§ 47. Slavonci se sastoje od prirodnih stanovnika i doseljenika. U one računam ne samo stare stanovnike zemlje, nego i Ilire koji su došli i još uvek svakoga dana stižu iz Albanije, Dalmacije, Hrvatske, Bosne, Srbije i iz drugih predela. Jer oni čine jedan narod i imaju isti jeznk, narav, običaje i navike. Stari su se stanovnici zbog turskog jarma i teških ratova vrlo smanjili, upravo su uništeni, i zemlja se pretvorila u pustinju, koju je 1690. ponovo naselilo znatno mnoštvo Ilira iz turske oblasti. (...)
U doseljenike spadaju Nemci, Mađari i Cigani, koji se ne mešaju s Ilirima i govore svojim jezikom. Oni čine otprilike deseti deo stanovništva... (1998:51)
§ 48. Glavni jezik zemlje je ilirski, isti onaj koji se, kao maternji, ali prema raznim narečjima, govori u Albaniji, Dalmaciji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji i jednom delu Bugarske. (...) Gde se ilirski jezik govori najgizdavije i najčistije još je sporno, ipak većina daje prvenstvo Sremskom Vojvodstvu, u kome se, vele, nalazi najbolje narečje. (...) (52)
Bogoslužbeni jezik katoličkih Ilira je obični narodni jeznk, no grčkih je glagoljički (glagolitisch), na koji je prevedeno Sv. pismo i na kom su štampane sve knjige potrebne za bogosluženje. Ovaj glagoljički jezik je kod svih slovenskih naroda koji pripadaju istočnoj crkvi ostao isti u govoru, pisanju i štampi, tako da se u Rusiji štampane knjige mogu upotrebljavati i u ilirskim crkvama. Između svetog i običnog jezika otprilike je onakva razlika kao između visokonemačkog i niskonemačkog. Izgleda da je taj sveti jezik bliži osnovnom sarmatskom jeziku i da nije toliko kao obični izmešan sa starim ilirskim, od kojeg se on još više razlikuje nego obični. (53)