ekvilibrijum

koja je to vremenska Tačka ili Dogadajna ravan
u kojoj, ne okrećući se ni napred - u ispunjavanje obećanja, ni u data obećanja - nazad
možete da se ispovraćate drugoj osobi na dušu i da znate da vam neće uzeti za zlo
jer se davno izbrisala granica gde je ona bila, a počeli vi
(tako da ste sada, manje - više, jedno Biće)

kako izgleda trenutak kada kažete to je to, i tako će biti zauvek ..
kako tada izgleda odnos te dve osobe?

jasno je da nije zaljubljenički kao na početku
kada smo jedno drugom bili strašna nepoznanica i očite mane pretvarali u egzotične vrline,
niti polu - opušten, polu - ispitivački kao negde na sredini,
ali ni mučan, niti zasićenički, kao na svakom Kraju, jer kraj nije ni na vidiku ..
ali kad se svede crta .. šta ostaje? ko su te dve osobe? jednostavno, kako izgledaju dve TE osobe?

mir sa samim sobom, mir od same pomisli da ta osoba postoji, sloboda da uradimo šta god i da znamo da je nikad nećemo izgubiti, sloboda da se ne trudimo i i ne dokazujemo svoju ljubav više, jer je to tako i ne može da bude drugačije .. ?

Mislim da si se malo vise istripovala i da se palis na neke istocnjacke izmisljotine u zapadnoj filozofiji. Batali filozofiju i nadji pravog decka, koji ce te odvesti na Sejsele, pa ces tamo naci mir. Veruj mi!
 
koja je to vremenska Tačka ili Dogadajna ravan
u kojoj, ne okrećući se ni napred - u ispunjavanje obećanja, ni u data obećanja - nazad
možete da se ispovraćate drugoj osobi na dušu i da znate da vam neće uzeti za zlo
jer se davno izbrisala granica gde je ona bila, a počeli vi
(tako da ste sada, manje - više, jedno Biće)

kako izgleda trenutak kada kažete to je to, i tako će biti zauvek ..
kako tada izgleda odnos te dve osobe?

jasno je da nije zaljubljenički kao na početku
kada smo jedno drugom bili strašna nepoznanica i očite mane pretvarali u egzotične vrline,
niti polu - opušten, polu - ispitivački kao negde na sredini,
ali ni mučan, niti zasićenički, kao na svakom Kraju, jer kraj nije ni na vidiku ..
ali kad se svede crta .. šta ostaje? ko su te dve osobe? jednostavno, kako izgledaju dve TE osobe?

mir sa samim sobom, mir od same pomisli da ta osoba postoji, sloboda da uradimo šta god i da znamo da je nikad nećemo izgubiti, sloboda da se ne trudimo i i ne dokazujemo svoju ljubav više, jer je to tako i ne može da bude drugačije .. ?

nezgodna su ta izjednacavanja, poravnanja
u vremenu mira spremaj se za rat

i taj ekvilibrijum ae whatever zvuci kao letargicna ravnodusnost vishe kao pat nego kao pakt ili mat
 
... jasno je da nije zaljubljenički kao na početku
kada smo jedno drugom bili strašna nepoznanica i očite mane pretvarali u egzotične vrline,
niti polu - opušten, polu - ispitivački kao negde na sredini,
ali ni mučan, niti zasićenički, kao na svakom kraju, jer kraj nije ni na vidiku...
... mir sa samim sobom, mir od same pomisli da ta osoba postoji, sloboda da uradimo šta god i da znamo da je nikad nećemo izgubiti, sloboda da se ne trudimo i i ne dokazujemo svoju ljubav više, jer je to tako i ne može da bude drugačije .. ?

... onog momenta kad postanes siguran da nekog ne mozes izgubiti, tog momenta si ga vec izgubio.

ukoliko su granice izmedju vas izbrisane... zasto bi trazila drugu dusu? Zasto bi ti iko trebao?...

Daleko od toga Dacho. Naci nekog ko ti je toliko blizak, da ga osecas. To je to. Ali zasto bi se poistovetili? Zasto bi izgubili identitet?
Slobodni da uradimo bilo sta i da je nikad necemo izgubiti? Ne. Nikad nije sve - jedno. Nikad....
S nekim valjda treba i ostariti T. Do kada se treba dokazivati u ljubavi i osvajati voljenu osobu, do kada strahovati da li ćemo je zadržati kraj sebe ili ne? Valjda se nekad pronađe i uspostavi i ta ravnoteža, taj mir koji je cura opisala kao neki ideal. Kakav je to zajednički život kad stalno postoji rizik od gubitka partnera zato što bi on/ona takvu "bezgraničnu" bliskost poistovetili sa gubitkom vlastitog identiteta?
Kaže mi Bogart pre par dana da bi muškarci poriknjavali ako bi non stop, iz časa u čas, morali nanovo da muvaju već smuvane žene. Duhovito, ali nije nam bilo smešno. Ako postignemo neki visoki nivo razumevanja i bliskosti ne očekujemo stalno preispitivanje tog zajedničkog odnosa, ybg ne bi bili u vezi ako se plašimo jedno drugog, ako mislimo da ćemo "nestati" kad se upustimo u ljubavni odnos.
 
Veze pucaju iz različitih razloga.
Kad tad ljudi požele da u vezi osete sigurnost, između ostalog, da osete da su prihvaćeni i da će imati podršku čak i kada nešto zajebu, a ti zajebi se dešavaju, jer niko nije savršen. Znam da to zvuči dosadno i učmalo, ali nismo uvek u životu orni za taj cirkus.
 
Nema smisla da odvalim "relativno apsolutna", ali moram. :) Takva relativno apsolutna sigurnost ne pada s neba, nego se gradi, to ti je onaj izraz koji ti mala ne voliš, ono "boriti se za ljubav". :) Što reče Bogart - pojesti zajedno vagon govana. Primećuje se da sigurnost u vezama lakše uspevaju da izgrade ljudi koji ne spadaju u intelektualce, ja bih takve nazvao manje zahtevnim ljudima, verovatno zato i mogu da se pronađu u zajedništvu po svaku cenu.
 
S nekim valjda treba i ostariti T. Do kada se treba dokazivati u ljubavi i osvajati voljenu osobu, do kada strahovati da li ćemo je zadržati kraj sebe ili ne? Valjda se nekad pronađe i uspostavi i ta ravnoteža, taj mir koji je cura opisala kao neki ideal. Kakav je to zajednički život kad stalno postoji rizik od gubitka partnera zato što bi on/ona takvu "bezgraničnu" bliskost poistovetili sa gubitkom vlastitog identiteta?
Kaže mi Bogart pre par dana da bi muškarci poriknjavali ako bi non stop, iz časa u čas, morali nanovo da muvaju već smuvane žene. Duhovito, ali nije nam bilo smešno. Ako postignemo neki visoki nivo razumevanja i bliskosti ne očekujemo stalno preispitivanje tog zajedničkog odnosa, ybg ne bi bili u vezi ako se plašimo jedno drugog, ako mislimo da ćemo "nestati" kad se upustimo u ljubavni odnos.

o tome sam ja pričala
ali ovde su izgleda Sejšeli jača filozofija od svega ostalog ..
problem intelektualaca je što previše razmišljaju i previše traže ..
jer mozak može da otruje srce, koliko i ono njega, tako da
ja pitam kako izgleda to kada i Mozak i Srce kažu da je to to
i kada više nema grebanja po površini da bi se preispitali
i stalnog dokazivanja toj osobi da je volimo ...
apsolutni mir i nepostojanje bojazni da išta možemo pokvariti ..?

®:
Prezrelo. Preumno. Preistraživački.

Predahni ;)

nemam ja ništa od potiskivanja ovoga
naći će način da me muči
pitanje je kako ću da se nosim sa tim ..

e ja nikad nisam spremna
al znam da ima Učitelja kojima je stalo do nas : )
lako je reći da smo stigli negde
ekvilibrijum je i harmonija/balans
i škola i knjižara akviziterskih knjiga

tako da ja nisam sigurna sta je ovo
al verujem u onog koji Vodi :heart:
VT

m to o cemu ona prica je samo cista ljudska vecita potreba za sigurnoscu nista vise..jos ako je sigurnost dugovecna di ces vece srece
zele sigurnost ali nijedna nije apsolutna
jeste
što ne znači da ta apsolutna sigurnost ne postoji..
ja ne pričam o procenjivanju situacije pre nego što nekoga upoznaš do koske
već nakon što prodješ sve i svašta sa tom osobom
i pretumbaš svakakve sadržaje..
neki smatraju da je to Kraj i nateraju sebe da tako bude
a ustvari je to onaj Mir o kome ja pričam..
 
Poslednja izmena:
e ovako....mir sam stekla kada sam shvatila koliko sam ja u sustini svoja....i koliko je meni potreban tok i promena i koliko je to malo stvari u zivotu za koje zelim da mi budu konstanta....nekad sam se zaludjivala da cu to moci i sa muskarcem da imam tu apsolutnu sigurnost, vernost, da mu dozvolim da mi kopa po dusi i da zbog toga budem sretna....i probala sam jednom...i svakodnevica nas je unistila....nema toga vise, ne zelim...za mene je jedini ispravan put da mislim za sebe da sam serijalni monogamista....the end.....
 
e da
nisam ja govorila o gubljenju identiteta
(na čemu je onaj TTTT insistirao, možda je to bila neka tačka pokopavanja mene, al znam tačno šta sam želela da kažem)
već o apsolutnoj sigurnosti da nijedna vaša mana (ni vrlina) nikada neće zasmetati toj osobi
i da ne postoje pogrešni i pravi izbor, jer svaki izbor je Taj, svaki trenutak je Taj, svaki poljubac je Taj..
ili ako ćemo već onaj kliše, da možete pored nje da budete apsolutno svoji, možda čak i više
nego kad ste bili sami sa sobom..

jer čovek kad je sam sa sobom, više je ono što želi da bude
a kad je sa nekim, postaje ono što jeste
neki će reći obrnuto, ali, svi mi, kada samo sami, imamo projekcije sebe kakvi želimo da budemo
i svesno ili nesvesno radimo na tome
ali tek kada se nadjemo pored nekoga, vidi se ko smo
i oba stanja su sklona modifikaciji ...
princip Ogledala ...
stvorili smo ogledala da bismo VIDELI sami sebe
iako smo sabi sebe već IMALI pre toga...
 
ne govorim ja o gubljenju identiteta....osecaj apsolutne srece koju covek moze da oseti, kao i mir koji se pojavi kao posledica takve bliskoti je vrh...tu nema sumnje...samo, cinjenica da je i to konacna stavka, da banalnosti mogu da razore i tako nesto, je bljutava i odvratna....toliko se uneses, toliko dozvolis da budes ogoljen i to sve nestane....nestane zbog gluposti....
 
ne govorim ja o gubljenju identiteta....osecaj apsolutne srece koju covek moze da oseti, kao i mir koji se pojavi kao posledica takve bliskoti je vrh...tu nema sumnje...samo, cinjenica da je i to konacna stavka, da banalnosti mogu da razore i tako nesto, je bljutava i odvratna....toliko se uneses, toliko dozvolis da budes ogoljen i to sve nestane....nestane zbog gluposti....

baš to.
za to je potrebna nevidjena opreznost, pronicljivost, inteligencija
ma svakkave veštine upregnute da rade zajedno ..
zato to nekad toliko uništi čoveka ..
tako da mi nekako gradjenje tog odnosa
mora pratiti ne satrevanje, nego sticanje Mudrosti nas samih..
 
Poslednja izmena:
baš to.
za to je potrebna nevidjena opreznost, pronicljivost, inteligencija
ma svakkave veštine upregnute da rade zajedno ..
zato to nekad toliko uništi čoveka ..

ova tema me potseca na knjigu Most preko vecnosti od Ricarda Baha.....

Ako ste ikad osjecali da ste sami u svijetu stranaca, da vam nedostaje netko koga nikada niste sreli, poruku svoje ljubavi naci cete u Mostu preko vjecnosti... mi smo most preko vjecnosti koji se nadvija iznad mora i upusta u pustolovine zbog uzitaka, zivimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, izazivamo nevjerojatne dogadjaje, ispitujemo sebe opet i opet ucimo voljeti i volimo i volimo...
 
Kad me coki na wc sholji

pa dobro, može biti jedna od manifestacija
jer kad je celina savršena, sitnice to samo potvrdjuju ...

ova tema me potseca na knjigu Most preko vecnosti od Ricarda Baha.....

Ako ste ikad osjecali da ste sami u svijetu stranaca, da vam nedostaje netko koga nikada niste sreli, poruku svoje ljubavi naci cete u Mostu preko vjecnosti... mi smo most preko vjecnosti koji se nadvija iznad mora i upusta u pustolovine zbog uzitaka, zivimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, izazivamo nevjerojatne dogadjaje, ispitujemo sebe opet i opet ucimo voljeti i volimo i volimo...
.
:heart:
 
koja je to vremenska Tačka ili Dogadajna ravan
u kojoj, ne okrećući se ni napred - u ispunjavanje obećanja, ni u data obećanja - nazad
možete da se ispovraćate drugoj osobi na dušu i da znate da vam neće uzeti za zlo
jer se davno izbrisala granica gde je ona bila, a počeli vi
(tako da ste sada, manje - više, jedno Biće)

kako izgleda trenutak kada kažete to je to, i tako će biti zauvek ..
kako tada izgleda odnos te dve osobe?

jasno je da nije zaljubljenički kao na početku
kada smo jedno drugom bili strašna nepoznanica i očite mane pretvarali u egzotične vrline,
niti polu - opušten, polu - ispitivački kao negde na sredini,
ali ni mučan, niti zasićenički, kao na svakom Kraju, jer kraj nije ni na vidiku ..
ali kad se svede crta .. šta ostaje? ko su te dve osobe? jednostavno, kako izgledaju dve TE osobe?

mir sa samim sobom, mir od same pomisli da ta osoba postoji, sloboda da uradimo šta god i da znamo da je nikad nećemo izgubiti, sloboda da se ne trudimo i i ne dokazujemo svoju ljubav više, jer je to tako i ne može da bude drugačije .. ?

mislim da ovako definisana veza ne postoji u realnom svetu
jasno, postoji trenutak kada znam da mogu pred njega odmah nakon izivljavanja svoje kozmeticarke, da mogu da oslonim glavu na njegovu ruku dok povracam, mrtva bolesna, da mogu da izujem cipelu i da mi proviri krompiric kroz pocepanu carapu, a da znam da ce on i dalje da me voli
i taj trenutak nastupa obicno posle faze zaljubljivanja, posle obostranog "volim te" izrecenog i kad se misli najjace i kad se kaze prosto iz neke male navike i uzivanja u toj navici, posle bar jedne teske stvrai koju ste pregurali zajedno, posle onog slucaja da kad ti se nesto desi ti prvo pomislis kako to hoces da ispricas/podelis sa njim, a ne sa najboljom drugaricom, posle slucajeva gde najteze stvari preguras sa njim, a ne sa svojom porodicom po krvi, a da ne govorim o trenutku kad shvatite da zelite dete jedno sa drugim, i kada ga konacno ugledate....tu nekako bledi granica gde prestajem ja, a pocinje on...
ali, da znam da postoji "sloboda da uradimo šta god i da znamo da je nikad nećemo izgubiti, sloboda da se ne trudimo i i ne dokazujemo svoju ljubav više, jer je to tako i ne može da bude drugačije .."...e, to vec ne postoji i ne treba da postoji, jer ako sebi das tu vrstu slobode da prestanes da se "trudis" oko necije ljubavi, onda si sebi dala slobodu i da prestanes i da prestane da te voli
ovo, naravno sve hipoteticki, ne obracam se postavljacu teme direktno
 

Back
Top