Korisne duhovne pouke II

ПРЕПОДОБНИ JОВАН_ЛЕСТВИЧНИК

"Бог није створио, ни саздао зло. Стога су у заблуди извесни људи који тврде да су неке страсти у људској души природне. Они не знају да смо ми природна својства душе претворили у страсти. На пример, ми по природи имамо семе за рађање деце, али смо га искористили за блуд. По природи је у нама и гнев - али против змије, а ми смо га употребили против ближњега. У нама је ревност - да ревнујемо за врлине, а ми на зло ревнујемо."
 
Jednom prilikom, kada je namesnik Antonin upitao sveštenomučenika Aleksandra da kaže šta je Gospod Hristos učinio za ljude, ovaj mu je odgovorio: „Hristos je sav rod ljudski Sobom oživotvorio i savaskrsao“.

Šta je Hristos učinio za nas?
Prvo: izmirio nas je sa Bogom, Ocem Svojim. A šta smo bili pre dolaska Hristovog u telu? Apostol veli da bez Hrista ljudi bejahu „strasni u zavetima obećanja, nade nemajući, i bez Boga na svetu“ (Ef 2, 12). A Hristos nas je Krstom pomirio sa Bogom, uništivši na njemu svako neprijateljstvo; blagoslovio nam je mir, tako da kroz Njega imamo pristup ka Bogu Ocu i tako, dakle, „nismo više stranci ni došljaci, nego smo sugrađani Svetih i domaći Božiji“ (Ef 2, 16-19).

Šta je još Hristos za nas učinio?
Razorio je carstvo smrti, koje je neposredno poteklo od carstva greha. „Svi sagrešiše, i lišeni su slave Božije“ (Rim 3, 23). „Smrt carova i nad onima koji ne sagrešiše“ (Rim 5, 14). Međutim, Hristos je razorio carstvo smrti, tako da i mi skupa sa apostolom Pavlom kličemo: „Smrti, gde ti je žalac2“ (1 Kor 15, 55). „I mi danas, premda takođe umiremo, ipak odlazimo sa ovoga sveta sa nadom da ćemo zadobiti večna dobra, i smrt je za nas kapija koja vodi ka Carstvu Nebeskom, početak boljeg života, prelazak sa zemlje na nebo, iz tamnice na slobodu, iz mraka na svetlost, iz tuđine u otadžbinu – prelazak ka Anđelima, ka Svetima, ka Bogu!“.

Šta je još Hristos učinio za nas?
Ukinuo je prvorodni greh sa svim njegovim pogubnim posledicama, zadovoljio je pravedni sud Božiji i svima vrata raja otvorio.

Ima li još nešto što je Hristos učinio i čini za nas?
„Svakome se“, uči Sveti Kirilo Jerusalimski, „Spasitelj projavljuje na različite načine, na korist njegovu. Onome ko potrebuje radosti i ukrepljenja On je loza; ko ima potrebu za ulaskom, njemu je kapija; ko želi da prinosi molitve, njemu je zastupnik i sveštenik prvi; ko je obremenjen gresima, tome je On Jagnje zaklano za grehe sveta“.

Dakle, istinu je kazao sveštenomučenik – da je Hristos oživotvorio i sa Sobom savaskrsao sav rod ljudski. Ali šta se iza toga otkriva za nas? To da se sećamo zasluga Hristovih, da se svagda opominjemo činjenice da je Hristos, da bi nas oživeo i savaskrsao, položio život Svoj, podneo poruge, rane i sramnu smrt na krstu, da nas je „iskupio od prokletstva zakona postavši za nas prokletstvo“ (Gal 3, 13) i da „imamo izbavljenje krvlju Njegovom“ (Ef 1, 7). Sećajući se ovoga, ne smemo zaboravljati da spasenje možemo dobiti jedino silom zasluga Hristovih, i da nema drugog imena pod nebom kojim bi se mogli spasti, osim imena Isusa Hrista: Njemu neka je slava i čast u vekove, sa Ocem i Svetim Duhom. Amin.
 
"Вера је једина светлост трпљењу,
јер трпљење само по себи представља неподносиви мрак.
Вера је сјајна звезда у томе мраку.
Вера ублажава оштрину страдања,
она подржава на својим крилима сву тежину трпљења.
Вера човекова није ништа друго него отварање врата душе и допуштање Богу да уђе.
Боже испразни мене и усели се Ти у мене.
Овим речима изражава се практична суштина вере.
Изгубиш ли љубав, изгубио си много, изгубиш ли веру, изгубио си све.''
- Св. Владика Николај Велимировић
 
Praštanje

Prostimo ljudima da Bog nama prosti,
Svi smo mi na zemlji privremeni gosti.
Ne vredi molitva ni duga pošćenja
Bez milosti prave i bez oproštenja.
Grehovi su guba, Bog je lekar pravi,
Koga Bog očisti, toga i proslavi.
Svaku milost ljudi Bog milošću plaća
Bez milosti gine ko greh grehom vraća.
Gnojem se ne čisti gnoj iz gnojnih rana,
Nit se tamom goni iz tamnice tama,
No čist melem ranu gnojnu isceljuje,
A tamničnu tamu svetlost rasteruje.
Milost je ko melem teškom ranjeniku,
Svak se njoj raduje kao svetilniku.
- He treba mi milost! - To bezumnik zbori,
A za milost viče kad ga jad obori!
Na milosti Božjoj sunčaju se ljudi,
Ta, milost nas Božja u život probudi!
Prostimo ljudima, da Bor nama prosti,
Svi smo mi na zemlji privremeni gosti.

Sv. Vladika Nikolaj Velimirović
 
Kada je Bog na prvom mestu

„Živeti s Bogom na prvom mestu ne znači da će nam biti lepo i dobro, nego da će nam biti blagosloveno. Imaćemo teške krstove, ali ćemo ih znati nositi. Imaćemo teškoća, ali će nam nada biti okrepljena. Primaćemo pogrde i izrugivanja, ali ćemo znati s kim računamo. Možda sve ovo zvuči jednostavno, ali za početak stavi u svakom svom danu Boga na prvo mesto, prekrsti se i predaj Mu dan koji je pred tobom, jer kada je Bog na prvom mestu, sve je na svom mestu!"

protojerej-stavrofor Predrag Azap
 
"Не побеђују паметни, углађени или богаташи, него ко се увреди и издржи, коме је учињена неправда и опрашта, ко је оклеветан и трпи, ко постаје сунђер и обрише што други кажу о њему. Такав човек је још више очишћен. Достиже велике висине. Он ужива у тајни смирења. И коначно, он је тај који је већ у рају, још у овом животу."
- Свети Јосиф Исихаста
 
Хоћеш да постанеш Христов?
Буди брат ближњему, буди утешни загрљај, буди осмех, буди молитва, буди огањ радости, буди плес праштања, буди тишина понижења, буди тамјан љубави.
- Архимандрит Павлос Пападопулос
 
KADA SE ČOVEK MORA SETITI BOGA?

I najgori čovek mora se tri puta u životu setiti Boga:

– kada vidi pravednika da strada zbog njegove krivice;

– kad on sam strada zbog tuđe krivice, i

– kada mu dođe čas smrti.

Tri puta u životu mora se zaplakati i najtvrđi grešnik:

– kada ga, gonjena od ljudi kao divljeg zvera, pomiluje majčina ruka;

– kada ga bolesna i osamljena poseti njegov protivnik, donoseći mu darove i oproštaj, i

– kada mu na samrti sveštenik kaže: Ne boj se, Božija milost je veća od tvojih grehova!

Tri puta čovek liči sam sebi na Boga:

– kada mu se rodi sin;

– kada shvati i usvoji Hrista, i

– kada se pomiri sa svojim stradanjem za pravdu.

Sv. Vladika Nikolaj Velimirović
 
Januara 1322. godine u manastiru Žiča, na Bogojavljenje, krunisan je srpski kralj Stefan Dečanski Nemanjić, sin kralja Milutina. Tokom vladavine do 1331. pobedio je vojsku bosanskih feudalaca, Bugare kod Velbužda (1330) i osigurao prevlast nad Makedonijom. Zbacio ga je s prestola sin Dušan. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima u zatočeništvu u Zvečanu. Podigao je manastir Visoki Dečani.
139999353_222028306178262_8537791254762131252_n.jpg
 
Каквим се мислима бавимо таквог смо и расположења па нам је и цео живот такав. Ако се бавимо немирним мислима, ако стално бринемо шта ће да се деси уместо да учинимо шта можемо и препустимо се Божијој руци, онда ће и живот да нам буде једна секирација и на људе ћемо преносити такво расположење. А уколико се трудимо да свим својим бићем па и мислима предамо себе Богу онда ћемо живети радујући се. И цео живот ће нам проћи више у радости него у "бедаку".
Свети Оци кажу: ако се одбаци предлог духова злобе, победа је добијена без борбе. Они су то из искуства говорили.
- Стaрац Тадеј
 
Jevanđeosku besedu održao je vladika Jovan:

– U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Jevanđeoske priče su kratke, sažete i toliko moćne da svaka od njih može u potpunosti i iz korena da probrazi naše živote, jer je Božja reč dvosekli mač koji može u potpunosti da rastavi naše celokupno biće na sastavne delove, da ga sastavi i vaskrsne i da nas učini istinskim ljudima…

Ko od nas nije nem da stane pred Boga i da se pomoli za brata, za sestru, za stanje u svetu, za okorelost našeg srca? Ko od nas ima takvu veru da može da kaže: Verujem Gospode, oprosti mome neverovanju? I ko ima takvu smirenost kao ovaj otac sina koji je od detinjstva bio nem i koga je nečisti duh bacao na sve strane kao što i nas baca na sve strane po bespućima ovoga sveta koji u zlu leži? Zašto učenici nisu mogli isceliti čoveka i izagnati zlog duha?

Gospod kaže zbog njihovog neverovanja i zbog toga što se taj duh ne izgoni drugačije osim molitvom i postom. Mi se nalazimo sred Velikog i časnog posta. Post o kome Gospod govori nije formalnost, nije ono što mi dajemo Bogu da bismo nešto kroz post zaslužili nego je post nešto što je nama darovano, nije to ono što mi činimo za Boga nego je posto ono je Bog za nas učinio. I ako činimo i kada činimo post čistim srcem, u nama ne može a da se ne umnožava božanska ljubav, jer znamo da nijedan uspeh u postu niti bilo kakva druga milost koja dolazi kao plod naše molitve, nego je dar bezgranične božanske ljubavi pred kojom u tome slučaju ne možemo da ne padnemo i ne zaplačemo pred svojim gresima ali ne samo nad svojim gresima, nego da ne zaplačemo nad gresima svakoga čoveka, svakog bića i celoga sveta koji u zlu leži i koji je, s obzirom na to da je odvojen od Boga, u takvom stanju da mu je potrebna božanska milost i isceljenje.

Mi, koji se danas nalazimo na ovome mestu, od kojega nema ni većeg, ni svetlijeg, ni značajnijeg, jesmo sinovi i kćeri svetlosti, koji smo pozvani da istinu o raspetom i vaskrslom Gospodu nosimo u svojim srcima tako da svi koji su izvan ovoga mesta vide naša dobra dela ne da bi nas proslavili nego da bi proslavili Oca našega koji je na nebesima. Amin.

Izvor: Eparhija diseldorfska i nemačka
 
"Kada bi se svi držali ljubavi, ova zemlja bi bila raj. Ali kad bi se svi držali bar onog što je malo manje od ljubavi – jer, ljubav je veza savršenstva – kada bi se makar držali principa „što želite sebi, to činite drugima; što ne želite sebi, to ne činite drugima“, onda bi zemlja, ako ne bi postala baš raj, bila blizu raja."
Patrijarh Pavle
 
"Ne znate vi, deco moja, šta znači glad i koliko je dece širom sveta gladno, a mi bacamo hleb pored stola i u kontejnere.
Nekima one predstavljaju život i nadu, a mi ih se tako lako odričemo. Setite se svaki put gladne dece širom Afrike i sveta kada vidite mrvice pored stola."

Patrijarh Pavle
 
Kome je napisana knjiga Otkrivenja? Ona sama saopštava o tome: na sedam Crkava koje su u Aziji (1, 4). Nešto dalje se navode imena (mesta) ovih sedam crkava: Šta vidiš napiši u knjigu, i pošalji na sedam Crkava: u Efes, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tijatiru, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodikiju (1, 11).

Ovo su sedam gradova rimske provincije Azije (Asija), razmeštenih po okružnom putu, koji započinje i završava se u neformalnoj prestonici, gradu Efesu. Svi nabrojani ovde gradovi više ne postoje, oni su potonuli u arheološku prošlost. No, onda su bili poznati i mnogonaseljeni gradovi.

U 2. i 3. glavi izlažu se proročke orakule Isusa Hrista upućene ka sedam navedenih Crkava. Pri tome, svaka od njih se opisuje u njenoj specifičnoj situaciji na kraju I veka po Hristu.

Međutim, može se postaviti pitanje – je li autor Otkrivenja Jovan imao u vidu i druge čitaoce? Zašto sedam Crkava? U Aziji je tada bilo više od sedam Crkava, i autor je očigledno očekivao da će i u drugim Crkvama pročitati njegovu knjigu.

Sva knjiga nas uverava u to da je Jovan odlučno stavio sebe na vrh proročkog biblijskog predanja. On adresira svoje proročanstvo svim hrišćanima.

Na ovo i ukazuje broj „sedam“. U sedam proročanstava na sedam Crkava (Otk. 2-3). Jovan pokazuje da se on obraća pojedinačnim Crkvama kao predstavnicama svih Crkava.

Ovakav zaključak se potvrđuje zajedničkim refrenom za sedam proročanstava: Ko ima uho, neka čuje što Duh govori Crkvama (2:7.11.17.29; 3:6.13.22).

Ovo priziva sve čitaoce da čuju vest, koja je adresirana svakoj od sedam Crkava. Različitost situacija u sedam slučajeva karakteristična je za sve Crkve na kraju I veka.

Svaka Crkva može naći sebe u ovih sedam proročanstava. Tako Knjiga Otkrivenja postaje okružna poslanica, „vaseljenska enciklika“.
 
Ključevi večnosti – Danijela Jevtić

Za sve koji se reči Božje boje,
zemaljski strahovi više ne postoje.
Samo kroz Boga Ljubavi živeti vredi,
Hristos vaskrse i smrću smrt pobedi!

Protiv svoje zamrlosti se borimo,
krst noseći, dobro istrajno tvorimo.
Ispunivši se onostranom lepotom,
Jevanđelje posvedočimo životom!

Nemoći naše pred Bogom položimo,
smirenjem i trudom radost umnožimo.
Molitvom svetlost u dušu unesimo,
čisto srce Suncu Pravde uznesimo.

Naš život je padanje i ustajanje,
ali te su muke od Hristovih manje.
Na putevima dugotrpeljivosti
obasjaće nas odraz hristolikosti.

Tražimo i nađimo u sebi Hrista,
a put hrabrosti uvek je istina čista!
Izmireni i pokajani pred Bogom,
celoviti i u jedinstvu sa sobom.

Bog ljude daruje slobodom izbora,
ali i znanjem sa Božanskog izvora.
Što oku izmiče, srce sagledava:
životom van senke duhom se stasava.

Bezmerna ljubav Boga prema čoveku
iz srca izliva živonosnu reku.
Reči spasa jesu ključevi večnosti.
Hristos vaskrse! U slavi i milosti.

(baštanbalkana)
 
ŠTO GOD TKAŠ, VEZUJ KONCE ZA NEBO

Sva dela tvoja, koja učiniš, ne u ime neba i bez dozvole neba, doneće gorak plod, jer ih nebo neće obliti svojom blagodatnom kišom ni obasjati svojom životvornom svetlošću.

Što god nameravaš, oslušni savet neba.

Što god tkaš, vezuj konce za nebo.


Sv. Vladika Nikolaj Velimirović
 
  • Voli
Reactions: Tea
Sveti Makarije Veliki kaže da svaki čovek treba da primorava sebe na svako dobro, čak i protiv svoje volje kako bi mu Bog, videći da se on toliko napreže, darivao vrline.

Onaj koji pristupa Gospodu treba najpre da primorava sebe na svako dobro, makar i protiv volje srca, svagda sa nesumnjivom verom očekujući milost Gospodnju.

Treba da primorava sebe na ljubav, ako ljubavi nema; treba da primorava sebe na krotost, ako krotosti nema; treba da primorava sebe na milostivost i da ima milostivo srce; treba da primorava sebe na podnošenje preziranja, da bude velikodušan kada ga preziru, da se ne srdi kada ga nipodaštavaju ili ne poštuju, prema rečima: ne osvećujte se za sebe, ljubljeni (Rm. 12,19); treba da primorava sebe na molitvu, ako molitve duhovne nema; i Bog, videći da se on toliko napreže, i protiv volje srca svog obuzdava sebe, daje mu istinsku molitvu Duha, daje mu istinsku ljubav, istinsku krotost, milosrđe, blagost istinsku, jednom rečju: ispunjuje ga plodovima Duha.

Kao što svaki treba, čak protiv volje srca, da primorava i prisiljava sebe na molitvu, tako i na pouzdanje, tako i na smirenoumlje, tako i na ljubav, tako i na krotost, trpljenje i dugotrpljenje, kao što je pisano, s radošću (1 Sol. 5,17); tako treba da primorava sebe na omalovaženje sebe, na to da smatra sebe ništim i poslednjim, tako i na to da se ne gnevi i ne viče, kao što je rečeno: svaka gorčina, i gnev, i ljutina, i vika, i hula, da se uzme od vas sa svakom pakošću (Ef. 4,31); tako isto da primorava sebe na to da se u svima postupcima upodobljava Gospodu, da primorava sebe na svaki podvig dobrodetelji na dobro i lepo življenje, na svaku dobrotu u ophođenju, na svako smirenoumlje krotosti, na to da se ne gordi, ne nadima, ne visokoumuje i ne ogovara koga.
 
Evo šta je blaženi Isihije, prezviter i bogoslov iz 5. veka, napisao u ovom svom delu, odnosno kako je on video radost Vaskrsenja Hristovog.

1. Svetlo je nebo, osvetljeno kolom zvezda, još je svetlija vaseljena sa izlaskom jutarnje zvezde, ali sadašnja noć nije toliko zvezdama obasjana, koliko je preispunjena veseljem zbog toga što je Bog i Spasitelj naš postao pobednik. „Ne bojte se”, govori On, „Ja pobedih svet” (Jn. 16, 33). Sada, kada je Bog pobedio nevidljivog vraga, po pravičnosti smo i mi održali pobedu nad demonima. Tako ostanimo ispod spasonosnog Krsta da bismo primili početke Isusovih darova. Ovu svetu noć svetkujemo sa sveštenim bakljadama, uznoseći pesmu božanstvenu i pavajući nebeske himne. „Sunce Pravde” (vidi: Mal. 3, 20), Gospod naš Isus Hristos, i sadašnji dan je po celoj vaseljeni obasjao, nad Krstom se uzdigao, verne spasao.

2. Zato niko neka ne otkazuje da veruje simvolu Krsta, nego blaženom i preblaženom drvetu Krsnom poklanja se – simvolu onog Krsta koji nam je otvorio vrata nebeska. Više ne „pale svetiljku i pod skrovište postavljaju”, pod „skrovištem” podrazumevam Zakon, „nego na svećnjak” (vidi: Mt. 5, 15), a pod „svetiljkom” Logosa. Pod Zakonom, kao ispod skrovišta, prebivao je Logos i ostao skriven za neverne, ali kada se uzneo na Krst, i samim tim postavljen „na svećnjak”, tada je po celoj vaseljeni zasijao.

3. Pogledaj, voljeni moj, na Rim, koji caruje zahvaljujući simvolu Krsta, uzvišen nasred trga. Pogledaj Pavla, koji sastavi besmrtne Poslanice i pripisa sebi zvanje roba Krsta: on se ne postide Krsta, sablazni za Judeje, bezumlja za mnogobošce, on steče pokroviteljstvo Premudrosti (vidi: 1Kor. 1, 23−24), blagodareći Krsnom drvetu sakupi Crkve vaseljene. Jedan žezal Mojsijev odvrati egipatske bičeve, i žezal radi svoje srodnosti s Krsnim drvetom položi kraj ljudskim gresima. Tamo faraon tone, ustremljujući se u poteru za Izrailjem, ovde se đavo svrgava, a spasavaju oni koji se klanjaju Krstu. Tamo Adam pruži ruku i navuče greh na nas, a naš Vladika, time što ispruži ruke, spase sve.

4. O, drvo, veličanstvenije od neba, koje ushodiš iznad nebeskih svodova! O, drvo, preblaženo, koje duše naše prenosiš na nebo! O, drvo, koje daješ spasenje svetu i proganjaš đavolje vojinstvo! O, drvo, koje postavljaš, kao koplje, razbojnika u raj i dovodiš do toga da on likuje sa Hristom – „Zaista, zaista ti kažem, danas ćeš sa mnom biti u raju” (Lk. 23, 43). Podražavajmo dobroj volji čovekoubice, tačnije – duhonosca, radi njegove kasnije vere. U stvari, šta on govori? „Pomeni me, Gospode, u Carstvu Tvome” (23, 42). I zahvaljujući samoj ubeđenosti vere šalje se u raj i prolazi nebesa: „Zaista ti kažem, danas ćeš sa Mnom biti u raju”. Ostanimo i mi pored Krsta Spasitelja, oglašavajući ove reči: „Gospode, pomeni me u Carstvu Tvome”, da bismo i mi postali pričasni raju i okusili Nebesko Carstvo.

5. Današnje svetkovanje je u čast pobede, braćo, pobede Svecara, Sina Božijeg. Jer sada đavo trpi porez blagodareći Raspetome, a naš rod se raduje blagodareći Vaskrslome. Jer sadašnji dan radi moga vaskrsenja kliče i govori: „Za vreme mog kretanja ugledao sam prizor neviđeni: grob se otvara i čovek vaskrsava, kosti se raduju (vidi: Ps. 50, 10), duše se vesele i ljudi podižu, nebesa se otvaraju i Sile pozivaju: Uzvisite, knezovi, vrata vaša (Ps. 23, 7) i ostalo. Sada sam video kako ushodi Car Nebeski, opasujući se svetlošću, iznad munje i zraka, iznad sunca i izvora voda (vidi: Ps. 17, 16), iznad oblaka, duha sile (vidi: Prem. 5, 23) i života večnog”. Jer se On na početku sakri u utrobi tela, a zatim u utrobi zemlje, tamo se rađaše osvetljujući prebivanjem u utrobi, a ovde umrtvljene oživljujući vaskrsenjem: „Odbeže bolest i tuga i uzdisanje” (Is. 35, 10). „Ko razume um Božiji, ili ko će mu biti savetnik” (Rim. 11, 34; Is. 40, 13), zar sam Logos ovaploćeni i na drvetu prikucani, iz mrtvih vaskrse i uznese se na nebesa?

6. Ovaj dan blagovesti radost, jer u ovaj dan vaskrse Gospod, vasrsavši sa Sobom rod Adamov: On primi rođenje kroz čoveka i vaskrse u čoveku. Sada se, blagodareći Vaskrslome, otvori raj, Adam ožive i uteši se Eva, umnoži se broj izabranih i pripremi Carstvo, čovek biva spašen i Hristos prima poklonjenje. Jer, pobediv smrt, zarobiv tiranina i opustošiv ad, On uziđe na nebesa kao Car-Pobednik, kao Vladar slavni, kao Kočijaš neuhvatljiivi i govori Ocu: „Evo ja i deca koju mi dade Bog” (vidi: Is. 8, 18; Jevr. 2, 13) i ostalo. I ču od Oca: „Sedi desno od mene, dok ne položim neprijatelje Tvoje pod noge Tvoje” (Ps. 109, 1; Dap. 2, 34−35). Njemu slava sada i u vekove vekova. Amin.

Preveo sa ruskog Goran Dabetić
 
U Starom zavetu aždaja je simbolom Božijeg neprijatelja (Jov 40,15; Isaija 27,1; Psalam 70,4; 74,12.14).

U ovom poglavlju se jasno identifikuje aždaja, glavni negativni lik čitave knjige. 9. stih naziva ga „starom zmijom“ (što je jasna aluzija na iskušenje i pad u 1 Mojsijevoj 3), „đavolom“ (znači klevetnik; u sledećem stihu predstavljen je kao onaj koji ljude danonoćno optužuje pred Bogom), „sotonom“ (što znači protivnik; neprijatelj Isusa Hrista i crkve) i “varalica” celog sveta (time nas priprema za 13. poglavlje, gde sotona, posredstvom svojih slugu – zveri iz mora i sa zemlje, teži da se sav svet pokloni njemu, a ne pravom Bogu).

3.stih kaže, da aždaja ima sedam glava sa carskim krunama, i 10 rogova. To je očigledna aluzija na Danila 7, 7 i Otkrivenja 17, 9. Glave predstavljaju carstva kroz koja je sotona vekovima ugnjetava Božji narod.
 
Dalaj lama je verska titula vođe tibetanskog budizma. Na mongolskom jeziku "dalaj" znači okean, a "lama" vođa, guru.Titulu je 1578. mongolski vladar Altan-kan udelio Sonamu Gyatsou, poglavaru samostana Drepung, najistaknutijem lami u to vreme. Budući da se Sonam Gyatso računao kao treća inkarnacija te linije nasleđivanja, posthumno je titula dodjeljena i njegovim prethodnicima.

Nakon smrti jednog dalaj lame visoki sveštenicinici kreću u potragu za dtetom koje će proglasiti idućom inkarnacijom linije dalaj lama, a otkrivaju ga po tome što dete “prepoznaje” predmete koji su pripadali umrlom dalaj lami. Dete za koje nađu da je novoutelovljeni dalaj lama tada odvode u Lhasu, gde ga do odraslog doba poučavaju ostale visoke lame. Potraga za novim dalaj lamom obično traje nekoliko godina.

Kao titula dalaj lama se piše malim slovom, a kao zamena za lično ime velikim slovom, Dalaj Lama.
 

Back
Top