Gde je nestalo 8000 srebrenickih muslimana?

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Evo jos jednog stranog izvora koji potvrdjuje lazi o Srebrenici,
............ovde cu kaciti uglavnom strane linkove kao dokaz da masakra nije ni bilo, i kao dokaz da to znaju previse ljudi u svetu, puno vise nego sto je nekima milo
...........nek se ne zanose balije, ustase i siptari, kao ni domaci izdajnici, da je njihova laz uspesno prosla u svetu
..........oni koji ne zele da znaju istinu, ovo ne trebaju ni citati, jer njihov svet je svet lazi, i nek ga ne narusavaju istinom

http://www.srebrenica-report.com/politics.htm
 
Ево шта кажу и сами муслимани:

BANJALUKA 02. 04. 2010
PRESS RS

Petsto „žrtava genocida" živo


Otkriće šefa Informaciono-dokumentacionog centra Mirsada Tokače da je najmanje 500 ljudi sa spiska ubijenih Srebreničana živo nameće potrebu za utvrđivanjem istine o srebreničkim žrtvama


rs-0202.jpg

UTVRDITI STVARNI BROJ UBIJENIH... Spomenik stradalim Srebreničanima u Potočarima

Vlast Srbije, koja je usvajanjem Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici tu tragediju izdvojila od svih ostalih na prostoru bivše Jugoslavije, konačno bi mogla da se pozabavi i dugogodišnjim manipulacijama sa brojem ubijenih srebreničkih Bošnjaka.

Istraživači ratnih zločina i zvaničnici RS tvrde da potreba za tim, ali i za mnogo realnijim pristupom u osudi zločina, nikada nije bila veća, pogotovo što su o zloupotrebi Srebrenice otvoreno progovorili i Bošnjaci.

rs-0201.jpg

ŠOKIRAO BOŠNJAKE... Mirsad Tokača, šef IDC-a

Mirsad Tokača, direktor sarajevskog Informaciono-dokumentacionog centra, ustvrdio je da je najmanje 500 ljudi sa spiska „ubijenih Srebreničana" živo i zdravo. Tokača je otkrio i da je u Memorijalnom centru u Potočarima sahranjeno oko 70 žrtava, koje su stradale u drugim delovima BiH.:rtfm::rtfm::whistling:

Ogorčenje u Srpskoj

Zvaničnici Srpske i nevladine organizacije u srpskom entitetu uvereni su da je Beograd pre upuštanja u ocenu događaja u Srebrenici morao da sagleda ove podatke, jer su na njih ukazivali i brojni srpski istraživači.

I istraživači ratnih zločina iz RS tvrde da je upravo to kumovalo ogromnom ogorčenju zbog usvajanja dokumenta, kojim su „ponižene sve srpske u proteklom ratu". Direktor republičkog Centra za istraživanje ratnih zločina Janko Velimirović kaže da se Narodna skupština Srbije očigledno nije rukovodila podacima koje su izneli Tokača i drugi pre njega, ali ni brojnim drugim činjenicama koje osporavaju „zvaničnu verziju" srebreničkih događaja. Naprotiv, ističe Velimirović, Skupština Srbije požurila je da usvoji Deklaraciju, zbog koje je Srpskoj napravljen veliki problem.

- Direktor IDC-a Mirsad Tokača je čovek koji prilično ozbiljno prilazi poslu kojim se bavi i stalno dolazi do podataka koje smo mi još ranije iznosili. Naravno, mnogo je interesantnije za medije u regionu kada te podatke i cifre iznosi Bošnjak. Očigledno je da Tokača zbog toga smeta mnogima u Federaciji, jer izbija brojne argumente bošnjačkim političarima koji su bazirani na nekim starim i iskrivljenim podacima. Nažalost, čini mi se da se i Skupština Srbije poslužila upravo tim iskrivljenim podacima kada se upustila u usvajanje Deklaracije - kaže Velimirović.

Nema opravdanja za Srbiju

Inače, bes na Srbiju zbog usvajanja Deklaracije u RS još se ne stišava, jer je većina uverena da je reč o potezu kojim je Beograd „prekodrinskoj braći još jednom zabio nož u leđa".

Zvaničnici Srpske uvereni su da taj čin ne može da se opravda ničim, a najmanje tvrdnjom da je i sama RS svojevremeno osudila i priznala zločin u Srebrenici. Time se aludira na izveštaj Komisije za Srebrenicu Vlade RS, koja je utvrdila da je u Srebrenici nestalo 7.779 osoba. Tim povodom javnosti se obratio i tadašnji predsednik RS Dragan Čavić, što je deo javnosti protumačio kao svojevrsno priznanje Srpske da je u Srebrenici ubijeno oko 8.000 Bošnjaka.

Čavić, međutim, tvrdi da te teorije nemaju dodirnih tačaka sa istinom.

- Gotovo je neverovatno da to moje obraćanje, i posle pet i po godina, pokušava da se predstavi tako da je RS time priznala zločin i sopstvenu odgovornost.
Ali, svi koji o tome govore treba da pročitaju moj govor i uvere se da nijednom nisam pomenuo bilo kakvo izvinjenje, a čak nisam izneo ni termin zločin! To moje obraćanje bilo je posledica izveštaja Komisije za Srebrenicu koja, uostalom, nigde nije navela broj ubijenih, već nestalih u Srebrenici, a sve to je bila samo prva faza. Kvalifikacija događaja u Srebrenici tada nije iznesena. Istraga je trebalo da bude nastavljena, ali taj vruć krompir niko nije hteo da prihvati. Da je taj posao daleko od svog kraja, svedoče i stalni novi podaci o manipulacijama s brojem srebreničkih žrtava - kaže Čavić.

On ističe da je „sasvim normalno" da se stalno iznose novi podaci o tome kako su neki ljudi sa srebreničkog spiska živi i zdravi i da su ti novi podaci u skladu i sa izveštajem komisije.

- Komisija je utvrdila broj ljudi koji se po raznim spiskovima vode kao nestali, ali nije utvrđivala koliko je osoba fizički nestalo. Može se očekivati da se za neke sa tih spiskova utvrdi da su živi i zdravi, u inostranstvu ili u nekim drugim mestima u BiH - ističe Čavić.

Dragan Čavić: Srbija zadovoljila SAD i EU

Dragan Čavić kaže da je Deklaracija koju je usvojila Narodna skupština Srbije očigledno zadovoljila Evropsku uniju i SAD, ali da vladajuća većina u Srbiji nije razmišljala o reakciji u RS.

- Sa ovom deklaracijom Srbija možda jeste stavila tačku na slučaj „Srebrenica", ali za nas u RS to je samo još jedna zapeta. Ta priča nije završena i iluziju o Srebrenici treba razbiti, ali za to će biti potrebno vreme. Slučaj Srebrenica treba razgraničiti na pravni i politički kontekst. Nažalost, kod nas i dalje dominira politički - navodi Čavić.

Ž. MARKOVIĆ

http://www.pressonline.rs/sr/vesti/republika_srpska/story/109990/Petsto+„žrtava+genocida"+živo.html
 
Srbi su nad Bošnjacima počinili GENOCID u cijeloj istočnoj Bosni

mar 28th, 2010

Nihada Hodzić

Od aprila do jula 1992, srpske snage su opljačkale i zapalile na stotine bošnjačkih sela i zaseoka oko Srebrenice i susjednih općina Bratunac, Vlasenica, Rogatica i Višegrad. Prema prvostepenoj presudi Haškog tribunala Naseru Oriću,

“Između aprila 1992. i marta 1993, grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih muslimana bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U većini slučajeva, ušli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pružali značajniji otpor, i uništili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih muslimana takođe su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih.”

Jedan od takvih sela bila je Zaklopača, nekada malo mjesto u općini Vlasenica u blizini granice sa Srebrenicom. Dana 16. maja 1992 godine, srpske snage su prišle selu i od bošnjačkog stanovništva zahtijevale da predaju svoje oružje. Osim nekoliko lovačkih pušaka, bošnjačko stanovništvo nije imalo nikakvog borbenog oružja da se brani. Kada su Srbi saznali da su Bošnjaci efektivno nenaoružani, blokirali su sve seoske izlaze i poklali najmanje 63 bošnjačkih muškaraca, žena i djece.

Daniel Toljaga: Nihada, hvala Vam što ste pristali sudjelovati u ovom intervju-u. Ja sam zaista počašćen da imam mogućnost razgovarati sa Vama. Kada razmišljate o Zaklopači, da li loše uspomene zasjene dobre?

Nihada HODŽIĆ: Prije svega, želim iskreno da Vam se zahvalim što ste mi podarili priliku za razmjenim svoja iskustva i šire znanje o događajima 16 maja 1992 godine koji su zadesili Zaklopaču i veliki dio istočne Bosne dok je srpska agresija progresovala u dubinu Bosne i Hercegovine. Umjesto da budem među zaboravljenim statistikama onih koji nikada neće moći tražiti pravdu za ono što im je
učinjeno, ali i za nas koji smo bili dovoljno sretni da preživimo, ja se osjećam izuzetno sretnom što se nalazim u poziciji da Vam ispričam o tome što se tačno dogodilo na taj strašni dan. Osjećam se sretnom da sam preživjela, međutim, osjećam da je veliki dio života kojeg smo ja i moja familija poznavali umro zajedno sa našim voljenim koji su tog dana bili pobijeni. Tako da je odgovor na Vaše pitanje “DA”. Vjerujem da loši događaji neizbježno zasjenjavaju dobre uspomene sve dok zaslužena pravda ne bude zadovoljena. Iako smo preživjeli pokolj, mi živimo sa nasljeđem i boli ovog strašnog događaja čija uspomena će nas proganjati dok smo živi. Željeli bismo da se sjećamo naše rodbine u više ’sretnijim’ okolnostima, ali kad god se sjetimo kako su njihovi životi nepravedno i brutalno prekinuti, to nas vraća u ovu tužnu stvarnost sa kojom se moramo nositi upravo zbog toga što počinitelji ovih gnusnih ubistava još uvijek nisu dovedeni odgovarajućoj pravdi.

Ponavljanje zločina

Daniel Toljaga: Zaklopača je isto tako bila mjesto zločina u jesen 1941, kada su srpski četnici pod zapovjedništvom fašističkog kolaboratora Jezdimira Dangića zabarikadirali 81 bošnjačkih muškaraca, žena i djece u lokalni mekteb, a potom ih žive zapalili. Jeste li ikada pomislili da bi Srbi mogli ponoviti Zaklopački masakr 1992 godine – nekih tri godine prije Srebreničkog genocida i 50 godina nakon Drugog svjetskog rata?

Nihada HODŽIĆ: Općenito, ljudi su bili uvjereni da nam se nikada ništa loše neće desiti. Kad smo čuli pucnje automatskog oružja u daljini, bilo nam je rečeno da je to samo rutinski ‘trening’ oružanih snaga. Moj djedo ipak nije bio tako lakovjeran. Znao je da situacija izgleda vrlo blijeda i da nam se zasigurno nešto strašno spremalo. Vidite, moj djedo Ibro Hodžić je preživio pokolj u Zaklopači u Drugom svjetskom ratu. Preživio je strijeljanje od strane svog srpskog komšije kada su na desetine drugih muslimana iz sela bili pobijeni u streljačkom redu – uključujući i mog pradjedu koji je bio ubijen od strane drugog srpskog komšije. Mome djedi je te 1941 godine bilo samo petnaest godina starosti, i moglo bi se reći da mu je brzo mišljenje spasilo život. Dok je pijani Četnik učitavao novi metak na starom modelu puške, moj djedo je pao na zemlju momenat prije nego što je Četnik povukao okidač. On je neko vrijeme ležao nepomičan, jer je grupa Srba došla i mecima bušila glave onima koji su jecanjem pokazivali znakove života. Moj petnaest godina star djedo je taj pokolj preživio 1940tih, da bi u ponovljenom zločinu bio ubijen od strane istih ljudi 1992 godine, i to na pragu svoje kuće zajedno sa ostatkom svojih pet sinova i jednog unuka koji je u to vrijeme imao tek šesnaest godina.

Niko nije mogao razumjeti slutnje moga djede da bi se opet nešto loše moglo desiti, jer smo imali dobro pouzdanog srpskog komšiju po imenu Milenko Đurić (Gorčin) koji je konstantno ulijevao sigurnost u nas govoreći da nam “ni dlaka sa tijela neće faliti.” Nažalost, vjerovali smo našim srpskim komšijama; vjerovali smo njihove podmukle laži koje su nas držale zaglavljene u selu. Prije masakra smo pokušali pobjeći u sigurno utočište u Živinice, međutim bili smo zaustavljeni od Srba i poslati nazad sa istim tipom razmišljanja koje nam je ponudio naš srpski komšija. Postoji mnogo razloga da je on bio izravno ili neizravno uključen u cijelu spletku incidenta u Zaklopači. Gorčin je igrao ulogu posrednika koji je manipulirao našim strahovima i našim povjerenjem u njega kao dugoročnog komšiju, kojeg su neki čak smatrali i velikim ‘prijateljem’, sve kako bi napravio pozornicu za što efektivniju planiranu “vojnu” operaciju od strane Srba. Mi smo svakako očitavali mijenjanje atmosfere i produbljivanje tjeskobe koja je rasla u našoj zajednici – ali nikada nismo mogli pomisliti da ćemo biti izdati na takav jedan okrutan način.

Bijeli džip sa ćiriličnim sloganom “POKOLJ”

Daniel Toljaga: Koji su bili prvi nagovještaji da će se masakr dogoditi?

Nihada HODŽIĆ: Jednu hevtu prije masakra, obadvojica mojih amidža i moj otac su bili uhapšeni i dovedeni na ispitivanje u policijsku stanicu u Milićima. U to vrijeme moj otac je radio u Boksit Transportu u Milićima, te je jednog dana od strane rezervne policije, na putu sa posla ka kući, bio odveden zajedno sa mojim ujacima u policijsku stanicu Milići. Prvo su im tražili osobne iskaznice, kako bi provjerili da su oni muslimani. Svima koji su imali muslimanska imena, bilo je rečeno da stanu u liniju i prate policiju do stanice. Kada su konačno dosegli svoja odredišta, bili su sahatima ispitivani beznačajna pitanja. Osobna pitanja poput porijekla familije pa sve do pitanja na koje niko nije mogao dati odgovor. Na primjer, uperili bi pušku i pitali čija je – međutim, niko ne bi znao – tako kada bi moj otac odgovorio “Ne znam,” ispitivač bi mu rekao “eh, znati ćeš” i onda bi ga nasilno gurnuo. Moj otac i stotine drugih muslimanskih muškaraca su bili ugurani u malu sobu gdje su gledali jezivo nasilje nad nenaoružanim civilima. Tukli su ih do neprepoznatljivosti, tako da su neki čak i nuždu vršili u gaćama, to je sve bio stravičan i zastrašujući prizor.

Ubrzo nakon svega ovoga, iako se mom ocu činilo da je trajalo mnogo više vremena, naš susjed Gorčin kojeg sam ranije spomenula, došao je na ’spašavanje’. Gorčin je bio odgovoran za puštanje mog oca iz policijske stanice tog istog dana. No, moj otac je nakon svega što je doživio počeo naslućivati da nam se nešto mnogo gore sprema nego što smo mogli zamisliti. Gorčin nas je opet uvjeravao da nam se ništa neće desiti i da moj otac moze nastaviti ići na posao, međutim nakon ovog incidenta, moj otac je prestao više da ide na posao. Naravno, drugi ljudi nisu bili te sreće, te su zadržani u pritvoru, i ne znamo šta im se kasnije desilo.

Postojali su, međutim, i drugi manji pokazatelji da nam se sprema pokolj. Otprilike isti broj dana prije masakra, Srbi su nezaustavno krstarili našim selom u potrazi za oružjem, te su zahtijevali da svi oni koji imaju bilo koju vrstu oružja – čak i “lovačke puške” – da ga predaju. Drugim riječima, oni su razoružavali naše selo danima prije masakra, kako bi osigurali da mi nemamo nikakvih sredstava da se branimo, mada niko u selu nije ni imao borbenog naoružanja.

Isto tako, pred sam početak masakra moja majka (Najla Hodžić) se nalazila u svojoj bašti kraj naše kuće, te je zapazila kada su policijski džipovi i auta najednom počeli preplavljati naše malo mjesto. Bilo je podne, tog veoma lijepog i sunčanog dana, 16-tog maja 1992. Nekoliko auta (ona se ne može sjetiti tačan broj, jer su vozila konstantno bila u pokretu), ispred njih policijsko auto, a iza policijskog auta je bio bijeli džip sa sloganom “POKOLJ” napisanim ćirilicom preko vozila. Naša kuća je bila smještena neposredno uz glavnu cestu, tako da je moja majka imala jasan pogled na sve što se dešavalo u momentu kada su se oni počeli kotrljati u naše selo, dolazeći sa glavne ceste iz mjesta Milići. Ona se sjeća da su vozila bila prenapunjena četnicima, sa dugim bradama, neki sa najlonskim čarapama pokrivenih glava, i obješenih mitraljeza tipa “Kalašnjikov” koji su visili preko njihovih grudi. Gledajući sta nam se sprema, moja majka je na brzaka dala znak najstarijem amidži Bećiru Hodžiću, koji joj je pomagao u bašti, da bježi. Njegove posljednje riječi mojoj majci su bile “ne sikiraj se sestro, sve će biti u redu, ne boj se.” Nakon što su ga Četnici ugledali, odveli su ga u nepoznato i više ga nikada živog nismo vidjeli.

Intervju vršio: Daniel Toljaga

Izvor: Bosnjaci.net

Nastavak
http://sandzakpress.net/srbi-su-nad-bosnjacima-pocinili-genocid-u-cijeloj-istocnoj-bosni
 
" 18. jula 1995, znaci nedelju dana posle masakra u Srebrenici, New York Times je objavio " da su se izmedju 3-4000 bosansko-muslimanskih vojnika, a koji su od predstavnika UN registrovani kao nestali, posle pada Srebrenice, nekim sumskim putevima uspeli probiti kroz neprijateljsku teritoriju i dokopati bosansko-muslimanske teritorije".
I londonski " Times" je potvrdio ovaj dogadjaj 2. avgusta 1995. recima: Moze se sa sigurnoscu reci da su hiljade muslimanskih vojnika koji su prijavljeni kao nestali, i za koje se smatralo da su moguce zrtve srpske masovne egzekucije u Srebrenici, nalaze severno-istocno od Tuzle na sigurnom.
Crveni Krst je po prvi put po podacima iz bosanskih izvora ,u Genfu objavio da je se oko 2000 muslimanskih vojnika izvuklo iz Srebrenice u jedno podrucje severno od Tuzle, bez da informisu svoju porodicu i familiju o svom spasavanju i proboju


http://www.arbeiterfotografie.de/srebrenica/index-srebrenica-0001.html


Prevod je iz teme sa naslovom
" Ohne Beweis ein gesichertes Faktum?"...............bez dokaza jedan sigurni fakt?
inace i sve ostale teme su o Srebrenici, a autori su desetak stranih novinara i istoricara
........ima jos.........

Битно је да смо ми донели резолуцији у скупштини. :dash:
 
Dobili ste neke cisterne za Albance. Pa ste se i tu batrgali. Zašto bi sad iko i pokušavao da vam daje dokaze kad ste toloko zadrigli u bes da vas ni Šešalj ne može više opasuljiti?

zaista ne znam zastovoditi raspravu oko nekih dogadjaja. ako ne priznaju ni albance po batajnickim jamama kao zrtve srpski zlocina, kako ce bilo sta drugo priznati. misljenje koje im je neku usadio je tako duboku i ima tako ajke korenje da je svaki pokusaj osudjen na neuspeh
 
Evo jos jednog stranog izvora koji potvrdjuje lazi o Srebrenici,
............ovde cu kaciti uglavnom strane linkove kao dokaz da masakra nije ni bilo, i kao dokaz da to znaju previse ljudi u svetu, puno vise nego sto je nekima milo
...........nek se ne zanose balije, ustase i siptari, kao ni domaci izdajnici, da je njihova laz uspesno prosla u svetu
..........oni koji ne zele da znaju istinu, ovo ne trebaju ni citati, jer njihov svet je svet lazi, i nek ga ne narusavaju istinom

http://www.srebrenica-report.com/politics.htm

prvo pre nego das bilo koji link, pogledaj ko je napisao taj tekst. verodostojnosti radi. npr ovde je tekst je od Edward S. Herman koji je napisao knjigu Manufacturing Consent u saradnji sa... pogodi kime??? Noam Chomsky, i sta ti ocekujes od takve osobe?? da kaze istinu:hahaha::hahaha:verodostojnija je knjiga seselja :hahaha::hahaha:
 
prvo pre nego das bilo koji link, pogledaj ko je napisao taj tekst. verodostojnosti radi. npr ovde je tekst je od Edward S. Herman koji je napisao knjigu Manufacturing Consent u saradnji sa... pogodi kime??? Noam Chomsky, i sta ti ocekujes od takve osobe?? da kaze istinu:hahaha::hahaha:verodostojnija je knjiga seselja :hahaha::hahaha:

znas li sta je po naciji ova osoba??? ako budes saznala, upitaj se zasto nije izdao knjigu u svojoj zemlji
Na tvoju zalost moras se pomiriti sa cinjenicom da je samo tebi poznato sta si hteo reci:(
 
Muslimani su izvršili genocid nad Srbima u celoj istočnoj Bosni.
Dugačkim tekstom samo spamuješ temu.
Tekst je delo nekog fašiste.
Zaboravljaš na zločine koje su počinili muslimani nad Srbima, i koliko je hiljada Srba ubijeno, zaklano samo zbog toga što su Srbi.


Kada govoris o hiljadama ubijenih Srba u Istocnoj Bosni,je li imas kakve informacije o broju ubijenih i koliko hiljada?
 
prvo pre nego das bilo koji link, pogledaj ko je napisao taj tekst. verodostojnosti radi. npr ovde je tekst je od Edward S. Herman koji je napisao knjigu Manufacturing Consent u saradnji sa... pogodi kime??? Noam Chomsky, i sta ti ocekujes od takve osobe?? da kaze istinu:hahaha::hahaha:verodostojnija je knjiga seselja :hahaha::hahaha:

Evo ti knjiga prvog izvestaja o Srebrenici

srebrenica.gif


Ma sigurno i Francuzi lasu:per:
 
Evo i original dokumenta UN-a iz 1993 koji govori o hiljadama poubijanih Srba u okolini Srebrenice

http://www.srebrenica-report.com/docs/UN-1993-1.pdf


Taj izvjestaj koji ti spominjes je napravljen u Beogradu sto ga cini vrlo diskutabilnim.

Pogledaj izvjestaj Ministarstva rada i boracko-invalidske zastite Republike Srpske pa vidi je li se poklapaju sve te vase "tvrdnje" o hiljadama ubijenih srpskih civila u Istocnoj Bosni.


http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-14-09-2007/secanje-na-odbranu-zapadne-krajine
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top