Pozitivne tekovine Ante Starčevića

Ne obazrijev se više na tandrkanja o AS-u, mnapisat ću sažetak
lpjeg će možda razumijeti pokretač teme. Možda i ne, možda njetko drugi, no svejedno.

1. AS osnivač je modernoga hrvatskoga nacionalizma koji je htio i uspio stvoriti samostalnu hrvatsku državu. U to je pogledu bitan i jer je razbio- zajedno sa sljedbenicima- ilirsko-jugoslavenski ideologem, dominirajući do njega.

2. Burnom retorikom i pamfletskim radikalizmom otuđio je mnoge od sebe, no stvorio
je mit o slobodnom pojedincu, malne heroju (koliko su to društvene okolnosti 19. st. dopuštale) koji znašto hoće i neće.

3. Pojam Slavosrbin, skovan kako bi potopio svoje političke protivnike Strossmayera i comp., vremenom je- ne njegovim inzistiranjem, ali ni protivljenjem- kod dijela pristaša Stranke prava protegnut na srpsko-pravoslavnu etničku zajednicu u Hrvatskoj i Bh, a i šire.
Kao tuk na utuk minoriziranju Hrvata koje je počela rana slavistika, a prihvatili pansrpski pokret, Starčević je radikalizirao pankroatistički nacionalizam, ulio mu energiju i jednostavno je silom sile, a ne samo argfumenata, prisilio na popuštanje i povlačenje prosrpsku tevabiju u drugoj polovici 19. st. Ne u potpunosti, ali značajno.

Starčević je možda i na podsvjesnoj razini slutio da će se, za uspostavu hrvatske suverene države, morati odigrati obračun između Hrvata i Srba, i da će u tom obračunu Hrvati biti to slabiji što se budu zanosili njekim jugoslavenskim i sličnim ideologemima. Znao je-mislim- da će doći do stani-pani, i točno je identificirao Srbe kao glavne protivnike Hrvatstva u borbi za područje, državu, prošlost i budućnost.

4. kao piscu i publicistu mu duguju i na njega se ugledaju svi važniji hrvatski auktori, od Kovačića i Matoša do Krleže i Ladana. Na području čistoga jezikoslovlja AS nije bio važan stvaralac, no neki od njegovih sljedbenika- Marćel Kušar, Brozov predhodnik u etabliranju modrnoga pravopisa, te Blaž Jurišić, autor za sada jedine kompletne hrvatske povijesne gramatike- bili su to itekako.
http://www.profil.hr/knjiga/nauka-o-pravopisu-jezika-hrvackoga-ili-srpskoga/30204/
get_slika_varijacija.php

http://koha.ffzg.hr/cgi-bin/koha/opac-search.pl?q=au:Jurišić, Blaž

Time je,mislim, odgovoreno na glavno pitanje slijeda.
 
Urvan Hroboatos:
Ne obazrijev se više na tandrkanja o AS-u, mnapisat ću sažetak
lpjeg će možda razumijeti pokretač teme. Možda i ne, možda njetko drugi, no svejedno.

1. AS osnivač je modernoga hrvatskoga nacionalizma koji je htio i uspio stvoriti samostalnu hrvatsku državu. U to je pogledu bitan i jer je razbio- zajedno sa sljedbenicima- ilirsko-jugoslavenski ideologem, dominirajući do njega.
Kliknite za proširenje...

"Uspio stvoriti samostalnu hrvatsku državu" (a nije), sve to spada u ovu mitologizaciju o kojoj smo pričali. Dokle više dizati sve do nebesa, ispade po tome da su ipak Hrvati Srbi... :lol:

Najinteresantnije je, međutim, neobjektivni dio s tvoje strane pri kojem kada je nešto hrvatsko u pitanju do besvijesti veličaš i praviš mostove nalik onima između cara Likinija i predsjednika Borisa Tadića, S druge strane, kada je u pitanju nešto nehrvatsko, oslanjaš se izričito na svođenje na gotovo ništavilo i relativizovanje (barok, humanizam i renesansa u Srba, globalna minorizacija uopšteno - ne samo u slučaju Srba, već i drugih naroda koji nisu hrvatski, Slovenaca, Židova, pa u sl. kontekstu si i Amerikance i mase evropskih naroda opisivao, s tim što si značajno povukao liniju da su ti pravoslavne civilizacije [iste koje su dale univerzitete i razvijeno školstvo, pa ako i onaj univerzitet u Hilandaru kada su Srbi u pitanju kako škole prozvaše, mnogo prije prvih zapadnih univerziteta] od početka smatraš inferiornijim u odnosu na katolički zapad, a pogotovo povlačeći tu liniju gotovo nemoguće dvojbe i na srpsko-hrvatske prostore, te u svojoj taktici "oštre podjele", u koju opet utrpavaš sve što bi ličilo na išta zapadno, a kada su u pitanju stvari koje su same nastale na istoku, tipa pisma, i njemu dodaješ zapadni), dok bi svi tvoji stavovi recipročno bili primjenljivi na veliku većinu stvari koje pričaš kada su Hrvati u pitanju (pogotovo nešto što si na ovom forumu već jednom priznao - nedostatak pojave hrvatskoga imena kroz povijest, već praktično javljanje u formi bezbroj interpretacija da se pod njim krije hrvatsko ime - kako si ono rekao "što će nam to?").

I malo su me iznervirali jer postavljate gigantske slike koje se ne mogu ni čitati, i samim tim upropaštavate moju temu! Kada sam vidio...
 
Urvan Hroboatos:
Na području čistoga jezikoslovlja AS nije bio važan stvaralac,
Kliknite za proširenje...

...a tu se i svodi moja ključna poenta od početka teme.

Koje se to djelo Ante Starčevića može smatrati pravim književnim, ili pravim naučnim radom? Da li postoji ijedno? Koji je njegov doprinos u prirodnoj ili društvenoj znanosti, koje su to njegove velike zadužbine po Hrvatskoj, itd...?

Jer ovako, on ispada samo kao političar...sa gomilom političkih zapisa - od kojih niti jedan jedini ne spada u političku znanost.

Takođe, nisi u pravu što se tiče njegovog "kursa" - gdje vidiš ekavicu kod svih tih ljudi koje si nabrojao?
 
Slaven777:
...a tu se i svodi moja ključna poenta od početka teme.

Koje se to djelo Ante Starčevića može smatrati pravim književnim, ili pravim naučnim radom? Da li postoji ijedno? Koji je njegov doprinos u prirodnoj ili društvenoj znanosti, koje su to njegove velike zadužbine po Hrvatskoj, itd...?

Jer ovako, on ispada samo kao političar...sa gomilom političkih zapisa - od kojih niti jedan jedini ne spada u političku znanost.

Takođe, nisi u pravu što se tiče njegovog "kursa" - gdje vidiš ekavicu kod svih tih ljudi koje si nabrojao?
Kliknite za proširenje...
Ако могу помоћи , драги колега, ја сам нашао екавицу код некога Старчевића:
books

books


http://books.google.com/books?id=Ax...e=gbs_v2_summary_r&cad=0#v=onepage&q=&f=false
 
Poslednja izmena:
Slaven777:
"Uspio stvoriti samostalnu hrvatsku državu" (a nije), sve to spada u ovu mitologizaciju o kojoj smo pričali. Dokle više dizati sve do nebesa, ispade po tome da su ipak Hrvati Srbi... :lol:

Najinteresantnije je, međutim, neobjektivni dio s tvoje strane pri kojem kada je nešto hrvatsko u pitanju do besvijesti veličaš i praviš mostove nalik onima između cara Likinija i predsjednika Borisa Tadića, S druge strane, kada je u pitanju nešto nehrvatsko, oslanjaš se izričito na svođenje na gotovo ništavilo i relativizovanje (barok, humanizam i renesansa u Srba, globalna minorizacija uopšteno - ne samo u slučaju Srba, već i drugih naroda koji nisu hrvatski, Slovenaca, Židova, pa u sl. kontekstu si i Amerikance i mase evropskih naroda opisivao, s tim što si značajno povukao liniju da su ti pravoslavne civilizacije [iste koje su dale univerzitete i razvijeno školstvo, pa ako i onaj univerzitet u Hilandaru kada su Srbi u pitanju kako škole prozvaše, mnogo prije prvih zapadnih univerziteta] od početka smatraš inferiornijim u odnosu na katolički zapad, a pogotovo povlačeći tu liniju gotovo nemoguće dvojbe i na srpsko-hrvatske prostore, te u svojoj taktici "oštre podjele", u koju opet utrpavaš sve što bi ličilo na išta zapadno, a kada su u pitanju stvari koje su same nastale na istoku, tipa pisma, i njemu dodaješ zapadni), dok bi svi tvoji stavovi recipročno bili primjenljivi na veliku većinu stvari koje pričaš kada su Hrvati u pitanju (pogotovo nešto što si na ovom forumu već jednom priznao - nedostatak pojave hrvatskoga imena kroz povijest, već praktično javljanje u formi bezbroj interpretacija da se pod njim krije hrvatsko ime - kako si ono rekao "što će nam to?").

I malo su me iznervirali jer postavljate gigantske slike koje se ne mogu ni čitati, i samim tim upropaštavate moju temu! Kada sam vidio...
Kliknite za proširenje...


Ostalo je nevažno jer se odnosi na prijašnje teme.
Ključno je-a moj sugovornik izgleda ne želi vidjeti- da je Starčević bio nacionalni ideolog
koji je ucijepio i osuvremenio ideju moderne hrvatske države i hrvatske samobiti koja je
realizirana kasnije. Na taj je način on otac nacije, kao što su to
npr. Kossuth ili Theobald Wolfe Tone.
Političar i aktivist koji je ključni ideolog jednoga društvenoga pokreta
koji je rezultirao nacionalnom nezavisnošću.
 
Urvan Hroboatos:
Ostalo je nevažno jer se odnosi na prijašnje teme.
Ključno je-a moj sugovornik izgleda ne želi vidjeti- da je Starčević bio nacionalni ideolog
koji je ucijepio i osuvremenio ideju moderne hrvatske države i hrvatske samobiti koja je
realizirana kasnije. Na taj je način on otac nacije, kao što su to
npr. Kossuth ili Theobald Wolfe Tone.
Političar i aktivist koji je ključni ideolog jednoga društvenoga pokreta
koji je rezultirao nacionalnom nezavisnošću.
Kliknite za proširenje...
Da, od drugog dela naroda različite veroispovesti:hahaha:
 
Slaven777:
...a tu se i svodi moja ključna poenta od početka teme.

Koje se to djelo Ante Starčevića može smatrati pravim književnim, ili pravim naučnim radom? Da li postoji ijedno? Koji je njegov doprinos u prirodnoj ili društvenoj znanosti, koje su to njegove velike zadužbine po Hrvatskoj, itd...?

Jer ovako, on ispada samo kao političar...sa gomilom političkih zapisa - od kojih niti jedan jedini ne spada u političku znanost.

Takođe, nisi u pravu što se tiče njegovog "kursa" - gdje vidiš ekavicu kod svih tih ljudi koje si nabrojao?
Kliknite za proširenje...

AS je politički književnik, i to majstorski. Mislim da tražiš koji su njegovi prinosi u disciplinama:

*filologija
*historiografija
*sociologija
*....

No, to je pogrješno. AS je pisac, književnik. No, on nije pisac klasičnih žanrova (poezija, drama, roman, ep,...a ni većinski rubnih dijelova kao što su eseji, kritike, povijesti književnosti, aforizmi,..).

Starčević je značajan pisac polemika, feljtona, govornik, politički komentator, satirik, pisac persiflaža...Djela iz svjetske literature koja odgovaraju takvom spisateljstvu su Swiftovo "Tale of a tub", eseji Cobbeta, Painea, spisi Victora Hugoa protiv Njemačke, Richarda Wagnera protiv Francuske, politički tekstovi Dostojevskog, Berdjajeva, Bjelinskog , ...parodije i satire kojim obiluju sve literature.
Ukratko, Starčević je istaknut satirik i politički pisac. Politički pisac (ili govornik, kao Demosten) je- književnik, a ne znanstvenik. Također, nije pisac imaginativne književnosti na koju misle ljudi kad spominju književnost kao takvu.

Glede njegove ekavice, to je ostala privatna stvar koju nisu prihvatili ni njegovi suvremenici (Kvaternik). Ono što kod Starčevića kao pisca ostaje to je snaga izraza, emfaza, poruga itd.- a to su odlike jakoga auktora, neovisno o fizionomiji jezika kojim se služio (pisao Hervati ili Hrvati, razkol ili raskol). A to su znali cijeniti pravaši i proučavatelji Starčevićeva književnoga djela koji nisu dijelili njegove filološke ideje (naveo sam njekoliko- Marćel Kušar, Vjekoslav Klaić, Blaž Jurišić, Kruno Krstić, Marijan Stojković, ...
 
Urvan Hroboatos:
AS je politički književnik, i to majstorski. Mislim da tražiš koji su njegovi prinosi u disciplinama:

*filologija
*historiografija
*sociologija
*....

No, to je pogrješno. AS je pisac, književnik. No, on nije pisac klasičnih žanrova (poezija, drama, roman, ep,...a ni većinski rubnih dijelova kao što su eseji, kritike, povijesti književnosti, aforizmi,..).

Starčević je značajan pisac polemika, feljtona, govornik, politički komentator, satirik, pisac persiflaža...Djela iz svjetske literature koja odgovaraju takvom spisateljstvu su Swiftovo "Tale of a tub", eseji Cobbeta, Painea, spisi Victora Hugoa protiv Njemačke, Richarda Wagnera protiv Francuske, politički tekstovi Dostojevskog, Berdjajeva, Bjelinskog , ...parodije i satire kojim obiluju sve literature.
Ukratko, Starčević je istaknut satirik i politički pisac. Politički pisac (ili govornik, kao Demosten) je- književnik, a ne znanstvenik. Također, nije pisac imaginativne književnosti na koju misle ljudi kad spominju književnost kao takvu.

Glede njegove ekavice, to je ostala privatna stvar koju nisu prihvatili ni njegovi suvremenici (Kvaternik). Ono što kod Starčevića kao pisca ostaje to je snaga izraza, emfaza, poruga itd.- a to su odlike jakoga auktora, neovisno o fizionomiji jezika kojim se služio (pisao Hervati ili Hrvati, razkol ili raskol). A to su znali cijeniti pravaši i proučavatelji Starčevićeva književnoga djela koji nisu dijelili njegove filološke ideje (naveo sam njekoliko- Marćel Kušar, Vjekoslav Klaić, Blaž Jurišić, Kruno Krstić, Marijan Stojković, ...
Kliknite za proširenje...

To znači, Pera Luković ondašnjeg vremena, može Pera da stvori novi narod "Pišači uz vetar", samo da se potrudi.....
Starčević je , Hrobi, bio samo glasnogovornik katoličke crkve, ništa više od toga.... uzimate pogrešnu osobu za oca nacije, veći doprinos je imao Bakarić nego on......
 
Poslednja izmena:
Urvan Hroboatos:
Ostalo je nevažno jer se odnosi na prijašnje teme.
Ključno je-a moj sugovornik izgleda ne želi vidjeti- da je Starčević bio nacionalni ideolog
koji je ucijepio i osuvremenio ideju moderne hrvatske države i hrvatske samobiti koja je
realizirana kasnije. Na taj je način on otac nacije, kao što su to
npr. Kossuth ili Theobald Wolfe Tone.
Političar i aktivist koji je ključni ideolog jednoga društvenoga pokreta
koji je rezultirao nacionalnom nezavisnošću.
Kliknite za proširenje...

Daleko od Košuta. Košut nije samo bio na glasu, on je i stvorio mađarsku državu. Košut ima priznanje u svijetu, na Zapadu, uključujući i SAD, Kossuthova djela nisu - učešće u politici i politički spisi.

Takođe, ako razmatramo nasljeđe njegovog djela (ja iskreno mislim da između Ante Starčevića i deklaracije o neovisnosti Republike Hrvatske 1991. godine ima otprilike gotovo nimalo veze, ali to je moje mišljenje), zašto izbacujemo sve negativno, i razmatramo samo pozitivno? Smatraš da on nije odgovoran za postupke onih koji su hodali njegovim putem - ali zašto ga pobogu hvaliti za, i to isključivo, pozitivne tekovine njegova života? Na ovo mislim kada pričam o mitologizaciji. Koliko god da je Ante Starčević ideolog hrvatskog nacionalizma (a ni tu se ne slažem, isto koliko se ne slažem da je to Vitezović, dovoljno je proučiti hrvatski nacionalizam i njegov razvoj - Ante Starčević je samo jedan čovjek koji se pojavi kasnije, i koji upravo da rod ekstremu hrvatskoga nacionalizma i praktično većini lošega što je proizišlo iz njega), on je isto toliko i ideolog ustaštva.

Što se tiče Wolfa Theobalda - opet loš primjer, kao i kod Kossutha. Tone je umro u irskoj pobuni. Daklem, volio bih da mi nađeš jednu ličnost koja je kao Ante Starčević, ne samo tražeći u Srba, Bošnjaka, Slovenaca, itd...već u čitavom svijetu.
 
Slaven777:
Daleko od Košuta. Košut nije samo bio na glasu, on je i stvorio mađarsku državu. Košut ima priznanje u svijetu, na Zapadu, uključujući i SAD, Kossuthova djela nisu - učešće u politici i politički spisi.

Takođe, ako razmatramo nasljeđe njegovog djela (ja iskreno mislim da između Ante Starčevića i deklaracije o neovisnosti Republike Hrvatske 1991. godine ima otprilike gotovo nimalo veze, ali to je moje mišljenje), zašto izbacujemo sve negativno, i razmatramo samo pozitivno? Smatraš da on nije odgovoran za postupke onih koji su hodali njegovim putem - ali zašto ga pobogu hvaliti za, i to isključivo, pozitivne tekovine njegova života? Na ovo mislim kada pričam o mitologizaciji. Koliko god da je Ante Starčević ideolog hrvatskog nacionalizma (a ni tu se ne slažem, isto koliko se ne slažem da je to Vitezović, dovoljno je proučiti hrvatski nacionalizam i njegov razvoj - Ante Starčević je samo jedan čovjek koji se pojavi kasnije, i koji upravo da rod ekstremu hrvatskoga nacionalizma i praktično većini lošega što je proizišlo iz njega), on je isto toliko i ideolog ustaštva.

Što se tiče Wolfa Theobalda - opet loš primjer, kao i kod Kossutha. Tone je umro u irskoj pobuni. Daklem, volio bih da mi nađeš jednu ličnost koja je kao Ante Starčević, ne samo tražeći u Srba, Bošnjaka, Slovenaca, itd...već u čitavom svijetu.
Kliknite za proširenje...

1. Kossuth i Tone su, kao i neki drugi, često navođeni kao "očevi nacije". Kossuth u stvaranju madžarske države nije uspio, i poražen je. Madžarska u Austro-Ugarskoj posljedica je poraza od Prusije, a ne Kossuthove ni praktične politike, a ni ideologije.
Starčević je otac nacije jer ga tako percipitaju njegovi sunarodnjaci, a uloga mu je poglavito kao ideologa nezavisne hrvatske države, i to u kontekstu srazova sa silama s kojima su se Hrvati onda- 1850-ih i dalje- sučeljavali. Nije bilo nijedne druge osobe koja bio prije njega jasno proklamirala i radila na tom: samostalna hrvatska država koja nije dio nikakve (kon)federacije.

2. glede negativnioh srpskih predočbi, one su jasne. No, jasno je da je i pojam "slavoserbi" korišten poglavito za njegove političke protivnike, a ne za Srbe nao narod. AS nije proglasio pravoslavce u Hrvatskoj, Srbiji, BH slavoserbima kao takvima- poznato je da ga je i njegov pankroatizam sprječavao u tom.
No, jedan "prigovor" stoji: naravnoda je AS neprijatelj Srba u smislu da je neprijatelj srpske nacionalne ideologije, u istom smislu u kojem su Vuk Karadžić ili Stanoje Stanojević neprijatelji hrvatske nacionalne ideologije. Nacionalizmi i jednih i drugih, ovako ili onako:

*negiraju da "onaj drugi" uopće postoji

*ili, ako ga priznaju, daju mu neku minornu ulogu, pretvarajući ga u svojoj ideologiji za nevažnoga privjeska- a uz svijest da je baš taj drugi (za Karadžića Hrvati, za Starčevića Srbi) glavna zaprjeka ostvarenju vlastitih maksimalističkih nacionalnih ciljeva.
 
Urvan Hroboatos:
1. Kossuth i Tone su, kao i neki drugi, često navođeni kao "očevi nacije". Kossuth u stvaranju madžarske države nije uspio, i poražen je. Madžarska u Austro-Ugarskoj posljedica je poraza od Prusije, a ne Kossuthove ni praktične politike, a ni ideologije.
Starčević je otac nacije jer ga tako percipitaju njegovi sunarodnjaci, a uloga mu je poglavito kao ideologa nezavisne hrvatske države, i to u kontekstu srazova sa silama s kojima su se Hrvati onda- 1850-ih i dalje- sučeljavali. Nije bilo nijedne druge osobe koja bio prije njega jasno proklamirala i radila na tom: samostalna hrvatska država koja nije dio nikakve (kon)federacije.

2. glede negativnioh srpskih predočbi, one su jasne. No, jasno je da je i pojam "slavoserbi" korišten poglavito za njegove političke protivnike, a ne za Srbe nao narod. AS nije proglasio pravoslavce u Hrvatskoj, Srbiji, BH slavoserbima kao takvima- poznato je da ga je i njegov pankroatizam sprječavao u tom.
No, jedan "prigovor" stoji: naravnoda je AS neprijatelj Srba u smislu da je neprijatelj srpske nacionalne ideologije, u istom smislu u kojem su Vuk Karadžić ili Stanoje Stanojević neprijatelji hrvatske nacionalne ideologije. Nacionalizmi i jednih i drugih, ovako ili onako:

*negiraju da "onaj drugi" uopće postoji

*ili, ako ga priznaju, daju mu neku minornu ulogu, pretvarajući ga u svojoj ideologiji za nevažnoga privjeska- a uz svijest da je baš taj drugi (za Karadžića Hrvati, za Starčevića Srbi) glavna zaprjeka ostvarenju vlastitih maksimalističkih nacionalnih ciljeva.
Kliknite za proširenje...

Volio bih kada bi primjer naveo takve ličnosti kod drugih naroda. Nije bitno je li Košut uspio, važnoe je što je učinio. Bez mizologizacije, Ante Starčević nije ni 'pokušao' (doveo do?) stvaranja nezavisne Hrvatske.

P.S. Opet u pogrešnom kontekstu porediš jednog nacionalističkog političara sa lingvistom i standardizatorom jezika. Meni Ante Starčević liči kao na Vojislava Šešelja iz 19. vijeka, tj. takvu osobu koja bi tada živjela (u tom vremenu). Imao strahovito veliki broj dodirnih tačaka (publicizam, ideologija, mržnja, nacionalizam, itd...), dok je jedina razlika u profesiji (teolog i pravnik), tj. što je Šešelj bio bolji đak i što je svoju ideologiju pokušao i na djelu primijeniti nekoliko puta.

P.P.S. Mene zaista zanima, šta bi se dogodilo da je dobio onaj posao u Beogradu? Kako bi se sve stvari odigrale?
 
Urvan Hroboatos:
1. Kossuth i Tone su, kao i neki drugi, često navođeni kao "očevi nacije". Kossuth u stvaranju madžarske države nije uspio, i poražen je. Madžarska u Austro-Ugarskoj posljedica je poraza od Prusije, a ne Kossuthove ni praktične politike, a ni ideologije.
Starčević je otac nacije jer ga tako percipitaju njegovi sunarodnjaci, a uloga mu je poglavito kao ideologa nezavisne hrvatske države, i to u kontekstu srazova sa silama s kojima su se Hrvati onda- 1850-ih i dalje- sučeljavali. Nije bilo nijedne druge osobe koja bio prije njega jasno proklamirala i radila na tom: samostalna hrvatska država koja nije dio nikakve (kon)federacije.

2. glede negativnioh srpskih predočbi, one su jasne. No, jasno je da je i pojam "slavoserbi" korišten poglavito za njegove političke protivnike, a ne za Srbe nao narod. AS nije proglasio pravoslavce u Hrvatskoj, Srbiji, BH slavoserbima kao takvima- poznato je da ga je i njegov pankroatizam sprječavao u tom.
No, jedan "prigovor" stoji: naravnoda je AS neprijatelj Srba u smislu da je neprijatelj srpske nacionalne ideologije, u istom smislu u kojem su Vuk Karadžić ili Stanoje Stanojević neprijatelji hrvatske nacionalne ideologije. Nacionalizmi i jednih i drugih, ovako ili onako:

*negiraju da "onaj drugi" uopće postoji

*ili, ako ga priznaju, daju mu neku minornu ulogu, pretvarajući ga u svojoj ideologiji za nevažnoga privjeska- a uz svijest da je baš taj drugi (za Karadžića Hrvati, za Starčevića Srbi) glavna zaprjeka ostvarenju vlastitih maksimalističkih nacionalnih ciljeva.
Kliknite za proširenje...

kako tebi se ne povraca.

Vuk Karadzic nije nikakav srpski nacionalisticki ideolog.

I starcevic je bio protiv celog srpskog naroda. Dobro protiv ona par sela koji nisu hrvati po njegovom smislu.:D

A Starcevic je isto bio vise srbin nego hrvat po poreklu. Da je bio konsekentan puco bi metak u glavu. Pa se resijo tog kompleksa manje vrednosti.
 
Slaven777:
Volio bih kada bi primjer naveo takve ličnosti kod drugih naroda. Nije bitno je li Košut uspio, važnoe je što je učinio. Bez mizologizacije, Ante Starčević nije ni 'pokušao' (doveo do?) stvaranja nezavisne Hrvatske.

P.S. Opet u pogrešnom kontekstu porediš jednog nacionalističkog političara sa lingvistom i standardizatorom jezika. Meni Ante Starčević liči kao na Vojislava Šešelja iz 19. vijeka, tj. takvu osobu koja bi tada živjela (u tom vremenu). Imao strahovito veliki broj dodirnih tačaka (publicizam, ideologija, mržnja, nacionalizam, itd...), dok je jedina razlika u profesiji (teolog i pravnik), tj. što je Šešelj bio bolji đak i što je svoju ideologiju pokušao i na djelu primijeniti nekoliko puta.

P.P.S. Mene zaista zanima, šta bi se dogodilo da je dobio onaj posao u Beogradu? Kako bi se sve stvari odigrale?
Kliknite za proširenje...

Čini mi se da je neko daljnje razglabanje bez puno smisla.

1. da dam neki analogon ? Ne znam, radi se o ideologu i političaru. Možda bi tvojijm kriterijima više odgovarao Eugen Kvaternik, no AS je ostavio dublji trag mješavinom saborske politike, radikalne ideologije i publicistike, nego Kvaternik pisanjem, pobunom i pogibijom. Rekao bih jednostavno, utječući se argumentu autoriteta (ne baš jaka stvar u znanosti, ne ne baš i nevažna u ovim humanističkim ili opisnim područjima)- ako je Starčević tako beznačajan, drugorazredan ili maligan, kako to da su ga idolizirali (ili izuzetno cijenili) najznačajniji kreativni Hrvati koje sam već naveo: Ante Kovačić, Eugen Kumičić, Vjekoslav Klaić, A.G.Matoš, K.Š. Gjalski, Fran Supilo, Blaž Jurišić, Miroslav Krleža, August Cesarec, Tomislav Ladan,... Ili su svi oni idioti bez kriterija, ili zaslijepljeni , ili nešto treće.

2. Vuk Karadžić je i kodifikator srpskoga jezika (i etnograf itd.), no poglavito osnivač modernoga srpskog nacionalizma. Starčevićev odgovor uostalom nije bio na Karadžićeve velikosrpske ideje, nego na tu ideologiju koju je ponovio Jovan Subotić. Počelo je s velikosrbizmom, a hrvatski Ilirci su u početku bili zbunjeni ili plovili u maglama samoobmana. Tek su se kasnije, na pomirljiv način, suprotstavili Karadžićevoj pansrpskoj ideologiji, u nizu tekstova, bilo pomirljivih, bilo gnjevnih. Starčević je bio jednostavno prvi koji je prepoznao velikosrbizam i na njega žestoko reagirao.

3. za taj njegov posao u Beogradu smatram da je beznačajna životna epizoda, jer Matoš, koji je godinama živio u Beogradu i tamo stekao puno prijatelja, nije o velikosrbizmu imao ništa drugačije mišljenje nego Starčević.

No, budući da je ovo otišlo u neplodnom smjeru, ja bih završio s citatima iz Matoša (nije o Starčeviću, ali je pertinentno) i Ive Banca o fenomenu Srba-katolika, u dijelu u kojem piše o Starčeviću (i nešto o Karadžiću).
 
Neloš primjer je moderna knjiga povjesničara Srećka Džaje "Politička realnost jugoslavenstva", izvorno napisana na njemačkom, a prevedena na hrvatski. Evo releventnoga dijela:

Velikosrpske predodžbe sežu doduše duboko u prošlost, ali politički brizantne postale su tek nakon nastanka Kneževine Srbije 1830. Jedan od ciljeva novoosnovane srpske države bilo je oslobađanje i onih Srba, koji su se za vrijeme brojnih austrijsko-turskih i mletačko-turskih ratova preselili u sjeverne i zapadne provincije jugoistučne Europe. Lingvističko opravdanje integracije i ovih nesrpskih provincija u politički srpski korpus dao je srpski jezični reformator i lingvistički ideolog Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864).
Vuk je u slavistici uživao vrlo visok ugled kao uspješan istraživač na polju jezika i reformator književnog jezika Srba i Hrvata. Paradoksalno je da su točno istraživanje njegova pothvata odnosno njegovih literarnih predložaka, kao i preciznije osvjetljavanje političke misli, kojom su isprepleteni njegovi jezični pogledi, slavisti započeli tek u najnovije vrijeme, nakon sloma Jugoslavije.13
Za Vukovo lingvističko djelovanje, kao i za njegov opis jezične situacije u južnoslavenskom prostoru, vjerojatno je bilo presudno poznanstvo sa slovenskim slavistom Jernejem Kopitarom (1780-1844).l4 Kopitar je podupirao Vuka ne samo u njegovim lingvističkim istraživanjima, nego ga je istodobno upoznao s teorijama ondašnjih slavista o slavenskim narodima i slavenskim jezicima. Slavisti su slavenske narode pogrešno percipirali, njihove su jezike klasificirali neprimjereno i nudili su pogrešna objašnjenja.15 Tako bi prijedlog J. Dobrovskog (1753-1829) da se umjesto pojma Slaveni primijeni kao nadređen pojam Srbi Vuku bio samo dobrodošao. Jedno daljnje, još konkretnije ohrabrenje dao je P. J. Šafafik (1795-1861) svojim govorom "o jeziku i literaturi katoličkih Slavosrba (Dalmatinaca, Bosanaca, Slavonaca)" na jednoj strani, i "Slavosrba grčkoga obreda" - pod čime nije mislio samo Srbe nego i Bugare - na drugoj strani.16 Time je pripravljen put Vuku da sve južne Slavene koji govore štokavskim dijalektom proglasi Srbima. Ovaj je koncept Vuk izložio u jednom 1836. (po vlastitoj tvrdnji) napisanom i 1849. objavljenom članku pod čudnim naslovom Srbi svi i svuda. U njemu su Hrvati koji govore štokavski označeni kao "Srbi katoličke vjere" a Bosanski Muslimani kao "Srbi islamske vjere". Vuk je samo dopustio da Hrvati koji govore čakavskim dijalektom u Istri i na dalmatinskim otocima, kao i kajkavci u zagrebačkoj regiji i u području oko Mure i dalje ostanu Hrvati.17 Budući da se štokavski Hrvati i Bosanski Muslimani nisu dali dragovoljno upregnuti u njegovu konstrukciju "o Srbima triju obreda", Vuk je konstatirao da "ako oni ne žele biti Srbi, onda nemaju nikakvo nacionalno ime". U svojim prije toga napisanim i za lingvističku znanost zanimljivim djelima, prije svega u Srpskom rječniku (1818), koji je on sastavio uz veliku pomoć J. Kopitara, priključio je veliku leksikografsku i književnu tradiciju Dubrovnika, Dalmacije i Bosne čisto srpskoj kulturnoj baštini, iako ove književnosti do početka 19. stoljeća nisu imale čitatelje među srpskim pučanstvom.18 Tek nastupom srpskih prosvjetitelja kao što su Dositej Obradović (1742-1811) i V. S. Karadžić na prijelomu onoga stoljeća počela se prva srpska profana inteligencija zanimati za spomenute književnosti i u slavistici ih proglašavati srpskim kulturnim blagom. Vuk je cijeloga života ostao kod te jezično i politički svesrpske koncepcije. On se nije upuštao u ilirističke i jugoslavističke koncepte Hrvata, koji su pod ilirskim, kasnije jugoslavenskim imenom težili postupnom kulturnom i političkom ujedinjenju i istodobno više vodili računa o postojećoj mnogostrukosti.

Reakcije na Vukove jezične zahvate bile su, kako se i moglo očekivati-, različite kako na hrvatskoj tako i na srpskoj strani. Na srpskoj je strani Vukova jezična reforma najprije naišla na žestok otpor. Prije svega je srpsko-pravoslavno svećenstvo doživjelo jezičnu reformu ne samo kao oštar lom s vlastitom, naglašeno tradicionalističkom pisme-nošću, nego je, više od toga, slutilo opasnost približavanja katoličanstvu. Ipak je Vukova jezična reforma sredinom 19. stoljeća u Srbiji uglavnom prihvaćena, s iznimkom ijekavskog izgovora i nekoliko drugih elemenata koje je Vuk predvidio, a koje Srbi, međutim, nisu prihvatili. Srbi su, naime, ostali kod ekavštine i drugih jezičnih običaja.

Na hrvatskoj je strani Ante Starčević (1823-1896)'19 odlučno odbio Vukovo svesrpstvo i suprotstavio mu svoju pravno-povijesnim sredstvima komponiranu svehrvatsku ideologiju.20
Naprotiv, kod hrvatskih ilirista i njihovih jugoslavističkih nasljednika Vukova reforma je našla plodno tlo, između ostaloga i zato što se Vuk oslonio na bogatu hrvatsku književnu i leksikografsku tradiciju. Tako se njegova reforma u ovim krugovima nije doživjela kao okrutan zahvat u jezičnu kulturu nego prije kao dobrodošla pravopisna obnova. Vjerojatno su im moguće neželjene političke posljedice u to vrijeme ostale sakrivene.

Nakon sloma neoapsolutizma u Austriji i obnove parlamentarizma 60-ih godina 19. stoljeća uspjeli su se jugoslavenski orijentirani zastupnici 1861. godine u hrvatskom saboru probiti s prijedlogom da se zemaljski državni jezik službeno zove jugoslavenski. Ali, nakon što brojčano snažna srpska manjina u Hrvatskoj nije pokazala zanimanje za to, bio je 1862. jugoslavenski najprije povučen a potom 1867. zamijenjen hrvatskim ili srpskim. Tako je rođen polutanski pojam srbokroatizam.2' Daljnja povijest srbokroatizma tekla je najprije kao program, a potom, nakon osnivanja jugoslavenske države, kao prisila na jezično zajedništvo, a da ipak nije bilo dostignuto stapanje hrvatskoga i srpskoga. Kriza jugoslavenstva, koja je, konačno, dovela do sloma Jugoslavije, vodila je u definitivni otklon od srbokroatizma i dovela do povratka jezičnim tradicijama prije Vukova zahvata.22
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top