Reći istinu, a ne pričati nikakve izmišljotine, da je ta osoba negde otišla i da će se vratiti (ne kažem ovo bez razloga, jer znam neke ljude koji tako čine i ne mogu da verujem...).
Naravno da treba to reći na način kako će to dete, zavisno od uzrasta, najbolje razumeti i prihvatiti.
Ja sam se sa smrću svog oca suočila sa 15 godina, direktno, bez ikakve pripreme od strane odraslih pre toga. Sestra od 13 godina i ja smo bile u gostima kod tetke. Javljeno im je za smrt našeg oca, ali oni nisu mogli da nam kažu (što nije bilo u redu, sa mog stanovišta), već su nas stavili u auto, uz objašnjenje da idemo malo do naše kuće, pa ćemo se ponovo vratiti kod njih. Kada smo prišli našoj kući i kada sam videla puno dvorište ljudi koji drže sveće, postalo mi je jasno i bez da iko išta kaže. Kazalo mi se samo od sebe...