Osnovni uzroci terorizma Najčešće se odnose na političke, vjerske, gospodarske, nacionalne(rasne) napetosti, dok osveta kao uzrok također nije zanemariva (Gegić,Obradović, 2006). Globalizacija svjetskog kapitala, čija je jedina zadaća profit, kao takva potencira i povećava jaz između «bogatih i siromašnih» zemalja svijeta. Rezultat djelovanja gospodarstva kao uzroka nasilja jesu socijalne i ekonomske razlike, gdje plodno tlo nalazi organizirani kriminal šireći se do međunarodnih razina. Vjerske i kulturološke razlike, gdje militanti vođeni svojim idejama stvaraju reakcije koje za posljedicu imaju nasilje, isprepleću se sa nacionalnim interesima, a i sami smo svjedoci nacionalne, rasne i etničke podređenosti, nejednakosti, uzimajući u obzir bogati i siromašni dio svijeta. Osveta može biti dio bilo kojeg gorenavedenog uzroka, te služi kao jako dobar motivator za nasilje, antiterorizam bi ovu komponentu trebao jako ozbiljno razmatrati, al je vidljivo iz njihovih reakcija, potpuno suprotno djelovanje, koje kao rezultat ima još veću radikalizaciju. Bitno je napomeniti, da jedan uzrok ne isključuje drugi, a najčešće se više uzroka isprepliće.
Među
ciljevima najčešće možemo sresti one političke ili nepolitičke prirode, a među
političkim ciljevima najčešći su stjecanje vlasti, održavanje vlasti i utjecaj na vlast. I tu terorizam služi samo kao sredstvo za postizanje ciljeva, a primjena terorizma pri održavanju vlasti jest rjeđa, al također prisutna pojava (pogotovo u latinskoameričkim državama), iz razloga što svaka vlast ima svoje represivne elemente. Također nalazimo i mnogo primjera provođenja terorističkih aktivnosti kojima je cilj utjecati na vladajuće strukture svoje ili druge zemlje, bilo posredno ili neposredno. Specifičnost koja se ovdje pokazuje, se odnosi na to da se terorističkom akcijom ne želi steći ili promjeniti vlast, već se želi prisiliti na određene postupke i odluke koje nisu u skladu s idejama i politikom terorističkih organizacija. Kao primjer može poslužiti napad na željezniču stanicu u Madridu (11.ožujka 2004). Taj napad je natjerao španjolsku vladu da povuče svoje vojnike iz Iraka. U
nepolitičke ciljeve možemo ubrojiti vjerske (svakodnevna ubijanja šijita i sunita u Iraku), nacionalne (pokušaj stvaranja SAO Krajine u Hrvatskoj), te već spomenutu osvetu.
S obzirom na
izvorne pokretače terorističkih aktivnosti uobičajeno je razlikovati državni, nedržavni i individualni terorizam.
Državni terorizam se najčešće pojavljuje kao uporaba legalne ili ilegalne (južna amerika) sile prema vlastitom stanovništvu kako bi se (zastrašivanjem) utjecalo na doživljavanje, mišljenje i ponašanje pojedinih skupina ili cjelokupnog pučanstva. On se pojavljuje i u drugim oblicima, napadom na civile druge države (slučaj američke invazije na Irak koja se za razliku od Afganistana desila bez povelje UN-a; ruski napad na Čečeniju; brojni latinskoamerički diktatori koji su naprosto služili kao proamerički pijuni za ispunjavanje njihovih interesa na štetu svog naroda). U svim društvima postoji bliska veza između vlade i opozicije. Priroda vlade pomaže određivaju prirode opozicije, u takvim situacijama opozicija se nekada okreće nasilju. Pobuna se dešava kada opozicijski pokreti kombiniraju nasilje sa političkom strategijom (Shanty,Picquet,Lalla, 2003). Terorizam nije opcija koju koriste velike grupe, već strategija prihvaćena od strane malih grupa. Postoje
3 kategorije terorizma: revolucionarni, sub-revolucionarni i represivni (Shanty,Picquet,Lalla, 2003). Politički pokreti kojima nedostaje snage u svrgavanju vlasti, ili im je uskraćeno pravo mirnog protestiranja mogu u svoje djelovanje uključiti terorističke strategije. Dok revolucionarni koriste političke atentate kao signal za veću pobunu, teroristički atentati mogu biti neovisni o bilo kakvom strateškom revolucionarnom planu. Otpor može uzeti oblik kampanje zastrašivanja podržavatelja režima («izdajica»), oblik sabotaža, otmica, uništavanja objekata isl. Sistematska i prolongirana kampanja sa ciljem pobjede vanjskog neprijatelja (ili onoga tko podržava istog) se naziva partizansko ili gerilsko ratno djelovanje. Prema Trlek, Filjak
organizacijska struktura terorističkih skupina najčešće je nalik piramidi. Na vrhu piramide je vođa/vodstvo koji propisuju program, donose odluke, određuju ciljeve te općenito usmjeravaju aktivnosti svojih članova. Sljedi veći broj provoditelja napada koji su najčešće sposobni uvježbavati nove članove terorističke skupine. Aktivni pomagači su brojnija skupina onih koji sami sebe uglavnom i ne drže članovima skupine. Oni občno materijalno pomažu članove skupine na zadaći, a ponekad sudjeluju i u samim napadima al u nekavoj sporednoj ulozi (odvraćanje pozornosti isl.). Pasivni pomagači su na dnu hijerarhije, te su najbrojniji, a predstavljaju pojedince koji znaju za terorističke aktivnosti, nazočnost terorista, ali odlučuju njihove aktivnosti ignorirati.
Neke od metoda djelovanja terorističkih skupina (a u današnje vrijeme, barem službeno, najzastupljenije) jesu
terorističke ćelije. Osnovni princip djelovanja jest relativno jednostavan. Dijeleći veliku organizaciju u mnogo multipersonalnih grupa te dijeleći informacije unutar svake ćelije po potrebi veća organizacija ima šanse za preživljavanjem u slučaju da je bilo koji od njenih djelova kompromitiran. Sastoji se od planirajućih ili podržavajućih ćelija, spavača ili «podmorničke» ćelije te egzekucijskih ćelija. No u ovom radu neću dublje ulaziti u definiranje istog. Pojedinci razočarani u društveni sustav i nemoćni da promjene poredak i odnose u društvu, odlučuju se napasti ljude na ključnim pozicijama i vlasti koje drže odgovornim za nastalo stanje ili terorističkim napadom nastoje privući pozornost na određeni problem te takve akcije možemo definirati kao
individualni terorizam. Također tu je i
samoubilački terorizam koji može biti sastavni način djelovanja bilo kakve organizacijske strukture, a sam psihološki učinak koji eksplozija izaziva jest jako velik.
ZAKLJUČAK: Pisati o konstruktu, koji je prisutan praktički kroz cijelu povijest civilizacije, a još uvijek nije jasno definiran, nije jako zahvalna stvar. Nakon pomnog proučavanja tematike, došao sam do čvrstog zaključka da se pojmom terorizam potpuno barata u svrhu opravdavanja nečije legitimnosti, bez obzira o kojem se problemu radi. Događaji 11.rujna su svijet u potpunosti usmjerili ka borbi dobra i zla. Borbi koja više počinje ličiti na “lov na vještice” negoli na ikakvu organiziranu akciju. Pojam terorizam postaje glavni sinonim za sve one koji su “smetnja” nekome, činjenice, istina i pravda sve više padaju u drugi plan, dok moć, kontrola i nasilje pretvaraju i usmjeravaju naš svijet ka potpuno nesigurnoj budućnosti. Doba razmišljanja o svijetu kao mjestu gdje postoji ultimativno dobro i ultimativno zlo bi trebalo odavno biti iza nas. No ipak, interes bilo koje vlade jest opstanak, samo je pitanje metodologije kojom će postići svoje ciljeve, no činjenice nam govore da se sve više i više priklanja nasilju kao metodi pregovaranja. Iz toga je vidljivo slijedeće, a to jest činjenica da dokle se na posljedice terorističkih činova gleda na način da se rješavaju simptomi a ne traži pravi uzrok, te da se i ti simptomi rješavaju isključivo nasiljem, moje mišljenje jest da će trend terorizma kao sredstva u budućnosti drastično rasti. Razmatrajući motive I uzroke samoubilačkih akcija, znači situacija kada osoba svjesno uz sebe u smrt uvlači I mnogo drugih, nepoznatih ljudi (većinom civila), “strast” koja se krije iza gorenavedenog te očiti trend povećanja istog jest važan indikator toga da svi dosadašnji pokušaji rješavanja toga problema ili nisu pravi ili nisu dovoljni. Grupa koja ima nekakve političke ciljeve, koja biva zbog bilo kojeg razloga degradirana, koja ne postiže ono što misli da je “ispravno”, nakon nekog vremenskog perioda postaje frustrirana te se okreće drugim načinima djelovanja kako bi postigla svoje ciljeve. U današnje doba, izgleda, da sve više I više takvih skupina se odlučuje za nasilno rješavanje svojih “problema”. Uzrok tome možemo tražiti ili u činjenici da su dosadašnji teroristički činovi takvim organizacijama donijeli više “koristi nego gubitaka” ili u činjenici da antiterorističke metode djelovanja su rezultirale time da je na vidjelo izišla činjenica koje sam se na početku seminara dotakao a to je problem i motivi oko nemogućnosti definiranja konstrukta terorizma. Dokle god živimo u svijetu koji funkcionira po nejasnim principima pravde I pravednosti, po dvostrukim mjerilima I zakonu jačega, tada će oni slabiji, potlačeni, u svrhu preživljavanja kao osnovne tendencije ljudskog roda, imati svoj način odgovora jačemu. No ipak, tu treba biti jako oprezan, te uzeti u obzir da je moć manipulacije neograničena.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Terorizam