Lepa tema - odlomci iz vaših omiljenih knjiga

Drzak od glacane crne kosti.
Secivo tanje i ostrije od ijedne britve.
Da vas zareze, mozda u prvi
mah ne biste ni shvatili da ste ranjeni.

Noz je već obavio gotovo sve zbog cega je donesen u kucu: i ostrica i drzak sasvim su mokri.

Ulazna vrata stoje odskrinuta, sasvim malo, onoliko koliko je trebalo da se noz i muskarac
koji ga drzi uvuku u kucu.Sad se kroz otvorena vrata provlace isprepleteni pramenovi nocne izmaglice.

Majstor je zastao na odmoristu.
Levom je rukom iz dzepa kaputa izvadio veliki belu maramicu i njime
obrisao desnu ruku u rukavici, kao
i noz u njoj; zatim je maramicu spustio u dzep.
Lov se blizio kraju.
Zenu je ostavio na krevetu, muskarca na
podu spavace sobe, starije dete, devojcicu, u njenoj sarenoj sobi, okruzenu igrackama i
nedovrsenim modelima.
Preostao mu je samo jod decak, koji tek sto je naucio hodati.
Samo jos mali i zadatak je zavrsen.

Neil Gejmen
Knjiga o groblju
 
Kako je bilo moguće da te je to što si je ponovo video posle toliko vremena do te mere uznemirilo, Rikardito? Jer bila je istina sve što sam joj rekao: i dalje sam bio lud za njom. Bilo mi je dovoljno da je vidim pa da priznam kako je, iako sam znao da je svaka veza s nevaljalom devojčicom osuđena na propast, jedino što sam zaista želeo u životu, onako strasno kao što drugi jure za srećom, slavom, uspehom, moći, bilo imati nju, sa svim njenim lažima, gužvama, egoizmom i nestancima. Trivijalno, bez sumnje, ali bilo je istina da ću do petka samo proklinjati sporost s kojom protiču sati do novog susreta.

Mario Vargas Ljosa - Avanture nevaljale devojčice
 
Daleko u neistraženim zaledjima jedne zabačene oblasti zapadnog spiralnog
kraka Galaksije nalazi se maleno, neugledno, žuto sunce.
Na orbiti oko njega, na rastojanju od približno devedeset sedam miliona milja,
nalazi se beznačajna plavozelena planetačiji su stanovnici, koji su nastali od
majmuna, toliko primitivni da još smatraju digitalne ručnečasovnike strašno
zgodnom idejom.
Ta planeta ima - ili, da budemo precizni, imala je - jedan problem, koji se može
ovako opisati: većina njenih stanovnika bila je uglavnom nesrećna. Kao rešenje
ovog problema predlagane su mnoge stvari, ali sve su uglavnom bile povezane s
kretanjem nekakvih malenih, zelenih komada hartije, a to je zaistačudno, jer ti
mali, zeleni komadi hartije nisu i sami bili nesrećni.
Zbog toga je problem opstajao: ljudi su uglavnom bili zlovoljni, a mnogi su se
osećali bedno,čak i oni s digitalnimčasovnicima.
Sve je veći bio broj onih koji su počinjali da misle kako su svi napravili veliku
grešku još onda kad su sišli sa drveta. A neki su i drveće smatrali lošom zamišlju i
rekli su da uopšte nije trebalo ni napustiti okean.
A onda, jednogčetvrtka, skoro dve hiljade godina pošto su izvesnog tipa
prikovali za drvo zbog toga što je rekao da bi bilo sjajno kada bi ljudi, za promenu,
počeli da se ponašaju ljubazno prema drugim ljudima, jedna devojka koja je za svoj
groš sedela u nekom kafiću u Rikmansvortu, iznenada je shvatila učemu su sve
vreme grešili i najzad dokučila način na koji bi se svet mogao pretvoriti u dobro i
srećno mesto. Ovoga puta sve je bilo u redu, stvar je bila sigurna i niko nije morao
nikog da prikucava za drvo.
Ali, na žalost, pre nego što je stigla da to nekome javi telefonom, došlo je do
užasne, glupe katastrofe i ideja je zauvek izgubljena

Autostoperski vodic kroz galaksiju
 
Cemu divljenje i cudjenje?
Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj ucitelj i da jos uvek, evo, strepim da cu se opet probuditi i opet doci u tamnicu?
Pa kad i ne bi bilo tako, samo sanjati vec je dosta jer sanjajuci spoznao sam da svaka sreca covekova nestaje kao pusti snovi.
I zato hocu da prozivim i da u dobro iskoristim sve dane svoje, dok mi traju.

Pedro Calderon de la Barca, "Zivot je san"
 
Oh, sve sam shvatio, shvatio Pabla, shvatio Mocarta, čuo sam negde iza sebe
njegov užasni smeh, znao sam da se u mom džepu nalaze svih stotinu hiljada
figura životne igre, naslućivao sam, potresen, njihov smisao, bio sam voljan da
još jednom otpočnem igru, da još jednom iskusim sve njene patnje, da se još
jednom zgrozim nas njenom besmislicom, da još jednom i još mnogo puta
prođem kroz pakao svog unutrašnjeg bića.
Jednom ću naučiti da bolje igram figuricama. Jednom ću ipak naučiti da se smejem.
Čekao me je Pablo. Čekao me je Mocart.


Hese - Stepski vuk
 
Uopšte uzevši, žena neće obmanuti muža, neće ga izdati, sem ako joj on sam pokvari ili pogazi srce, ili ako je ne obeshrabri i odgurne svojom sitničavošću, svojim egoizmom, svojom uskogrudošću, svojom ništavnom i bednom prirodom. Pri tom, voli! Neka se ona ne oseća kao tvoja ženka, nego kao tvoja najdraža glava, tvoje dete, tvoj prijatelj; nosi je u nedrima, nek joj bude toplo, i budi spokojan; iz godine u godinu ona će se sve čvršće pribijati uz tebe, dok ne srastete kao sijamski blizanci. Ako joj ne daš to, ako je pokvariš, uništiš svojom ništavnošću - otići će! Otići će čim se neke plemenitije ruke pruže prema njoj, jer mora da ode, jer je njoj ta toplina i priznanje potrebno kao vazduh da bi mogla da diše.


Henrik Sjenkjevič, Život bez dogme
 
Kad bi ti otisla iz ovoga grada
Kome bih levu ruku prebacio preko ramena
A desnom pokazivao obronke dalekih brda i rekao:
"Priroda je puna mojih pogleda na svet".
S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreci:
"U ovom orahu mozda raste moj sanduk
Kad sam bio dete njegovo je stablo posadjeno".
Zbog koga bih prekinuo ove reci i rekao nesto radosno,
Mada ne znam sta bih sve mogao da kazem
Na osnovu cele sume i drugih elemenata!
S kime bih se vracao u grad ponosan kao u mojim pesmama.
Kome bih govorio o sajdziji koji zivi u zemlji
I o mom srednjem uhu koje je gusto kao secer.
S kime bih podigao glavu prema besputnim nebesima,
Kome bih pokazivao kozje staze medju zvezdama.
Ciji bi zubi zvonili kao promrzla jabuka u psenicnoj plevi
S kime bih pomenuo: tajge, sneg na Etni, ljude po tamnicama.
Bela ptica na snegu, plastu snega u vodi,
Kome bih rekao kako mi se cini
Da u reci Ararat kljuca kamenje
I ko bi me zbog toga voleo?
Danas svi znaju da sam na tebe mislio kad sam rekao:
"Ona kaze balkonu da ga voli
I balkon se srusi u tom casu".
Postari bi sirom sveta raznosili jedno isto pismo
Dok zver skupog krzna drema u glupoj toploti na Tibetu
I bilo kakav mesec prelazi preko smetova.
S kime bih dugo u noci govorio protiv svakoga
I ko bi me zbog toga voleo?
Kad bi ti otisla iz ovoga grada,
Govorio bih uzalud:
Moje reci se ne bi ni na koga odnosile.

Matija Beckovic
 
"...jer nista ljude ne veze tako kao zajednicka i srecno prezivljena nesreca.I oni su se osjecali cvrsto vezani secanjem na tu minulu nevolju.Zato oni tako vole te uspomene na najtezi udarac koji ih je u zivotu zadesio, i nalaze u njima zadovoljstva koja su mladim nerazumljiva.Njihova su secanja neiscrpna a oni su u ponavljanju tih secanja neumorni; dopunjavaju se u razgovoru i podsecaju; pogledaju samo jedan drugom u te staracke oci sa skleroticnom, pozutjelom beonjacom i vide ono sto mladi ne mogu ni da naslute; zanose se sopstvenim recima; tope svoje svakodnevne brige u secanju na vece koje su davno i srecno prosle."


Na Drini cuprija, Ivo Andric
 
Nekada davno je stari Chiroki svome unuku ispričao jednu životnu istinu:
"U svakom čoveku vodi se bitka, kao borba između dva vuka, u svakom od nas.
Jedan vuk predstavlja zlo: predstavlja bes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, greh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam.
Drugi vuk predstavlja dobro: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, saosjećanje i veru.
Mali Indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vredno usmeri u dubinu dedovih reči, pa ga zapita:
- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Chiroki odgovori sa smeškom na svom starom licu:
- Pobeđuje uvek onaj kog hraniš.


Legenda indijanaca
 
Ko se nije odricao zabluda iz mladosti, veruje da je to bolan proces.
Menjanje pogleda je, ipak, sama evolucija. Mladalačka opčinjenost je
u mnogim slučajevima, samo služenje nezrelom traganju za božanskim
silama u sopstvenom biću, otpor dolazećim saznanjima o ograničenosti
pojedinačnih moći. Tek puna istina u kružnoj liniji zatvara zablude u prsten.

Milenko Vučetić
 
Svi mi imamo s Bogom jedan ugovor. Polovina svega što imamo, ili činimo,
polovina vremena, snage ili lepote, naših poslova i putovanja ostaje nama na
raspolaganju, a druga polovina ide Bogu. Tako je i sa ljubavlju. Pola naše ljubavi
ostaje nama, a druga polovina ide Bogu na istinu i ostaje tamo na lepšem mestu
i traje zauvek, ma šta se s našom polovinom naše ljubavi ovde desilo…

Milorad Pavić..Poslednja ljubav u Carigrdu
 
Dugo sam verovao da u svakoj generaciji ima nekoliko duša, nazovite ih srećnicima ili prokletima, koje su prosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa porodicom ili mestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih. Jer su oni koji cene stabilnost, koji se plaše prolaznosti, neizvesnosti, promena, podigli moćan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuće antidruštvene sile, tako da se uglavnom prilagođavamo, pretvaramo se da nas motivišu vernost i solidarnost koje u stvari ne osećamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lažne kože onih identiteta koji su odobreni pečatom "pripadajućih". Ali, istina procuri u naše snove; dok smo sami u krevetu (jer noću smo potpuno sami, čak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bežimo. A u budnim sanjama koja naša društva dozvoljavaju, u našim mitovima, umetnostima, pesmama, slavimo nepripadajuće, drugačije, odmetnike, čudake.

Tako ja to vidim. Vi ne morate da se složite. Možda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Možda i unosimo razdor i možda smo antidruštvena sila i možda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje mišljenje. Sve što ću ja reći je: mirno spavaj, dušice. Čvrsto spavaj i lepo sanjaj.


Salman Ruždi - "Tlo pod njenim nogama"
 
Do tog saznanja došla je pre tri godine. Vodila je i dalje ogromnu kuću, vodila ono za šta je smatrala da je postalo hotel ili svratište za porodicu ili prijatelje. Radilo se o povlačenju iznutra, jer je je bilo praktično nemoguće da najavi svoju nameru da to učini a da i dalje ne nervira svoju porodicu, da ne doprinese njihovom osećanju obaveze prema njoj, sluškinji koja je pokretač u porodici. Ostvarenje namere je otežavalo to što nisu primetili njene pokušaje. Muž je prezaposlen ( i ona bi bila na njegovom mestu ). Decu prirodno ona i njeni problemi ne interesuju.
Međutim, zašto bi najavila svojoj porodici da namerava da se promeni, da je u procesu
menjanja. Svakako bi iz toga zaključili da ona traži da joj pruže saosećanje. Tako se ljudi ne menjaju, menjaš se kada treba da proživiš nešto i posle toga svatiš da si se promenio.
Bar da su sve te godine ljubavnih razgovora bili od neke koristi, ona bi to sad mogla iskoristiti, mogla bi da kaže: A sad je dosta. Ja sam kao bogalj ili invalid nakon što sam vam bila godinama sluškinja, otirač za cipele. Sad mi pomognite. Treba mi vaša pomoć. Ali to ne može da izgovori.

Doris Lesing
Leto pre sumraka
 
Prepričavanje uvek poprimi vid spletkarenja. Čak i kad želimo da u sećanju obnovimo neki doživljaj, tačno-onako-kako-je-bilo, upadamo u zamku najgore vrste spletkarenja sa sopstvenom dušom.Zahtev za potpunom iskrenošću završi se nehotičnim domunđavanjem sa sobom, ulizički oduzimamo, dodajemo, prekrajamo, i laskajući i kad, navodno, sebe u sebi najviše opanjkavamo.
Sećanje nije zapečaćena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadržaj, ono preobražava prošlost, upisujući joj sadašnje znanje, iskustvo i osećajnost.
Zato priču o prošlom, dakle, govor o bilo čemu, treba uzeti sasvim uslovno, kao mešavinu malo nehotičnih laži, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj iskrenosti, sve stopljeno u plitku caffe-creme, u koju, umesto šećera, sipamo gomilu spletki.„

Jovanovic..Spletkarenje sa sopstvenom dusom
 

Back
Top