Partizani
Mnogim Židovima je jedina prilika za ostajanje na životu bio odlazak u
partizane. Partizani su bili gerilci i antifasišti sa službenim imenom NOV
(Narodnooslobodilačka vojska). Možda najpoznatiji Židov u partizanima je
bio Pavle Pap (1914-1941). Najviše Židova je otišlo u partizane iz
koncentracionog logora u Rabu nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943.
godine. Od ukupno 1.339 partizana iz rapskog logora 243 ih je formiralo
glasoviti rapski židovski bataljon (18.1%) (Goldstein 2000:520). Sa područja
NDH se 2.339 Židova priključilo partizanima u njihove vojne jedinice, a od
tog broja poginulo ih je 804 (34.4%). Ukupno je partizana poginulo oko
237.000, a kolaboracionista i kvislinga oko 209.000 (Žerjavić 1992:214). U
vojnoj enciklopediji i leksikonu NOR-a se donosi podatak o 447.000
poginulih kolaboracionista i kvislinga i 305.000 vojnika NOV-a.
Na području SR Hrvatske je, po Vladimiru Žerjaviću, poginulo oko 66.000
partizana i 52.000 vojnika sila Osovine, SR BIH 72.000 partizana i 70.000
»Osovinaca«, SR Srbija (sa Vojvodinom i Kosovom) 58.000 partizana i
69.000 »Osovinaca«, SR Crna Gora 15.000 partizana i 7.000 »Osovinaca«,
SR Makedonija 14.000 partizana i 1.000 »Osovinaca« te SR Slovenija 12.000
partizana i 10.000 »Osovinaca« (Žerjavić 1992:214). Leksikon NOR-a nam
donosi kretanje okupatorskih i kvislinških vojnih formacija kroz godine
rata: 1941. godine je bilo 702.000 vojnika Osovine (586.000 okupatora i
116.000 kvislinga), 1942. 849.000 (629.000 okupatora i 220.000 kvislinga),
1943. 650.000 (400.000 okupatora i 250.000 kvislinga), 1944. 530.000
(350.000 okupatora i 180.000 kvislinga) i 1945. 433.000 (263.000 okupatora i
170.000 kvislinga). Isti izvor nam daje ove brojke za NOV-u :1941. 80.000,
1942. 150.000, 1943. 320.000, 1944. 500.000 i 1945. godine 800.000 vojnika.
Kolaboracionističke snage koje su djelovale pod direktnom komandom
okupatora su: 1) SS dobrovoljačka divizija »Prinz Eugen« od pripadnika
njemačke narodnosti, 2) SS divizija »Handžar« od Muslimana iz Bosne i
Hercegovine i jednog dijela Albanije, 3) SS divizija »Skenderbeg« od
Albanaca s Kosova i iz Albanije, 4) legionarske divizije NDH u sastavu
Wermachta, tzv. »Vražja«, »Tigar« i »Plava« divizija i 5) Ruski zaštitni
korpus, koji su formirali Nijemci od dobrovoljaca iz redova ruske
emigracije. Te kolaboracionističke snage su brojale najviše 50.000 vojnika i
ne zna se da li su u Leksikonu NOR-a uvršteni u kvislinške ili okupatorske
snage (Žerjavić 1992:197).
Zaključak
Pitanje odnosa hrvatske i srpske historiografije je uvijek aktualno pitanje
jer rad svakog povjesničara obilježava u većoj ili manjoj mjeri društvo
odnosno država. Pripadnici hrvatskog ili srpskog historiografskog milieua
žele dotjerati istinu i napraviti je onakvom da služi nacionalnoj ideologiji.
Čini se da se izgubio pijetet prema civilnim žrtvama i sa srpske i sa
hrvatske strane. Djela Omrčanina i Bulajića najjasnije pokazuju težnju
visoko obrazovanih ljudi da podmetnu tezu o Srbima odnosno o Hrvatima
kao genocidnom narodu. Ti ljudi opće ne pokušavaju sakriti ideološku notu
u svojim radovima već otvoreno kažu da su pripadnici katoličke
(pravoslavne) vjere i hrvatske (srpske) narodnosti lanac osovine zla.
Bulajić i Omrčanin kao pripadnici radikalnog i ekskluzivnog nacionalizma
se utapaju u aktualnoj situaciji i umjesto da nam pričaju o žrtvama drugoga
svjetskoga rata velik dio njihovih djela se bazira na događajima iz
osamdesetih (npr. Bulajićev odnos prema ukazanju u Međugorju) i
devedesetih (npr. Pečarićevo kritiziranje Vuka Draškovića i Jelene Lovrić).
Literatura
1. Goldstein, Ivo: Holokaust u Zagrebu, Novi Liber, Zagreb, 2001.
2. Bulajić, Milan: Ustaški zločini genocida 1 , Rad, Beograd, 1988.
3. Bulajić, Milan: Ustaški zločini genocida 2 , Rad, Beograd, 1988.
4. Dedijer, Vladimir i Miletić, Antun: Proterivanje Srba sa ognjišta
1941-1944, Prosveta, Beograd, 1989.
5. Omrčanin, Ivo: Hrvatska 1941-1945, Samizdat, Newark, 1988.
6. Pečarić, Josip: Srpski mit o Jasenovcu, Dom i svijet, Zagreb,
1998.
7. Žerjavić, Vladimir: Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i
Bleiburga, Globus, Zagreb, 1992.
8. Rupić, Mate: Ljudski gubici u Hrvatskoj u Drugom svjetskom
ratu prema popisu iz 1950. godine, Časopis za suvremenu
povijest 1, Zagreb, 2001.
Summary
Data on the Second World War Victims in Croatia in Serbian and Croatian
Sources
According to contemporary estimations, the World War II has taken about a
million lives on the territory of the former Yugoslavia. That datum has still
been subjected to propagandistic manipulation. Especially controversial is
the issue of the two greatest execution sites, Jasenovac and Bleiburg.
Bulajić and Pečarić, representatives of radical nationalistic approaches, are
not only in disaccordance concerning the number of victims, but they also
cast aspersions on each other. The interest of the communist Yugoslavia
was to report on as many victims as possible, so that the number shown to
the Comission for Reparations in Paris is false (1.7 million persons). The
datum reporting on 305 thousand victims among the partisans was also
released, which is also an exaggerated number. Nowadays, in the majority
of sources, the estimated number of victims represents about 60% of the
datum shown to the Comission in Paris. Experts dealing with this issue will
not argue so much about the total number of victims, but about the share
of every single nation in it.
Keywords: Ideology, Croatian and Serbian expansionism, Genocide,
Xenofobia, Anti-semitism[
