Tomislav Ladan (25. lipanj 1932. – 12. rujan 2008.)
"Književni portret Ante Starčevića, 1971."
Gotovo cijeli svoj život javnog djelatnika Starčević provodi unutar Stranke prava. Ni njegovo državničko, ni njegovo književno djelo ne mogu se shvatiti niti ocijeniti bez pravaštva. Samo pravašto opet ne može se razumjeti ako se ne promatra u sklopu povezanih društvenih skupina, težnji stanja i međuodnošaja.
U onom povijesnom razdoblju koje je uvjetovalo Starčevićevo društveno djelovanje (a koje je razdoblje i sam oblikovao) steklo se toliko toga, čitava stoljeća izuzetne mukotrpne povijesti jednog malog naroda. Pravo je upravo čudo što se moglo uopće održati to rascjepkano biće, porazbacano u tako različita i zadugo odijeljena područja, kao što su dalmatinsko, istarsko, slavonsko, bansko hrvatsko i bosansko. Tako dugo vremena razdirana, komadana i suzbijana Hrvatska (okivana vanjskim neprijateljstvima a podrivana unutarnjim izdajstvima), ipak je odolijevala i dvojnosti Rim-Bizant i Habsburgovcima i Madžarima i Veneciji i Turcima.
U Starčevićevo vrijeme dozrijeva ideja hrvatskog državnog prava, ali ona odmah biva shvaćena i tumačena vrlo različito, pa i posve oprečno. To nam otkriva i oporba i parba tadašnjih stranaka. Listine, povelje, povlastice, pravice, ugovori i obveze nisu nikako svima značili isto...
Riječi kao stekliši, janjičari, mameluci, madžaroni, narodnjaci, unionisti – današnjim naraštajima vjerojatno malo govore. A koliko je crnila tinte i crvenila krvi, koliko je ustrajnosti, strasti, nade, gorčine, očaja i okršaja vezano za te pojmove u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, kad još jednom na kocki bijaše bila sama Hrvatska. Uprošćeno rečeno: jedni zagovarahu realnu, drugi personalnu uniju; jedni bijahu za austrijski, drugi za madžarski cenralizam; dok su jedni preporučivali prisniju vezu s Austrijom, drugi su navijali za Ugarsku; jedni su vidjeli spas u čvršćem naslonu na Beč, drugi opet u svezi s Peštom. Narodna stranka bijaše austrofilska. Unionistička opet madžarofilska. Madžaroni su jedini spas vidjeli u slozi, u savezu s Madžarima, a bili su protiv slavenofila. Narodnjaci su, istina, bili slavenofili, ali su vodili proaustrijsku politiku... Pravaši nisu htjeli ni s jednima ni s drugima. Nisu htjeli ni pod Beč ni pod peštu; nego: svoji na svojem.
Gotovo potpun nestanak hrvatske samostalnosti nastupa kad mameluci i janjičari priznaju da je Hrvatska zemlja ugarske krune i da je zemlja austrijske cezarevine, s kojom je nerazdjeljivo združena. Jedini nepopustljivi borac protiv takvog stanja ostaje Stranka prava. Pravaši (ili stekliši, kako ih je na Saboru 1861. nazvao Makso Piškorac, a Starčević se tim imenom uvijek ponosio /dok se Franjo Tuđman tom imenu izrugivao, ne shvaćajući bit Starčevićeva pravaškog nauka, op. APOLLO1861/) shvaćaju kako su sva gospoda još jednom izdala Hrvatsku. Stoga je i u tome smislu njihovo stanovište vrlo korjenito.
"Stekliši uče da nema pravoga, velikoga gospodina izvan naroda i zato ne mare ako sutra propadne sva naša gospoda."
Starčevićevu Stranku prava nazivali su "bandom razbojničkom", od koje se valja braniti svim sredstvima, pa i bodežom i samokresom, kako je preporučivalo jedno austrijsko vojničko glasilo.
Prema Augustu Cesarcu, koji je pomno proučavao povijest pravaštva, stekliši su bili naša najljevija ljevica.
Vođa pravaša i njihov učitelj, A.Starčević, propovijeda politički nauk koji je u biti vrlo jednostavan: na temelju povelja, listina, povijesnih ugovora Hrvatskoj treba vratiti onaj oblik i ona prava koja je imala 1526. kada je za kralja izabran Habsburg Ferdinand I. Samo po sebi to je i te kako prevratnička misao i pogibeljan zahtjev, a po državni poredak može biti još i pogibeljnije, priđe li se onim korjenitim zahvatima koje takvo stanovište podrazumijeva.
Postoje mnogobrojni dokazi da je sam Starčević tradicionalist. Ali postoje i isto tako brojni dokazi koji pokazuju da je modernist. Zaljubljen je u prošlost, u povelje, ugovore, drevne zakone. Temeljit je legitimist jer je unuatr legitimističke Monarhije to jedino i mogao biti. Pa ipak: Starčević je revolucionarac, zagovornik prevratničkih nazora o državi, crkvi, društvu, pojedincu; učenik je Rousseaua i Schillera. Istina, u ovome nije ni približno toliko dosljedan kao u svojem legalizmu. Na toj podvojenosti temelji se popriličan broj nesporazuma oko Starčevića osobnog nazora i srži samog pravaškog nauka. Nehajev (M. Nehajev: Političke silhuete; Djela m. Nehajeva, sv. 12; Zagreb, 1945.) želi tako istaknuti prividnost Starčevićeva legitimizma, a u korist njegova jakobinstva. On upozorava na činjenicu da je Starčević učio u glasovitih francuskih duhovnika-prevratnika (poput Rousseaua i Montesquieua), te potvrđuje kako je Starčevič legitimist samo na površini, da mu je legitimnost ne samo sredstvo političke borbe nego i podrugljivačka krinka. Činjenica je, pak, da Starčević odveć mnogo toga zasniva na „društvenom ugovoru“ – u smislu ravnopravna odnošaja između vladara i naroda – a da ne bi bio u znatnoj mjeri i branitelj monarhističke zakonodavnosti, iako stoji da je negdje duboko u njemu čekao svoj čas i prevratnički zagovornik puka. Nehajev kaže:
Učenik revolucije. Starčević nije nikad mogao obući togu ustavotvornog senatora; osjećao je je i bio tribunom puka (M. Nehajev, ibid.; str. 107).
Zavirujući malo pažljivije u neke Starčevićeve izjave, vidjet ćemo u kolikom je stupnju bio i ostao učenik i sljedbenik velikog francuskog prevrata. Nadahnjuje se on, istina je, njegovim tekovinama, ali zagovara borbu isključivo na temelju povijesnih prava. Propovijeda borbu u Saboru. Sredstva su mu pravičnost, napredak, prosvjeta, zakonitost. Uostalom, zar sam ne kaže, nazivajući se izrijekom konzervativcem:
"Branitelje ovog načela, nas bi u Engleskoj, u svakoj zemlji u kojoj vlada um i poštenje, držali za torye, za konzervativce, za muževe nadasve oprezne i spore kada se radi o znatnu mijenjanju zakona.
A kod nas, znate li što neki o nama govore? Oni nas zovu prevratnicima, buntovnicima, ljudima koji hoće da sve na svijetu sruše. Mnogi tako govore jer su glupi, a mnogi zato jer su zlobni, no jedni i drugi zato jer se ćute krivi pa se boje." (A. Starčević: Djela, I; str. 185)
Pa i sam Nehajev, iako jednim dijelom tvrdnje potkrepljuje svoju gornju izjavu, drugim dijelom potvrđuje upravo Starčevićev legitimizam, kad (na drugom mjestu) napiše:
"Starčvić, sasvim političar, i to političar koji filozofira o povijesti država, u svakoj prigodi svoga života ostaje čisti ustavnjak, čisti katekumen onih ideja koje je posvetila Velika Revolucija." (M. Nehajev, ibid.; str. 134).
Dapače: sve je to još protuslovnije nego što se ovako podvojeno čini. Naime: u različitim časovima, u različitim prigodama, u različite svrhe, Starčević različito iznosi svoj temeljni nazor o vrsti preobrazbe društva.
Tako na primjer, ima zgoda kod kojih nema nikakve dvojbe kako je Starčević izvana legitimist, iznutra buntovnik: pravi prevratnički vuk u saborskome runu.
Starčevićeve protivnike mogle su srditi njegove misli i izjave o ovim ili onim inozemnim pojavama. Mogle su ih uznemirit njegovi nazori o društvenome poretku uopće ili o vjerskom sustavu. Ali to je još uvijek bio onaj dio njegova nauka koji su barem mogli progutati, ako mu ga već nisu mogli oprostiti. A ono što nikako nisu mogli prihvatiti, što mu ni mrtvom nisu opraštali bile su Starčevićeve misli o tuzemnim prilikama, posebno njegov nazor o povijesti, položaju, naravi i sudbini hrvatskog naroda. U nj je on unosio toliko osobne žestine, a protivnici su u njemu osjećali toliku razornu snagu te su se upravo na tome morala iskušavati malobrojna prijateljstva, dok su se stvarala mnogobrojna neprijateljstva i pojedinaca i skupina i stranaka i naroda i država.
Začetna, polazna, temeljna, bitna i – ako hoćete – zavjetna misao Starčevićeva nauka je ova: vratiti Hrvatskoj cjelokupnost i samostalnost na temelju državnog prava.
Taj zahtjev se zasniva na tri točke, koje su i središte zasade cjelokupnog pravaštva. Prvo, Hrvatska je imala posebnu krunu i posebnu krunidbu i onda kad je birala Arpadovce za svoje kraljeve. Drugo, Hrvatska je imala svoj sabor (s vojskom, banom, namjesnikom) koji ima kraljevske ovlasti. Treće, Hrvatskoj su to ugovorima potvrđivali i na to se prisezali i Arpadovci i Habsburgovci... Kad se to troje prevede s povijesno-pravne razine na ustanovno-državnu, pokazuje se kao zahtjev za neovisnošću u upravi, sudstvu, novčarstvu, vojništvu, redarstvu itd.
Dok austrofilni integralci neprestano ističu nekakvo nadosobno zajedništvo i nadnarodnu jedinstvenost, Starčević dokazuje da je Hrvatska s austrijskim zemljama samo u personalnoj uniji. To jest: osim osobe zajedničkoga vladara nema s njom ništa drugo, ni zajedničko ni jedinstveno. Takvom jedinstvu suprotstavlja on ujedinjenost svih hrvatskih zemalja u jednoj nezavisnoj i samostalnoj državi, na temelju tisućljetnog državnog prava i u skladu s načelima o pravu naroda na samoodređenje – a radi samog biološkog opstanka i kulturnog napretka hrvaskog naroda.
Tomislav Ladan, Književni portret Ante Starčevića, 1971.