Abdulah Talundžić
Batal-džamija u Beogradu
(do 1789. godine Ejnehan-begova)
Batal-džamija se nalazila u Beogradu, na prostoru blizu Savezne Skupštine, do ugla Vlajkovićeve ulice i Bulevara revolucije (nekadašnji Carigradski drum). Od svih preostalih džamija u Beogradu, poslije odlaska Turaka-Osmanlija (1867. godine), nijedna nije toliko zapamćena, niti je o bilo kojoj toliko raspravljano i pisano u srpskom narodu kao o ovoj napuštenoj (Batal) džamiji. Ovo iz razloga što se ova džamija nalazi na mjestu od strateškog značaja. Osim toga, u arhitektonskom pogledu, bila je to monumentalna građevina, vrlo skladnih proporcija i vrlo specifična, jedna od najinteresantnijih preostalih džamija u Beogradu 60-tih godina XIX stoljeća.
U nekom austrijskom izvještaju s kraja XVIII stoljeća navodi se da je ”za hiljadu koraka daleko od onog gradskog bedema koji je opasivao varoš”.
Identifikaciju Batal-džamije sa Ejnehan-begovom izvršio je naš poznati orijentalista-turkolog i povjesničar, pravi entuzijasta u svome poslu, rahmetli dr. Hazim Šabanović (1916-1971.) u svom radu pod naslovom ”Urbani razvitak Beograda od 1521-1688. godine”, objavljenom u Glasniku grada Beograda knj. XVII/1970.
Na temelju jednog turskog dokumenta s kraja XVII stoljeća, Šabanović je ustvrdio, da se Ejnehan-begova džamija nalazi u polju Vračar i da ju je sagradio, sredinom devete decenije XVI stoljeća (1585. godine) beogradski nazor Ejnehan-beg oko koje se formirala mahala istog imena.
Ejnehan-begova džamija se pod ovim imenom spominje sve do 1789. godine. Po monumentalnoj gradnji vidi se da je njen legator bio bogat čovjek.
Ejnehan-beg je od 1585. do 1590. godine bio sandžak-beg Konavlja. Krajem 1592. godine uspio je da dobije Čanadski sandžak u Ugarskoj gdje je 1594. godine umro.
U borbama za Beograd, 1717. godine, ”carevci su prve protiv grada baterije topova smjestili bili oko Majdana – prema jednoj velikoj džamiji”. Svakako da je ovdje u pitanju Tašmajdan i Ejnehan-begova džamija. Ova se džamija tada nalazila na liniji borbi. Smatra se da je ona u tim borbama prvi put oštećena.
Za vrijeme druge austrijske okupacije Beograda (1717-1739.) ova džamija je bila pretvorena u skladište uniformi regimente princa Aleksandra Virtemberškog.
Nakon pobjede Turaka nad Austrijancima, kod Grocke 1739. i njihovog ponovnog povratka u Beograd, odmah se pristupilo popravkama oštećenih džamija; one koje su bile pretvorene u crkve različitih hrišćanskih redova, trgovine i nastambe bile su vraćene u prvobitno stanje.
Ejnehan-begova džamija je popravljena tek 1766. godine; za radove je, prema Radmili Tričković, potrošeno 7.646 groša.
U borbama za Beograd, 1789. godine, džamija je bila prilično oštećena i tada se po prvi put spominje Batal-džamija (Mosche Batall-Chamia). Austrijanci su u blizini ove džamije izgradili redute, a Turci su je, kao monumentalni objekat, koristili za odbranu. Neki pisci navode da je glavnokomandujući austrijskih trupa (60.000 vojnika i 300 topova), sedamdesetčetvorogodišnji maršal Laudon, od Batal-džamije komandovao i prema njenoj munari usmjeravao i određivao pravce napada na grad, a da su turska vojska i topništvo (9.000 vojnika) žestoko uzvraćali. Tom prilikom maršal Laudon je bio ranjen u ruku.
Austrijanci su tada po treći put od Turaka preuzeli Beograd i zadržali se u njemu svega dvije godine, kao i prvi put.
U borbama za oslobođenje Beograda u Prvom srpskom ustanku, 1806. godine, Turci su sa Batal-džamije pružali otpor ustanicima koji su se bili ušančili na Tašmajdanu, a tu se nalazio i Karađorđev stan. Za vrijeme tih borbi Batal-džamija je bila dosta oštećena, kao i mnoge druge džamije u Beogradu. Karađorđe je, po zauzeću Beograda, mnogim turskim ženama ”koje su nemilosrdno i nečovječno vojnici ostavili nage... ukazao milosrđe i odredio im dvije džamije za stanovanje”.
Po pisanju Jove Toškovića, ”broj džamija upotrebljen za ovu svrhu bio je mnogo veći”.
Po bilješkama S.I. Popovića, jedna džamija, ”ona na Velikoj pijaci, u avliji žandarmerijske kasarne bila je pretvorena u pravoslavnu crkvu, pri čemu nije dirano u spoljnu arhitekturu, već je na minaret okačeno jedno zvono”.
Beograd je pod tursku vlast ponovo došao 1813. godine, a uskoro je u njemu zavladao režim dvojne, srpsko-turske, vlasti.
Beogradski vezir, Jusuf-paša, je imao namjeru da popravi Batal-džamiju. Na njegov prijedlog Porta mu je poslala 50.000 groša, dva zlatna polumjeseca alema i ferman kojim mu se naređuje ”da popravi beogradske džamije koje su za popravku a naročito Batal-džamiju na Vračaru”.
Jusuf-paša je obavijestio kneza Miloša, 20. juna 1836. godine, da je dobio ferman za popravku Batal-džamije i tom prilikom mu je, između ostalog, saopštio: ”...indžinir Ethem-bej, vidio je kako stoka ulazi u ovu džamiju, zbog čega su joj zazidana vrata...”
Uzalud je Jusuf-paša objašnjavao knez Milošu kako ”...naš Car... ima veliku ohotu k opravljanju zadužbina” i isticao da se popravka treba izvršiti da bi nizami, koji će na Vračaru vježbati, mogli kad dođe vreme i namaz klanjati u džamiji”.
Knez Miloš nije dozvolio opravku navodeći da je Vračar u srpskim rukama i da je u blizini palilulske crkve, iako je baš on, knez Miloš 1818. godine popravio džamiju u Jagodini i iznova joj izgradio kameni minaret.
Ni poslije dužih pregovora i urgencija iz Carigrada džamija nije popravljena. Knez Miloš je mislio da se popravkom Batal-džamije teži proširenju turske vlasti izvan granica beogradske varoši, a imao je hatišerif po kome je sva zemlja van varoši bila u nadležnosti Srba.
Kako navodi Rašid-bej (Istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji, SKA, Spomenik XXIII/1894.) knez Miloš je zabranio popravku Batal-džamije. Na traženje srpske deputacije u Carigradu, beogradskom veziru je upućena naredba da se popravka Batal-džamije ne vrši.
Zatim je Miloš naredio ”da se oko Batal-džamije više pandura nađu i još noću poore prostor oko nje”. Jusuf-paša je novcem namijenjenim za popravku Batal-džamije popravio neku drugu džamiju.
Batal-džamija je i dalje privlačila pažnju domaćih i putnika sa Zapada koji su prolazili kroz Beograd. Navodimo zapažanja nekih od njih. S. Kaper 1850. između ostalog, piše: ”Ovaj spolja dosta zanimljiv spomenik prošlih dana” i ”tamošnji zadah” će odvratiti pobožnog putnika da se približi i uveri da ovaj spomenik služi sasvim drugim potrebama nego onih veoma zadahnutih srdaca”.
Zamorski ističe, 1855/1856. godine: ”Nedaleko od Palate (Dvora) na pustom prostoru iza nje, stoji ruševina male, ali lepe od crvenkastog kamena sagrađene džamije, uništene u posljednjim ratovima, koju vredi sačuvati kao spomenik i ukras toga mesta”.
Batal-džamija u Beogradu
(do 1789. godine Ejnehan-begova)
Batal-džamija se nalazila u Beogradu, na prostoru blizu Savezne Skupštine, do ugla Vlajkovićeve ulice i Bulevara revolucije (nekadašnji Carigradski drum). Od svih preostalih džamija u Beogradu, poslije odlaska Turaka-Osmanlija (1867. godine), nijedna nije toliko zapamćena, niti je o bilo kojoj toliko raspravljano i pisano u srpskom narodu kao o ovoj napuštenoj (Batal) džamiji. Ovo iz razloga što se ova džamija nalazi na mjestu od strateškog značaja. Osim toga, u arhitektonskom pogledu, bila je to monumentalna građevina, vrlo skladnih proporcija i vrlo specifična, jedna od najinteresantnijih preostalih džamija u Beogradu 60-tih godina XIX stoljeća.
U nekom austrijskom izvještaju s kraja XVIII stoljeća navodi se da je ”za hiljadu koraka daleko od onog gradskog bedema koji je opasivao varoš”.
Identifikaciju Batal-džamije sa Ejnehan-begovom izvršio je naš poznati orijentalista-turkolog i povjesničar, pravi entuzijasta u svome poslu, rahmetli dr. Hazim Šabanović (1916-1971.) u svom radu pod naslovom ”Urbani razvitak Beograda od 1521-1688. godine”, objavljenom u Glasniku grada Beograda knj. XVII/1970.
Na temelju jednog turskog dokumenta s kraja XVII stoljeća, Šabanović je ustvrdio, da se Ejnehan-begova džamija nalazi u polju Vračar i da ju je sagradio, sredinom devete decenije XVI stoljeća (1585. godine) beogradski nazor Ejnehan-beg oko koje se formirala mahala istog imena.
Ejnehan-begova džamija se pod ovim imenom spominje sve do 1789. godine. Po monumentalnoj gradnji vidi se da je njen legator bio bogat čovjek.
Ejnehan-beg je od 1585. do 1590. godine bio sandžak-beg Konavlja. Krajem 1592. godine uspio je da dobije Čanadski sandžak u Ugarskoj gdje je 1594. godine umro.
U borbama za Beograd, 1717. godine, ”carevci su prve protiv grada baterije topova smjestili bili oko Majdana – prema jednoj velikoj džamiji”. Svakako da je ovdje u pitanju Tašmajdan i Ejnehan-begova džamija. Ova se džamija tada nalazila na liniji borbi. Smatra se da je ona u tim borbama prvi put oštećena.
Za vrijeme druge austrijske okupacije Beograda (1717-1739.) ova džamija je bila pretvorena u skladište uniformi regimente princa Aleksandra Virtemberškog.
Nakon pobjede Turaka nad Austrijancima, kod Grocke 1739. i njihovog ponovnog povratka u Beograd, odmah se pristupilo popravkama oštećenih džamija; one koje su bile pretvorene u crkve različitih hrišćanskih redova, trgovine i nastambe bile su vraćene u prvobitno stanje.
Ejnehan-begova džamija je popravljena tek 1766. godine; za radove je, prema Radmili Tričković, potrošeno 7.646 groša.
U borbama za Beograd, 1789. godine, džamija je bila prilično oštećena i tada se po prvi put spominje Batal-džamija (Mosche Batall-Chamia). Austrijanci su u blizini ove džamije izgradili redute, a Turci su je, kao monumentalni objekat, koristili za odbranu. Neki pisci navode da je glavnokomandujući austrijskih trupa (60.000 vojnika i 300 topova), sedamdesetčetvorogodišnji maršal Laudon, od Batal-džamije komandovao i prema njenoj munari usmjeravao i određivao pravce napada na grad, a da su turska vojska i topništvo (9.000 vojnika) žestoko uzvraćali. Tom prilikom maršal Laudon je bio ranjen u ruku.
Austrijanci su tada po treći put od Turaka preuzeli Beograd i zadržali se u njemu svega dvije godine, kao i prvi put.
U borbama za oslobođenje Beograda u Prvom srpskom ustanku, 1806. godine, Turci su sa Batal-džamije pružali otpor ustanicima koji su se bili ušančili na Tašmajdanu, a tu se nalazio i Karađorđev stan. Za vrijeme tih borbi Batal-džamija je bila dosta oštećena, kao i mnoge druge džamije u Beogradu. Karađorđe je, po zauzeću Beograda, mnogim turskim ženama ”koje su nemilosrdno i nečovječno vojnici ostavili nage... ukazao milosrđe i odredio im dvije džamije za stanovanje”.
Po pisanju Jove Toškovića, ”broj džamija upotrebljen za ovu svrhu bio je mnogo veći”.
Po bilješkama S.I. Popovića, jedna džamija, ”ona na Velikoj pijaci, u avliji žandarmerijske kasarne bila je pretvorena u pravoslavnu crkvu, pri čemu nije dirano u spoljnu arhitekturu, već je na minaret okačeno jedno zvono”.
Beograd je pod tursku vlast ponovo došao 1813. godine, a uskoro je u njemu zavladao režim dvojne, srpsko-turske, vlasti.
Beogradski vezir, Jusuf-paša, je imao namjeru da popravi Batal-džamiju. Na njegov prijedlog Porta mu je poslala 50.000 groša, dva zlatna polumjeseca alema i ferman kojim mu se naređuje ”da popravi beogradske džamije koje su za popravku a naročito Batal-džamiju na Vračaru”.
Jusuf-paša je obavijestio kneza Miloša, 20. juna 1836. godine, da je dobio ferman za popravku Batal-džamije i tom prilikom mu je, između ostalog, saopštio: ”...indžinir Ethem-bej, vidio je kako stoka ulazi u ovu džamiju, zbog čega su joj zazidana vrata...”
Uzalud je Jusuf-paša objašnjavao knez Milošu kako ”...naš Car... ima veliku ohotu k opravljanju zadužbina” i isticao da se popravka treba izvršiti da bi nizami, koji će na Vračaru vježbati, mogli kad dođe vreme i namaz klanjati u džamiji”.
Knez Miloš nije dozvolio opravku navodeći da je Vračar u srpskim rukama i da je u blizini palilulske crkve, iako je baš on, knez Miloš 1818. godine popravio džamiju u Jagodini i iznova joj izgradio kameni minaret.
Ni poslije dužih pregovora i urgencija iz Carigrada džamija nije popravljena. Knez Miloš je mislio da se popravkom Batal-džamije teži proširenju turske vlasti izvan granica beogradske varoši, a imao je hatišerif po kome je sva zemlja van varoši bila u nadležnosti Srba.
Kako navodi Rašid-bej (Istorija čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji, SKA, Spomenik XXIII/1894.) knez Miloš je zabranio popravku Batal-džamije. Na traženje srpske deputacije u Carigradu, beogradskom veziru je upućena naredba da se popravka Batal-džamije ne vrši.
Zatim je Miloš naredio ”da se oko Batal-džamije više pandura nađu i još noću poore prostor oko nje”. Jusuf-paša je novcem namijenjenim za popravku Batal-džamije popravio neku drugu džamiju.
Batal-džamija je i dalje privlačila pažnju domaćih i putnika sa Zapada koji su prolazili kroz Beograd. Navodimo zapažanja nekih od njih. S. Kaper 1850. između ostalog, piše: ”Ovaj spolja dosta zanimljiv spomenik prošlih dana” i ”tamošnji zadah” će odvratiti pobožnog putnika da se približi i uveri da ovaj spomenik služi sasvim drugim potrebama nego onih veoma zadahnutih srdaca”.
Zamorski ističe, 1855/1856. godine: ”Nedaleko od Palate (Dvora) na pustom prostoru iza nje, stoji ruševina male, ali lepe od crvenkastog kamena sagrađene džamije, uništene u posljednjim ratovima, koju vredi sačuvati kao spomenik i ukras toga mesta”.