Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
Neznanje, namera, ili bezuslovna poslušnost prema zahtevima zapadnih mentora
Srbija se 2010. godine po svim pokazateljima, od ekonomskih do demografskih nalazi u mnogo gorem položaju nego 2000. godine. Uz veoma bitnu razliku da je rasprodala ili se sprema da to učini, najvredniji deo svoje privrede - a novac potrošila. Nova vlast je znala za samo tri ekonomske mantre – opštu privatizaciju narodne imovine, privredno vezivanje uz EU i jedini oblik privrednog razvoja svede na strane investicije
· Zašto je svakodnevna vest kretanje kursa dinara u beznačajnom procentu?
· Kako se desetine miliona evra pretvaraju u nekoliko dinarskih para?
· Može li se od riblje čorbe ponovo dobiti akvarijum?
· Kako da srpske porodice postanu bogate?
Bilo je to osamdesetih godina, kada je jedan potonji (nota bene sjajan) reditelj muzičkih spotova, u svojstvu predstavnika struke i kolega zaposlenih u televiziji, otišao da izbori neke zahteve kod generalnog direktora. Ovaj mu je nonšalantno pošto je iste saslušao, odgovorio: ''Znate li šta vi i vaš program za mene predstavljate? Rupu koju treba da popunim između dva TV Dnevnika!'', i tako na praktičan način pokazao šta je zaista važno, a šta nije.
Sledeći taj pedagoški primer, možemo zaključiti, unatoč gledištu kako je važno pratiti trag novca (što je najčešće nemoguće u uslovima kada se ne znaju stvarni vlasnici preduzeća), da je najveći izvor saznanja, od kulturno-vrednosnih do političkih, pratiti ko, o čemu, koliko i na kakav način govori u medijima. Budući da je u tržišnoj ekonomiji vreme isto što i novac, a novac naravno sve, utrošak televizijskog vremena čije se sekunde mere trocifrenim evro iznosom, pruža zanimljive uvide. U Srbiji danas, jedinstveno u celom svetu, svi mediji, i elektronski kao i štampani, svakodnevno izveštavaju o jednoj temi koja se probija između zemljotresa i cunamija, ratova i kriza, crne hronike i diplomatije, zauzevši svoje garantovano mesto u headlines – vrednost domaće valute. Čak i kada su dnevna variranja gotovo neprimetna i potpuno beznačajna u procentima, urednici nalaze za shodno da nas o toj beznačajnosti izveste te tako ukažu kako beznačajnost nama, ima itekako značaja za nekoga drugog.
Da bismo razumeli šta se i zašto događa danas, potrebno je da se osvrnemo u prošlost, najbolje je do samog izvora stvari. A tamo, na izvoru, prema opažanju Emila Vlajkija koje je izneo u svom znamenitom delu Antihumanizam – studija o ovcama, pastirima i smislu njihovog postojanja (1) kreće bespoštedni rat. Ne između ljudi ili naroda, već borba između pastira oko ljudskog stada. Mnogo kasnije, u budućnosti koju mi živimo, najpametniji od pastira zaključili su kako je najučinkovitije upravljanje ono koje se ne vidi jer mu se ne pruža otpor, a da je rat bez linije fronta i pozadine u kojem je napadač nevidljiv, rat koji on sigurno dobija. Ono jedino što može omogućiti preokret je spoznaja o agresoru te metodologiji i ciljevima njegovog vojevanja.
Instalirana vlast
Sećam se scene iz filma Psi rata (The dogs of war) Džona Irvina, u kojoj se odigrava londonski sastanak naručilaca budućeg državnog udara u jednoj afričkoj zemlji sa onim koji je predviđen za ulogu novog predsednika u njoj, kao i predstavnikom plaćenika koji oružjem treba da ga dovedu na vlast. Kada mu je izloženo šta se za uzvrat od njega očekuje, Afrikanac izgovara zlokobnu rečenicu ''želim da budem veoma bogat'', te tako krvlju svojih sunarodnika potpisuje ugovor sa finansijerima prevrata. Stvarni agresor na tu resursima prebogatu ali u realnosti presiromašnu afričku državu nije grupica mercenaries, već ogromni kapital koji ih je unajmio i poslao.
Treći rajh je, zapravo, bio jedan od poslednjih pokušaja ovladavanja svetom koristeći tvrdu silu spolja, dakle samo vojnu moć. Novi svetski poredak danas, koga mnogi nazivaju i Četvrtim rajhom, za isti naum služi se kombinacijom tvrde i mekih oblika moći koji deluju iznutra, sa perspektivom sve veće upotrebe ovih drugih. To je, naprosto, mnogo jeftinije i isto toliko efikasnije. Kupiti je mnogo isplativije nego ratovati, i to najpre širu bazu - profesore univerziteta, ugledne intelektualce, medije, odabrane partijske vođe... a potom finansirati dolazak svojih partija na vlast uz medijsku podršku svojih medija i „nezavisnih“ intelektualaca. A kada do ''demokratskih'' promena dođe, tada ''demokratori'' postaju dvostruko odgovorni. I svojim mentorima odnosno prijateljima iz zemlje ili inostranstva, ali i narodu od koga su biološki potekli, koji im, po pravilu, upućuje otrovne strele svoga gneva radi neispunjenih obećanja i izneverenih nada. To je, zapravo, ''demokratorska'' namena, da oni, a ne njihovi nalogodavci budu ti na kojima će se ''slomiti kola'' kada do loma dođe.
Njih, kao istrošene menadžere, koji po načelu benefit-cost donose manje koristi nego što koštaju, tada zamenjuju novi, često nova lica koja obećavaju novu politiku, na novim principima, sa, za tu priliku stvorenim novim strankama. Tako se narod zamajava sa svakim novim izbornim ciklusom, posle kog je u sve većoj apatiji i malodušnosti, što ilustruje sve slabiji odziv na birališta i sve manji ugled koji nosioci funkcija pa i institucije države uživaju u društvu. Ne videći bolju budućnost u svojoj državi, mladi potpuno racionalno i bez emocija upisuju one fakultete koji im mogu omogućiti karijeru u nekoj prosperitetnijoj zemlji, dok stariji, skrhani što im deca odlaze da se najčešće više ne vrate ili što su pored njih ali bez posla, umiru pre vremena, ne dočekavši starost njihovih roditelja.
Decenija izneverenih nada
Srbija se 2010. godine po svim pokazateljima, od ekonomskih do demografskih nalazi u mnogo gorem položaju nego 2000. godine. Uz veoma bitnu razliku da je rasprodala ili se sprema da to učini, najvredniji deo svoje privrede - a novac potrošila. Nova vlast je znala za samo tri ekonomske mantre – opštu privatizaciju narodne imovine, privredno vezivanje uz EU i jedini oblik privrednog razvoja svede na strane investicije
· Zašto je svakodnevna vest kretanje kursa dinara u beznačajnom procentu?
· Kako se desetine miliona evra pretvaraju u nekoliko dinarskih para?
· Može li se od riblje čorbe ponovo dobiti akvarijum?
· Kako da srpske porodice postanu bogate?
Bilo je to osamdesetih godina, kada je jedan potonji (nota bene sjajan) reditelj muzičkih spotova, u svojstvu predstavnika struke i kolega zaposlenih u televiziji, otišao da izbori neke zahteve kod generalnog direktora. Ovaj mu je nonšalantno pošto je iste saslušao, odgovorio: ''Znate li šta vi i vaš program za mene predstavljate? Rupu koju treba da popunim između dva TV Dnevnika!'', i tako na praktičan način pokazao šta je zaista važno, a šta nije.
Sledeći taj pedagoški primer, možemo zaključiti, unatoč gledištu kako je važno pratiti trag novca (što je najčešće nemoguće u uslovima kada se ne znaju stvarni vlasnici preduzeća), da je najveći izvor saznanja, od kulturno-vrednosnih do političkih, pratiti ko, o čemu, koliko i na kakav način govori u medijima. Budući da je u tržišnoj ekonomiji vreme isto što i novac, a novac naravno sve, utrošak televizijskog vremena čije se sekunde mere trocifrenim evro iznosom, pruža zanimljive uvide. U Srbiji danas, jedinstveno u celom svetu, svi mediji, i elektronski kao i štampani, svakodnevno izveštavaju o jednoj temi koja se probija između zemljotresa i cunamija, ratova i kriza, crne hronike i diplomatije, zauzevši svoje garantovano mesto u headlines – vrednost domaće valute. Čak i kada su dnevna variranja gotovo neprimetna i potpuno beznačajna u procentima, urednici nalaze za shodno da nas o toj beznačajnosti izveste te tako ukažu kako beznačajnost nama, ima itekako značaja za nekoga drugog.
Da bismo razumeli šta se i zašto događa danas, potrebno je da se osvrnemo u prošlost, najbolje je do samog izvora stvari. A tamo, na izvoru, prema opažanju Emila Vlajkija koje je izneo u svom znamenitom delu Antihumanizam – studija o ovcama, pastirima i smislu njihovog postojanja (1) kreće bespoštedni rat. Ne između ljudi ili naroda, već borba između pastira oko ljudskog stada. Mnogo kasnije, u budućnosti koju mi živimo, najpametniji od pastira zaključili su kako je najučinkovitije upravljanje ono koje se ne vidi jer mu se ne pruža otpor, a da je rat bez linije fronta i pozadine u kojem je napadač nevidljiv, rat koji on sigurno dobija. Ono jedino što može omogućiti preokret je spoznaja o agresoru te metodologiji i ciljevima njegovog vojevanja.
Instalirana vlast
Sećam se scene iz filma Psi rata (The dogs of war) Džona Irvina, u kojoj se odigrava londonski sastanak naručilaca budućeg državnog udara u jednoj afričkoj zemlji sa onim koji je predviđen za ulogu novog predsednika u njoj, kao i predstavnikom plaćenika koji oružjem treba da ga dovedu na vlast. Kada mu je izloženo šta se za uzvrat od njega očekuje, Afrikanac izgovara zlokobnu rečenicu ''želim da budem veoma bogat'', te tako krvlju svojih sunarodnika potpisuje ugovor sa finansijerima prevrata. Stvarni agresor na tu resursima prebogatu ali u realnosti presiromašnu afričku državu nije grupica mercenaries, već ogromni kapital koji ih je unajmio i poslao.
Treći rajh je, zapravo, bio jedan od poslednjih pokušaja ovladavanja svetom koristeći tvrdu silu spolja, dakle samo vojnu moć. Novi svetski poredak danas, koga mnogi nazivaju i Četvrtim rajhom, za isti naum služi se kombinacijom tvrde i mekih oblika moći koji deluju iznutra, sa perspektivom sve veće upotrebe ovih drugih. To je, naprosto, mnogo jeftinije i isto toliko efikasnije. Kupiti je mnogo isplativije nego ratovati, i to najpre širu bazu - profesore univerziteta, ugledne intelektualce, medije, odabrane partijske vođe... a potom finansirati dolazak svojih partija na vlast uz medijsku podršku svojih medija i „nezavisnih“ intelektualaca. A kada do ''demokratskih'' promena dođe, tada ''demokratori'' postaju dvostruko odgovorni. I svojim mentorima odnosno prijateljima iz zemlje ili inostranstva, ali i narodu od koga su biološki potekli, koji im, po pravilu, upućuje otrovne strele svoga gneva radi neispunjenih obećanja i izneverenih nada. To je, zapravo, ''demokratorska'' namena, da oni, a ne njihovi nalogodavci budu ti na kojima će se ''slomiti kola'' kada do loma dođe.
Njih, kao istrošene menadžere, koji po načelu benefit-cost donose manje koristi nego što koštaju, tada zamenjuju novi, često nova lica koja obećavaju novu politiku, na novim principima, sa, za tu priliku stvorenim novim strankama. Tako se narod zamajava sa svakim novim izbornim ciklusom, posle kog je u sve većoj apatiji i malodušnosti, što ilustruje sve slabiji odziv na birališta i sve manji ugled koji nosioci funkcija pa i institucije države uživaju u društvu. Ne videći bolju budućnost u svojoj državi, mladi potpuno racionalno i bez emocija upisuju one fakultete koji im mogu omogućiti karijeru u nekoj prosperitetnijoj zemlji, dok stariji, skrhani što im deca odlaze da se najčešće više ne vrate ili što su pored njih ali bez posla, umiru pre vremena, ne dočekavši starost njihovih roditelja.