- Poruka
- 3.050
Jurij Volfovič Vladislavski rođen je krajem marta 1880. godine u srednje bogatoj porodici u Rjazanju. Otac mu je bio sitni industrijalac, vlasnik lokalne fabrike obuće, Rus, a majka, Nemica, profesorka klavira iz Kenigsberga. Dete iz mešovitog rusko-nemačkog braka, ne tako retkog u carskoj Rusiji s kraja devetnaestog veka, mladi Jurij nije mogao biti ni pravoslavac niti luteran. Ipak, baba po ocu obećala mu je da će ga voditi na more, na Krim, ako se bude krstio u crkvi. I uprkos tome što je ni manje ni više nego tri puta bežao iz crkve u jednom danu, u osmoj godini postao je pravoslavac.
Pored uticaja preterano pobožne babe, zarađivanjem novca uvek zauzetog oca i majke pijanistkinje, pokupivši od svakog pomalo, Jurij je ponajviše bio svoj. U boga nije verovao, novac mu ništa nije značio, klavir je svirao samo da bi zadovoljio majku... Za razliku od ostale relativno slobodne dece, on je bio vezan za porodicu i zatvoren. Iz tog razloga bio je buntovniji od ostalih vršnjaka.
Jurij je bio najjače dete u svom kraju. Bio je strahovito agresivan. Tukao je decu, i mlađu i stariju od sebe. Bio je zaljubljen u uniforme. Salutirao je svim vojnicima, oficirima i policajcima koje je sretao. Posmatrajući ih, na očevu veliku žalost, zamišljao je sebe kao jednog od njih. Očeve priče, o stalnoj borbi sa radnicima i njihovim sindikatima, o odnosu između proizvodnje i prodaje robe, nisu ga zanimale. Ta ga je želja i odvela prvo u petnaestoj godini u Opštu vojnu školu u Petrogradu, a zatim u devetanestoj i u Konjičku vojnu akademiju u Moskvi. Krajem školovanja upoznao se sa nekim novim društvenim, marksističkim idejama i postao tajni član komunističke partije. (Mladi ljudi su se uvek, pa i u njegovo vreme, bunili protiv vlasti.) Svim kadetima na Vojnoj akademiji skretana je pažnja da se čuvaju od komunista i njihove propagande, čak su bili i proveravani. Budući ruski carski konjički oficir, koji je uskoro trebalo da položi zakletvu caru Nikolaju II i njegovoj vojsci već neko vreme zanosio se idejom o svetskoj socijalističkoj revoluciji i diktaturi proletarijata. Postao je izrazito anacionalan, delom zbog svog porekla, delom zbog ideologije koju je prihvatio.
Početkom februara 1904. godine japanska vojska je iznenadnim napadom na rusku ratnu luku Port Artur u Mandžuriji izazvala prvi veliki rat u dvadesetom veku, za koga se smatralo da će biti vek bez ratova. Napad je usledio iz pravca Koreje, koju su Japanci okupirali još 1895. Jurij se u to vreme nalazio na završnoj godini Akademije i do njega i njegovih kolega stizale su vesti o konstantnim ruskim porazima u Mandžuriji, u borbama na kopnu i na moru. Većina budućih oficira jedva je čekala da ode na front. Jurij nije bio jedan od njih. Za njega su imperijalni ratovi predstavljali samo završnu fazu kapitalizma, iz koga se trebalo preći u pravedan socijalistički poredak u koji je bezgranično verovao.
Bilo kako bilo, i on i njegovi drugovi kadeti početkom proleća upućeni su u rat. Do bojišta su putovali tek izgrađenom transsibirskom železnicom, od Moskve do Vladivostoka. Put je trajao duže od deset dana. U istom vozu sa njima našlo se i desetak od ukupno nekoliko stotina do hiljadu Crnogoraca, ujedno i skroman i maksimalan broj vojnika koji je kao pomoć mogao uputiti crnogorski knez Nikola kao dokaz večnog i nesalomivog savezništva između velike Rusije i male Crne Gore. Bili su to jaki, hrabri i ponosni ljudi koji su verovali u rusku pobedu. Za Japance gotovo da nisu ni čuli. Govorili su da ko napadne Rusiju napada i Crnu Goru i obrnuto. I jedni i drugi znali su da je Rusija najveća zemlja na svetu, ali prolazeći kroz njene krajeve tek izgrađenom železnicom, kroz suve polupeščane predele, zatim kroz nepregledne borove šume, pa kroz led i sneg - shvatili su kolika je zapravo Rusija. Jurij se pitao da li je moguće da Rusima nisu dovoljna tolika prostranstva nego su se okomili i na kosooke azijate. Više je razumevanja imao za japanski imperijalizam kao težnju da se sa malih i tesnih ostrva pređe na ogromna korejska, mandžurska i kineska prostranstva. Nije mu bilo jasno zašto je ruski dvor 1867. godine prodao Aljasku građanskim ratom iscrpljenim Sjedinjenim Američkim Državama ako je želeo da Rusija bude što je moguće veća. On je generalno bio protiv bilo čijeg imperijalizma.
Iz Vladivostoka, maja meseca 1904. godine, upućeni su na bojište u Mandžuriju. Jurij je još kao dete slušao priče o mongolskoj najezdi na Rusiju u trinaestom veku, o tome kako su niski, ružni i fizički slabi Mongoli postajali nepobedivi kad bi seli na konje, i da su na konjima jeli, spavali, čak i vodili ljubav sa ženama. I kao inkarnacija tih ratnika kojima se divio još od malih nogu, pred njegovim očima pojavili su se Japanci, niski, ali veoma hrabri i borbeni ljudi, vojnici koje bi poželela bilo koja vojska na svetu. Na konju ili na sopstvenim nogama, bez obzira, bili su veličanstveni. Bespogovorno su se žrtvovali za svoju vojsku i domovinu. Vatreno krštenje za mladog ruskog kadeta dogodilo se krajem maja meseca, u prvoj bici u kojoj je učestvovao. Zadatak im je bio da se po svaku cenu probiju do Port Artura koga su Japanci već mesecima držali pod opsadom. Letele su ruske i japanske glave, ruke i noge na sve strane, a mrtve trupine padale na krvlju natopljenu obema vojskama stranu mandžursku zemlju. Oko njega su sevali samurajski mačevi i ruske sablje, i leteli kuršumi sa svih strana. Crnogorski dobrovoljci, o čijem je junaštvu u ratovima protiv Turaka odavno čuo, borili su se požrtvovano i srčano, podjednako kao i Japanci, i masovno su ginuli. Kao jahači apokalipse kojima ga je baba nekada plašila čitajući mu jevrejske bajke iz Biblije, naoružani pripadnici ako ne najstarijeg onda svakako jednog od najstarijih naroda na svetu probijali su se kroz brojniju rusku vojsku koseći vojnike kao travu. Svojim očima je video kako japanski vojnik uzima pušku od palog ruskog vojnika i u stavu mirno odaje počast ubijenom neprijatelju. (Pomislio je na Engleze, na suštu suprotnost, koji su imali najviše razbojnika po glavi stanovnika, pa su od tih lupeža formirali najborbenije vojne formacije - okosnicu britanske kolonijalne vojske. Oni su skalpirali leševe ubijenih neprijatelja.) Tada je Jurij prvi put u životu video nasilnu smrt i prvi put je ubio. Bilo mu je pomalo teško da prizna samome sebi da mu se to i svidelo. Lice, ruke do lakata i odeća bile su mu okupane tuđom krvlju. I premda nikada nije verovao u sudbinu, čudilo ga je kako su drugovi oko njega padali mrtvi i ranjeni kao snoplje a da njemu nije falila ni dlaka s glave, kao da ga je čuvala nečija nevidljiva ruka.
I narednih meseci ratna sreća ga je intenzivno pratila. Upoznao se i rastao sa mnogo drugova čiji su leševi ređe bili vraćani kućama a češće bili sahranjivani na licu mesta, dok njega ni komarac nije pošteno ujeo. Smenjivali su se dani i noći, periodi sunčanog vremena sa dosadnim kišama, rovovsko ratovanje sa borbama prsa u prsa, ruski oficiri su za primer drugima bez milosti streljali dezertere, vojnici su kući slali pisma sa nepovoljnim vestima sa bojišta i dobijali pisma sa vestima da je narod nezadovoljan iscrpljujućim imperijalnim ratom, proticali su meseci a da se Rusi nisu ni približili opsednutom Port Arturu... Između ostalog, Jurij je u ovoj nedođiji upoznao nekoliko kosookih devojaka i sa njima doživeo prva ljubavna iskustva.
U poznu jesen Jurija je na trenutak napustila ratna sreća; ili se jednostavno i suviše opustio. Jašući na konju, sa sabljom u ruci, probijao se kroz nadiruću japansku pešadiju. Izrazi njihovih oštrih lica bili su zastrašujući. Pored fanatične želje za borbom na njima je video i odlučnost da se odbije iznenadni ruski napad. Poučeni negativnim iskustvima iz prvih bitaka, kada su nosili paradnu uniformu sa ptičjim perjem na kapama i tako bili lake mete za precizne japanske strelce, kadeti i oficiri nosili su ratne uniforme. Ali ipak su se razlikovali od vojnika. Jurij je već bio poručnik i komandovao je jednim konjičkim vodom. Masakrirao je Japance pored kojih je projahivao nemilosrdno ih udarajući sabljom, sve dok na pedesetak metara od sebe nije ugledao jednog oniskog vojnika kako nišani pravo u njega. Svi zvuci koje je čuo slili su se u predstojeći pucanj. Jurijev konj je bolno zarzao, zaneo se i pao u prašinu zbacivši ga sa sebe. U trenutku se pokajao što nije pešadinac. Znao je da je to najgori rod vojske i da u borbama prsa u prsa, ako se bore bajonetima, pešadinci mogu da ubiju u proseku po pet do šest vojnika, dok ne dođu na red u toj opštoj klanici, zavisno od toga gde ih ubodu bajonetom. Ako bi neprijateljskom vojniku zario bajonet u grudi i probio mu srce - ubio bi ga na licu mesta, ali bi se posle toga mučio da izvadi bajonet iz tela i prilično bi se umorio. Ako bi mu ga pak zario u stomak - ostavio bi ga da umre u teškim mukama, brzo bi ga izvadio iz tela i ne bi se toliko umorio. Sve mu je ovo prostrujalo kroz glavu u deliću sekunde. Izvadio je oficirski pištolj, ali najbliži japanski pešadinac bio je brži od njega: uboo ga je bajonetom u stomak i nastavio dalje. Osetio je oštar bol. Pred očima su mu zaigrale zvezdice. Jedno vreme imao je osećaj kako lebdi u vazduhu, sve dok ga jedan njegov vojnik nije digao na svog konja. Poslednje čega se seća pre nego što je počeo da gubi svest bio je dim koji se uzdizao iznad bojišta. Za njega je bila završena i bitka i rat.
Pored uticaja preterano pobožne babe, zarađivanjem novca uvek zauzetog oca i majke pijanistkinje, pokupivši od svakog pomalo, Jurij je ponajviše bio svoj. U boga nije verovao, novac mu ništa nije značio, klavir je svirao samo da bi zadovoljio majku... Za razliku od ostale relativno slobodne dece, on je bio vezan za porodicu i zatvoren. Iz tog razloga bio je buntovniji od ostalih vršnjaka.
Jurij je bio najjače dete u svom kraju. Bio je strahovito agresivan. Tukao je decu, i mlađu i stariju od sebe. Bio je zaljubljen u uniforme. Salutirao je svim vojnicima, oficirima i policajcima koje je sretao. Posmatrajući ih, na očevu veliku žalost, zamišljao je sebe kao jednog od njih. Očeve priče, o stalnoj borbi sa radnicima i njihovim sindikatima, o odnosu između proizvodnje i prodaje robe, nisu ga zanimale. Ta ga je želja i odvela prvo u petnaestoj godini u Opštu vojnu školu u Petrogradu, a zatim u devetanestoj i u Konjičku vojnu akademiju u Moskvi. Krajem školovanja upoznao se sa nekim novim društvenim, marksističkim idejama i postao tajni član komunističke partije. (Mladi ljudi su se uvek, pa i u njegovo vreme, bunili protiv vlasti.) Svim kadetima na Vojnoj akademiji skretana je pažnja da se čuvaju od komunista i njihove propagande, čak su bili i proveravani. Budući ruski carski konjički oficir, koji je uskoro trebalo da položi zakletvu caru Nikolaju II i njegovoj vojsci već neko vreme zanosio se idejom o svetskoj socijalističkoj revoluciji i diktaturi proletarijata. Postao je izrazito anacionalan, delom zbog svog porekla, delom zbog ideologije koju je prihvatio.
Početkom februara 1904. godine japanska vojska je iznenadnim napadom na rusku ratnu luku Port Artur u Mandžuriji izazvala prvi veliki rat u dvadesetom veku, za koga se smatralo da će biti vek bez ratova. Napad je usledio iz pravca Koreje, koju su Japanci okupirali još 1895. Jurij se u to vreme nalazio na završnoj godini Akademije i do njega i njegovih kolega stizale su vesti o konstantnim ruskim porazima u Mandžuriji, u borbama na kopnu i na moru. Većina budućih oficira jedva je čekala da ode na front. Jurij nije bio jedan od njih. Za njega su imperijalni ratovi predstavljali samo završnu fazu kapitalizma, iz koga se trebalo preći u pravedan socijalistički poredak u koji je bezgranično verovao.
Bilo kako bilo, i on i njegovi drugovi kadeti početkom proleća upućeni su u rat. Do bojišta su putovali tek izgrađenom transsibirskom železnicom, od Moskve do Vladivostoka. Put je trajao duže od deset dana. U istom vozu sa njima našlo se i desetak od ukupno nekoliko stotina do hiljadu Crnogoraca, ujedno i skroman i maksimalan broj vojnika koji je kao pomoć mogao uputiti crnogorski knez Nikola kao dokaz večnog i nesalomivog savezništva između velike Rusije i male Crne Gore. Bili su to jaki, hrabri i ponosni ljudi koji su verovali u rusku pobedu. Za Japance gotovo da nisu ni čuli. Govorili su da ko napadne Rusiju napada i Crnu Goru i obrnuto. I jedni i drugi znali su da je Rusija najveća zemlja na svetu, ali prolazeći kroz njene krajeve tek izgrađenom železnicom, kroz suve polupeščane predele, zatim kroz nepregledne borove šume, pa kroz led i sneg - shvatili su kolika je zapravo Rusija. Jurij se pitao da li je moguće da Rusima nisu dovoljna tolika prostranstva nego su se okomili i na kosooke azijate. Više je razumevanja imao za japanski imperijalizam kao težnju da se sa malih i tesnih ostrva pređe na ogromna korejska, mandžurska i kineska prostranstva. Nije mu bilo jasno zašto je ruski dvor 1867. godine prodao Aljasku građanskim ratom iscrpljenim Sjedinjenim Američkim Državama ako je želeo da Rusija bude što je moguće veća. On je generalno bio protiv bilo čijeg imperijalizma.
Iz Vladivostoka, maja meseca 1904. godine, upućeni su na bojište u Mandžuriju. Jurij je još kao dete slušao priče o mongolskoj najezdi na Rusiju u trinaestom veku, o tome kako su niski, ružni i fizički slabi Mongoli postajali nepobedivi kad bi seli na konje, i da su na konjima jeli, spavali, čak i vodili ljubav sa ženama. I kao inkarnacija tih ratnika kojima se divio još od malih nogu, pred njegovim očima pojavili su se Japanci, niski, ali veoma hrabri i borbeni ljudi, vojnici koje bi poželela bilo koja vojska na svetu. Na konju ili na sopstvenim nogama, bez obzira, bili su veličanstveni. Bespogovorno su se žrtvovali za svoju vojsku i domovinu. Vatreno krštenje za mladog ruskog kadeta dogodilo se krajem maja meseca, u prvoj bici u kojoj je učestvovao. Zadatak im je bio da se po svaku cenu probiju do Port Artura koga su Japanci već mesecima držali pod opsadom. Letele su ruske i japanske glave, ruke i noge na sve strane, a mrtve trupine padale na krvlju natopljenu obema vojskama stranu mandžursku zemlju. Oko njega su sevali samurajski mačevi i ruske sablje, i leteli kuršumi sa svih strana. Crnogorski dobrovoljci, o čijem je junaštvu u ratovima protiv Turaka odavno čuo, borili su se požrtvovano i srčano, podjednako kao i Japanci, i masovno su ginuli. Kao jahači apokalipse kojima ga je baba nekada plašila čitajući mu jevrejske bajke iz Biblije, naoružani pripadnici ako ne najstarijeg onda svakako jednog od najstarijih naroda na svetu probijali su se kroz brojniju rusku vojsku koseći vojnike kao travu. Svojim očima je video kako japanski vojnik uzima pušku od palog ruskog vojnika i u stavu mirno odaje počast ubijenom neprijatelju. (Pomislio je na Engleze, na suštu suprotnost, koji su imali najviše razbojnika po glavi stanovnika, pa su od tih lupeža formirali najborbenije vojne formacije - okosnicu britanske kolonijalne vojske. Oni su skalpirali leševe ubijenih neprijatelja.) Tada je Jurij prvi put u životu video nasilnu smrt i prvi put je ubio. Bilo mu je pomalo teško da prizna samome sebi da mu se to i svidelo. Lice, ruke do lakata i odeća bile su mu okupane tuđom krvlju. I premda nikada nije verovao u sudbinu, čudilo ga je kako su drugovi oko njega padali mrtvi i ranjeni kao snoplje a da njemu nije falila ni dlaka s glave, kao da ga je čuvala nečija nevidljiva ruka.
I narednih meseci ratna sreća ga je intenzivno pratila. Upoznao se i rastao sa mnogo drugova čiji su leševi ređe bili vraćani kućama a češće bili sahranjivani na licu mesta, dok njega ni komarac nije pošteno ujeo. Smenjivali su se dani i noći, periodi sunčanog vremena sa dosadnim kišama, rovovsko ratovanje sa borbama prsa u prsa, ruski oficiri su za primer drugima bez milosti streljali dezertere, vojnici su kući slali pisma sa nepovoljnim vestima sa bojišta i dobijali pisma sa vestima da je narod nezadovoljan iscrpljujućim imperijalnim ratom, proticali su meseci a da se Rusi nisu ni približili opsednutom Port Arturu... Između ostalog, Jurij je u ovoj nedođiji upoznao nekoliko kosookih devojaka i sa njima doživeo prva ljubavna iskustva.
U poznu jesen Jurija je na trenutak napustila ratna sreća; ili se jednostavno i suviše opustio. Jašući na konju, sa sabljom u ruci, probijao se kroz nadiruću japansku pešadiju. Izrazi njihovih oštrih lica bili su zastrašujući. Pored fanatične želje za borbom na njima je video i odlučnost da se odbije iznenadni ruski napad. Poučeni negativnim iskustvima iz prvih bitaka, kada su nosili paradnu uniformu sa ptičjim perjem na kapama i tako bili lake mete za precizne japanske strelce, kadeti i oficiri nosili su ratne uniforme. Ali ipak su se razlikovali od vojnika. Jurij je već bio poručnik i komandovao je jednim konjičkim vodom. Masakrirao je Japance pored kojih je projahivao nemilosrdno ih udarajući sabljom, sve dok na pedesetak metara od sebe nije ugledao jednog oniskog vojnika kako nišani pravo u njega. Svi zvuci koje je čuo slili su se u predstojeći pucanj. Jurijev konj je bolno zarzao, zaneo se i pao u prašinu zbacivši ga sa sebe. U trenutku se pokajao što nije pešadinac. Znao je da je to najgori rod vojske i da u borbama prsa u prsa, ako se bore bajonetima, pešadinci mogu da ubiju u proseku po pet do šest vojnika, dok ne dođu na red u toj opštoj klanici, zavisno od toga gde ih ubodu bajonetom. Ako bi neprijateljskom vojniku zario bajonet u grudi i probio mu srce - ubio bi ga na licu mesta, ali bi se posle toga mučio da izvadi bajonet iz tela i prilično bi se umorio. Ako bi mu ga pak zario u stomak - ostavio bi ga da umre u teškim mukama, brzo bi ga izvadio iz tela i ne bi se toliko umorio. Sve mu je ovo prostrujalo kroz glavu u deliću sekunde. Izvadio je oficirski pištolj, ali najbliži japanski pešadinac bio je brži od njega: uboo ga je bajonetom u stomak i nastavio dalje. Osetio je oštar bol. Pred očima su mu zaigrale zvezdice. Jedno vreme imao je osećaj kako lebdi u vazduhu, sve dok ga jedan njegov vojnik nije digao na svog konja. Poslednje čega se seća pre nego što je počeo da gubi svest bio je dim koji se uzdizao iznad bojišta. Za njega je bila završena i bitka i rat.