Zelic-Bucan 2/2
CIJI JE EVANDJELISTAR KNEZA MIROSLAVA ?
Liturgicka istrazivanja koja su najdublje bila zapostavljena ustvrdila su da EkM, iako pisan na tlu jedne katolicke biskupije, ipak ne sadrzi liturgiju zapadnog, rimskog obreda. Ali nije to ni liturgicka knjiga za vjernike istocne crkve, jer se liturgija tog evandjelistara nikako ne podudara s reformiranom carigradskom liturgijom. U EkM sadrzana je vrlo arhaicna liturgija istocnog obreda za vjernike Zapadne crkve, koju bi najispravnije bilo nazvati cirilo-metodskom. Ona vuce svoje podrijetlo cak od najstarijih prijevoda, koje su sv. braca ucinila s grckih originala tada jos jedinstvene krscanske crkve. Podrucje stonske biskupije, koja je od svojeg postanja bila pod jurisdikcijom Zapadne crkve, ipak je po svojem geografskom polozaju bila i pod stanovitim kulturnim utjecajem Istoka, pak se ovdje tradicijom mogla odrzati i ta arhaicna istocna liturgija, kao sto su se ovdje bili uvrijezili - i dugo se odrzali - i neki drugi obicaji istocne crkve, o kojima saznajemo iz spisa crkvenih sinoda X-XI stoljeca.
Umjetnicka oprema evandjelistara bas zbog toga sto je apriori bio smatran srpskim spomenikom cinila se povjesnicarima umjetnosti pravom zagonetkom. Po svojim tipicno romanickim minijaturama, kojima nema analogije ni u jednom dosada poznatom pravoslavnom kodeksu, EkM se nikada nje mogao uklopiti u redovan slijed razvoja srpskog srednjovjekovnog crkvenog slikarstva, koje je izrazito bizantskog karaktera. S druge strane odavno je zapazena analogija ukrasa tog evandjelistara s umjetnickom opremom hrvatskih kako glagoljskih tako i latinskih kodeksa istoga doba, pa cak i istovjetnost nekih motiva u kodeksu s motivima starohrvatske pleterne ornamentike na nekim starohrvatskim crkvicama u Zahumlju. Zbog toga su ruski (Buslajev, Kondakoff) i srpski (Mirkovic) znanstvenici kodeks, zbog njegove umjetnicke opreme, smatrali "cudom", dapace i nemogucim spomenikom u povijesti srpske crkvene umjetnosti. No sve ove zagonetke i "cuda" sami od sebe otpadnu cim se EkM pocne promatrati jednostavno u okviru opceg razvoja umjetnosti onoga kraja u kojemu je i nastao. On se, sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svog uzeg zavicaja: Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva.4 .
I preispitivanje politicke povijesti srednjovjekovnog Zahumlja i ostalih podrucja nekadasnje Crvene Hrvatske, dali su rezultate na temelju kojih je nemoguce EkM i nadalje smatrati srpskim spomenikom; ni s obzirom na destinatora kneza Miroslava, ni s obzirom na politicku i etnicku pripadnost njegova zavicaja, odnosno mjesta postanja. Sto se tice destinatara, kneza Miroslava, novija historiografska istrazivanja (B. Radojkovic) opovrgla su zabludu starije historiografije prema kojoj bi Miroslav, kao Nemanjin brat, bio politicki podredjen srpskom velikom zupanu. Utvrdjeno je, da Zahumlje sve do sredine XIII. st. nije politicki potpalo pod srpsku nemanjicku drzavu u ekspanziji, dapace upravo za naseg kneza Miroslava zasvjedoceno je da je bio u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kralju. (Codex diplomaticus II. s. 17G) Stovise, dokazano je da Miroslav nije bio Nemanjin brat, odnosno rodjeni brat (germanus)jer ga tako ne naziva nijedan od relativno brojnih suvremenih izvora u kojima se on spominje u vezi s Nemanjom. O njemu kao Nemanjinu bratu nista ne znaju ni Nemanjini biografi, njegovi rodjeni sinovi sv. Sava i Stefan Prvovjencani. Ipak, Miroslav je bio Nemanjin bliski rodjak, brat od ujaka ili tetke (frater), ali ne iz dinastije Nemanjica, nego iz neke domace zahumske knezevske obitelji. Prema tome i onaj dosadasnji argument o Miroslavu kao srpskom princu i Zahumlju kao srpskoj oblasti otpada kao sasvim neutemeljen na izvorima. Jednako tako historicka istrazivanja o etnickoj pripadnosti Zahumlja u ranom srednjem vijeku potpuno pobijaju tvrdnju Konstantina Porfirogeneta o srpskom karakteru Zahumlja u X. st. I Zahumlje i Duklja imale su, prema suvremenim historijskim izvorima, a i prema rezultatima lingvistickih i povjesnoumjjetnickih istrazivanja, nesumnjivo hrvatski i katolicki karakter, a primorski dio nekadasnjega Zahumlja ima ga jos i danas. Sasvim logicki se namece zakljucak da ovaj, kao i svaki drugi spomenik kulture moze pripadati kulturnoj bastini samo onog naroda koji je zivio u vrijeme njegova nastanka na odnosnom podrucju. Ako bi se moglo dokazati da EkM nije nastao u Zahumlju nego u Duklji, kao sto neki pokusavaju dokazati (P. Mijovic), ni to nista ne bi mijenjalo na stvari s obzirom na tezu o njegovoj pripadnosti srpskoj kultmnoj bastini. Srpska Raska jest potkraj XII. st. politicki pokorila Duklju, ali Duklja, potonja Zeta, danasnja Crna Gora nacionalno nikada nije bila srpska zemlja; tijekom mnogih stoljeca, ona nije bila ni pravoslavna zemlja. Ako se ne moze tvrditi daje Duklja bila u ranom srednjem vijeku etnicki cisto hrvatska zemlja, ne moze se, u njoj, zanijekati snazna hrvatska komponenta. Moglo bi se dapace tvrditi da su Hrvati bili vladajuci sloj pucanstva,jer bizantski pisci XI i XII st. o dukljanskim vladarima Mihajlu i Bodinu govore kao o vladarima "onih koji se nazivaju Hrvatima". Prema tome, ako je EkM i zaista napisan u Zahumlju kao sto to misli vecina istaknutih znanstvenika, hrvatskih i srpskih, ondaje njegova pripadnost hrvatskoj kulturnoj bastini nesumnjiva. Ako se ipak dokaze daje pisan u Duklji, sto je manje vjerojatno s obzirom na destinatara, tada uz Hrvate mogu na nj polagati pravo jos samo Crnogorci kao bastinici i nasljednici srednjovjekovne Duklje.
Kako i kadaje taj kodeks iz Zahumlja dospio u srpski manastir na Sv. Gori, historiografija jos nije uspjela odgonetnuti. Primorskim dijelom Zahumlja, Peljescom i Stonom, zavladali su Nemanjici polovicom XIII. st. i tu vladali do 1333. godine, kada su ga ustupili Dubrovackoj republici. U okviru te smjene politicke vlasti mozda je najispravnije traziti i vrijeme i uzrok prenosenja kodeksa u Hilandar. Uostalom, nije EkM jedini (nazalost)
spomenik stare hrvatske kulturne bastine koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teske hrvatske proslosti, dospio iz svojeg maticnog podrucja u tude biblioteke i muzeje sirom svijeta.
Da zakljucimo, EkM po svojem pismu, tj. po "zapadnoj", odnosno hrvatskoj cirilici; po hrvatskoj jezicnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskog teksta; kao izrazito zapadnjackom romanickom stilu njegove umjetnicke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima; po svojoj arhaicnoj liturgiji koja se nikako ne podudara sa suvremenom mu reformiranom carigradskom liturgijom Istocne crkve, ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama ni po mjestu nastanka i destinataru, ne moze se nikako smatrati ni srpskim ni pravoslavnim spontenikom.
Miroslavov evanđelistar pripada hrvatskoj književnosti
U novom trobroju sarajevskog časopisa »Hrvatska misao« zadarski povjesničar Milko Brković tvrdi kako Evanđelistar kneza Miroslava pripada hrvatskoj književnosti, a ne, kako se dosad tvrdilo, srpskoj književnosti.
Brković piše da je Mavro Orbini, dubrovački dominikanac, poistovjetio kneza Miroslava, oca kneza Andrije Humskoga, s Nemanjinim bratom Miroslavom, koji je jedno vrijeme također bio humski knez, pa se zbog te zamjene i poznato Miroslavovo Evanđelje njemu pripisivalo.
Povijesni izvori svjedoče da se otac srpskog Miroslava nije zvao Zavida, napominje Brković i dodaje kako je Zavida bio otac Miroslava Humskoga. Evanđelistar koji se sačuvao u samostanu Hilandaru na gori Atosu, đakon Grigorije posvetio je upravo Zavidinu sinu Miroslavu, ističe Brković. Onaj srpski knez Miroslav pomoću bizantskoga cara Emanuela Komnena oko godine 1174. dobio je na upravu veći dio Huma.
Taj Nemanjin brat Miroslav uzeo je nakon toga iz jednog dvora bivšega kneza Miroslava Evanđelistar i darovao ga je svojem bratu ili njegovu sinu Rastku, poslije Savi. »Evanđelistar nije sastavljen prema istočnom obredu niti je pisan bugarsko-srpskom ćirilicom 11. i 12. stoljeća«, piše Brković i dodaje kako je pisan najstarijim oblikom hrvatske ćirilice, bosančicom, a jezik mu je hrvatska redakcija staroslavenskih glagoljskih knjiga.