Zasto bas Don Kihot?
Zasto Menar bira Don Kihota i zasto Borhes bira Don Kihota?
Svi pisci koji pisu na spanskom spominju Servantesa i Don Kihota. Kod Borhesa postoji ambivalentan odnos prema Don Kihotu, nije uvek isti. Dva su osnovna pravca u razmisljanju o Servantesu:
1) jedno kroz odnos autora prema liku (Borhes neprekidno govori da je jedan od razloga sto je sklon engleskoj knjizevnoj tradiciji, je to sto manje razmislja o fikciji, vec vise o piscima, kad cita Dikensa uvek ga ima na umu kao pisca, isto mu omogucava Servantes)
2) kao moralna struktura- pitanje inkvizicije, ubijanja ljudi
Odnos prema Don Kihotu latino-americkoj tradiciji je razlicit tokom vremena. Don Kihot je temeljno delo za latino-americke pisce – Spanija nastupa kao osvajacka prema latino-americkom kontinentu, te je i nacionalni mit, postoji prisan odnos prema knjizevnom liku, nacionalna je ikona- Spanija na tlu latino Amerike namece kulturu, ali ipak on utemeljuje naciju, ali se sam mit preispituje, prica se cisti, pise se ponovo. Kako napisati novog pored postojeceg Don Kihota, a da ne bude esencijalisticki Don Kihot Spanije. Posle Drugog svetskog rata i Kubanske revolucije (1959.), nastaje vrsta pomirenja, sa Spanijom i Don Kihotom. Kastrovi revolucionari ulaze u stamparije i prvo stampaju Don Kihota u ogromnom broju primeraka koji se delio besplatno.
Ime koje se kod Borhesa pominje na vise mesta je Zilijen Benda (J. Benda), pominje se u "Menaru", u prevosu je pogresno prevedeno njegovo kljucno delo kao “Izdaja Kleka”, sto je besmislica, treba “Izdaja klerika” (Izdaja intelektualaca, napisano ’28 ). U tom delu on postavlja pitanje polozaja intelektualaca u 20. veku u vreme ratova- veliki broj intelektualaca se radikalno politicki opredeljuje, uz nacizam, npr. francuski intelektualci podrzavaju Boljsevicku revoluciju, Benda predskazuje fasizam. Modeli intelektualaca su Sokrat, Hrist koji su spremni da se zrtvuju za svoja uverenja, nisu podlozni spoljnim pritiscima, te intelektualci izdaju svoj poziv, pametni ljudi su se predali, postali populisti. Atributi koji se pripisuju Menaru, ukazuje na to da je ovaj tekst uticao znacajno na samu pricu. Menar nije podlozan ovoj vrsti izdaje, on je bezinteresno zaokupljen sto je iscezlo kod intelektualaca 20 veka. Osim dimenzije subverzivnosti prema autorstvu, kod Menara imamo i onu dimenziju radoznalosti bez interesovanja za rezultat. Kod Bende je ok aganzman u humanistickom, opstem smislu. Taj politicki momenat u prici, na prvo citanje se ne vidi, ali imena u pricama nisu slucajna, kao ni njihov redosled pojavljivanja, rasporedu, niti u njihovoj kombinaciji, jer u tome lezi tkanje same price. Zanimljivo je da je “Pjer Menar” napisan pred ’39, pred Drugi svetski rat, znaci, postoje intertekstualni podsticaji.
Borhes je bio sklon da precuti glavni intertekstualni podsticaj, a to je prica jednog francuskog esejiste”Luj Menar, misticni paganin”, delo Remi de Gurmona, koji je bio zainteresovan za budizam, reinkarnaciju, 1001 noc, tumacenje snova. Borhes duguje ovaj prici ne u smislu originalnosti, vec ponavlja tekst iz price Remija Gurmona, isto je prezime, zamenjeno ime, ovaj je otkaceni naucnik, pronalazac, a u slobodno vreme ispisuje nenapisana i nesacuvana dela, sustina je ista.
Borhes koristi imena stvarnih osoba, ali i stvarnih koje nemaju nekog velikog znacaja za stvarnost, te se mogu uzeti u prici kao fiktivna, dok su treci likovi skroz fiktivni.
Zaheban je Borhes, svaka recenica mora pazljivo da se cita i skoro da svaka ima svok komentar. U kratkom tekstu on daje toliko podataka, koja nas i vode do dubljeg znacenja. Odnos prema tradiciji je takodje je nesto sto ga opseda, za njega je ona kao lavirint (cesta metafora), a zasto i kako, o tome naredni put, preporucujem pricu "Besmrtnik", koja se moze dovesti u vezu sa "Menarom", iako se nalaze u razlicitim zbirkama. :wink:
Nastavice se...