako dobro shvata to vojska, oficiri i školska omladina koji su ispunjavali ložu i parter; kako burno pozdravljaju govore Danilovih savjetnika koji su svakad bili spremni poći za njim na moćnijega. Duša besmrtnog onog Srbina je tijeh časova lebdjela nad Zetskim domom..."

U nekrologu arhimandritu Mihailu Dožiću, u "Glasu Crnogorca", 11. juna 1911, kaže se.
"... Godine 1875, Dožić je bio vođa ustanka kolašinskih Srba, a zatijem komandir ustaške (ustaničke - B.J.) vojske i ne samo živi svjedok mnogijeh krvavijeh megdana, nego i jedan od prvih učesnika u njima...

Lep običaj

Kao upravitelj manastira Dobrilovine, on je čvrsto stojao na svom mjestu, stojao je upravo na mrtvoj straži u tome kraju, ne samo sa krstom, nego i sa mačem u ruci, pritječući u pomoć svijema koji su od vjekovnog srpskog neprijatelja patili, hrabreći ih riječju i djelom..."

U "Glasu Crnogorca", 12. novembra 1911, objavljen je članak "Istorija srpskog naroda", u kome se, uz ostalo, kaže.
"Današnji naraštaj našeg naroda u svim pokrajinama naše otadžbine, velikim dijelom ne poznaje ni svoju otadžbinu, ni svoju prošlost, ne poznaje život predaka, koji su živjeli prije pedeset godina, još manje onih, koji su živjeli za vrijeme Nemanje, kralja Milutina i cara Dušana... Danas mnogi ne poznaju uzroke zbog kojih se razlomila Dušanova Carevina..."

"Glas Crnogorca", 27. oktobra 1912, objavio je reportažu iz Pećke patrijaršije.
"Patrijaršija, 21. oktobra. - General Živković, komandant Ibarske vojske (jedinica Srbijanske vojske - B.J.), stigao je sa svojim štabom u Peć, večeras u 6 sati. Komandant Istočnog odreda (Crnogorske vojske - B.J.) general Vukotić dočekao je Živkovića u Patrijaršiji. Susret dvojice vojskovođa, dva dostojna sina srpskoga naroda, bio je veličanstven i dirljiv. Generali su se tri put poljubili i nježno zagrlili, pa su onda jedan drugome prestavili članove svojih štabova. Za sve to vrijeme nije prestajala huka od klicanja živjeli, dok su mala zvona veličala divnu slogu. Ljubljenje bratskih komandanata, oficira, vojnika; sve kipti od radosti. Propojala je sveta Patrijaršija, utrgle su se njene petovjekovne suze, koje je lila čeznući za ovim što je danas dočekala..."

U informaciji o proslavi Badnje večeri, 1912, na frontu kod Skadra, "Glas Crnogorca" navodi:
"Lijepi srpski običaj proslavljanja Badnjeg večera proslavila je naša vojska u Zetskom odredu na takav način da će to veče ostati u trajnoj i neizgladivoj uspomeni sviju prisutnih, naročito vojske, koja je to veče provela u neopisivom raspoloženju... Za ovu naročitu priliku, NJ. Kraljevsko Visočanstvo Knjaz Prestolonašljednik došao je u logor na Grudi da sa svojim bratom NJ. Kr. Visočanstvom Knjazom Petrom kod svoje vojske naloži srpske badnjake i provede Božićne praznike..."

A u "Glasu Crnogorca", 21. januara 1913, opisan je doček Srpske nove 1913. godine, na položajima kod Skadra:
"Po večeri oko ognjeva čuju se veseli razgovori. Razgovori se većinom vode o junačkom požrtvovanju i pregnuću Srba kako iz ranijeg tako i iz novijeg rata... Tu se obično ističu velikani na bojnim poljima, koje je narodna poezija obukla u takvo ruho, da služi njihovim docnijim pokoljenjima kao ideal pri postignuću zavjetnih Srbinovih želja. Nema toga vojnika kome pri ovakvom razgovoru srce življe ne kucne za srpsku slavu..."

U članku "Srpski Olimp", "Glas Crnogrca", 16. februara 1913, ocjenjuje značaj uspostavljanja zajedničke granice između Crne Gore i Srbije.

Tragom Karađorđa

"...Nakon pune sto i tri godine iza prvog neuspjelog pokušaja, evo se, Bogu hvala, sretno ostvarila spasonosna zamisao Velikog Karađorđa! S osvetom strašnog i krvavog Kosova, dični sokolovi Karađorđevog unuka, Kralja Petra, postigoše u ovom slavnom ratu, glavni uslov velike ideje Vrhovnog Vožda i oca Srbije Karađorđa, za obnovu stare slave i veličine - združenje granica dviju slobodnih srpskih država... Preko Novopazarskog Sandžaka pružiše oni bratske ruke viteškim Crnogorcima i ljutim mačem izbiše za navijek "klin" u slovensko meso, udaren od novijeg dušmana slobode srpske i ujedinjenja.

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 00:19

Ovijeh se dana navršuje sedamdeset godina kako je srpska poetska književnost dobila "Gorski vijenac"

Još onda kad su obje srpske države, ratujući u isto doba, svaka na svojoj strani, same svojim silama, još o tragu trideset i nekoliko godina, kadre bile da skrše tu prepreku, i da se nađu u prirodnom i bratskom zagrljaju..."

U uvodniku povodom Drugog balkanskog rata "Glas Crnogorca" piše 3. avgusta 1913:
"... Kad se kročilo u rat među jučerašnjim saveznicima bolom se ispunilo srce našega Gospodara, kojem je uzajamnost balkanskih hrišćanskih država vazda bila uzvišena cijelj njegova života i rada. Ali dobro shvaćeni interesi naše otadžbine kao srpske države morali su da odnesu prevagu nad uvrijeđenijem osjećanjima zbog rušenja te uzajamnosti, radi čega nema ni najmanje odgovornosti na srpskim kraljevinama..."

U "Glasu Crnogorca", 15. avgusta 1913, ovako se razmišlja o tadašnjoj situaciji:
"... Prošla dva pobjedonosna rata u kojima su ispisane najslavnije stranice istorije srpskog naroda od vremena još od Dušana Silnog do danas, ovjenčavši lovorikama pobjede i uspjehe čela srpskih vladara, njihovih vojskovođa i vojske, neoborivo su utvrdila još jednom tradicionalnom i toliko prolivenom krvlju u ranijim ratovima osveštano bratstvo oružja i jedinstvo osjećaja Crne Gore i Srbije...

Pored dragocjenog dobitka što se ostvarila vruća želja Sv. Petra Cetinjskog i Karađorđa, da Crna Gora i Srbija sastave svoje granice, pobjednički ratovi imali su za rezultat znatno teritorijalno povećanje srpskih država koje su se gotovo podvostručile...

Crna Gora ponosno gleda na svou sjajnu prošlost koja je bila vjekovna borba Davida s Golijatom na mrtvoj straži Srpstva, i stupa dostojanstveno sjajnijoj budućnosti koja će biti ispunjena tradicijom sloge srpskih država i svjesnošću opšte srpske ideje koja je urođena od vjekova..."

U "Glasu Crnogorca", 5. marta 1917, izdatom u Parizu, objavljen je uvodnik: "Sedamdesetogodišnjica Gorskog vijenca":
"Ovijeh se dana navršuje sedamdeset godina kako je srpska poetska književnost dobila "Gorski vijenac" neumrlog pjesnika Vladike Rada. Pripreman u časovima pjesničke osame, pleten za krst muka, nada i strepnja. Toliko kušanog rada, "Gorski vijenac" se pojavio trećega mjeseca 1847, vremena koje se u srpskoj književosti pominje kao lijep danak u godini. Od toga dana do sada niko u Srpstvu nije natpjevao remek-djelo velikog pjesnika, niko se u nadpjevavanje ni upuštao nije.

Sudbina je htjela da jubilarnu, sedamdesetu godinu djela koje je čast srpske književnosti, bilježimo u dalekom, i ako nama vazda dragom svijetu. Mi to činimo po dužnosti jer nam ona mora biti viša od svačega. Činimo u pouzdanoj vjeri da ćemo se u najbližoj budućnosti i bolje i dostojnije odužiti uspomeni velikog Njegoša čiji je zemaljski prah, znamo, već potresen, kako je potresen i vaš rod srpski."

"Glas Crnogorca", 16. jula 1917, takođe u Parizu, piše o srpskom ujedinjenju:
"...Crna Gora je od svoga postanka barjaktar srpskog oslobođenja i ujedinjenja. Zavjetna misao našeg plemena osnov je njenoga bića..."

Sadašnjom privremenom i slavnom katastrofom srpskoga naroda i njegovih dviju Kraljevina, Crna Gora je naš žrtvenik srpske slobode i bolje budućnosti doprinijela sve što je imala. Savjesno, do potonjih mogućnosti, izvršila je dužnost prema sebi, Srpstvu, Slovenstvu i Saveznicima. Žalila bi još više kad bi se njeno vjerno i pošteno držanje u ovom Velikom Ratu, sumnjičilo i označavalo kao smetnja i šteta idealima, za koje je ona poslije Kosova prva na Balkanu barjak razvila.

Pokušava se u nekim organima javnosti, da se rad i uloga Crne Gore i njenog suverena u ovom Ratu predstavi nevjerno..."

Pošto se navodi kako se šire vijesti da je crnogorska vlada Andrije Radovića podnijela ostavku jer se kralj Nikola razišao sa svojim ministrima u pitanju srpskog ujedinjenja, u tekstu se kaže:

"Predlog kabineta, tačnije ministra predsednika (Andrije Radovića) nije se ustvari ticao srpskog ujedinjenja već uklanjanja jedne srpske narodne dinastije bez pristanka i volje naroda.

Srpsko ujedinjenje danas se ne može celishodno izvesti eliminacijom koje bilo ko dobiju, za srpsku slobodu i nezavisnost, neosporno zaslužnih srpskih dinastija. Našem narodnom ujedinjenju ne stoje na putu dinastije, koje su bile njegovi pokretači i pobornici još od vremena Danila, Petra I i Karađorđa..."

"Nova kola" su napisana "lijepim čistim srpskim jezikom"

Cetinjski mjesečni list "Luča" bio je organ Društva "Gorski vijenac". List je donosio literarne priloge (pjesme, pripovijetke, drame), nadahnute idejom o oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda. Bili su to prilozi Srba iz svih krajeva. U listu su postojale stalne rubrike: "Srpske narodne junačke pjesme", "Srpske narodne izreke i razne riječi", "Zrnca iz srpske narodne frazeologije", "Srpske narodne molitve"...

"Luča", za septembar 1895, donosi komentar povodom drugog izdanja "Ogledala srpskog":
"...Srpska istorija od Kosovske bitke sva je ispjevana narodom u pjesmi, bez koje mi ne bi znali o njoj gotovo ništa, bez malo suhijeh i golijeh fakata...

Takvi značaj za istoriju CrneGore "Srpsko ogledalo", što je sigurno imao na umu njegov prvi izdavač, Vladika Rade, besmrtni srpski pjesnik, koji je uvijek mislio o prošlosti i budućnosti svog paćeničkog i slavnog naroda..."

U "Bilješci od Ocinju" (Ulcinj), u "Luči", za februar 1896, za Balšiće se kaže da su "nekadašnji gospodari slavne đedovine Nemanjića", da je Ulcinj pao u turske ruke, kad su Crnojevići gospodarili Zetom, a tad su već bile sve srpske zemlje, osim Crne Gore, potpale tuđoj vlasti."

U ovom broju "Luče" objavljen je pozdrav Društva "Gorski vijenac" Svetozaru Miletiću, vođu Ujedinjene omladine srpske:
"...Visoko cijeneći Tvoj vatreni i plodni rad, za srpsku ideju, prilikom Tvoje sedamdesetogodišnjice, šaljemo Ti iskrene pozdrave! Slava Ti, Srpski mučeniče!"

U pozdravu novosadskom listu "Bratstvo", u istom broju "Luče", veli se:
"... Cijelj današnjeg slavlja ispunjava sa radošću i oduševljenjem svakog pravog Srbina i podlovćensku braću vašu".

Rodoljubive misli

U prikazu knjige knjaza Nikole "Nova kola", u "Luči", za april 1896, kaže se da su se čitaoci nauživali "rodoljubivih srpskih junačkih i slobodoumnih misli iz Knjaza Arvanita". "Nova kola" su napisana "lijepim čistim srpskim jezikom", a o autoru se kaže:
"On je u veličini svoje srpske duše smjestio i veličinu svoga srpskog naroda, pa živjeći jedino za njega, slavi ga i diže pod oblake. Svaki Srbin pogađa sve patriotske srpske želje velikoga Crnogorca".

U "Luči", za maj 1897, objavljen je članak o životu i književnom radu Dantea Aligijerija: "Bila bi greška za svakoga pa i za nas mlade Srbe, kad ne bismo bar u ovoliko, ukoliko ću ja ovdje iznijeti, poznavali jednog velikog genija, ne samo italijanskog nego uopšte svjetskog..."

U napisu "Mir prahu besmrtnoga Vuka", povodom prenosa zemnih ostataka Vuka Karadžića iz Beča u Beograd, "Luča", za oktobar 1897, naziva Vuka "nestorom srpske knjige i jezika, najrevnosnijim posljedovačem Save Nemanjića", "širiocem srpske slave i veličine", "ocem novije naše književnosti", "najzaslužnijim dojošnjim Srbinom".

"Luča" za maj-jun 1898, donijela je prilog povodom pedesetogodišnjice Zmajevog književnog rada koji "pruža melem izmučenim ranama Srbinovim"."... Pet decenija istrajnog književnog rada. On nam sustopce prati tok srpske misli i života". On "pjesmicama" svojim okrili nejaku Srpčad, pa ih pita mlijekom srpskog duha...Sva je listom Srbadija sa sviju krajeva pohitala da ubere listak iskrenog priznanja"Zmaju. "Pa i mi pod Lovćenom... duševno smo sliveni bili sa Zmaj-Jovanovim slavljem..."

Urednik "Luče" se u broju za novembar-decembar 1989, ovako zahvalio saradnicima lista:
"Ovijem putem smatram za najprijatniju moralnu dužnost od srca zablagodariti svoj čestitoj braći Srbima i Srpkinjama, odavde i sa strane, koji se sjetiše nas pod Lovćenom i znatno me podržaše. U teškoj ulozi uredničkoj...

Nova godina donijela novu radost u srcu svakom iskrenom rodoljupcu Srbinu, mir i zdravlje, pomoć od Boga..."

Pomoć od Boga

U istom broju "Luče" objavljen je prikaz zbirke pjesama Bogdana Krajišnika, koji "ističe plemenite borce za ideju srpsku i Srbin kao takav, svaki mu je mio i drag". "...Čas evo ga na Lovćenu pored groba Vladike - pjesnika; čas ga eto na Avali, tamo polaže vijence na grobove palih junaka..."

U bilješci o pripovijeci Mihaila Sretenovića "Milićev grob" u "Luči" za januar-februar 1899, kaže se da je to "jedna od onih običnih pripovijedaka iz seoskog života", ali se dodaje da bi "mnogo bolje pisac zadužio čitaoca, da je još pričekao, dok je dotjera i ispuni zahtjeve srpske pripovijetke..."

U istom broju "Luče" objavljeno je obavještenje da je u karlovačkom "Brankovom kolu" izišao "osobito lijepi članak Srpska knjiga iz pera Stojana Novakovića".

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 00:31

Preporučujemo ga pažnji srpske publike, a naročito našim mlađim književnicima.
"Luča", za februar 1900, objavljuje odgovor Đevi Ličaninu, iz Gospića, sa ovim završetkom:
"Luču" ćemo Vam redovno slati. Srpsko pozdravlje ispod Lovćena."

Ustavnost

Povodom pojave lista "Ustavnost", januara 1906, na Cetinju, u redakcijskom komentaru kaže se da je prijethodne godine knjaz Nikola "darovao svom narodu, svakom građaninu ove srpske zemlje pravo, da u granicama zakona, slobodno može izgrađivati putem štampe svoje misli, poglede i uvjerenja..."

"Kao i svi nezavisni objektivni i rodoljubivi srpski listovi i naš će list imati pred očima onaj zadatak koji lebdi u mislima svima poštenim srpskim listovima. On će redovno pratiti sve što se radi u Srpstvu i Slovenstvu. Biće potstrijek za rodoljubive težnje, i u idealima, koji su zajednički svim Srbima, svim Južnim Slovenima, neće se odvajati od svojih drugova van granica naše otadžbine... I srpsku i slovensku slogu radi ostvarenja opštih ideala ovaj će list uvijek respektovati..."

Povodom carinskog rata Austrougarske protiv Srbije, "Ustavnost! 19. januara 1906, piše:
"... I mi odavde, s ovog golog stijenja, za čiju je slobodu i nezavisnost proliveno potocima krvi, i dušom i srcem na strani smo prve, najmilije sestre Crne Gore, Kraljevine Srbije. Njeni bolovi, naši su bolovi; njeno iskušenje - naša je tuga; njeni uspjesi - naš su ponos. U ovim teškim danima njenog iskušenja, mi joj otkrivamo svoje bratsko srce, mi je uvjeravamo o svojoj bratskoj ljubavi, o toj za nju najljepšoj potpori, koja joj u ovim trenucima može da dođe od pravog brata..."

"Srbija treba da ima na svojoj strani simpatije prosvijećenoga svijeta... Da te simpatije kod naroda srpskoga moraju da budu najjače, to je sasvim prirodno i opravdano..."

"Dan strasti" je napis u "Ustavnosti" od 31. marta 1906:
"...Zar od Kosova do danas i veći deo srpskog naroda ne nosi trnov vijenac i krst stradanja i muka? Zar i On, ponesen za istinu i pravdu, uz izdajstvo domaćih Juda i kinjenje tuđinskih Kajafa i Pilata, nema prava da poslije tolikog Velikog petka dočekuje svoj Uskrs...?"

U istom broju lista štampan je napis o srpskim iseljenicima u Americi, kojih je tada bilo preko 150 hiljada.
"Ali ponijeli su iz otadžbine svoje domaće navike, domaće nevolje i mane srpske: svađu, inat, osvetu, pakost, neslogu. Ni strašne patnje života u tuđini, ni udaljenost od otadžbine i domaćih grijehova, ni ledena proza tamošnjeg čemernog života, koji se odražava argatovanjem tuđinu, nijesu ih naučile da se ostave onih mana koje srpsko pleme dave na njegovom ognjištu kod kuće...

Takvi smo mi Srbi, svuda smo jednaki..."

"Ustavnost", 9. februara 1906, zalaže se za zaustavljanje iseljavanja Srba u Ameriku, gdje odlaze "najbolji, najproduktivniji, najjači i najzdraviji ljudi". "Srpsko pleme može matematički tačno da izračuna da je tih 150 hiljada narodnih sokolova i branitelja za ciljeve naroda našeg ili izgubljeno ili propalo..."

Na kraju je apel:

"Srbi ne ostavljajte svoja ognjišta da se tuđin po njima širi; srpske su zemlje bogate, i još nenaseljene, a ideali naroda srpskog još nijesu ostvareni..."

U članku "Naša spoljna politika", u "Ustavnosti"od 24. aprila 1906, veli se da je "naša spoljašnja politika... uvijek vođena prema potrebama zemlje, nadahnuta ljubavlju prema opštim idealima naroda srpskog..."

Parlamentarizam

Povodom uvođenja parlamentarizma u Rusiji, "Ustavnost", 4. maja 1906, piše da se prijatelji Rusije raduju, "kad danas slušaju iz prvog ruskog parlamenta glas razbora, rodoljublja i savjesti ruske preko njegovih poslanika; utoliko se svi Sloveni, naročito mi Srbi još više radujemo, gledajući u ustavnoj Rusiji daleko jaču garanciju za njenu sreću i blagostanje i za naš opstanak..."

"Ustavnost", 10. juna 1906, objavljuje istoriografsko-pravni tekst o Crnoj Gori kao produžetku države Nemanjića:
"...Kad su sve balkanske hrišćanske države pale u ropstvo, kad je Srpsko carstvo palo na Kosovu, srpska i balkanska sloboda sklonila se bila u neprolazne klance Crne Gore, gdje je sačuvana do današnjih dana. Stara Nemanjićka država, produžena u Zetu, a nastavljena u Crnu Goru, nije doživjela svoj Vidovdan".

Da li je od naše strane bilo radom ili neradom, dat takav impuls, da se pokrenu Srbi prekogranični oko Tare protiv Turaka ili je taj uzrok u samoj Turskoj, o tome nećemo govoriti, s tim ćemo računati kao sa svršenim faktom.

Dakle, Srbi su popalili sela njihovih zulumćara i sa pokretnim imanjem prešli u našu granicu. Tom prilikom Srbi su prešli sa lijepim idejama o Crnoj Gori, kao njihovoj zaštitnici, pa čak može biti da su mislili, da je nastao željeni čas, kad će Crna Gora u zajednici sa Srbijom ostvariti zavjetnu ideju prekograničara o oslobođenju i ujedinjenju njihovom i o nedalekoj slobodi koja ih čeka u Srpskom carstvu..."

U "Ustavnosti", od 9. februara 1906, najavljena je zabava cetinjskih gimnazijalaca u "Zetskom domu", a na programu su, uz ostalo, bili: recitacija pjesme "Sinđelićev grob" i "Potpuri srpskih narodnih pjesama".

Narodna misao

Nikšićki nedjeljnik "Narodna misao" bio je organ opozicione Klubaške stranke.
U broju, od 1. oktobra 1806, "Narodna misao" piše o Cetinjskoj gimnaziji:
"...Naša gimnazija kao gimnazija u prestolnici, kao jedina u čitavoj državi i kao jedina naša viša škola, mogla bi i trebalo bi da bude uzor gimnazija u Srpstvu. Tu ne bi trebalo i ne može se štedjeti, već dobavljati sa strane, spremne snage, oprobane profesore i pedagoge, a uz to dobre i poštene Srbe, koji će na dostojnoj visini držati našu jedinu višu školu..."

U istom broju, objavljen je članak o crnogorskoj spoljnoj politici:
"...Crna Gora mora ozbiljno shvatiti svoj položaj i zadatak, pa prema tome i ne smije biti nemarna prema opštim interesima Srpstva.

Ovo pitanje za nju je životno pitanje, pa će pogriješiti, ako tome ne bude posvetila najveću pažnju. Prenesimo se samo za čas u onaj položaj, kad bi Crna Gora bila tuđinom odvojena od ostalog Srpstva. Ona u tom slučaju ne bi imala uslova ni za opstanak a kamoli nade, za prisajedinjenje krajeva, na koje ima pravo po utvrđenim tradicijama..."

U uvodniku o Božiću, 24. decembra 1906, "Narodna misao" piše:
"...Proslavi Srbine, Srpski Božić i sjeti se svega!

Sakupi svoju milu čeljad u tvoju skromnu kućicu ili kolibicu. Naloži badnjak na tvoje zavičajno ognjište...

...Sad neka po običaju zagrmi tvoja žarka puška, da cio svijet zna i dušmanin Srpstva, da je tu leglo slavnih sokolova, koji su uvijek za svoju otadžbinu pripravni krv proliti..."

U listu od 22. aprila 1907, štampan je tekst o Vaskrsu:
"Pozdravljamo vas, draga braćo, i ostavljajući na stranu sve svakodnevne zađevice u međusobnoj borbi, sjetimo se za čas Vaskrsa koji su bili svjedoci mukotrpne borbe Srbinove - ali i njegove slave i veličine - pa ćemo vidjeti da ih je bilo i tamnih i slavnih; da je bilo Vaskrsa bez pjesme, ali nikad bez slave Srbinove; da ih je bilo bez zvuka zvona sa svetinja srpskih; Vaskrsa kad su se mjesto mira i ljubavi orile riječi: "Gini Srbine"! a eho odgovarao: Hristos vaskrse!..."

O Marku Miljanovu, "Narodna misao", 21. jula 1907, piše da je njegovo ime urezano:"u srcu svakog srpskoga sina, on je ispunio svojim imenom najljepše stranice naše istorije, našeg viteštva; on se je svojim širokim pogledom vinuo na šire srpsko polje i time postao dostojnim izrazom kosovskih osvetnika skupljenim u ovom našem junačkom gnijezdu, te je Vojvoda Marko podjednako svega srpskoga naroda..."

Slobodna riječ

Podgorički nedjeljnik "Slobodna riječ" bio je pod uticajem vlade. Imao je stalne rubrike "Srpski glasnik" i "Slovenski glasnik".
"Slobodna riječ" je objavila informaciju da je Crnogorska narodna skupština na XX zasijedanju, 1907, ogromnom većinom glasova odlučila da se preimenuje u Srpsku narodnu skupštinu Knjaževine Crne Gore. "Ali ono nekoliko poslanika" - piše list - "koji su bili protivni tom nazivu" (radi se o dvojici poslanika - B.J.) protivili su se jedino iz tog razloga da je to izlišno, da je svakom poznato, da smo mi Srbi i da se narodnost time ne dokazuje."

Cetinjski vjesnik

List "Cetinjski vjesnik" izlazio je dvaput nedjeljno i imao je poluzvanični karakter. List je imao stalne rubrike: "Srpstvo" i "Slovenstvo".

"Cetinjski vjesnik" piše, 24. septembra 1908, da se srpski narod nalazi u najtežem položaju:

"Obadvije srpske države, Srbija i Crna Gora, mogle bi u ovome trenutku da iz držanja ostalih povuku za sebe zaključak. Interesi obadviju država su jako ugroženi, više nego ikad do sada..."

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 13:17

Ne manje je to i čestitanje srpskom narodu kršne Crne Gore, i svima onim dobrim Srbima, koji su svoja srca spojili s našim".

Ta je posjeta "znak ugleda Crne Gore" i znak pažnje "jedne silne, bogate i prosvijećene države", koju ukazuje "malenoj Crnoj Gori, toj zatočenici srpske slobode, tome začetku velike budućnosti srpske..."

U uvodniku povodom Božića, 23. decembra 1909, (po starom kalendaru), u "Cetinjskom vjesniku", piše:
"...Ponoći naše zle sudbine davno je prevalilo. Mi gredimo zori, ona više nije daleko. Zvijezde jedna po jedna trnu, samo je ostala najsvjetlija, i ta nas vodi. To je amanet naših otaca, đedova i prađedova, koji su se za ovu zemlju i za Srpstvo borili; to je ideja svega srpskog naroda, koja nam iz duše tiho šapuće: Srbine brate, ne kloni, ustaj i bori se, tvoja je budućnost! Hritos se rodi, brate Srbine, gdje god bio; Hristos se rodi i vjeruj da ćemo se jednoga dana pozdravljati i sa Srpstvo veliko i ujedinjeno, rodi se! Rodi se staro Carstvo Srpsko!"

O Novoj 1910. godini, "Cetinjski vjesnik svojim čitaocima želi zdravlje i svaku sreću", a Srpstvu " da skoro ostvari ono za čim gine i za što je vjekovima prolijevao svoju krv".

Povodom odlaska kralja Srbije, Petra I, u Petrograd "Cetinjski vjesnik", 24. februara 1910, komentariše:
"...Srbijina radost naša je radost; njen uspjeh u ma kom pitanju i naš je uspjeh, kao što, duboko smo uvjereni, postoji i obratno".

A knjaz Nikola poručuje: da u dobru i sreći svog zeta "na prijestolu uvijek" njemu "drage Srbije" nalazi "za svoju dušu osobito zadovoljstvo i potkrijepljenje za nadu i ljepšu srpsku budućnost..."

"Cetinjski vjesnik", 22. marta 1910, objavio je vijest o odlikovanju mitropolita crnogorskog Mitrofana Bana Zlatnom medaljom Obilića za junaštvo u odbrani manastira Morače od Turaka 1877. Predajući odlikovanje, knjaz Nikola je rekao:
"Odlikujem te ovim znakom junaštva, kakav znak do danas nema nijedan srpski vladika ni arhimandrit..." (U vrijeme odbrane manastira Morače, 1877, Mitrofan je bio arhimandrit te Nemanjićke lavre - B.J.)

U "Cetinjskom vjesniku", 8. maja 1910, objavljena je informacija pod naslovom "Srbi u Americi za svoje ime" u kome je prepričan tekst iz lista srpskih iseljenika "Srbobran" (SAD), u kome je apelovano da se, pri tamošnjem popisu stanovništva, Srbi deklarišu kao Srbi, a ne po svojim pokrajinskim nazivima - Srbijanac, Crnogorac, Bokelj, Bosanac, Hercegovac, Banaćanin, itd.

U istom broju lista objavljena je vest o dolasku italijanske pomorske eskadre u Bar:
"... Mala prostorom, ali velika imenom, Crna Gora dočekuje izaslanstva silnih država, moćnih dvorova i vladara od velikog ugleda, koja dolaze da našem Vladaru čestitaju pedesetogodišnjicu srećnoga i slavnoga vladanja na prestolu ove Primorske Srbije, Crne Gore..."

Polemišući sa zagrebačkim "Srbobranom", "Cetinjski vjesnik", 22. maja 1910, piše:
"... Šta bi izgubilo Srpstvo, šta njegov ugled u svetu, a šta neoslobođena braća ako Crna Gora bude Kraljevina?

Kažite nam, ko bi i šta bi štetovao, pa da i ovo malo misli razagnamo, koje su nam uterali u glavu oni, kojima se srpsko srce u pakao pretvorilo, kad im je neko došanuo da će Crna Gora postati kraljevina. Mi ćemo se radovati ako nam podnesu razloge protiv toga. Ništa ne treba da bude urađeno što će Srpstvu uditi..."

"Cetinjski vjesnik", 25. avgusta 1910, upućuje apel "srpskoj i slovenskoj štampi":
"... To nije kavga između pojedinaca. To je razlaz između dve srpske države, to je razdor u celokupnom srpskom plemenu, to je, najzad, nesloga koja će doneti najkrupnije posledice...

Neka niko ne uzme olako stvar što sijanje razdora u Srpstvu može biti korisno samo našim neprijateljima...

Zašto zatrovati bratske odnose, kad Srpstvo stoji pred velikim događajima koji se u svetu spremaju... Poniknuti vjerom u bolju budućnost srpskog naroda, prožeti shvatanjima teškoća koje Crnoj Gori i bratskoj Srbiji stoje na putu, ubeđeni da se samo slogom može izbjeći ponavljanje žalosne naše istorije, oličenje petovekovne ropstvom, koje se delimično produžilo, a i sada još traje, mi i sad ne prihvaćamo borbu koju nam izvesni biogradski listovi nameću, očekujući da će razum i tamo preovladati i da će dve srpske zvezde vodilje, Srbija i Crna Gora, združenom svjetlošću prednjačiti srpskom narodu, i rasvetljavati mu zakrčene puteve..."

U broju od 7. januara 1909, piše: "Ma šta učinio koji narod u svijetu, ne ruže se tako kao što se ruže Sloveni, a naročito Rusi i Srbi.

Možeš li se sjetiti, čiji je to račun, da se Crnoj Gori ubija dobar glas u Srpstvu i Slovenstvu, pitamo se mi?

Jel to srpski? Jel to patriotski, pitamo opet mi?

Služi li se tako srpskoj i slovenskoj stvari? I našim jugoslovenskim idealima?

Osuda režima

Ne! Naprotiv, time se služi samo našim opštim neprijateljima..."

U sferi oštrih dinastičkih srbijansko-crnogorskih svađa, "Cetinjski vjesnik" je nalazio da su u osudi režima u Crnoj Gori najglasniji naturalizovani Srbi. U broju od 2. decembra 1910, list veli:

"...Ko dakle vojuje protiv Crne Gore i njenoga Gospodara, u Srpstvu? Mahom prirođeni Srbi, koji su to postali riječju, a ne srcem. Postali su Srbi po okolnostima, zbog karijere i radi hljeba, ali ne i po srpskim osjećanjima. U njima nema onoga skrivenoga u duši patriotizma, koji opredjeljuje Srbina... U njima zato nema prave ljubavi prema Srpstvu; njihov instinkt ne upućuje ih na one srpske puteve na koje on upućuje Srbina bez da je toga svjestan; njihova duša nije u kolijevci zapojena srpskom pjesmom, srpskim duhom i neodoljivoj ljubavi prema srpstvu i njegovim idealima..."

"Cetinjski vjesnik" , 2. decembra 1909, u stihovima odgovara "klevetnicima Crne Gore":
"O neljudi mrski, izrodi, nitkovi,
što kaljate lažju svete kamenove,
gnjevom, zluradošću sikćete k o zmije.
Nazivate uzor Srbe krvopije...
Sipate žuč, otrov, podvale i laži
na simbol slobode i srpskog znamenja
i bacate drsko drvlje i kamenje,
a istinu reći nemate kuraži..."

Povod za članak "Omladina" u "Cetinjskom vjesniku", bile su demonstracije beogradske omladine protiv apsolutizma knjaza Nikole.
"...Mi za njih (omladinu - B.J.) imamo razloga za praštanje: Srbi smo...

Kakva bi to omladina bila koja bi samo griješila?... Na kome bismo ostavili Srpstvo kad bi omladina ogreznula u grijesima... Ne ostaje ništa drugo nego da se ta mladež sama spasava. Nju mogu spasiti samo ideali, a kud je većih i uzvišenijih ideala od srpskih i srpske ljepše budućnosti?...

Zaglađuj razdor u Srpstvu, a ne sij ga, niti kopaj dublje provale koje ga dijele.

Dođi omladino srpska, dođi i vidi tvoju Crnu Goru. Ona je tvoja toliko isto, koliko i naša, koji je s mačem u ruci čuvamo od Kosova..."

U nekrologu Peru Kostiću, koji je prebjegao iz Pljevalja u Crnu Goru, 1862, "Cetinjski vjesnik" 11. decembra 1909, piše:
"...On je potomak one glasovite srpske kuće, Kujundžića - Šećerovića iz Pljevalja, koja je i ako, pod svojim petstoljetnim dušmaninom, čuvala i očuvala srpsko ime, srpsku slavu i običaje, svuda i na svakom mjestu, pritjecala u pomoć potlačenoj braći, a Crnoj Gori i njenim gospodarima bila je na ruku, činila je sve moguće da se srpski dušmani sa srpskoga praga uklone...Učestvovao je u boju na Rudancima, 1862, gdje se kao momče pokazao kao neustrašivi borac, jer njemu ne smetaše cika neprijateljskih pušaka, već se nalazaše u prve redove ubojnika za ime Srbinovo, za što je odlikovan...

Učitelj Pero je u onom sudbonosnom trenutku po Srpstvo pored ubojne drugarice, oštrog jatagana, učio i prosvjećivao srpsku omladinu."

Na kraju su ove riječi:
"Laka ti srpska zemlja, koju si do posljednjeg izdisaja iskreno volio i ljubio i za nju krv prolijevao..."

U tekstu "Ko je kriv", u "Cetinjskom vjesniku", 16. decembra 1909, kaže se:
"...Crna Gora i Srbija opet su u zavadi, u ljutoj zavadi.

Dužnost nam nalaže da narodu srpskom kažemo ko je kriv. Treba ga obavijestiti, i onda ostaviti da sudi i presudi. Na čiju glavu baci anatemu, neka je nosi; kome dosudi pravdu, neka mu prosto bude.

Izlazimo pred tribunal srpskoga naroda i dajemo svoju riječ: neka to učini i protivna strana i neka kaže, šta je Crna Gora Srbiji skrivila...

Dajemo ovu riječ zato što smo svjesni svih naopakih posljedica, koje će iz ove naše zavade po Srpstvo proizići, a na koje se u Biogradu i ne pomišlja...

Prethodnica

I bez Pašićeve Srbije ostaćemo Srpstvu to što smo vjekovima bili. Ostaćemo vazda njegova uzdanica, i vazda njegova svijetla perjanica..."

O posjeti francuske flote Crnoj Gori, u "Cetinjskom vjesniku" 19. decembra 1909, se kaže:
"...Juče je u Baru bio svečani prijem, na kome je izaslanik predsednika Francuske Republike pozdravio našega mnogo zasluženoga Knjaza Gospodara, svijetlu prijethodnicu Srpstva i vidljivo znamenje bolje budućnosti srpske...

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 13:26

Razmišljanjima na Božić", u "Cetinjskom vjesniku", 24. decembra 1910, piše:
"... Šta nam je bliže od srpskog naroda, njegove sreće i lijepe budućnosti!

Puna li je jezovitih pouka istorija srpskoga naroda.
Srbin je najbistrije čedo majke Slavije, ali gotovo i najnesrećnije.

Kao hleb nasušni

Iz kosovskoga groba kao feniks je ustala i zasijala širom Srpstva nova generacija. Djela su joj bila nadzemaljska..." Od ličnosti te generacije pominju se: Petar II, Karađorđe, Miloš, knjaz Danilo, Mihailo, Nikola i Milan.

"Cetinjski vjesnik", 5. marta 1911. piše:
"... U vremenu kad je Srbiji i Crnoj Gori potrebno, kao parče nasušnog hleba, da umni sinovi srpskog naroda, proučavaju svjetska i nacionalna pitanja, sa što više objektivnosti, iskustva i mudrosti, da im tako pomognu, da pogode pravi put između Scila i Haribda evropskih, između kojih krivuda pitanje srpskog oslobođenja i ujedinjenja, oni su se dali na đavolska podmetanja, laganja i klevetanja, kanibalski se radujući kad što god naškode, i kad mogu da izopače..."

A u broju od 23. marta 1911, piše:
"... Nama je Srbija sveta i draga kao i Crna Gora. Njena sreća je i naše dobro. Mi smo Srbiju pripravni braniti vazda, od svačijih napada.

... Ako mi kritikujemo ponašanje Pašića i njegovih drugova, bar što se tiče Crne Gore, mislimo da će nam to odobriti svaki radikal u Srbiji, jer smo ubijeđeni da svi oni iskreno žele zajednicu dviju srpskih država, koju ometa Pašićev naopaki rad..."

Povodom posete turskog vladara Kosovu, "Cetinjski vjesnik", 4. juna 1911. piše:
"... Tužno Kosovo - znamenje srpke pogibije; mjesto nesreće i propasti državne veličine cijeloga jednoga naroda; grobnica u kojoj je među masom leševa srpskijeh vitezova, sa njihovim Gospodarom na čelu, za tolike vjekove bila sahranjena srpska i balkanska sloboda - to jezivo Kosovo, koje u duši cjelokupnoga našega naroda, od Dunava do Mora, u isti mah budi osjećanja žalosti i osvete, dobilo je od juče rijetka gosta, kojem se nije nadalo, niti ga je željelo..."

U tekstu "Turska prema Crnoj Gori", u "Cetinjskom vjesniku", 4. juna 1911. piše:
"... Srpske zemlje na Balkanu morale bi postati opet srpske zemlje, mala crnogorska kraljevina, morala bi postati veća srpska kraljevina..."

U sledećem broju lista piše:
"...I ala i vrana skočile su na raskomadano Srpstvo,kojem su dvije srpske kraljevine jedina nada, jedina uzdanica. Kud god pogled bacite po neoslobođenom Srpstvu, svuda je Srbinu preteško; svuda se bori za svoj opstanak. Sa mnogobrojnim neprijateljima, sa raznovrsnim smetnjama ostvarenju svojih vjekovnih ideala..."

U brojuod 11. juna 1911. "Cetinjski vjesnik" piše o Vidovdanu:
"..o znamenitom danu u godini, koji će biti isključivo namijenjen srpskoj narodnoj veličini, i ostvarenju, naše zavjetne misli...

Za taj dan Srbi su izabrali Vidovdan, dan kada je Srpsko carstvo propalo na Kosovu, dan svečan ponosan i tužan, kada će se svaki Srbin bez razlike sjetiti svoje dužnosti prema narodu, iz koga je ponikao i prema srpskoj zavjetnoj misli..."

Zatim se govori o vidovdanskim prilozima:
"Pored toga što će se tim prilozima potpomoći materijalno oštoj narodnoj srpskoj stvari, tako će se moći ujedno da posluži duhovnom jedinstvu srpskog naroda, kako u slobodnim zemljama, tako i van njih..."

Središte naroda

O duhovnim središtima srpskog naroda piše u "Cetinjskom vjesniku", 28. juna 1911:
"... Zna se da je u toku cijelog srednjeg vijeka,srpsko središte bilo u Staroj Srbiji i da je tek krajem Húń vijeka preneseno u Crnu Goru i Srbiju."

Govori se zatim o turskoj najezdi:
"Tek u XVII vijeku, duhovni život kod Srba se budi u Vojvodini, dok najzad nije, u drugoj polovini XIX vijeka prenesen u Srbiju i Crnu Goru..."

Povodom akcije zvaničnih krugova Srbije, da se omete stupanje na dužnost mitropolita raško-prirzenskog, dr Gavrila Dožića, "Cetinjski vjesnik", 14. decembra 1911, piše da je mitropolit Gavrilo "iz čuvene srpske porodice Medenica u Morači...

A zar Dožić nije Srbin, terazijska braćo!? Zar on ne osjeća srpski, zar u njegovim žilama ne teče srpska krv, zar njegovu prosvijećenu dušu ne zagrijevaju opšti srpski ideali...?"

Takvim stavom zvaničnici u Beogradu "ne čine uslugu ni Srpstvu , ni slozi dviju srpskih dražva".

U sljedećem broju lista pisalo je da se Crna Groa raduje izboru Gavrla Dožića za prizrenskog mitropolita, jer u tome "učenome duhovnome licu vidi najpre Srbina... Crna Gora, kao srpska držav,a ne pravi među Srbima rzlike.Svi su joj mali, svi dragoceni, ma ukojem srpskom kraju bili rođeni, samo ako su valjani Srbi, samo ako su kao Srbi i ljudi na svome mijestu...

Gdje im je naposljetku srpsko rodoljublje, kad akcijom protiv Dožićevog izbora otkrivaju tuđinu naše srpske slabe strane -i pokazuju mu put kojim mu valja poći, pa da nas konačno razdvoji i pocijepa..."

Lijepa tekovina

U polemeci sa pašićevom štampom, "Cetinjski vjesnik", 17. januara 1912. piše:
"... Znali su (zvaničnici u Srbiji - B.J.), da i najšire mase srpskoga naroda kao slavu svojega naroda smatraju pjesnika opšte srpske himne "onam" onamo!", Znali su da bi svaki napad na zvaničnu Crnu Goru bio osuđen od srpskog naroda..."

U "Cetinjskom vjesniku 2, 13. januara 1912. objavljena je vest o osvećenju zastave Pevačkog društva "Branko" u Podgorici:
"... Nema sumnje da će ova lijepa tekovina privući pažnju, učešće i pomoć svih prijatelja prosvjete i srpske pjesme,a mi vrijednom društvu "Branko" želimo da svojim radom na širenju srpske pjesme podigne ugled na visinu dostojnu proslavljenog Branka (Radičevića - B.J.)..."

"Cetinjski vjesnik", 4. februara 1912. objavio je još jedan komentar o stanju odnosa između zvaničnih krugova Srbije i Crne Gore:
"... Žalosno, vrlo žalosno, što je došlo do takove hladnoće između Srbije i Crne Gore, i obje srpke dinastije,koje su u tijesnom srodstvu. Ta pojav mora duboko ožalostiti svakog Srbina, koji vodi računa o budućnosti srpskoga naroda na Balkanskom poluostrvu...

... Ako u današnjem... kritičkom vremenu biogradski političari imaju i trunke pameti i rodoljublja, oni će poslušati ovaj apel koji upravljamo na njih... jer želimo dobra i Srbiji i Crnoj Gori i jer samo bratksi odnosi između obje srpske Kraljevine mogu biti od koristi i jednoj i drugoj..."

U uvodniku "Na Uskrs", u "Cetinjskom vjensiku", 25. marta 1912. piše:
"... Slaveći Uskrsenje Hristovo naša je topla želja da srpski narod, ugledajući se i na dalje na Njega (Hrista - B. J. ) s vjerom i ljubavlju istraje u ...borbi za osvještana prava Srbinova, a svojoj braći po raskomadanom Srpstvu čestitamo ove svijetle praznike..."

U "Razmišljanjima na Božić", u "Cetinjskom vjesniku", 24. decembra 1910, piše:
"... Šta nam je bliže od srpskog naroda, njegove sreće i lijepe budućnosti!

Puna li je jezovitih pouka istorija srpskoga naroda.
Srbin je najbistrije čedo majke Slavije, ali gotovo i najnesrećnije.
Iz kosovskoga groba kao feniks je ustala i zasijala širom Srpstva nova generacija. Djela su joj bila nadzemaljska..." Od ličnosti te generacije pominju se: Petar ú, Karađorđe, Miloš, knjaz Danilo, Mihailo, Nikola i Milan.

"Cetinjski vjesnik", 5. marta 1911. piše:
"... U vremenu kad je Srbiji i Crnoj Gori potrebno, kao parče nasušnog hleba, da umni sinovi srpskog naroda, proučavaju svjetska i nacionalna pitanja, sa što više objektivnosti, iskustva i mudrosti, da im tako pomognu, da pogode pravi put između Scila i Haribda evropskih, između kojih krivuda pitanje srpskog oslobođenja i ujedinjenja, oni su se dali na đavolska podmetanja, laganja i klevetanja, kanibalski se radujući kad što god naškode, i kad mogu da izopače..."

A u broju od 23. marta 1911, piše:
"... Nama je Srbija sveta i draga kao i Crna Gora. Njena sreća je i naše dobro. Mi smo Srbiju pripravni braniti vazda, od svačijih napada.

... Ako mi kritikujemo ponašanje Pašića i njegovih drugova, bar što se tiče Crne Gore, mislimo da će nam to odobriti svaki radikal u Srbiji, jer smo ubijeđeni da svi oni iskreno žele zajednicu dviju srpskih država, koju ometa Pašićev naopaki rad..."

Povodom posete turskog vladara Kosovu, "Cetinjski vjesnik", 4. juna 1911. piše:
"... Tužno Kosovo - znamenje srpke pogibije; mjesto nesreće i propasti državne veličine cijeloga jednoga naroda; grobnica u kojoj je među masom leševa srpskijeh vitezova, sa njihovim Gospodarom na čelu, za tolike vjekove bila sahranjena srpska i balkanska sloboda - to jezivo Kosovo, koje u duši cjelokupnoga našega naroda, od Dunava do Mora, u isti mah budi osjećanja žalosti i osvete, dobilo je od juče rijetka gosta, kojem se nije nadalo, niti ga je željelo..."

U tekstu "Turska prema Crnoj Gori", u "Cetinjskom vjesniku", 4. juna 1911. piše:

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 13:32

Prođe već mjesec i po dana od kako hrabra Crnogorska vojska posjede i oslobodi ove krajeve, koji su petvjekovnom tamom pokriveni bili. Propjeva srpsko srce u Staroj Srbiji; ostvariše se vjekovne nade Srbinove; ponoviše se staze Nemanjića..."

U nekrologu Stojanu Popoviću, komandantu Donjokučkog bataljona, "Cetinjski vjesnik", 5. decembra 1912, piše:
"... Kada je nastupio davno očekivani čas osvete, osvete srpske, kosovske osvete, veselo, vedra čela, ponosno i viteški, poletio je Stojan sa svojim hrabrim vojnicima i ostalim sokolovima crnogorskim, na utvrđeni Dečić i tu smrtonosnu ranu zadobio... Svojom viteškom prolivenom krvlju, uvrstio je komandir Popović svoje ime u zlatni niz kosovskih osvetnika..."

"Cetinjski vjesnik", 19. decembra 1912, piše o mirovnim pregovorima nakon pobede balkanskih saveznika nad Turskom. Podsećajući na neprijateljstvo Austrougarske prema Srbiji, autor napisa kaže:
"... Sad je red na Crnoj Gori. Sad i njoj, prema pisanju bečkih listova, Austro-ugarska Monarhija hoće da podnese nož pod vrat. I ovo je srpska država, i nju zato valja srušiti, pošto Monarhija pokazuje da dušmanski mrzi sve što je srpsko.

Jedna je stvar sad sasvim jasna: susjedna Monarhija ne želi mira ni sa Srbijom ni sa Crnom Gorom. Ona hoće dvije srpske kraljevine da unizi, pogazi i uništi..."

U broju lista, od 23. decembra 1912, opisano je oslobođenje Visokih Dečana i Đakovice. Crnogorski vojnici su junački jurišali na turske položaje, uz gromke pesme:
"Vazda kad je srpska vojska -
u pohode odlazila...
Srpski rode, veseli se sada
- Turska više ne može da vlada..."

U "Cetinjskom vjesniku", 4. januara 1913, objavljena je reportaža o proslavi Božića u crnogorskim trupama oko Skadra i kod tamošnjeg srpskog življa:
"... Mnogo je vjekova prošlo od kad se srpski badnjak u ovim mjestima naložio nije, niti rumenim vinom prelio. Ruševine samo i imena mjesta kao što su: LJeskovac, Vladimir, Selišta, Draginja, Gorica, Brdica, Velipolje, itd. svjedoče o nekadašnjem srbovanju u ovim krasnim, ali vjekovima zapuštenim predjelima... A čeljad, opet, kakva su?! To je pravi otisak prirode, u kojoj su jedne, iznurene fizionomije, porušene stradanjem i divljaštvom, ali kad se u njih pobliže zagleda, opazićete kroz glib i tranje, prave i divne srpske tipove, i one divne srpske oči, koje vas umorne stradanjem, tužno pogledaju..."

U istom broju lista objavljen je članak: "Dvije srpske vojske", u kome se govori da se odred crnogorske vojske brigadira Nika Kusovca nalazi u rejonu Lješa:
"Poslije junačke pobjede nad neprijateljem od 4. novembra i zauzeća Lješa od strane naše i srbijanske vojske, od 5. istog, ovaj se odred svakodnevno nalazi u dodiru sa hrabrom bratskom vojskom Kraljevine Srbije... Srbijanac dolazi kod Crnogorca kao kod brata, a Crnogorac kod Srbijanca nalazi isti prijem, i tu se svakodnevno manifestuje bratska pažnja i osjećanje..."

Povodom zaključenja mira između balkanskih saveznika u Turske, "Cetinjski vjesnik", 2. februara 1913, uz ostalo, piše:
"... Zato se s pravom i reklo da će se svijetli dan potpisa mira (sa Turskom - B.J) pamtiti u Srpstvu kao dan Božje nagrade velikog truda srpskog narod, koji korak po korak, svojom snagom podiže svoje dvije slobodne i ponosne države i pod skiptar svojih ponosnih vladara vrati stare srpske zemlje, zalivene toliko puta Krvlju Srbinovom..."

"Cetinjski vjesnik", 28. februara 1913, objavio je stihovanu reportažu sa fronta oko Skadra:
".. stoji treska, lome se nebesa,
sva se zemlja ljulja i potresa...
Viđi sada strašnoga pokolja,
na krvavom visu Bardanjola...
Za grla se hvataju junaci
i padaju i đeca i starci;
bajoneti kroz prsa prodiru
Turci kao iz zemlje izviru,
kroz prokope put Skadra se kradu
Crnogorci bježat' im ne dadu.
no ih biju i žive hvataju.
Koliko je brda i planine,
nigdje nema rupe ni doline,
đe nećeš noć, Srba i Turčina
đe su pali jedan na drugoga...
Nosili se pa se umorili,
jedan drugom duše izvadili..."

U Uskršnjem uvodniku, u "Cetinjskom vjesniku", 11. aprila 1913, veli se:
"... Srpski narod, proslavljajući Uskrs Hristov kao pobožni hrišćanin nada se i svome uskrsu. Kao i Hristos, i on je bio podložan silnim iskušenjima, muci, patnji, ponižavanju, te su ga metali na krst, razapinjali i gušili, samo da bi ga nestalo sa lica zemlje.

Ali, ipak, on je sve to izdržao i dočekao da ga ozare zraci Uskrsenja. Srpski narod još nije uskrsnuo, i još čitavih naših pokrajina ima pod tuđinom, ali vaskrsava..."

U istom broju lista je komentar o položaju dviju srpskih država:
".. Srpski narod i njegove države u najtežem su položaju... Ako već ne možemo tražiti da potpuno shvate dubinu našeg bola, zbog nepravde koju nama u najvećoj mjeri učiniše neprijatelji svijehbalkanskih država mismo bar u pravu da od saveznika tražimo da i radi sebe samijeh i radi nas, olakšaju naše muke, jer mi Srbi nijesmo još svršili ni polovinu svojeg nacionalnog djela...

Bez Srba, bez pravde srpskom narodu, i njegovim državama, nema ni Balkanskog saveza ni balkanske slobode..."

"Cetinjski vjesnik",1. maja 1913, piše o Skadru:
"... Hrabrošću srpskih junaka, u velikim i svijetlim danima, osvojen je uprkos čitave Evrope, junaštvom mladih bujnih srpskih sokolova, Skadar, i kao potok, razlila se po bedemima Taraboša i poljanama Bojane, silna krv crnogorskih i srbijanskih vojnika..."

O susretu dve srpske vojske na Kosovu, piše "Cetinjski vjesnik", 14. juna 1913:
"... Kosovo, nekad tužno, čijoj je žalosnoj uspomeni namijenjen sjutrašnji dan, oslobođeno je,osvećeno je...

Narodni genije učio je pokoljenja svesrpskoj misli, koja je bivala jača, ukoliko su gonjenja iste bila bezdušnija. Plam vjere u sebe, u pobjedu pravde, nije se u njegovoj duši pretulio ni onda kad su mu glave prvih sinova nabijane na kolac, ni onda kad mu se ostaci državne nezavisnosti pribiše uz litice Lovćena...

Na Kosovu su se juče zagrlile dvije srpske vojske. Srca braće iz obje srpske kraljevine mogla su svojim otkucajima razlivati osjećanja jednog istog naroda, koji je toliko žudio za sjedinjenjem srpske vojske na Kosovu, zaloga je ljepše srpske budućnosti, dokaz je cijelome svijetu, da obje srpske kraljevine služe samo jednoj istoj,srpskoj misli..."

"Cetinjski vjensik", 26. jula 1913, komentariše ishod Drugog balkanskog rata:
"... Nije na Bregalnici bijen dobri, čestiti bugarski narod, kojega mi Srbi iskreno ljubimo, jer nam je sudbina ista, i muka zajednička. Tamo su bugarski vlastodršci našli svoj grob. Krvavim rukama kopalo je taj grob hiljade srpskih vitezova iz dvijeh srpskih država. Mnoga se srpska majka od Biograda do Bara zavila u crno, sestra izgubila brata, ljuba domaćina..."

Ocenjujući bilans dva balkanska rata, "Cetinjski vjesnik",2.avgusta 1913, kaže, pored ostalog:
"... Krvavo desetomjesečno ratovanje uspješno je završeno i naše grudi se s ponosomnadimaju, gledajući na postignuti uspjeh, jer je srpsko ime u punom jeku i u punom sjaju zablistalo... Srbin s ponosom gleda na sve to i s puno vjere i pouzdanja ide u susret svojoj budućnosti..."

Komentarišući rat s Bugarskom, "Cetinjski vjesnik", 21. avgusta 1913, piše, uz ostalo:
"... Zagrljena braća Crnogorci i Srbijanci,pružiše jedan drugome hrabru desnicu, na Polju Kosovu, i muši i odvažno stadoše na branik srpskih prava i odagnaše novoga nametnika sa svoga zemljišta..."

O srpskim pobedama piše "Cetinjski vjesnik", 23. avgusta 1913:
"... U znamenitim, istorijskim danima,kad se raskidaju lanci podjarmljenoj braći, opet blista kruna Lazareva - što bi pjesnik drugo dao - pjesme tugovanke, pjevajući slavnu prošlost, veličinu i propast, dozivale su uskrsnuće. Srpski vojnik snažnom mašicom i oštrim mačemdonio ga je...

Srpska duša,oslobođena, zapjevala je slobodi.."

U tekstu se, dalje, kaže da su Srbi danas jači: "Braća su se preko oslobođenog Sandžaka sastala i željno izljubila. Mi smo danas veliki i jaki. Možemo zajedno sve, a jedan bez drugoga ništa. Amaneta svojih predaka treba da smo svjesni, i krvlju stečena prava branimo onako kako to Srbinu dolikuje..."

Dolazak Janka Vukotića u Bar, posle zaključenja mira s Bugarskom, opisan je u "Cetinjskom vjensiku", 4. septembra 1913:
"... Kad se čulo za njegov dolazak, brađanstvo iz Bara i okoline, pohitalo je na željezničku stanicu, da sretne našeg delegata u Bukureštu, vođu naših heroja, sa Bregalnice, Rijetkih bukava, Crnoga Vrha i Kočana i time dadne znake priznanja kao i poštovanja sjenima onih, koji ostadoše na mrtvoj vječitoj straži srpske slobode,po srpskim brdima i poljanama od Dunava pa do sinjeg Srpskog mora na Jadranu: onih, koji krvlju svojom iskupiše slobodu potlačene braće..."

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 13:37

U nekrologu Spasoju Đurišiću, poginulom na Bregalnici, u "Cetinjskom vjesniku", 18. septembra 1913, uz ostalo, kaže se:
"... Roditelji, rođaci i ostala pokojnikova svojta,neka se diče njegovom junačkom smrću,a tebi, momačka diko, mladi junače, slava i nek ti bude laka gruda srpske zemlje, koju si iskreno ljubio i za koju si junački ispustio svoju plemenitu dušu..."

Stogodišnjicu rođenja Vladike Rada, zabeležio je "Cetinjski vjesnik", 6. novembra 1913:
"... Prijestonica se bila odjenula u svečane haljine srpskim trobojkama i vazda svjež.ega zelenila, našega toploga i ljupkoga Primorja,kao i vijenaca i grbova..."

Topom je obznanjeno da "Crna Gora slavi stogodišnjicu svojeg velikog sina,najvećeg srpskog pesnika, izabranika muza...

Panteon na vrhu

Njegov je Panteon na vrhu srpskoga Ararata - na krajnjoj litici visokoga Lovćena, koji ponosno prkosi gnjevu neba, i sa visina prezire ništavilo zemlje. Pod njim je s jedne strane sinje Srpsko more, čiji vali pjenom kupaju klasične srpske i hrvatske zemlje, s druge strane, strudeno nepomično sivo more, kamenje junaštvom nedostižne - čojstvom i ljudskošću uljepšane Crne Gore..."

U sledećem broju lista objavljeni su stihovi u Njegoševu slavu:
"... Oj, Lovćene, srpki herikone,
kolijevko boginje Belone,
ti kovčeže srpskih amaneta,
ti ponose slovenskog svijeta...
Oj, Lovćene, slavo Srbinova,
vječni dome munja i gromova
slavne li si dočekao dane
da kosovske bolove i rane
izliječi Srbinova ruka,
da tvoj narod vaskrsne iz muka...
Oj, slava ti srpski mučeniče
oj, slava ti besmrtni pjesniče...
Oj, slava ti, Veliki Vladiko,
srpskog roda ponose i diko,
slava tebi i Lovćenu tvome,
slava srpskom rodu viteškome..."

"Cetinjski vjesnik", 22. novembra 1913, objavio je još jedan komentar o rezultatima balkanskih vojni:
"... Dvije srpske kraljevine u posjedu su plodova muka svojih viteških sinova...

Skromnost je divna crta srpskoga karaktera.
Lovorike, kojima se okitiše dve srpske vojske, neće praviti nad našim glavama hladovinu, u kojoj bismo lakše mogli leventovati, zaklonjeni od sunca i znoja novoga još težega rada.
Pobedili smo ljute i opake satane srpske samostalnosti, ali uništili ih nismo...

Ukoliko smo jači, ugledniji i slavniji, utoliko ćemo više imati pakosnih zavidljivaca, podmuklih dušmana, koji su zinuli na ove divne Srbinove zemlje, južnog sunca, pitomih planinskih pasišta, žetvom neiscrpnih oranica, i prirodnih pozicija od brda, koja prkose moćnim tuđinskim armadama..."

Guslarsku pjesmu o srpskom jedinstvu objavljuje, 15. januara 1914. "Cetinjski vjesnik":
"... Gusle moje, moja davorijo,
gusle moje srpska istorijo,
zapjevajte gromko, silovito,
nek se trese i gora i trava
srpski Lazar danas vaskrsava,
iz grobnice stare kosturnice...
Sve je naše, što je nekad bilo,
Srpstvo se je vječno sjedinilo..."

U pismu iz Boke Kotorske, objavljenom, 23. maja 1914. u "Cetinskom vjesniku", kaže se, uz ostalo:
"... Njegoš i Branko pjevaju u slavu roda svoga, koja će duhom i vatrenim patriotizmom u vječita vremena zagrijevati Srbinove grudi, radi nacionalnih ideala, dok ustraje jednoga Srbina..."

Povodom Principovog atentata na austrougarskog prestolonašljednika, "Cetinjski vjesnik", 19. juna 1914. piše:
"... Ali kad kvalifikujemo zločinom jedno djelo neodgovornih maloljetnika, koji do sada ne izdadoše ni jednog saučesnika, iz prostog razloga što nemaju koga da izdadu - kako da nazovemo onda hiljade zločina koji se vrše u susjednoj Monarhiji pod zaštitom i okriljem odgovornih vlasti, kojima u jednoj stranoj zemlji, krivični zakonik ne može odrediti odgovornost...

Milost i nemilost

Sve što je bilo srpsko, predato je na milost i nemilost, na oči vojske i policije, podivljalim instinktima potstrekavane fukare. Izvještaji gori za gorim, stižu iz Sarajeva, Mostara, Foče, Nevesinja, Travnika, Doboja, Brčkog, Đakova i Zagreba... Svuda su organizovani programi protiv golorukog nezaštićenog i van zakona stavljenog srpskog elementa..."

... Te zločine vrši "napujdana fukara, iz katoličkih i muslimanskih redova...

Gledajući i slušajući šta e zbiva u našem neposrednom susjedstvu, tihe i krvave suze rone nam se u duši. Ali uzdamo se da će oni koji su krv do krvi naše i kost od kosti naše, na strašnom mjestu postojati..."

O austrougarskim optužbama u vezi sa Principovim atentatom, "Cetinjski vjesnik" piše, uz ostalo, 25.juna 1914.(po starom kalendaru, kao što je slučaj sa datumima u izvodima iz svih onovremenskih tekstova - B.J.):
"... Okrivljuju srpske kraljevine; srpske kraljevine ne mogu biti krive što u njihovom susjedstvu ima velika masa njihove braće, koji nijesu zadovoljni. Srpskim kraljevinama bi bilo mnogo lakše, kad ta njihova braća ne bi imala nikakva povoda za nezadovoljstvo..."

"Crna Gora je sva na nogama" - piše "Cetinjski vjesnik", 14. jula 1914 - "spremna da prihvati nametnutu joj borbu. Ona je pripravna na prvi glas da se zajedno sa Srbijom žrtvuje za srpsku slobodu, za srpski obraz. Svaki Crnogorac danas važi za pet ljudskih života, jer zna da mu se u ovoj prilici taknulo u čast, u obraz, u vjeru, u narodnost, u opstanak, u biti ili ne biti..."

U sledećem broju lista objavljen je tekst o zajedničkoj sudbini Srbije i Crne Gore:
"... Srbija i Crna Gora sačinjavaju jedan i isti front prema zajedničkom neprijatelju. One u ovim najtežim danima za srpsko pleme dijele istu sudbinu...

I sudbina je htjela da joj (Austriji - B. J.) uzrok slomu bude srpski narod, oličen u njegove dvije ponosne kraljevine, Crnu Goru i Srbiju, u ove dvije mučenice pravde i slobode i svijeh odlika koje ljude izdižu iznad životinja..."

"Cetinjski vjesnik", 20. jula 1914, komentariše početak odbrambenog rata Srbije i Crne Gore protiv Austrougarske i Nemačke:
"... Oči gnjeva i osvete, usta osude i prokletstva obrću se zbog svega toga na Austriju, na tu državu, po osnovi nemoralnu, po sklopu neprirodnu, po cilju besmislenu, po zadatku paklenu - na tu državu, koja svojim iznenadnim napadom na srpsku slobodu, zapali Evropu i uvali je u katastrofu...

Srpski narod je presrećan što preko svoje dvije junačke i dične države, Crne Gore i Srbije, učestvuje u ovoj od pamtivijeka najpravednijoj evropskoj egzekuciji nad predstavnicima nasilja i nečovječnosti: Austrijom i Njemačkom..."

Povodom pogibije kapetana Jovana Vukotića, "Cetinjski vjesnik", 16. septembra 1914, piše da pali junak ima "sa čim izići pred Miloša i ostale srpske vitezove"...
"... Slava ti mili i dragi Jovane; ime ti se sjajno pomnjalo, dok je Srpstva i od njega glasa..."

Povodom smrti vojvode Šaka Petrovića, "Cetinjski vjesnik", od 17. septembra 1914, uz ostalo, kaže:
"... Sa njim je nestalo jednoga oličenja svijeh onih starijih vrlina, svojstvenih vjernome sinu ove srpske zemlje, za koju je mnogo radio, i koju je mnogo ljubio..."

A 17. oktobra 1914, "Cetinjski vjesnik" upućuje stihovanu poruku britanskom premijeru Lojdu Džordžu:
"... Podigni glas pravde, vječnoga ti Boga
ne dozvoli sveta pravica da strada
već izmjeri žrtve naroda srpskoga
pa nek mu se dade sve što mu pripada..."

Povodom evakuacije Beograda, "Cetinjski vjesnik" piše, 23. novembra 1914, o "potonjim trzajima Habzburške Monarhije":
"... Smrtna joj je presuda potpisana. I pošto zna da joj života nema, riješila je da sa sobom povuče u grobnicu one koje je najviše mrzila: srpski narod i njegove kraljevine. Riješila je, samo što joj je ta demonska želja daleko od ostvarenja..."

Q. in perpetuum hibernum · 06.06.2008. u 13:41

Predskazujući slom Austrije i Nemačke, list kaže:
"... Pa ipak u tome imaćemo zadovoljstvo, da smo mi Srbi, u ovome strašnome vihoru Svjetskoga Rata srazmjerno prolili najviše krvi i podnijeli najviše muka za oslobođenje čovječanstva od okova njemačko-austrijskog nasilja..."

Slavlje na Cetinju povodom oslobođenja Beograda od austrougarskog okupatora, opisano je u "Cetinjskom vjesniku", 4. decembra 1914:
"... Duboko u noć razlijegala se pjesma kroz varoš, odjekivali su uzvici - nije bilo srca koje nije plivalo u radosti i svetom zanosu. Kišna ponoć i umor sveli u na oči san sretnome Cetinju, ali samo za kratko vrijeme, jer ono sjutra treba da padne na koljena i da u toploj molitvi zahvali pod svodovima Crnojevića Manastira Bogu i svetim zaštitnicima srpskog naroda..."

Srbijanskom generalu Božu Jankoviću, načelniku crnogorske Vrhovne komande, i poslaniku Kraljevine Srbije, Gavriloviću, upućene su "izjave radosti, sreće i čestitke druge srpske prijestonice,našeg dragog Cetinja..."

U istom broju novina objavljen je komentar povodom oslobođenja Beograda:
"... Velika je radost svijeh Srba gdje ih god ima zbog toga što je Biograd, tako brzo, tako slavno i tako sjajno očišćen od crno-žute vojske. U tome herojskome, dostojnom blagoslova i divljenja od strane Istorije Svijeta, izrazito je iskazana velika miao oslobođenja koja kao vihor odnosi sa sobom u oganj strašnoga rata, u more krvi i poklanja stotine hiljada Rusa, Srba, Francuza, Engleza i Belgijanaca. Srpski narod, predstavljen u svojim viteškim legionima iz Srbije i Crne Gore, prinio jeostvarenju te misli sve što ima..."

"Cetinjski vjesnik", 24. decembra 1914, piše u Božićnom uvodniku o "srpskom narodnom dubokom osjećanju nepravde, u tolikom broju, u tolikom obimu obijesti činjenih Crnoj Gori i SRbiji od crnožute Monarhije i njenih saveznika..." Srbin je "kad mu, zamorenu i izmučenu sa tri rata, i sa tolikim iskušenjima, Austrija ljetos stavljaše nož pod grlo, u sebi tada imao veći rezervoar ubojne snage nego li ćesarove armije...

... U ovim trenucima na prvom se mjestu vas sjećamo, mučenici od Kosova: sinovi Crne Gore, koji podnosite muke nečuvene, rat za ratom, najteže žrtve otadžbine...

U isto vrijeme vas se sjećamo, dična braćo iz Šumadije; ponosimo se vašim djelima, srce nam se od bola para zbog vaših stradanja, ali radosni smo, jer vam trudove krunišu pobjeda u slava..."

Cetinjski mjesečnik za književnost i društvena pitanja "Dan" objavio je, 1911, pesmu knjaza Nikole "Moru". U redakcijskom komentaru o toj pesmi se veli:
"... Ne možemo propustiti priliku, da ne propratimo komentarom ovu pjesmu, koju je kralj Osloboditelj spjevao u najzanosnijem trenutku naše narodne borbe, kad je srpsko More, poslije despota Đurđa, Balšića i Crnojevića, opet palo pod vlast naše krune i naših vladalaca..."

Komentator podseća na oslobođenje Bara:
"Ispod Selim-begove kule projahao je Kralj sa svojom svitom do obale morske da se pozdravi s Morem, od koga su srpski narod razdvajala stoljeća borbe i mrke začmalosti..."

U članku o Dositejevoj stogodišnjici, "Dan" piše o prepisci između mitropolita Petra ú i Dositeja:
"... Bog sami zna kakve su nade tada zagrijavale ono veliko srce, ljubitelja(...) srpske polze i slave" - i onog , velikodušnog i mogućeg roda našega" i, blagoupravitelja naroda, kako sve Dositej nazivlje tadašnjeg Gospodara Crne Gore! Ali događaji, koji su slijedili na našem Primorju osujetiše sve te nade i želje obaju naših tada najvećih Srba..."

"Dan", za juni 1911, objavljuje belešku povodom prve knjige Jirečekove "Istorije Srba":
"... Kako se već iz napisa vidi, ovo je samo prvi dio naše istorije, dok će drugi, u kome će biti opisani unutrašnji događaji za Nemanjića, pa doba despota, konačno sve do najnovijega doba, izaći u toku sljedeće godine...

U našoj literaturi mi imamo ne samo mnogo istorijskih monografija, već i potpunih istorija sad veće, sad manje vrijednosti... Ali nijedno ovo djelo ne može se ni izbliza uporediti s Jirečekovom istorijom..."

U "Danu", za avgust 1911, objavljen je prikaz pesme Nikole ú Petrovića Njegoša o Svetom Savi:
"... Ova pjesma puna srpskog osjećaja, a protkana najdubljim i najslobodnijim mislima o značaju prosvjete po napredak naroda, najbolji je komentar grandioznoj pojavi narodnog prosvjetitelja Save... Kad se još uzme u obzir ona uzvišena didaktička dikcija, koja teče iz pera jednoga kralja u srca najmlađe generacije srpske, ne može biti ljepšega momenta i ljepšeg djela za tu priliku..."

U broju za mart-jun 1912, "Dan" objavljuje tekst uoči novog sudbonosnog rata protiv Turske:
"... Posljednji ratovi uvećaše samo državne granice, ali ne riješiše problem srpskog naroda. Oni učiniše da se tradicije vjekovnih borbi još više ustale u našem narodu, a da sama zemlja postane vojničkim taborom, spremnim na odsudne dane, koji će opet predati pitanje naše narodne zajednice rješenju mača..."

Q. in perpetuum hibernum · 08.06.2008. u 13:07

17. jun 1895. godine, Knjaz Nikola daruje imanja Cetinjskom manastiru.

Q. in perpetuum hibernum · 14.06.2008. u 17:30

Češki pisac Josef Holaček u svom djelu o Crnoj Gori 1876. godine:

Crnogorci su, uglavnom, jezika i narodnosti srpske, a vjeroispovijesti pravoslavne...Svakom Crnogorcu je poznato da je njegov narod sa srpskim narodom jedno tijelo.

W. H. Cozens-Hardy, M.A piše Novembra 1894. godine članak "Crna Gora i njene granice" za Geografski žurnal, časopis Instituta britanskih geografa Kraljevskog geografskog društva:

Na glavi nose karakterističnu crnogorsku kapu. Ona je mala i ovalna, crna po stranama kao znak žaljenja za uništenje starog srpskog kraljevstva na kosovskom boju prije 500 godina; crvena na vrhu da označi krv prolivenu da podsjeti na ovaj poraz; dok zajedno sa slovima "Н.I." iliti "Nikolaj Prvi", zlatni polukgrug uzlazećeg sunca označava krajnji trijumf nove srpske moći.

FORMICA · 14.06.2008. u 22:37

Simbolika kape nije tačna. Prazna izmišljotina.

Keća Pontin · 14.06.2008. u 23:07

Slaven777:
Češki pisac Josef Holaček u svom djelu o Crnoj Gori 1876. godine:

Crnogorci su, uglavnom, jezika i narodnosti srpske, a vjeroispovijesti pravoslavne...Svakom Crnogorcu je poznato da je njegov narod sa srpskim narodom jedno tijelo.

A onda Slaven ne navodi sto su Crnogorci Holečeku svojim rijecima rekli o sebi!
Uživajte!

http://forum.cafemontenegro.com/showthread.php?t=24938

Svi Slavenovi "dokazi baziraju se na prevarama. Citira Holečeka, a ne citira istog Holečeka ga kad on navodi riječi samih Crnogoraca?!! :thumbdown:

Q. in perpetuum hibernum · 15.06.2008. u 03:24

FORMICA:
Simbolika kape nije tačna. Prazna izmišljotina.

Pa zar nije svaka simbolika izmišljena???

Q. in perpetuum hibernum · 15.06.2008. u 03:29

Keća Pontin:
A onda Slaven ne navodi sto su Crnogorci Holečeku svojim rijecima rekli o sebi!
Uživajte!

http://forum.cafemontenegro.com/showthread.php?t=24938

Svi Slavenovi "dokazi baziraju se na prevarama. Citira Holečeka, a ne citira istog Holečeka ga kad on navodi riječi samih Crnogoraca?!!

Ne, nego navodim i ovo baš zato što si ti to 500 puta napisao. A i kao što vidimo, Holaček piše svašta, sjetimo se i njegovih kritika.

Ali i sjetimo se što Holaček veli i o srpskom grbu. :whistling:

Q. in perpetuum hibernum · 15.06.2008. u 12:50

Komunisti o Crnogorcima

Dvonedjeljnik Komunističke Partije Jugoslavije za Crnu Goru "Radni narod" u broju od 1. decembra 1927. godine:

"Radikali su postavili sebi za program: hegemoniju beogradske kapitalističke klase i njene vladajuće klase nad svim narodima Jugoslavije, pa i nad srpskim narodom u Crnoj Gori, od koje nije pošteđen ni radni narod u Šumadiji."

Komunistički akademik dr Vlado Strugar, izjavljuje u Crnogorskoj Akademiji Nauka i Umjetnosti 1986. godine:

"Eno, u Arhivi Kominterne, iz tridesetih godina, anketni listovi jugoslovenskih komunista, rodom iz Crne Gore, sa kojih se čita da je gotovo svaki za se upisao da je Srbin, pored nazivnice 'nacionalnost'."

Na IV kongresu Komunističke Partije Jugoslavije decembra 1934. godine u Ljubljani, u vrijeme originalnog ekstremnog KP prije Tita, zaključeno je da je Crna Gora bila pod srpskom imperijalističkom okupacijom, odakle se Srbi moraju istjerati svim načinima, i predložena je propaganda za prosvetljenje naroda Crne Gore kako bi se uvjerio da ne pripada istom narodu kao onom u Srbiji. Na ovo su se crnogorski komunisti oštro usprotivili, a pogotovo njihov lider, Jovan Tomašević, osnivač KPJ za Crnu Goru, koji je branio odluke Podgoričke skupštine i tvrdio da ikakvo cijepanje Crne Gore od Srbije bi bilo protivno crnogorskim komunistima, narodnoj volji i pravdi.

Pro-komunistički književnik Radovan Zogović 1937. godine objavljuje svoj rad "Tri članka o srpskom eposu", u kojem se nalaze i sve crnogorske pjesme iz epskoga perioda.

Književnik Nikola Lopičić, istaknuti komunista, objavljuje 1937. godine pripovjetku "Mašin brat", u kojoj se opisuje austro-ugarska okupacija od 1916. do 1918. godine. Mašo Ivov je u planinama našao jednog teško ranjenog Rusa, koji je pobjegao iz austrijskog zarobljeništva:

"Jamčim ti Bogom živim, - primače mu se Mašo, - niko neće znati do mene, Maša Ivova. A velim da bi te svaki Crnogorac čuva. Ti si Rus. Znaš da nije bilo Rusije, ne bi bilo niđe srpskoga uva."

Batrić Jovanović opisuje jedan događaj iz Pećke gimnazije iz 1939. godine, kada je jedna učenica napisala seminarski rad o "Srpskoj trilogiji" Stevana Jakovljevića. Profesor srpskog jezika, rodom Crnogorac i podržavaoc komunista, objasnio je đacima da "srpska vojska" nije dobar termin za vojsku Kraljevine Srbije, već "srbijanska vojska", jer bi impliciralo da vojska Kraljevine Crne Gore nije bila 'vojska srpskog naroda', a to je bila, pa bi tako moglo do neznalice ili u budućnosti katkad doći do loše "interpretacije".

Član Komunističke Partije Jugoslavije profesor Miloje Dobrašinović za nikšićku "Slobodnu misao" 27. aprila 1940. godine piše u članku "Plemenski šovinizam":

"Moram u najboljoj namjeri istaći ono što sam u srpskim krajevima, i u Crnoj Gori, i u Šumadiji, i u Bosni, i u ostalim djelovima pokrajina, gdje žive Srbi, čuo od seljaka, radnika, zanatlija, činovnika, da je želja Srba da se kao što je stvorena Hrvatska banovina, stvori od svih pokrajina, u kojima žive Srbi, jedna banovina, od Slovenačke jedna, i tako tim trima banovinama da se dadnu ista prava, isti uslovi za prosvjetni, privredni i kulturni život. Pokušaj da se od pokrajina srpskih stvaraju posebne federalne jedinice, apsolutno će naići na neodobravanje kod širokih narodnih slojeva."

Istaknuti član Komunističke Partije Jugoslavije pravnik Jagoš Rakočević 9. februara 1941. godine za nikšićku "Slobodna misao" u članku "Inteligencija iz idžera i savardaka":

"Prošlo je doba puške i noža. Uhvaćeni u koštac s novim prilikama nijesmo se pokazali kao dobri hrvači. Našem narodnom geniju divio se nekada cio svijet. Crnogorcu ne pjeva samo srpski pjesnik nego skoro svaki pjesnik."

Crnogorska partizanska pjesma, osmišljena februara 1941. godine od strane Pokrajinskog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije za Crnu Goru, počinje ovako:

"Gusle moje od javora suva,

vas je Srbin pet vjekova čuva."

Decembra 1941. godine Pokrajinski komitet Komunističke Partije Jugoslavije za Crnu Goru piše u svom glasilu "Narodna borba". U uvodniku stoji "Narodnooslobodilačka borba i izdajnici ove borbe":

"U Sandžaku još prvih dana okupacije, neprijatelj je naoružao hrvatske ustaše i muslimansku reakciju, a kada oni nijesu mogli da mu osiguraju nesmetano gaženje i pljačkanje, on se povezuje sa srpskom reakcijom i četnicima, i tako huškajući jedne protiv drugih uspijeva da produbi antagonizam između Srba i Muslimana."

1942. godine izvođene su horske recitacije stihova iz "Gorskog vijenca" u I bataljonu (lovćensko-komskom) Prve proleterske brigade, i uvijek su počinjali stihom "Bog se dragi na Srbe razljuti".

Sekretar Centralnog Komiteta Komunističke Partije Jugoslavije Josip Broz Tito decembra 1942. godine piše u partizanskom "Proleter"-u u članku "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti Narodno-oslobodilačke borbe":

"Moramo ovdje povući činjenicu da se u redovima naše Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, od samog početka pa do danas nalaze u ogromnoj većini Srbi, umjesto da to bude obratno. Baš srpski, crnogorski, bosanski i lički partizani i brigade, koje su bile sastavljene gotovo isključivo od Srba, vodile su i danas vode nemilosrdnu borbu ne samo protiv okupatora, već i protiv četnika Draže Mihailovića i ostalih neprijatelja naroda."

Krajem marta 1943. godine, komandant Četvrte proleterske (crnogorske) NOU brigade i Komandant glavnog štaba NOP za Crnu Goru i Boku kotorsku Peko Dapčević i njegov politički komesar Mitar Bakić, daju proglas crnogorskim četnicima sa Neretve, pitajući se zašto su se priključili Njemcima, Italijanima i Ustašama, zar da pomognu Ustašama da "pokolju srpski narod junačke Krajine?" Obraćajući se omladincima, oni vele:

"Omladino, nijesu naša brda, nikada bila leglo izdajnika srpskoga naroda pa neće ni danas."

Početkom oktobra 1943. godine Peko Dapčević i Mitar Bakić izaju "proglas narodu Crne Gore i Boke kotorske", povodom oslobođenja Kolašina, i zbore da je to mjesto "gdje je vojevana i iskovana zavjera izdajica srpskog naroda, Draže Mihailovića, Baja Stanišića, Đorđija Lašića, Pavla Đurišića i drugih protiv slobode svog naroda."

Sekretar Pokrajinskog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije za Crnu Goru i Boku Blažo Jovanović zbori na narodnom zboru 13. jula 1944. godine u Kolašinu da su Crnogorci "više nego ikada u istoriji vezani sa braćom Srbijancima."

Ivan Milutinović, crnogorski član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke Partije Jugoslavije i Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke Vojske u Jugoslaviji, 14. jula 1944. godine na III zasijedanju Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja, u Kolašinu:

"Prema tome, stvaranjem federalne Crne Gore nikako se ne umanjuje jedinstvo i ljubav Crnogoraca prema srpskom narodu. Naprotiv, jedinstvo je čvršće, ljubav je još veća, jer postoji na dobrovoljnoj osnovi, i ravnopravnoj zajednici - Federativnoj Jugoslaviji. Današnjim odlukama, vi, drugovi, stvarate slobodnu Crnu Goru u sastavu Federativne Jugoslavije. Da li nas ta odluka obavezuje, da se nje uvijek držimo? Ne! Ona je samo potpuno ostvarenje našeg prava koje nam je zagarantovano odlukama. Drugo zasijedanje AVNOJ-a, ostvarenje koje u sebe uključuje kako objezbjeđenje nesmetanog razvitka Crne Gore, kao posebne federalne jedinice, tako i potpunu demokratsku garanciju da se naš narod sutra, ako to želi, može slobodno i dobrovoljno ujediniti sa Srbijom ili nekom drugom zajednicom. Postavlja se dalj pitanje: da li Crnogorstvo umanjuje i isključuje Srpstvo? Drugovi, ko nije dobar Crnogorac, taj nije ni dobar Srbin. Crnogorci i Srbijanci su narod jednog plemena."

Na istom, Peko Dapčević zbori:

"Vi znate da pred nama stoje veliki zadaci i da stojimo licem prema majci Srbiji. Mi teške zadatke ne bi izvršili da nijesmo imali proleterske srbijanske brigade."

Aprila 1945. godine crnogorski komunistički vođ Milovan Đilas se sastaje sa predstavnikom Komunističke Partije Srbije Vojom Lekovićem, sa kojim govori o Crnogorcima kao "pupku Srpstva".

1. maja 1945. godine Milovan Đilas objavljuje svoj članak "O crnogorskom nacionalnom pitanju" u listu Komunističke Partije Jugoslavije "Borba", i govori konstitutisanju crnogorske nacije:

"Crnogorci su po plemenskoj tradiciji Srbi, a i jesu Srbi, ali su oni u nacionalnom smislu i nešto posebno, svoje, crnogorsko.

Ovaj rat, u izvjesnom smislu, označava kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju, posebnu nacionalnu individualnost."

Iste 1945. godine povodom proglasa oslobođenja Crne Gore, Crnogorska narodna skupština jednoglasno usvaja rezoluciju, u kojoj stoji potvrda proglasa crnogorske nacije:

"Crnogorska nacija je najčistija etnička grupa među Srbima."

1956. godine Milovan Đilas piše svoje veliko djelo "Njegoš vjesnik, vladar, vladika":

"Baš sam ja, ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja vlasti, izvršio neodrživa teoretska obrazloženja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi - varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost. Izučavanje Njegoša može svakog nepristrasnog - ako takvih ima, uvjeriti u nepostojanje posebne crnogorske narodnosti. Za Njegoša - a tako u stvarnosti jeste, Crnogorci su lokalni varijetet velikog srpskog plemena. Za Njegoša je od naročitog značaja bio njihov nepomirljiv stav prema Turcima. Crnogorci su za Njegoša ponajvećma zbog toga, bili najsrpskiji Srbi - ideja Srpstva. "Srpski krvavi krš" - to je Njegoševa Crna Gora. "

FORMICA · 15.06.2008. u 13:04

Slaven777:
Pa zar nije svaka simbolika izmišljena???

Naravno da jeste, samo je ova "novoizmišljena".
Crnogorska kapa je cilindrična crvene boje. Nije crvene zbog Crvene Hrvatske niti zbog krvi prolivene na Kosovu i slične gluposti. To je kapa dinaraca iz prastarih vremena prije i Kosova i Crvene Hrvatske. Crna traka je korotni znak koji se nosio uvijek kao znak žalosti za preminulim članom porodice i nema nikakve veze sa Kosovom. Sve je to naknadno izmišljeno kad je trebalo opravdati želje crnogorskih vladara probuđenih iz imperijalnih snova, za tuđim zemljama i odobrovoljiti tuđe zemlje da se ne bune puno poslije osvajanja. Naravno crnogorski ćukovi nijesu mogli igrati igru previjanih srpskih vladara koji su lako isto "oružje" vrlo mudro iskoristili za svoje imperijalne snove. Ljudi moji sve je to davno bilo i u najmanju ruku nije u redu sanjati imperijalne snove davno preminulih vladara, koji i nijesu bili ba š ono najbolje.

Q. in perpetuum hibernum · 15.06.2008. u 15:05

FORMICA:
Naravno da jeste, samo je ova "novoizmišljena".
Crnogorska kapa je cilindrična crvene boje. Nije crvene zbog Crvene Hrvatske niti zbog krvi prolivene na Kosovu i slične gluposti. To je kapa dinaraca iz prastarih vremena prije i Kosova i Crvene Hrvatske. Crna traka je korotni znak koji se nosio uvijek kao znak žalosti za preminulim članom porodice i nema nikakve veze sa Kosovom. Sve je to naknadno izmišljeno kad je trebalo opravdati želje crnogorskih vladara probuđenih iz imperijalnih snova, za tuđim zemljama i odobrovoljiti tuđe zemlje da se ne bune puno poslije osvajanja. Naravno crnogorski ćukovi nijesu mogli igrati igru previjanih srpskih vladara koji su lako isto "oružje" vrlo mudro iskoristili za svoje imperijalne snove. Ljudi moji sve je to davno bilo i u najmanju ruku nije u redu sanjati imperijalne snove davno preminulih vladara, koji i nijesu bili ba š ono najbolje.

Što znači "novoizmišljena"?

Q. in perpetuum hibernum · 15.06.2008. u 15:44

Jula 1944. godine na III zasijedanju, dr Obren Blagojević podnosi referat o organizaciji i radu narodne vlasti:

"Ove odluke plodovi su teškog junačkog oslobodilačkog rata, čiju trogodišnjicu naš narod danas proslavlja. One su izrasle iz potoka krvi najboljih sinova ove zemlje. Izgraditi svoju užu domovinu tako, da u njoj narod sam upravlja svojom sudbinom, da sam rješava o svom odnosu prema drugim narodima, o svojim ekonomskim problemima, o svom prosvjetnom i kulturnom životu, vezati svoju budućnost za budućnošću cijelog srpskog i ostalih južnoslovenskih naroda, uklopiti svoju zemlju u bratsku zajednicu svih naših naroda, jednu snažnu državnu organizaciju - to je bio vazdašnji ideal najboljih sinova Crne Gore."

Uputstvo Izvršnog odbora Crne Gore i Boke 13. marta 1944. godine za oformiranje narodne vlasti:

"U domovima kulture treba osnovati čitaonice i biblioteke. Tamo gdje već postoje čitaonice i biblioteke, treba ih bolje urediti. Pri stvaranju biblioteka valja naročitu pažnju pokloniti domaćoj književnosti (srpske narodne pjesme, Vuk Karadžić, Njegoš, Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Stefan M. Ljubiša, Aleksa Šantić, Petar Kočić, Branislav Nušić)."

...takođe, od 5. aprila 1944. godine, uputstvo za narodnu vlast:

"Uzmimo srpski jezik i istoriju. Sam program ovog predmeta sastoji se prije svega u tome, da djeca nauče čitati i pisati. Učitelj treba prema tome da najveću pažnju pokloni čitanju i pisanju. Na časovima srpskog jezika naročito u starijim razredima, čitaće se narodne umotvorine, kratki članci i pjesme od naših starih pisaca."

Crnogorski komunista Niko Pavić priča o svom kratkom dijalogu sa Blažom Jovanovićem povodom donošenja odluke o proglasu crnogorske nacije, o čemu su razgovarali Jovanović i Tito:

Niko: Pita li te Tito za naciju?

Blažo: Pita i reče: Dobro, dobro tako smo se dogovorili, samo čini mise da vas je malo da budete nacija!

Član 113. Ustava Narodne Republike Crne Gore donijetog od strane narodne skupštine 31. decembra 1946. godine:

Postupak pred sudovima se vodi na srpskom jeziku.

Mišo Stijović je bio sekretar Stalne konferencije gradova Jugoslavije. Na jednoj sjednici - koktelu u Titogradu, potpredsjednik vlade Socijalističke Republike Srbije Slobodan Penezić Krcun je tvrdio da su Crnogorci Srbi. Potom je jedan hrvatski delegat ljutito priša Blažu Jovanoviću, vođi posljeratne Narodne/Socijalističke Republike Crne Gore u periodu od 1945. do 1963. godine, prišao i ispričao kako Slobodan nacionalno vrijeđa Crnogorce. Blažo je kratko odgovorio:

"Krcun je u pravu."

Blažo Jovanović se zalagao da se u potpunosti istraži istorija Crne Gore i Crnogoraca, bez ikakvih skrivanja, u 8 gigantskih tomova. 1962. godine je uspio i osnovan je Istorijski institut Crne Gore. Za njegovog predsjednika je postavljen General Milinko Đurović, ponosan Crnogorac i Srbin. Najveći crnogorski stručnjaci su proučavali crnogorsku istoriju s neutralnošću, i nikada prije ili poslije do dan danas opširnija istorija Crne Gore nije napisana. Istorijski institut Crne Gore - nenadmašen poslije njegovog ukidanja - nije negirao, nego je i potvrđivao, srpski identitet Crnogoraca. U ovo vrijeme je postojala bliska veza između Crne Gore i Srbije kao dvije jugoslovenske republike. Donacijama Srbija je pomagala obnovu Crne Gore, jer ona nije imala ni bliu dovoljno sredstava, kao ratom najrazorenija. Bili su pokreti o ujedinjavanju Crne Gore i Srbije unutar SFRJ, crnogorsko zdravstveno i penziono osiguranje je isplaćivano iz budžeta Srbije. Najveća pomoć koju je Srbija uputila je bio početkom '70-ih u vrijeme razornog zemljotresa. Na sarkofagu Njegoševom bila su dva mala vjenca od metala. Na jednom je bio potpis Prezidijuma Narodne Skupštine Crne Gore, a na drugom potpis Prezidijuma Narodne Skupštine Srbije. Naptisi koji su stajao su bili "najvećem srpskom pjesniku i misliocu".

Početkom 1960-ih godina na predlog Aleksandra Rankovića iz Politbiroa Centralnog komiteta Saveza Komunista Jugoslavije, rukovodeće ličnosti Crne Gore i Srbije su se sastale da raspravljaju o bilateralnim ugovorima i bližoj saradnji, zajedničkom nastupanju unutar federacije. Šef Centralnog komiteta Saveza Komunista Crne Gore Đoko Pajković, koji nije smatrao Crnogorce odvojenim narodom od srpskog, je bio obradovan mogućem približavanju Crne Gore i Srbije, odnosno "srpskoga naroda".

15. novembra 1968. godine bila je proslava 25-godišnjice crnogorskog partizanskog parlamenta u Kolašinu. Predsjednik Skupštine opštine Kolašin je bio pukovnik Jugoslovenske Narodne Armije u penziji Rajko Raosavljević. Ističući srpski identitet antifašističke borbe, svečano je puštan "Marš na Drinu".

FORMICA · 15.06.2008. u 20:45

Slaven777:
Što znači "novoizmišljena"?

Zato sam i stavio riječ u navodnike :mrgreen:

Ako znam znali me jad to sam neđe čuo od jednog druga. Zapravo je on htio reći da je ta simbolika data mnogo kasnije i ne može predstavljati simboliku kape. Prirodno je da simboli koji u jednom vremenu znače nešto u drugom promijene svoje značenje, mada se ni ono prvo ne zaboravlja. Koje će na kraju preovladati zavisi od mnogo čega. Tu simboliku je kao doskočicu neđe izdiktirao Njegoš te odatle i priča da je Njegoš "izmislio" crnogorsku kapu. To naravno nije tačno jer je kapa postojala vjekovima prije Njegoša ali je on smislio simboliku. Na isti način je i pojava krsta sa ocilima na kapi. Oni se prvi put javljaju za vrijeme vladavine Aleksandra Karađorđevića, da bi kasnije postojale priče koje ljudi pričaju i kunu se u istinitost da su im prađedovi sahranjivani sa kapama na kojima je grb Srbije (Kraj VIII vijeka) i ako Srbija tad nije postojala.

Tako su govorili

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Domaćin

Zainteresovan član

Stara legenda

Stara legenda

Stara legenda

Domaćin

Stara legenda

Stara legenda

Domaćin

Slične teme