
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
ŽMURKE
Dodjoh ja u priču
Što čekala je na me
Dodjoh ja u pesmu
Što čekala je na me
Pobegoh u reči
Što stvaraju slike
Pobegoh kod ljudi
Što pisaše reči
I snagu mi daju
Snagu što me leči
Ja samo da ćutim
Ne govorim ni reči.
Samo malo, eto
Tek na minut koji
Da uhvatim vazduh
I napunim pluća
Pa u juriš novi
Da me život lomi.
Ne....to nisu snovi
To me život lovi.
I ne bežim nigde
Samo hoću da se skrijem
Kao kad igraš se žmurke
Tek na par minuta
Dok opet me ne nadje
Život što me snadje
I ne vikne.....pu, našao sam te....
PS Hvala za sve reči koje su mi ovih dana pružile skrovište....neki su ih svesno napisali i postavili a neki nisu ni znali da mi pomažu


