#Komentar10
Ova starudija, polazeća od srpskog primitivizma osvajačkih tendencija, ne želi znati da Hrvati, kao i
Talijani, Nijemci ili antički Grci, imaju dijalekatsku razvedenost više nego neki drugi narodi- što im
daje i posebno književnojezično bogatstvo. Također, jezik koji se "priča" u kući nije književni jezik, a
hrvatski književni jezici, izrijekom nazivani hrvatskim i tronarječni po svojim osnovicama, u 19. su se
stoljeću stopili u općehrvatski standardni nacionalni jezik. To je jezik pisane povijesti od preko 5
stoljeća, dok srpski, koji se navodno "priča po kući" za Ruvarca, nema ništa svoje do konca 18. i
početka 19. stoljeća i bježi od izričito hrvatskih štokavskih i čakavskih djela kao vrag od tamjana.
#Citat11
----------------------------------------------------------------
Pročitajte pak n. pr. kom Hrvatu „kajkavcu" ili „čakavcu" ove reči: „Mita je sa svojom sudbinom
zadovoljan, samo mu je teško, da se ne može oprostiti s bratom", on ih ne će razumeti.
----------------------------------------------------------------
#Komentar12
Hoće, i držat će ih karikaturalnim.
#Citat12
----------------------------------------------------------------
Reklo se ne jednom, i danas se govori, i od srpske i od hrvatske strane, da su Srbi i Hrvati po jeziku
jedan narod. I mi to velimo, al samo za stare katolike iz Dalmacije i Bosne, koji su svoj jezik nazivali
slovinskim, i za one današnje katolike, kojima je jezik materinski srpski jezik, kao n. pr. Šokce u
Slavoniji, koje vi danas brojite u Hrvate. Ti jesu po jeziku s nama Srbima jedan narod, a današnji
„čakavci", a osobito „kajkavci" poslovenčeni Hrvati, koje mi držimo za prave Hrvate, nisu s nama
jedan narod po jeziku. Sa svim je drugi jezik njihov, a drugi naš srpski.
----------------------------------------------------------------
#Komentar12
Ruvarac je opet ispao komičan. Svi ti štokavci katolici, a i onodobna većina muslimana, nije htjela
imati ništa sa Srbima samo zato "što ih razumiju". Dok su najveći majstori toga navodnoga
"štokavskoga jezika", a koji je filološki fantom, upravo izvorni čakavci i kajkavci poput braće
Mažuranić, Augusta Šenoe, Ante Kovačića, pa i Slovaka Šuleka, dok su ostvaraji izvornih srpskih
govornika, ako ih se gleda u cjelini s hrvatskim piscima, jezično siromašni i monotoni, budući da ne
mogu graditi svoj jezični izraz na dijalekatski srodnim narječjima, niti na višetoljetnoj književnoj
baštini. Književni jezik bez povijesnih kulturnih korijena je po svojoj naravi manje izražajan i slojevit.
#Citat13
----------------------------------------------------------------
Kakav je bio 1852. današnji Vaš prorok Ante, taki ste i Vi danas „Obzoraši". Da biste dokazali, da su
Dalmatinci pisali hrvatskim jezikom, vi se kad nemogoste na same Dubrovčane pozvati, pozvaste na
Fra Lovru Ljubuškog Šišatovića, sina pl. turčina rođ. 1672. u Ljubuškom u Hercegovini.
A kako ste držali, da će Srbima biti nedovoljan dokaz, ako se samo pozovete na Hasana; to ste se
podjedno pozvali i na Slovenca Trubera koji 1560. u posveti svoga prevoda: „vindšikoga testamenta''
piše:
,,Da su ga njeki njemački učenjaci potakli, da nastavi prevađanje svetih knjiga, jer da ih je već i njeki
Stjepan Konzul, Istranin začeo prevađati iz vindiškoga jezika na „harvatski ", koji jezik razume
Dalmatinci, Bošnjaci, Servi, pa narodi sve do Carigrada."
Kada je Slovenac Truber, bio tako veliki znalac etnografije, da je Hrvate našao i u Srbiji i u Bugarskoj,
i jezikoslovac, da je držao, da „harvatski" razumu ne samo Bošnjaci, već i Srbi u Srbiji i svi ostali
narodi do Carigrada; onda se iz toga može videti, kako je pouzdan i jak dokaz za „harvatski jezik",
pozivanje na jednog Primuša Trubera!
----------------------------------------------------------------
#Komentar13
Ignoranciji nikad kraja- Lovro Šitović nije "Šišatović" i nema veze s fruškogorskim manastirima; to što
je bio pokršteni musliman koji izrijekom kaže da mu je jezik hrvatski, upravo je dokazom da je Vuk-
Miklošičeva "teorija" o Srbima "triju zakona" laž i promašaj; Primož Trubar je jasno rekao da je
hrvatski jezik nadređen jezik onomu što se u 16. stoljeću imenovalo i srpski i bosanski, budući da je i u
to doba hrvatski bio poznat i priznat, a što je općepoznato iz rasprava o jeziku u Stanislava Hosiusa i
Alfonsa Carilla, Vrančićevih i Kašićevih zaštitnika.
Tko je u 16. i 17. stoljeću uopće znao za srpski jezik i tko je na njemu išta pisao i stvarao? Znamo za
srpski crkvenoslavenski, no ništa osim prepisivačkih škola.
#Citat14
--------------------------------------------------------------------------
Navešćemo baš nešto iz Papalićeve kronike, za koju reče, da ju je napisao „hrvackim jezikom."
„I tako sveti muž Konstanc (Konstantin sv. Kiril) naredi popove i knjigu harvacku, i iztumači iz
garčkoga harvacku knjigu, i harvacka iztumači jevanđelija, i sve pištule crikvene, i tako staroga, kako
novoga zakona, i učini knjige s papinim dopu-šćenjem, i naredi misu, i utvardi zemlju i viru
Isukarstovu, i aaze prošćenje i obrati k Rimu put svoj, koji mu pod posluh sveti zapovedan biše, i
grednuće, navrati se kraljevstvo svetoga puka.
Fra Rafael Levaković, ovako je pisao „slovinski":
„Koj nauk, premda je kratak, ufam se, da će koristan biti ne samo za one, koji žude latinski jezik
naučiti, nego jošte za djecu iz Dalmacije, koja uče dijački jezik gramatikom za Latine pisanom, jere
djeca najprie nauče materin jezik, t. j. slovinski" (čujete li, kako nazva Levaković, jezik, kojim se u
Dalmaciji govorilo!)
Je li ovo „hrvatski" jezik? Ako jeste, onda kakav je ovo: ,Ja neču na vnogo prestimavati ono, kaj betegi,
doba i čas škoduju, ljepota prehađa, istina ostaje. Ja zevsema nikaj ne marim za maleke, pokeh dob ja
vjerujem vu Ježuša Kristuša?"
Klasici pak dubrovački ovako su pevali:
„Proz mostove, ki se dižu
„Zanesene u zahode,
„I u doline svak čas nižu
„Po strm' i usk1 putu shode."
„Zato, mladci vi ljuveni
„Dite milosti drage vaše
„Nemojte imati u necieni
„Te ljeposti mile naše.
„Sve stvorenje po naravi,
„Ča mu j' ljubko, tim se slavi,
„A Primorje Zadre tobom,
„Zač si slavan ti sam sobom,
„Od mudrosti brez dna riko,
„Zadre grade, naša diko."
Ne će biti s goreg, da pročitate „Obzoraši", u Vašeg Šime Ljubića „Ogledalu" I. str. 60. i 70. gde je
govorio „o najstarijim spisateljima dubrovačkim i kotorskim, rodom srpskim, ili barem odgojenim pod
uplivom srpskoga narječja, kako n. pr. Šiško Minčetić, Đorđe Dražić i dp."
Kad je ono 1852. u 76. br. „Narodnih novina", nekoliko hrvatskih književnika, pozvalo sve
jugoslovenske književnike, da se od narodnih narečja izabere jedno za književni jezik, i da bi
„najpravije i najbolje bilo, da južno narečje bude književno", tada je Jovan Stejić v. 44. br. „Srpskih
novina" za 1852. odgovorio im i zamerio, što su neiskreni hrvatski književnici, i što se stide –
snebivaju, te umesto da rekoše: „srpski jezik", oni rekoše, „o našoj književnosti", „o književnosti
istočno-zapadnoga vjerozakona", „o južnom narečju".
A za razlog, da treba, južno narečje" uzeti za književan jezik i za to, „što je sva stara dubrovačka
književnost u njemu pisana", odgovorio je Stejić ovo:
„Ako naše srpske narodne pesme ne mogu u ovome pritegnuti, dubrovačka književnost ne će moći ni
toliko. Dubrovačka književnost nije, pravo reći, narodna, nego mjestna, dubrovačka, jedva, ako više
hoćeš oblastna, za Dubrovnik i za njegovu okolinu stvarana; „jugoslovenstvo", kao što ga mi uzimamo,
svagda je bilo van njegova domašaja, neznani svjet. Ta mala tačka na jugu, ne će i ne može k sebi
privući i osvojiti cjelo našinstvo, osobito naše srpstvo, za koje ona, po književnosti, nigda nije imala
bitnosti." (Naš je narod u pesmama za Dubrovčane rekao: „Latini su stare varalice.")
Iz svega rečenoga, jasno se vidi, da je jezik „slovinski" i „harvatski", kojim su pisali u XVI. veku
Antun Dalmatin, Stipan Istrijanin, Truber, Matija Divković, Petar Kanizija i ostali, manje više srpski
jezik pomešan sa staroslovenskim, a nikako hrvatski.
----------------------------------------------------------------
#Komentar14
Ovu smo opsežnu besmislicu naveli kao doličan svršetak nebuloznomu tekstu. U tom gulašu u kog su
uvaljani Papalić, hrvatski protestantski pisci, Levaković, Dubrovčani, Divković, .. isijava bitno: Latini
su stare varalice! I sve Ruvarčeve vratolomije padaju u sunovrat već time što, tobože pokušavajući
prisvojiti ga, hrvatski štokavski književni jezik raznih stilizacija istinski mrzi jer mi je stran kao
izgrađeni povijesni književni jezik u kom nema ništa ni pravoslavnog ni srpskog. Taj izvorni krik
gnušanja jednog po duhu "govedarski" orijentiranoga "nacionalnoga radnika", kiptećeg mržnjom prema
stoljećima razvijanom hrvatskom jeziku (v. Pederin: Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik,
v.
https://hrcak.srce.hr/file/136112) - nije moguće ni glumiti ni patvoriti.
Tvoje će te riječi opravdati; tvoje će te riječi osuditi.
Dalje bi se dalo nabrajati niz Ruvarčevih nesuvislosti- no to nema smisla.
Vidjeti dalje:
https://archive.org/details/knjiga_202208
https://archive.org/.../hrvatski-je...://archive.org/.../leopold-auburger-hrvatski-
jezik-i...
https://archive.org/.../natasa-basic.../page/n1/mode/2up
https://archive.org/.../radoslav-katicic-hrvatski-jezik...
Vidjeti dalje:
https://www.ivopaic.com/.../2020/10/Viek_narodnosti.pdf
foto: Marco Alpozzi / LaPresse / Profimedia
