Osmeh dana

356198980_673462638147897_4749795711125692988_n.jpg
 
Ja sam muškarac po ovome. Ima neki šef u metrou, pre neki dan me zaustavi i kaže "vi ste čudan kupac, uđete skoro trčeći, uzmete jedan proizvod i isto tako istrčite ne pogledavši bilo šta drugo, posmatrao sam vas nekoliko puta do sad jer sam mislio da kradete" A ja samo ne volim da cunjam po rafovima nego tih par proizvoda što kupujem u metrou,znam gde stoje.
 
Bila sam u Lidl-u, u brzinskom shoppingu. Uzela sam dva mleka i wc papir i dok sam čekala u redu na blagajni, stavljala stvari na traku i tipkala po mobilnom, ispalo mi je 1000 dinara. Tip ispred mene (malo stariji gospodin) završio je plaćanje i pakovanje svojih stvari u vrećice i sagnuo se po moju novčanicu. Rekla sam mu hvala i ispružila ruku da mi je doda, ali sam čula odgovor: "Ono što je na podu, pripada onome ko to pronađe!" Zatim se okrenuo, uzeo svoje stvari i izašao napolje.
Šokirana i bez reči, zbunjena sam gledala blagajnicu i ostale ljude koji su mi uzvratili istim zbunjujućim pogledima. Poludela sam! Ne zbog tih 1000 dinara; da mi je rekao da mu treba, dala bih mu ih (neću propasti zbog toga). Ali, da ovako napravi budalu od mene?! Plus, novčanik i kartice sam ostavila u autu i ionako nisam imala čime da platim račun, pa sam ostavila stvari i potrčala za njim na parking, u ludoj nadi da ću možda nekako vratiti novac. Čula sam komentare iza sebe i odmah sam znala kako su neki ljudi izašli za mnom, jer ih je očito zanimalo šta će se dogoditi. Već sam se videla kao zvezda nekog filma koji se vrti na tik toku, fejsu ili se deli putem poruka na mobilnom. "Šta mi je to trebalo?!" prošlo mi je kroz glavu, al nije više bilo povratka ili odustajanja...
Tip se okrenuo, primetio me, ali je samo prezirno gledao kroz mene kao da me nema. Došao je do auta, ostavio svoje dve kese na trotoar da izvadi ključ i otvori gepek , a ja sam za to vreme nonšalatno došla do njega, uzela njegove kese i rekla mu: "Ono što je na podu, pripada onome ko to pronađe!". Ponosno sam se okrenula i ubrzanim korakom krenula prema svom autu, dok su ostali ljudi tapšali.
Dok sam utovarila stvari u auto, videla sam da tip svoj bes iskaljuje udaranjem kante za smeće. Ko mu je kriv... Kada su prošli naleti adrenalina, straha i nervoze, upalila sam auto i otišla.
Kod kuće sam raspakovala kese i izvadila na sto: 1 mleko, teglu zelenih maslina, 2 poli salame, trapist sir i tri jogurta, 4 kajzerice, testeninu, paštetu, maslinovo ulje, nutellu, čips, majonez, banane, paket kranjskih kobasica, vegetu, konzervu tunjevine sa suncokretovim uljem, bokserice, maslac, 2 šećera i 4 piva!
Nikad u životu za sve moje dosadašnje poseta radnjama nisam dobila toliko puno za toliko malo. Na kraju mi je bilo drago zbog tih ukradenih 1000 dinara...
I sad sedim, tipkam na mobilnom, pijem pivo i mislim u sebi: jesam li pravedna ili jednostavno zlobna?
Uglavnom, drago mi je da si ovo
pročitao/la do kraja. Naravno da to nije istina, ovo je samo deo inicijative "kako podstaknuti ljude da više čitaju". Čitanje budi maštu, širi horizonte, omogućava da putujemo na druga mesta učestvujući u raznim pustolovinama dok sedimo u svojoj fotelji i naravno, proširujemo vokabular čime direktno na viši nivo dižemo mogućnost komunikacije s drugima. Ukratko, postajemo elokventniji.🙂
I zato: kopiraj, zalepi, izmami osmehe od drugih ljudi i proširi dalje!
Ili, pročitaj još barem nešto.😉
 

Back
Top