Srećna Mama, ja ne radim, nemam ni dana radnog staža, student sam. Našla sam neki honorarac i ljudi su prema meni 10 puta korektniji nego prema njoj, koja je prijavljena.
Inače, jedan instrument (koji u svetu odavno nije poslednji krik tehnike) košta oko 20000 evra, a jedan je daleko od firme. Osim toga, ne pada mi na pamet da radim privatno pre nego me neko zapravo nauči da radim, a to u ovoj zemlji podrazumeva 2 - 3 godine ispomaganja ili baš baš bedno plaćenog rada, koji ni fizički nije preterano lak, u svakom slučaju, biću bačena na milos' i nemilos' nekog već privatnika, najverovatnije..... (ovi moji su presrećni zbog privatizovanja, ali to je zato što nemam nijednog profesora koji jednostavno radi, već svi imaju firme, ili su ljudi od uticaja...)
A što se mame tiče da, mlakonja je i ne, nema ni volje ni želje ni hrabrosti da se kome suprotstavlja, ona je od ljudi koji ćute i rade. Doslovno. O komunizmu nisam pričala sa suzama u očima (ako je nekome muka od toh priča
već kao činjenično stanje). Tim pre me sve ovo nervira, jer ja tako ne bih reagovala i mogu do sutra da joj govorim kako ima izbora..... ne vredi. To je njen život, ali ne volim da vidim kako je neko zayebava.
Sa ćaletom se desilo i štošta gore u firmi, i ništa ne može da uradi, a on ne spada u kategoriju "smotanih".....
Al' kad razgovor krene tako u tom toku - što je ona nesposobna i što nema energije da u 50-oj počinje svoj posao (u fazonu - ko joj kriv), pa ljudi, mora neko i da radi, da li to znači da moramo da ih tretiramo kao stoku?
Uopšte nije bitno zašto su te žene preplašene od života i neambiciozne, ako ništa drugo, tema nije o tome..... al' to izgleda mora svaki put da se napiše.