- Poruka
- 955
Neke ptice nikad ne polete. Neki ljudi nikad ne odrastu. Na ovaj ili onaj način ostanu u duši deca. To i nije tako strašno ako velika deca ne dođu na mesto na kojem treba da sede ozbiljni ljudi, odgovorni za svoje i tuđe postupke. Pogotovu ako im je poverena državna funkcija, s koje mogu da utiču i na sudbinu nacije.
Milovan Brkić
Nikola Vlahović
U zgradu Novog dvora 11. jula 2004. godine ušao je u kabinet predsednika Republike Srbije gospodin Boris Tadić. Pobedio je na izborima protivkandidata Tomislava Nikolića, mada upućeni tvrde da je radikal skupo naplatio priznavanje izbornog rezultata i pobedu kandidata Demokratske stranke.
Predsednik Boris Tadić rođen je 15. januara 1958. u Sarajevu, kao drugo dete bračnog para Ljubomira Tadića i Nevenke Kićanović-Tadić. Otac Ljubomir je rođen u pivljanskom kraju, u Crnoj Gori, a majka Nevenka Kićanović u Bijeljini.
Otac Borisov je učesnik Drugog svetskog rata, nosilac je partizanske spomeniice. Poslat je u Beograd 1955. godine da piše novi ustav SFRJ i program Partije, a za profesora filozofije, politike i prava na Filozofskom fakultetu u Beogradu izabran je 1962. Borisova majka je neuropsihijatar, radni vek je završila u Zavodu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj ulici u Beogradu.
Profesor Ljubomir Tadić krajem 60-ih kreće u disidentske vode, kao pripadnik takozvane „Praksisove” škole. Udaljen je s Univerziteta, zajedno s Dragoljubom Mićunovićem, Zagorkom Golubović, Mihajlom Markovićem, Miladinom Životićem, Svetozarom Stojanovićem, Nebojšom Popovim i Trivom Inđićem.
Početkom 80-godina, posle završene Prve beogradske gimnazije, Boris Tadić, kao student psihologije na Filozofskom fakultetu, pokušava da krene očevim stopama. Upoznaje Veselinku Zastavniković (rođena 1955. godine) iz Osijeka, koja studira novinarstvo na Fakultetu političkih nauka. Mlada i prelepa Osječanka već je aktivna u radu i delovanju tadašnjeg Crvenog univerziteta, na čijem su čelu vođe studentskog pokreta iz 1968. godine: Vlada Mijanović, zvani Vlada Revolucija, Pavluško Imširović i Dragomir Olujić, koji je okupljao disidente iz svih republika tadašnje Jugoslavije. Među ženskim pripadnicima ovog pokreta Veselinka je bila najradikalnija, najhrabrija i vrlo obrazovana. Njen otac je u to vreme bio zastavnik u JNA.
Zahvaljujući svojoj devojci Veseli, Boris Tadić je uživao poštovanje prekaljenih disidenata. Njihovu vezu nisu odobravali Borisovi roditelji, naročito njegova majka Nevenka. Boris je bio u senci svoje devojke i disidentske vođe su ga prihvatale isključivo po tom osnovu, jer je bio mlak, detinjast, bolešljiv, a i dolazio je iz boljestojeće porodice.
Skoro anatemisan od roditelja zbog veze s kćerkom iz podoficirske porodice, koja je tri godine starija (otac Ljubomir je rat završio u činu kapetana, a dogurao do pukovnika Ozne), Boris odlazi od kuće. Disidenti ga primaju kao svog druga i 1981. godine Boris i Vesela stanuju u iznajmljenom stanu u suterenu zajedno s Gordanom Jovanovićem, koji je u to vreme s Dragomirom Olujićem radio u odeljenju kontraobaveštajne zaštite disidentskog pokreta.
U suterenu u ulici Koče Kapetana broj 47, gde su stanovali Vesela i Boris, održavane su tribine, sastanci raznih frakcija Crvenog univerziteta koji je, zbog konspiracije, bio podeljen na više odvojenih grupacija, koje su imale koordinatora u Dragomiru Olujiću.
Iz suterena u ulici Koče Kapetana na Vračaru, Vesela i Boris se 1983. preseljavaju u stan u Knez Miletinoj 40, kod Dragomira Olujića, u kojem su živeli duže od godinu dana. Kasnije mladi bračni par se izdržavao tako što su, istina ne baš uspešno, prodavali dečje lutke koje je Vesela umela da pravi. Po ženinom nagovoru, njegov otac Ljubomir uporno pokušava da sina odvoji od lepe Osiječanke. Majka Nevenka nije prihvatala disidentstvo a nije volela ni stil života svoga muža, Borisovog oca Ljubomira. Ona je više bila sklona komfornom životu, čemu je uspela da nagovori svoju kćerku Vjeru. Nevenka je potpisanog novinara, danas glavnog urednika TABLOIDA, pokušala je da smesti u ludnicu zbog organizovanja pobune u srednjoj školi 1974. godine, ali se on spasao bekstvom iz njene ordinacije.
Siromaštva se mladi bračni par Tadić oslobodio kada je Boris dobio posao profesora psihologije u Prvoj beogradskoj gimnaziji.
Brak Vesele i Borisa uspešno je funkcionisao prvih desetak godina. Boris je imao razne hobije (bavljenje vaterpolom, u kojem nije ostvario nikakve rezultate, jer je rovitog zdravlja, bez obzira na korpulenciju). Idoli su mu bili članovi muzičke grupe „Idoli'' (Vlada Divljan, Srđan Šaper, Nebojša Krstić...) koja, inače, nikada nije održala nijedan koncert i u kojoj je samo Vlada Divljan znao da svira. Njihove svirke za ploče izvodio je tonac Radio Beograda Milovan Pilipović, onda popularan kao Minimaksov pulen i poznat kao Mile Pile, koji je svirao više instrumenata i nasnimavao svoju svirku na njihove ploče. Ova grupa imaće u životu Borisa Tadića značajan uticaj, na njegovu sreću, a na našu nesreću.
U politiku Boris Tadić ulazi početkom 90-ih, kada njegov otac Ljubomir u beogradskom Domu omladine osniva s još 11 istomišljenika Demokratsku stranku. U ovoj partiji naći će se i njegov sin, a vrata stranačkih organa za njega su širom otvorena.
Predsednik stranke je u početku Dragoljub Mićunović, Ljubomirov kolega s fakulteta, a potom Zoran Đinđić, kome je Ljubomir Tadić bio uzor. Preko svog oca Boris je u mladosti upoznao Dobricu Ćosića, a sam tvrdi da je najveći politički uticaj na njega imala knjiga Koštunice i Čavoškog ”Stranački pluralizam ili monizam„.
U Demokratskoj stranci gospodin Boris Tadić je, zahvaljujući uticaju svog oca, izabran za sekretara Glavnog odbora, a potom i za potpredsednika Izvršnog odbora. S liste ove stranke izabran je i za poslanika Narodne skupštine Srbije.
Ulazeći u politiku, Boris Tadić zaboravlja na svoju mladost i počinje da oponaša svog predsednika Zorana Đinđića, za koga njegov otac Ljubomir nije gajio simpatije.
Kada Đinđić kreće da modernizuje ”partiju žutih„, nalaže svim funkcionerima da se ''dovedu u red''. Postavlja im ultimatum: koliko kilograma da skinu, koliko sati da provedu na vežbama u teretanama, kako da se oblače, gde da se sastaju. Pokojni Đinđić je protežirao mlade, tek iz fakultetskih sala izašle devojke i mladiće.
Milovan Brkić
Nikola Vlahović
U zgradu Novog dvora 11. jula 2004. godine ušao je u kabinet predsednika Republike Srbije gospodin Boris Tadić. Pobedio je na izborima protivkandidata Tomislava Nikolića, mada upućeni tvrde da je radikal skupo naplatio priznavanje izbornog rezultata i pobedu kandidata Demokratske stranke.
Predsednik Boris Tadić rođen je 15. januara 1958. u Sarajevu, kao drugo dete bračnog para Ljubomira Tadića i Nevenke Kićanović-Tadić. Otac Ljubomir je rođen u pivljanskom kraju, u Crnoj Gori, a majka Nevenka Kićanović u Bijeljini.
Otac Borisov je učesnik Drugog svetskog rata, nosilac je partizanske spomeniice. Poslat je u Beograd 1955. godine da piše novi ustav SFRJ i program Partije, a za profesora filozofije, politike i prava na Filozofskom fakultetu u Beogradu izabran je 1962. Borisova majka je neuropsihijatar, radni vek je završila u Zavodu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj ulici u Beogradu.
Profesor Ljubomir Tadić krajem 60-ih kreće u disidentske vode, kao pripadnik takozvane „Praksisove” škole. Udaljen je s Univerziteta, zajedno s Dragoljubom Mićunovićem, Zagorkom Golubović, Mihajlom Markovićem, Miladinom Životićem, Svetozarom Stojanovićem, Nebojšom Popovim i Trivom Inđićem.
Početkom 80-godina, posle završene Prve beogradske gimnazije, Boris Tadić, kao student psihologije na Filozofskom fakultetu, pokušava da krene očevim stopama. Upoznaje Veselinku Zastavniković (rođena 1955. godine) iz Osijeka, koja studira novinarstvo na Fakultetu političkih nauka. Mlada i prelepa Osječanka već je aktivna u radu i delovanju tadašnjeg Crvenog univerziteta, na čijem su čelu vođe studentskog pokreta iz 1968. godine: Vlada Mijanović, zvani Vlada Revolucija, Pavluško Imširović i Dragomir Olujić, koji je okupljao disidente iz svih republika tadašnje Jugoslavije. Među ženskim pripadnicima ovog pokreta Veselinka je bila najradikalnija, najhrabrija i vrlo obrazovana. Njen otac je u to vreme bio zastavnik u JNA.
Zahvaljujući svojoj devojci Veseli, Boris Tadić je uživao poštovanje prekaljenih disidenata. Njihovu vezu nisu odobravali Borisovi roditelji, naročito njegova majka Nevenka. Boris je bio u senci svoje devojke i disidentske vođe su ga prihvatale isključivo po tom osnovu, jer je bio mlak, detinjast, bolešljiv, a i dolazio je iz boljestojeće porodice.
Skoro anatemisan od roditelja zbog veze s kćerkom iz podoficirske porodice, koja je tri godine starija (otac Ljubomir je rat završio u činu kapetana, a dogurao do pukovnika Ozne), Boris odlazi od kuće. Disidenti ga primaju kao svog druga i 1981. godine Boris i Vesela stanuju u iznajmljenom stanu u suterenu zajedno s Gordanom Jovanovićem, koji je u to vreme s Dragomirom Olujićem radio u odeljenju kontraobaveštajne zaštite disidentskog pokreta.
U suterenu u ulici Koče Kapetana broj 47, gde su stanovali Vesela i Boris, održavane su tribine, sastanci raznih frakcija Crvenog univerziteta koji je, zbog konspiracije, bio podeljen na više odvojenih grupacija, koje su imale koordinatora u Dragomiru Olujiću.
Iz suterena u ulici Koče Kapetana na Vračaru, Vesela i Boris se 1983. preseljavaju u stan u Knez Miletinoj 40, kod Dragomira Olujića, u kojem su živeli duže od godinu dana. Kasnije mladi bračni par se izdržavao tako što su, istina ne baš uspešno, prodavali dečje lutke koje je Vesela umela da pravi. Po ženinom nagovoru, njegov otac Ljubomir uporno pokušava da sina odvoji od lepe Osiječanke. Majka Nevenka nije prihvatala disidentstvo a nije volela ni stil života svoga muža, Borisovog oca Ljubomira. Ona je više bila sklona komfornom životu, čemu je uspela da nagovori svoju kćerku Vjeru. Nevenka je potpisanog novinara, danas glavnog urednika TABLOIDA, pokušala je da smesti u ludnicu zbog organizovanja pobune u srednjoj školi 1974. godine, ali se on spasao bekstvom iz njene ordinacije.
Siromaštva se mladi bračni par Tadić oslobodio kada je Boris dobio posao profesora psihologije u Prvoj beogradskoj gimnaziji.
Brak Vesele i Borisa uspešno je funkcionisao prvih desetak godina. Boris je imao razne hobije (bavljenje vaterpolom, u kojem nije ostvario nikakve rezultate, jer je rovitog zdravlja, bez obzira na korpulenciju). Idoli su mu bili članovi muzičke grupe „Idoli'' (Vlada Divljan, Srđan Šaper, Nebojša Krstić...) koja, inače, nikada nije održala nijedan koncert i u kojoj je samo Vlada Divljan znao da svira. Njihove svirke za ploče izvodio je tonac Radio Beograda Milovan Pilipović, onda popularan kao Minimaksov pulen i poznat kao Mile Pile, koji je svirao više instrumenata i nasnimavao svoju svirku na njihove ploče. Ova grupa imaće u životu Borisa Tadića značajan uticaj, na njegovu sreću, a na našu nesreću.
U politiku Boris Tadić ulazi početkom 90-ih, kada njegov otac Ljubomir u beogradskom Domu omladine osniva s još 11 istomišljenika Demokratsku stranku. U ovoj partiji naći će se i njegov sin, a vrata stranačkih organa za njega su širom otvorena.
Predsednik stranke je u početku Dragoljub Mićunović, Ljubomirov kolega s fakulteta, a potom Zoran Đinđić, kome je Ljubomir Tadić bio uzor. Preko svog oca Boris je u mladosti upoznao Dobricu Ćosića, a sam tvrdi da je najveći politički uticaj na njega imala knjiga Koštunice i Čavoškog ”Stranački pluralizam ili monizam„.
U Demokratskoj stranci gospodin Boris Tadić je, zahvaljujući uticaju svog oca, izabran za sekretara Glavnog odbora, a potom i za potpredsednika Izvršnog odbora. S liste ove stranke izabran je i za poslanika Narodne skupštine Srbije.
Ulazeći u politiku, Boris Tadić zaboravlja na svoju mladost i počinje da oponaša svog predsednika Zorana Đinđića, za koga njegov otac Ljubomir nije gajio simpatije.
Kada Đinđić kreće da modernizuje ”partiju žutih„, nalaže svim funkcionerima da se ''dovedu u red''. Postavlja im ultimatum: koliko kilograma da skinu, koliko sati da provedu na vežbama u teretanama, kako da se oblače, gde da se sastaju. Pokojni Đinđić je protežirao mlade, tek iz fakultetskih sala izašle devojke i mladiće.